RECENZIJA: Crna misa (The Black Mass, 2015)

Povijest nas uči kako su najveće svjetske nesreće izazivali oni koji bi ljude čvrsto dijelili na apsolutno dobre i apsolutno zle, i to obično onda kada bi se tako jednostavna podjela sudarala s mnogo složenijom stvarnošću. Oni koji bi priznali kako postoji međuprostor između dvije krajnosti, odnosno bili spremni na kompromis, čak i ako im se nimalo ne sviđa, su u pravilu oni koji svijet čine boljim nego što bi inače bio. Takav svjetonazor su, službeno ili neslužbeno, prihvatile i policija i pravosuđe mnogih država svjesne da će u borbi s kriminalom, pogotovo onim organiziranim, dalje stići onaj tko raspolaže s represivnim aparatom i doušnicima nego onaj tko raspolaže samo s represivnim aparatom. Korištenje doušnika, s druge strane, može izazvati probleme s obzirom da je u pitanju dvosmjerni odnos, pa tako isto onako kao što policija koristi doušnike, tako i doušnici mogu, uz malo manipulacije, koristiti policiju za vlastite nečasne rabote. Neki od takvih slučajeva iz stvarnog života su svoj put našli i do hollywoodskog scenarista, za što kao primjer može poslužiti relativno nepoznata (na žalost, s pravom) Soderberghova komedija Doušnik!. Najpoznatiji od njih, vezan uz irsko-američkog gangsterskog bosa Jamesa “Whiteya” Bulgera, je, pak, postao predmetom biografskog filma Crna misa, koji se nedavno našao u našim kino-dvoranama.

Radnja započinje 1975. godine i prikazuje kako Bulger (Depp), sitni gangster, usprkos toga što se “zakačio” s mnogo većim i potkoženijim “igračima” iz italoameričke mafije, prilično brzo uspije postati neosporni gospodar ulica Južnog Bostona. Tajna njegovog uspjeha nije samo u tome što je oko sebe okupio tim odanih, ali nasilnih suradnika spremnih bez pogovora obavljati brutalne likvidacije, niti u tome da mu je brat William (Cumberbatch) jedan od najutjecajnih političara u državi Massachusetts. Ključnim se pokazuje John Conolly (Edgerton), agent FBI koji je odrastao na bostonskim ulicama i braću Bulger pozna od najranijeg djetinjstva. Nakon što je premješten u rodni grad, gdje njegovi kolege nemaju uspjeha u borbi s mafijom, Conolly dolazi na ideju da se za pomoć obrati Bulgeru, koji, usprkos dubokog prijezira prema “drukerima” i početne skepse, pristaje postati FBI-jev doušnik, pogotovo kada mu je sugerirano da se na njegove vlastite kriminalne aktivnosti neće obraćati neka posebna pažnja. Takav sporazum se pokaže korisnim po obje strane – Bulger se rješava glavne poslovne konkurencije, a Conolly, zahvaljujući uspješnim hapšenjima mafijaša napreduje u službi. Međutim, kako vrijeme prolazi, Bulgerova evidentna nedodirljivost i sklonost doušnika drugih federalnih agencija da nestaju ili umiru na spektakularno nasilne načine počinje izazivati niz neugodnih pitanja od strane Conollyjevih kolega i medija.

Ako se treba pronaći glavni razlog zbog kojeg bi se pogledao ovaj film, onda je to Johnny Depp. Čak i oni gledatelji koji nisu njegovi veliki poklonici će biti impresionirani trudom koji je uložio kako bi što efektnije dočarao lik koji predstavlja antitezu većine likova koje je tumačio u karijeri. Ne samo da veliki holivudski ljepotan tumači lika koji je proćelav, prilikom osmjeha prikazuje trule zube i sugovornika strijelja demonsko plavim očima, nego mora inkarnikrati nešto najbliže čistom Zlu što se moglo vidjeti u suvremenom gangsterskom filmu. Bulger u Crnoj misi pokazuje organizacijske sposobnosti, inteligenciju i nešto nalik na karizmu. a svojim blagim glasom je sposoban nepažljivim učiniti manje oprezne žrtve, a potom ih u trenutku mučki likvidirati ili se nad njima poslije sadistički iživljavati. Iako je riječ o prilično dojmljivom nastupu, on, pak, nije među najboljima u Deppovoj karijeri, a za što je najviše zaslužni scenaristi koji, kao i kod mnogih biografskih filmova, nisu u stanju životnu priču koja je trajala desetljećima sažeti u dva sata radnje.

Kada je u pitanju Bulgerov slučaj, tu je bilo dovoljno materijala za barem nekoliko sezona Žice. Jez Butterworth i Mark Mallouk su pri tome odabrali one detalje koji se čine “najfilmičnijima”, a zbog čega mnoge scene izgledaju kao hollywoodska izmišljotina, iako se temelje na stvarnim činjenicama. Pri tome se zanemaruje njihova pozadina koja bi ih učinila uvjerljivima publici. To se posebno odnosi na Bulgerovu obitelj, pa je tako prilično površno prikazan odnos s politički “potkoženim” bratom. Još lošijim izborom se čine rane scene koje prikazuju kako je Bulger u na početku karijere bio dobar suprug i otac prije nego što mu je, kako se to prilično nespretno pokušava sugerirati, neočekivana obiteljska tragedija oduzela posljednje tragove humanosti. Još veći propust je potpuno ignoriranje njegovo gotovo dvodesetljetnog života u bijegu, kada je FBI uspješno izvrgavao ruglu, čineći društvo Osami Bin Ladenu na posterima najtraženijih bjegunaca. Površnost pristupa se odražava i na druge likove, pa se tako glumačka ekipa, koja je, inače, prilično impresivna, doima potrošenom. Rory Cochrane (zlosretni Speedle iz prvih sezona CSI: Miami, ovdje gotovo neprepoznatljiv pod teretom kilograma i godina) se, usprkos toga što u filmu gotovo ne izgovori nijednu riječ, je mnogo efektniji od “teškaša” kao što su Cumberbatch i Edgerton.

Crna misa izgleda još veće razočarenje nakon neumitnih usporedbi s drugim ostvarenjima. To važi i za samog Deppa, koji je tumačio mnogo složeniji i zanimljiviji lik u Donnieja Brasca u temom srodnom filmu Donnie Brasco, također temeljenom na istinitim događajima. A za to je, s druge strane, zaslužan i sam Bulger, koji je prethodnih godina služio kao izvor inspiracije daleko talentiranijim autorima nego što je režiser Scott Cooper. To se odnosi i na Scorseseja, kome je lik glavnog negativca u “Oscarom” nagrađenim Pokojnima (a koga glumi Jack Nicholson) bio velikim dijelom temeljen upravo na poznatom bostonskom gangsteru; odnos braće Bulger (koji je u filmu tek naznačen) bio je, pak, temeljem hvaljene TV-serije Bratstvo s Jasonom Isaacsom i Jasonom Clarke kao njihovim fiktivnim ekvivalentima; a, između ostalog, i James Woods je tumačio lik inspiriran Bulgerom u prvoj sezoni Raya Donovana. Kada se svemu tome doda prilično mračan pristup, ali i nedostatak likova za koje bi se trebalo navijati, Crna misa predstavlja razočaranje. Ili barem nešto za što smo svjesni da smo vidjeli već prije, i da ćemo, na žalost, vidjeti ponovno na naslovnicama u stvarnom životu.

CRNA MISA

(THE BLACK MASS)

uloge: Johnny Depp, Joel Edgerton, Benedict Cumberbatch, Corey Stoll, Julianne Nicholson, Dakota Johnson, Rory Cochrane, Jesse Plemons, Kevin Bacon, Peter Sarsgaard

scenarij: Jez Butterworth & Mark Mallouk

režija: Scott Cooper

proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2015.

trajanje: 135 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Dar (The Gift, 2015)

Američki kritičari se posljednjih godina žale kako je na velikim i malim ekranima sve manje domaćih glumaca koji se mogu zvati zvijezdama. Hollywoodu, međutim, to nije neki problem, s obzirom da ga riješio uvozom iz drugih zemalja, pri čemu se posebno ističe Australija. Među glumačkim kontingentom s petog kontinenta se Joel Edgerton zasad ne može istaći glavnim ulogama, ali se, s druge strane, može pohvaliti upečatljivim epizodama, a još više i talentom koga pokazuje i s druge strane kamere. Edgerton je tako napisao nekoliko scenarija i sinopsisa (od kojih je najpoznatiji onaj za postapokaliptičnu dramu The Rover), a odnedavno domaći gledatelji imaju prilike vidjeti i njegov režijski debi – niskobudžetni triler Dar.

Radnja započinje nakon što poslovni čovjek Simon Callen (Bateman) sa suprugom Robyn (Hall) doseli u Los Angeles kako bi započelo novi život. Prilikom useljavanja Simon, koji je odrastao u gradu, slučajno sretne Gordona “Gordoa” Moseleya (Edgerton), čovjeka koji je četvrt stoljeća ranije s njim pohađao školu. Iako ga se Simon jedva sjeća, Gordon nastoji po svaku cijenu obnoviti davno prijateljstvo, te u tu svrhu odlučuje Callenovima pomoći sitnim uslugama, te se svako malo pojavljuje u njihovoj novoj kući i šalje darove. Ti postupci, s vremenom, počnu sve više uznemiravati bračni par, prije svega Robyn, koja postaje uvjerena da je Gordon prema njoj razvio bolesnu opsesiju. Nakon što Callenovi pokušaju s Gordonom prekinuti veze, počinju im se događati neobični i zastrašujući događaji, a ubrzo se ispostavi kako im je Gordon zatajio neke uznemirujuće detalje o svom životu.

Dar je snimljen za današnje hollywoodske standarde smiješno niskim budžetom od 4,5 milijuna dolara, a Edgerton se to, iako se radnja najvećim dijelom odvija u elitnoj četvrti Hollywood Hillsa (gdje je jedna od tamošnjih vila “posuđena” umjesto studija), to previše ne trudi sakriti. Zapravo, jednostavnost je prigrlio kao glavnu vrlinu svog filma, bilo da je riječ o osnovnom konceptu, bilo da je riječ o ograničenom broju likova. Na prvi pogled se Dar čini kao jedan od trilera koji su bili tipični za Hollywood 1980-ih i 1990-ih, odnosno u kojima su arhetipske obitelji i bračne parove iz srednje klase progonili ispočetka ljubazni i naizgled normalni dostavljači novina, dadilje, majstori za kablovsku televiziju ili policajci, a za koje bi se kasnije ispostavilo da su poremećeni i nasilni psihopati. Edgerton se vješto naslanja na tu tradiciju, odnosno računa da će gledatelji odrasli na ostvarenjima kao što su Ruka koja njiše kolijevku lako prepoznati isti obrazac i u njegovom filmu. Tako mali incidenti i slučajnosti postupno eskaliraju prema onome što bi trebao biti spektakularno nasilni završni obračun, a ono što je trebao biti ostvarenje američkog sna se pretvara u noćnu moru – u slučaju jednog od likova i doslovnu, kada se ispostavi da je zastrašujući napad u stvari dio lošeg sna koji predskazuje nelagodu koja se tek treba dogoditi na javi.

Edgerton se takvim trikovima koristi negdje do polovice filma, a potom pokazuje da je gledateljima zapravo pripremio nešto sasvim drukčije. Dar tada prestaje biti “čisti” ili konvencionalni triler, i umjesto toga počinje skretati u vode psihološke drame. Naime, pokazuje se da su “savršeni” brak i karijera Callenovih bili krinka za neke ozbiljne probleme, a zbog kojih gledatelji imaju razloga vjerovati da odnos sa Gordonomn nije jedina, a možda i uopće nije stvar kojoj bi trebalo brinuti. Za Robyn, iz čije se perspektive prati najveći dio filma od samog početka, se ispostavi da je opterećena psihološkim traumama i uz njih vezanim farmakološkim navikama, pa možda kampanja terora kojoj je bračni par izložen nije ništa drugo do proizvod paranoje i bolesne mašte. A i za Simona se pokazuje da nije potpuno iskren prema svojoj supuzi, kao i da bogatstvo možda nije stekao najmoralnijim mogućimna potezima, pa u cijeloj priči i ne mora biti pozitivac.

Ovakav obrat vrlo dobro funkcionira prije svega zahvaljujući sjajnom radu s glumcima. Jason Bateman, koji je reputaciju izgradio prije svega na komedijama, vrlo dobro tumači lik koji može biti brižni suprug i otac, ali isto tako ništa manje zastrašujući zlikovac od Gordona. Rebecca Hall, britanska glumica koja je napravila prilično dojmljivu karijeru tumačeći likove ranjivih i ugroženih žena, ovdje nadmašuje sebe, izgradivši od Robyn oličenje suvremenih neuroza i posljedica koje čak i kod pripadnika bolje stojećih slojeva izaziva sustizanje nemogućih kriterija današnjeg društvenog statusa. Edgerton je kao glumac, pak, najmanje dojmljiv, možda i zato što se, zapravo, vrlo malo pojavljuje u filmu. Možda bi film bolje funkcionirao da je Edgerton ostao iza kamere i posao tumača Gordonovog lika prepustio nekom drugom. To, kao i to da inače impresivni i za ovu vrstu filmova neočekivana i nekonvencionalna završnica pomalo kompromitirana jednim malim i možda suvošnim detaljem, međutim, neće pokvariti opći dojam o Daru. Riječ je o ostvarenju koje funkcionira ne samo kao solidni trilerčić napravljen s više vještine nego većina današnjih hollywoodskih žanrovskih proizvoda, nego i kao prilika da se uživa u nečijim talentima kojih publika dosad nije bila svjesna.

DAR

(THE GIFT)

uloge: Jason Bateman, Rebecca Hall, Joel Edgerton

scenarij: Joel Edgerton

režija: Joel Edgerton

proizvodnja: Blumhouse Productions, SAD, 2015.

trajanje: 108 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Bright (2017)

BRIGHT
uloge: Will Smith, Joel Edgerton, Noomi Rapace, 
Lucy Fry, Edgar Ramirez, Ike Barinholtz
scenarij: Max Landis
režija: David Ayer
proizvodnja: Netflix, SAD, 2017.
trajanje: 118 min.

Ako u bliskoj budućnosti svjetska industrija zabave bude pod hegemonijom jedne korporacije, onda će to najvjerojatnije biti Netflix. Takav je dojam danas teško izbjeći, a bilo je ga teško izbjeći i u posljednjih par godina kada su nekadašnji dostavljači DVD-ova preko streaminga započeli ekspanziju na sva svjetska tržišta, pri čemu im je jedan od temelja strategije bila proizvodnja vlastitih sadržaja. Pri tome Netflixovi stratezi nisu pokazivali neku naročitu brigu koliko će to koštati i koliko bi takav nonšalantan odnos prema financijama mogao imati potencijalno kobne posljedice po budućnost njihove tvrtke. Jedan od brojnih primjera spremnosti da se basnoslovne svote ulažu u projekte za koje se ne čini previše jasno hoće li imati publiku ili ne jest Bright, cjelovečernji igrani film koji je krajem 2017. godine sa oko 100 milijuna uloženih dolara stekao reputaciju najskupljeg u povijesti Netflixa, ali i jednog od najgore dočekanih od strane kritike. Netflix, međutim, slično kao i drugi hollywoodski studiji u istovjetnim situacijama, nije bio previše impresioniran kritičarskim “toplim zecom” te je najavio snimanje nastavka, a što sugerira možda još drskiji pokušaj da se napravi franšiza koja bi jednog dana mogla biti Netflixova verzija Marvelovog filmskog univerzuma.

Bright bi se, s druge strane, mogao nazvati i svojevrsnim neslužbenim spin-offom ili alternativnom verzijom nekih drugih fiktivnih univerzuma, prije svega Tolkienovih. Radnja se, pak, događa u Los Angelesu koji pripada današnjem dobu, ali jednom paralelnom univerzumu gdje su se moderni svijet, civilizacija i tehnologija koegzistiraju s magijom i fantastičnim stvorenjima kao što su vilenjaci, patuljci, orkovi, zmajevi i kentauri. Los Angeles je, s druge strane, u nekim žalosnim detaljima prilično sličan ovom univerzumu, prije svega u kontekstu dubokih socijalnih razlika i s njima vezanih rasističkih i drugih predrasuda u Gradu Anđela. Tako su vilenjaci na vrhu društvene hijerarhije te kontroliraju medije, banke i vrhove državne uprave, dok su orkovi na dnu, prisiljeni obavljati slabo plaćene poslove i biti osuđeni na siromaštvo i kriminal; ljudi se nalaze negdje u sredini i iskazuju neprijateljstvo prema jednima i drugima. To se odnosi i na nominalnog protagonista, losanđeleskog policajca Daryla Warda (Smith) kojemu su pretpostavljeni za partnera postavili Nicka Jacobyja (Edgerton), prvog policajca-orka, prema kojem njegovi ljudski kolege osjećaju prezir, a orčki sunarodnjaci ga smatraju izdajnikom. Ni Ward ne podnosi Jacobyja, ali je s njim prisiljen surađivati kad se obojica nađu upetljani u potragu za basnoslovno vrijednim čarobnim štapom koji posjedniku daje neopisivu magijsku moć, a kojeg žele kako korumpirani ljudi tako i ekstremna vilenjačka sekta Inferna koje vodi Leilah (Rapace). Pri tome je ključ za potragu vilenjakinja Tikka (Fry), jedna od rijetkih “svijetlih” koje su u stanju kontrolirati štap.

Ayer je u nepuna dva desetljeća izgradio reputaciju na filmovima koji temom i ugođajem velikim dijelom korespondiraju Danu obuke, njegovom najuspješnijem ostvarenju, odnosno bave se mračnim naličjem Los Angelesa iz perspektive njegovih čuvara reda. Bright u tom smislu predstavlja svojevrsnu varijaciju na temu, pri čemu su elementi fantastike manje-više ništa drugo do izgovor za više specijalnih efekata ili ponekad nimalo suptilne alegorije na društvene probleme u stvarnom svijetu. Upravo je ovo potonje stalo na žulj salonskom ljevičarstvu sklonoj kritici, jer dok je još mogla proći priča da orkovi “glume” Afroamerikance i druge potlačene manjine, u prikazu vilenjaka kao elite se mogla pročitati i kao potencijalno antisemitska priča, čak i ako je ljudska vrsta u Brightu prikazana kao gomila bigota nalik na način kako hollywoodska elita zamišlja Trumpovo biračko tijelo. Problemi sa eventualnom političkom nekorektnošću su, međutim, daleko manji od strukturnih problema koje stvara Landisov scenarij, koji ponekad crnohumorno i groteskno preplitanje mitskih stvorenja s modernim svijetom ostavlja neobjašnjenim s izuzetkom par kratkih aluzija na nekakav epski sukob s Mračnim gospodarom prije nekoliko tisuća godina. Uz nedorađenost osnovnog koncepta se može zapaziti i nedorađenost brojnih sporednih likova, odnosno čini se da su scenaristi taj posao ostavili za nastavke. Zbog toga se može postaviti pitanje nije li Bright možda bolje funkcionirao kao mini-serija. No, s druge strane, Ayer je zahvaljujući dobrom iskustvu, ali i izdašnim resursima, uspio stvoriti koliko-toliko uvjerljiv svijet te dostaviti niz spektakularnih akcijskih scena koje funkcioniraju usprkos klišeja. I dok se Will Smith ne snalazi baš najbolje u ulozi opterećenoj klišejima, Edgerton ostavlja mnogo bolji dojam čak i pod grotesknom maskom koja ga čini neprepoznatljivim. I ostatak glumačke ekipe je dobar, čak i u rutinerskim i često nezahvalnim ulogama, pa je to razlog zašto nepuna dva sata prođu prilično brzo, učinivši Bright Netflixovim ulaganjem koje bi se u budućnosti moglo čak i isplatiti.

OCJENA: 5/10