RECENZIJA: Preacher (sezona 1, 2016)

Mii koji živimo u Zlatnom dobu televizije smo odavno oguglali na mnoge stvari koje bi prije samo desetak godina izazvale izazvale bijesne proteste, a u prošlom stoljeću njihovim tvorcima donosile bolnicu, zatvor ili groblje. Kada se svake sezone za pažnju gledatelja umjesto par nacionalnih TV-mreža bore producenti nekoliko stotina igranih serija, u tako žestokoj borbi s vremenom popadaju i oni donedavno nedodirljivi tabui. A među njima se, s obzirom na pobjedu hipsterskih pseudoljevičara u američkom kulturnom ratu, odavno našla i religija, pogotovo u Hollywoodu odavno omrznutom obličju ruralnog protestantskog fundamentalizma. To je možda najviše došlo do izražaja u Preacheru, TV-seriji koja predstavlja adaptaciju kultnog i, s kršćanskog stajališta, bogohulnog i heretičkog istoimenog stripa Gartha Ennisa i Stevea Dillona. Iza prve sezone, emitirane prošle godine, stajao je kanal AMC, poznat po ugledu koju su stekle serije Mad Men i Breaking Bad, kao i izuzetno popularna adaptacija postapokaliptičkog stripa Živi mrtvaci. Sve to je ovoj seriji donijelo prilično visoka očekivanja.

Naslovni protagonist, koga tumači Dominic Cooper, je Jesse Custer, propovijednik koji vodi crkvu u gradiću Anville u zapadnom Teksasu. Iza njega je mračna i traumatična prošlost kriminalca kojega su traumatična iskustva bila potakla da promijeni životni put, ali očigledna nesposobnost da bitno pomogne svojim sumještanima ga tjera da izgubi vjeru i razmisli o tome da će napustiti crkvu. Stvari se, međutim, bitno promijene kada shvati da je dobio neobičan dar, odnosno natprirodnu sposobnost da svakoga natjera da njegovu riječ izvrši kao zapovijed. To koincidira s dolaskom njegove bivše djevojke Tulip O’Hare (Ruth Negga) s kojom dijeli kriminalnu prošlost i koja ga uporno nastoji natjerati na prilično ne-krščansku djelatnost osvete nad bivšim poslovnim partnerom koji ih je bio izdao. No, još je živopisniji dolazak Cassidyja (Joseph Gilgun), irskog vampira koji se u Annvilleu nastoji skloniti od fundamentalističkih lovaca na vampire koji ga progone desetljećima. Kada se u Annvilleu pojave dvojica još čudinijih došljaka koji postavljaju neobična pitanja, za njih se ispostavi da ih ne zanima Cassidy nego moć koju posjeduje, a koja je, zapravo biće nastalo sparivanjem anđela i demona i koje je izazvalo svakakve probleme Bogu na nebu.

S obzirom da se danas zbilja teško natjecati s drugim serijama po pitanju eksplicitnosti seksa i nasilja, tvorci serije, među kojima su našli Seth Rogen i Evan Goldberg, su mogli svoju seriju učiniti kontroverznom i šokantnom jedino kroz blasfemični tretman krščanstva, odnosno, najblaže rečeno, “alternativni” prikaz univerzuma u kojemu Bog postoji, ali je iz nekih razloga nestao, a što sa sobom povlači apokaliptičke posljedice uz mnogo eksplicitnog nasilja, krvoprolića, te isto tako eksplicitnog i bizarnog seksa, sve dakako uz groteskno crni humor. Takav bi pristup duhovnim temama mnoge podsjetio na Rogenovu i Goldbergovu apokaliptičku crnu komediju Ovo je kraj, ali će gledatelji daleko više pažnje obratiti na živopisne likove koje tumači prilično raspoložena grupa glumaca, uključujući Coopera koji uživa u prilici da bude nešto različito od negativca ili druge violine. Scenarij se nije trebao truditi, jer je najveći dio likova preuzet iz stripa. To, međutim, nije slučaj s radnjom, koja je u originalnom stripu protagonistovu potragu za nestalim Bogom iskoristila za epizodično lutanje Amerikom. U seriji je, međutim, cijela sezona iskorištena za ono što se danas naziva “priča o postanku”, odnosno ona se u potpunosti odigrava u jednom teksaškom gradiću koji manje funkcionira kao svojevrsni mikrokozmos konzervativne ruralne “flyover” Amerike, a više kao bizarna, groteskna, ali ne previše uvjerljiva kolekcija fellinijevsko-lynchovskih čudaka grotesknog izgleda, fetiša ili svjetonazora. Preacher je kvalitetno odglumljen i izrežiran, ali s vremenom sva ta grotesknost postaje zamorna i ponavljajuća. Apokaliptička završnica, s druge strane, sugerira da bi druga sezona trebala biti vjernija popularnom stripu, odnosno predstavlja priliku da se na jedan dramatičan način okrene novi list, i danas sve razmaženijoj publici ponudi nešto uistinu novo.

OCJENA: 7/10

Oglasi

RECENZIJA: Lockout (2012)

LOCKOUT
uloge: Guy Pearce, Maggie Grace, Vincent Regan, Josephn Gilgun, Peter Stormare
scenarij: James Mather & Stephen St. Leger
režija: James Mather & Stephen St. Leger
proizvodnja: Europacorp, Francuska, 2012.
trajanje: 95 '

Filmovi koji se smatraju uspješnima obično prate anegdote o tome kako je njihovo snimanje bilo naporno i traumatično za glumce i ekipu. S druge strane, ukoliko u javnost prodru informacije da je snimanje bilo ugodno iskustvo, često se može pretpostaviti da se takvo zadovoljstvo tvoraca filma neće odraziti na neko posebno zadovoljstvo gledatelja. Ako se ozbiljno shvate riječi američke glumice Maggie Grace o tome kako joj je snimanje SF-filma Lockout u Srbiji predstavljalo dobar provod, gledatelji možda i ne bi trebali biti iznenađeni ne baš naročito visokom kvalitetom tog ostvarenja.

Radnja filma je smještena u 2079. godinu, a protagonist je Snow (Pearce), vrhunski operativac CIA-e lažno optužen za izdaju i smrt kolege. Priliku za izbjegavanje dugotrajne zatvorske kazne pruža izbijanje krize koju može riješiti samo osoba s njegovim sposobnostima. Do nje je došlo zahvaljujući Emilie Warnock (Grace), kćeri američkog predsjednika koja je posjetila MS One, orbitalnu postaju koja služi kao zatvor za nekoliko stotina najopasnijih osuđenika. Njeno nastojanje da ustanovi o tome kako se s osuđenicima postupa rezultira katastrofom nakon što se prilikom razgovora zatvorenik Hydell (Gilgun) otme nadzoru i pokrene pobunu. Predsjednikova kći se tako našla među taocima; Snow je poslan na MS One kako bi je diskretno oslobodio, po mogućnosti prije nego što pobunjenici na čelu s Alexom (Regan) shvate o kome je riječ.

U scenariju kojeg je poznati francuski filmaš Luc Besson napisao zajedno s režiserima Jamesom Matherom i Stephenom St. Legerom će ljubitelji žanra bez problema pronaći osnovnu zamisao kultnog Carpenterovog ostvarenja Bijeg iz New Yorka. Ni u protagonistu, kojeg tumači za ovu ulogu nabildani i prilično raspoloženi Guy Pearce, neće biti problem pronaći odraz “Zmije” Plisskena, iako, za razliku od lika koga je tumačio Kurt Russell, Snow ima oba oka i pokazuje daleko više sklonosti za sarkastične “onelinere”. Lockout od svog uzora odstupa tako što kao futuristički zatvor umjesto svjetske metropole koristi orbitalnu postaju; to što protagonist umjesto američkog predsjednika mora spašavati njegovu prelijepu kći, pak, film opterećuje neizbježnim, ali neuvjerljivim i isforsiranim romantičnim podzapletom.

Usprkos nedostatka originalnosti, Lockout izgleda kao svojevrsno osvježenje, barem kada se usporedi sa suvremenim hollywoodskim akcijadama. Razlog je u tome što Besson posljednjih godina radi “američke” filmove, odnosno klasične žanrovske proizvode s crno-bijelom karakterizacijom i jednostavnim zapletima kakve Hollywood danas izbjegava, što zbog snoberaja, a što zbog političke korektnosti. Takav pristup, u kome je gledateljima jasno stavljeno do znanja da ništa ne trebaju shvatiti ozbiljno, dosta pomaže Lockoutu; gledateljima neće smetati što su većina likova klišeji, uključujući one koje bi bez problema tumačili i manje talentirani glumci od Petera Stormarea i Vincenta Regana. Njih dvojica su, međutim, prilično raspoloženi, isto kao i mladi Joseph Gilgun u dojmljivoj ulozi homicidalnog manijaka.

Jednostavnost ovog filma se, međutim, pretvara u nedostatak kada gledatelji vrlo brzo shvate kako je on ograničen ne samo cenzorskim standardima, nego i izuzetno niskim budžetom. To možda najviše upada u oči u dugoj, ali nepotrebnoj i CGI-jem upropaštenom scenom bijega motorkotačem na početku, odnosno spuštanja na Zemlju na kraju. Završnica, koja se usprkos relativne kratkoće filma, čini razvučenom, predstavlja još jedno razočarenje, pogotovo u usporedbi s izuzetno efektnim početkom. Besson i njegova ekipa očigledno vole svoj posao, ali to u ovom slučaju nije bilo dovoljno.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 29. svibnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)