RETRO-RECENZIJA: Osveta (Collateral Damage, 2002)

uloge: Arnold Schwarzenegger, Elias Koteas, Francesca Neri, Cliff Curtis,
John Leguizamo, John Turturro, Lindsay Frost, Miguel Sandoval,
glazba: Graeme Revell
scenarij: David Griffiths (sinopsis: Ronald Roose & David Griffiths)
režija: Andrew Davis
proizvodnja: Warner, SAD, 2002.
distribucija: Intercom Issa
trajanje: 108'

Osveta je uobičajeno kretenski prijevod hrvatskih distributera za izraz koji doslovno znači “popratna steta”, a koji je u posljednje desetljeće predstavljao Pentagonov odgovor za sva neugodna pitanja u vezi zločina počinjenih nad bespomoćnim civilima po Iraku, Somaliji, Afganistanu i Srbiji. Mnogi su se pitali kako bi Amerikanci reagirali da im netko vrati barem dio onoga sto su učinili tim nesretnim nacijama, i prije par mjeseci smo dobili taj odgovor. Osama bin Laden, pak, nije koristio izraz “popratna šteta” i u tom smislu je pokazao manje smisla za ironiju od negativaca u ovom filmu – kolumbijskih ljevičarskih gerilaca ciji je vođa El Lobo (Curtis) digao u zrak kolumbijski konzulat u Los Angelesu i usput ubio ženu i dijete glavnog junaka, vatrogasca Gordona Brewera (Schwarzenegger). No to je manje-više jedina prednost zapleta Osvete nad stvarnim životom. U neumitnoj usporedbi filma sa događajima koji su nešto prije pola godine uzdrmali temelje suvremenog svijeta, Osveta je imala nesreću da više nego ijedan drugi film predstavlja oličenje svega sto je loše u suvremenom Hollywoodu. Nije tu riječ samo o uobičajenom američkom šovinizmu i vrijeđanju inteligencije gledatelja. Glavni junak je skromni vatrogasac koji ne samo sto uspijeva preživjeti usred građanskim ratom napaćene zemlje o kojoj, inače, nema pojma, nego još negativce rasturi onako kako to u stvarnom životu nisu mogli niti “Zelene beretke”, Rangeri, SEAL-ovi i SAS. Doduše, scenarij Davida Griffithsa na trenutke pokušava pokazati nešto malo vise razumijevanja za uzroke terorizma u suvremenom svijetu, pa su tako uz kolumbijske ljevičare kao negativci pokazani i pripadnici desničarskih “eskadrona smrti”,  a i CIA je pokazana daleko mračnijom institucijom nego što se to Hollywood usudio učiniti za vrijeme reaganovskih 80-tih. No, sve su to najsitnije naznake koje su u u raspletu filma zagubljene, poput nekoliko prilično zanimljivih sporednih likova (koje tumače Turturro i Leguizamo) čiji su najsvjetliji trenuci najvjerojatnije ostali zagubljeni na montažnom stolu. Ono što je nama ostalo jest Schwarzenegger koji u šestom desetljeću života sve teže može glumiti nepobjedivi stroj za rasturanje negativaca. A i finale je prilično žalosno – negativci se ponovno pokazuju kao totalni kreteni, a i njihova superspektakularna teroristička akcija je jad i bijeda u usporedbi s onim sto su priredile njihove kolege u stvarnom životu. Na žalost, zbog ove morbidne koincidencije Osveta (čija je premijera bila odgođena par mjeseci) će biti pamćena daleko više nego što to objektivno zaslužuje.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 8. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RECENZIJA: Kick-Ass 2 (2013)

kick-ass

(izvor: Ian Muttoo)

KICK-ASS 2

uloge: Aaron Taylor-Johnson, Chloe-Grace Meretz, Christopher Mintz-Plasse, Jim Carrey, John Leguizamo
scenarij: Jeff Wadlow
režija: Jeff Wadlow
proizvodnja: Universal/Marv Pictures, SAD, 2013.
trajanje: 103 '

Izreku da negativni publicitet ne postoji potvrđuju brojni primjeri iz povijesti filma. Jedan od svježijih je pružio “Kick-Ass”, ekranizacija popularnog stripa Marka Millara. Ona je 2010. kod dežurnih dušobrižnika izazvala prilično prosvjeda zbog vjernog prenošenja sadržaja vezanih uz lik Hit-Girl, odnosno scene u kojima tada 11-godišnja djevojčica Chloe-Grace Meretz psuje poput kočijaša, te uz korištenje oružja i masovno prolivanje krvi rješava problem kriminala na njujorškim ulicama. Sva ta halabuka je samo pomogla “Kick-Assu” da postane više nego solidni hit na kino-blagajnama, a od Meretz učinila zvijezdu. Millar je tako stvoreni publicitet iskoristio kako bi izdao dva strip-nastavka – “Hit-Girl” i “Kick-Ass 2” – čija zajednička ekranizacija pred publiku dolazi u obliku filma “Kick-Ass 2”. Ovaj put se za kontroverze pobrinuo glumac Jim Carrey, koji je, vjerojatno nakon uplaćenog honorara za ulogu, žestoko napao film zbog “promoviranja nasilja” i “glorificiranja vatrenog oružja”. Priča se opet ponovila – “Kick-Ass 2” je zaradio određeni novac, iako ispod očekivanja i s mnogo manje naklonosti od strane kritike.

Narator i nominalni protagonist filma je i dalje Dave Lizewski (Taylor-Young), geekovski njujorški srednjoškolac koji svake noći oblači kostim i pod imenom Kick-Ass patrolira ulicama u borbi protiv zločina. Ranije je njegova partnerica bila Hit Girl, ali ju je očeva pogibija nagnala da se, barem privremeno, okane borbe protiv kriminala i život posveti pokušajima normalnog odrastanja kroz pohađanje srednje škole . Zbog toga se Kick-Ass priključuje grupi maskiranih osvetnika i superheroja koju je okupio živopisni pukovnik Stars and Stripes (Carrey). Ta grupa ispočetka nema previše posla, ali se sve mijenja kada Chris d’Amico (Mintz-Plasse), sin mafijaša koga je Kick-Ass likvidirao u prethodnom nastavku, odluči pokrenuti krvavu osvetu kao samozvani “supernegativac”. Okupivši grupu snagatora i psihopatskih ubojica i uzevši nadimak “Motherfucker”, d’Amico kreće u lov na Stars and Stripesa i njegovu družinu, preko koje misli doći do Kick-Assa.

Matthew Vaughn, Britanac koji je režirao prethodni nastavak, u “Kick-Ass 2” se zadovoljio poslom producenta te scenarij i režiju povjerio Jeffrey Waldowu, svojem manje poznatom američkom kolegi. Kao i u prethodnom filmu, glavni problem je bio konceptualne prirode. I strip i film su zamišljeni kao eksplicitna parodija cijelog koncepta superheroja i maskiranih osvetnika, pri čemu humor, i to gotovo isključivo crni, proizlazi iz prikazivanja nimalo ugodnih (i često prilično krvavih) posljedica onoga što bi se desilo kada bi obični ljudi pod maskama pokušavali istjerivati pravdu. S druge strane, geekovska publika, kojoj je ovaj film namijenjen, zahtijeva upravo isto onakvo ultra-nasilje i crno-bijelu podjelu svijeta na dobro i zlo (sa predvidljivom završnicom) kao u ostvarenjima koje valja parodirati. U “Kick-Ass” je taj efekt sjajno postignut s pojavom Hit-Girl koja je bez problema zasjenila naslovnog junaka, i koja to ponovno čini ovdje. U drugom nastavku se, koncept, s druge strane, već pomalo doima izlizanim, te ga spašavaju tek povremeni trenuci lucidnosti – poput scene u kojoj Hit Girl s užasom shvaća da na nju neki fenomeni pop-kulture imaju isti efekt kao na njene praznoglave vršnjakinje. S druge strane, pokušaji da se u “Kick-Ass 2” ubaci nešto novo nisu uvijek uspješni, i to uglavnom zbog nedovoljno razređenih ideja. Jedan od takvih primjera je uvođenje lika maskirane osvetnice Night Bitch s kojom Kick-Ass započinje vezu, ali i prilično neukusan pokušaj da se silovanje prikaže na crnohumorni način.

“Kick Ass 2” će, možda upravo zbog tih pogrešnih skretanja izgledati na pravom putu. Njegovi tvorci su iskazali spremnost za rizik, odnosno potencijal da u eventualnom trećem nastavku pogode što su ovdje promašili. To se za “pristojne”, ali daleko skuplje “prave” superherojske filmove ne može reći.

OCJENA:5/10