RETRO-RECENZIJA: Memento (2000)

uloge: Guy Pearce, Joe Pantoliano, Carrie-Anne Moss, Stephen Tobolowsky,
 Harriet Harris, Mark Boone Junior, Jorja Fox
 glazba: David Julyan
 scenarij: Christopher Nolan (po priči Memento Mori Jonathana Nolana)
 rezija: Christopher Nolan
 proizvodnja: Newmarket, SAD, 2000.
 distribucija: Discovery
 trajanje: 99'

Memento je prošle godine od mnogih kritičara bio proglašen najboljim filmom koji se bio pojavio na američkom tržištu. Razlog za to i nije teško pretpostaviti – ovaj mali opskurni, nezavisni film noir britanskog režisera Christophera Nolana je mnogima pokazao kako originalne ideje nisu nestale iz sedme umjetnosti, te da se te ideje mogu pretočiti u neobičan film koji će pažnju gledatelja zadržati od prve do posljednje minute. I sve to uz zaplet koji smo, naizgled, već bili vidjeli tisuću puta – Leonardu Shelbyju (Pearce), losanđeleskom istražitelju osiguravajućih društava, su silovali i ubili suprugu (Fox), pa on odlazi u polusvijet kako bi uz pomoć detektivskih vještina pronašao počinitelje i osvetio im se. Shelby, doduše, ima ozbiljan problem – prilikom napada na suprugu mu je ozlijeđen mozak i kao posljedicu se razvio specifičan oblik amnezije – dok se još uvijek može prisjećati svih događaja prije napada, sve poslije toga mu blijedi iz sjećanja nakon 5-10 minuta. Shelby svejedno nije obeshrabren zbog nesposobnosti da pamti važne detalje ili likove koje je sreo prije pola sata – protiv amnezije se bori pisanim zabilješkama, polaroid-fotografijama, pa i tako što tetovira najvažnije podatke na vlastito tijelo. No, bez obzira na sve to, Shelby svejedno nije siguran da li su dvoje likova koje se stalno vrte oko njega – tajanstveni Teddy (Pantoliano) i privlačna Natalie (Moss) – iskreni prijatelji i pomagači, ili ga nastoje izmanipulirati.

Nolan se, nastojeći prenijeti ovu genijalnu ideju (iskorištenu u kratkoj priči vlastitog brata Jonathana), našao pred ozbiljnim problemom – gledateljima se priča morala prikazati iz protagonistove perspektive, a, s obzirom da protagonist, za razliku od gledatelja, boluje od amnezije, nekako je trebalo dočarati njegovu izgubljenost u prostoru i vremenu, odnosno napetost koja proizlazi iz toga da nije siguran da li je osoba s kojom je maločas razgovarao njegov stari prijatelj ili neprijatelj kojeg je sreo prije par minuta. Nolan to rješava na jednostavan i elegantan način, koristeći trik široj publici poznat iz Tarantinovog Paklenog šunda – film umjesto klasične ima alternativnu narativnu strukturu, tj. sastoji se od niza epizoda poredanih obrnutim kronološkim redom koje objašnjavaju kako se junak našao u određenoj situaciji. S obzirom da protagonist to ne zna, napetost svejedno postoji, jer odgovori na pitanja koje ga tište se nalaze u prošlosti umjesto u budućnosti. Nolan, uz to, ubacuje i par flash-backova kojima je cilj objasniti Shelbyjevu bolest kroz slučaj Sammyja Jenkinsa (Tobolowsky), čovjeka koji je imao isti problem kao Shelby, te kojeg je Shelby kao istražitelj osiguravajućeg društva nastojao razotkriti kao varalicu.

Ovaj koncept u Mementu funkcionira besprijekorno, a Nolan ponovno izbjegava holivudsku scenarističku formulu, te nam na kraju (koji je, u stvari, početak priče) umjesto zatvorenog, zaokruženog, “glatkog” hepi enda mnoga pitanja ostavlja otvorenim, ostavljajući gledatelju da sam na njih da odgovor. Na žalost, bez obzira na izvrsnu fotografiju, sjajnu glumu Guya Pearcea (L.A. povjerljivo), Carrie-Anne Moss i Joe Pantoliana (koji su oboje glumili u Matrixu) te još bolju montažu Dodyja Dorna, upravo je taj završetak razlogom zbog kojeg Memento nije uspio u nastojanju da postane remek-djelom. Naime, ta je završnica, bez obzira na to koliko bila neobičnom u odnosu na holivudski prosjek, previše banalna u usporedbi s onim sto smo vidjeli u ostatku filma. Ali, bez obzira na to sitno razočarenje, Memento je film kojeg treba preporučiti kao jedan od rijetkih američkih filmova koji gledatelja tjera da koristi svoj mozak.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Mafijaši iz susjedstva (Hoods, 1998)

 

uloge: Joe Mantegna, Joe Pantoliano, Kevin Pollak, Jeniffer Tilly, Richard Foronjy, Rob La Belle, Alex Diakun, Seymour Cassell, Vincent Berry
glazba: Anthony Marinelli
scenarij: Mark Malone
režija: Mark Malone
proizvodnja: Pioneer North America, SAD, 1998.
distribucija: Discovery
trajanje: 90'

 

Na svoj pedeseti rođendan Angelo “Ange” Martinelli (Mantegna) radi ono što je radio skoro cijeli život – skuplja “reket” za “obitelj” svog oca, ostarjelog i za krevet vezanog njujorškog mafijaša Popa Martinellija (Cassell). Angelo već duže vremena osjeća egzistencijalnu krizu koja će eskalirati u trenutku kada eskalira sukob sa suparničkom mafijaškom obitelji. Nakon napada na jedno od njegovih skladišta u kojem je stradao mladi “vojnik”, Pop naređuje da se u znak odmazde otme i likvidira sin suparničkog bosa. Angelo skuplja svoj tim i kao pojačanje iz psihijatrijske bolnice dovodi profesionalnog ubojicu Charlieja Flynna (Pantoliano). Kada Angelo krene u akciju, sa užasom ce ustanoviti da je meta akcije devetogodišnji dječak. Angelo postaje uvjeren kako mu je otac izgubio dodir sa stvarnošću i odlučuje mu otkazati poslušnost.

Ime Joea Mantegne, kao i cijeli niz uglednih karakternih glumaca kao sto su Joe Pantoliano ili Kevin Pollak trebali bi garantirati u najmanju ruku zanimljiv uradak na temu mafije. Problem je u tome sto je filmova koji tretiraju taj fenomen – bilo na ozbiljan, bilo na opušten nacin – previše da bi glumačka ekipa sama po sebi Mafijaše iz susjedstva izvukla iznad prosjeka. Da stvar bude gora, scenarist i režiser Mark Malone nikako ne može odlučiti da li snima komediju ili dramu. Rezultat te neodlučnosti jesu neuvjerljivi likovi i situacije koje su previše bedaste i bizarne da bi ih itko shvatio ozbiljno, a, s druge strane, previše mračne i neduhovite da bi ih gledatelj mogao smatrati zabavnima. Svemu tome treba dodati Maloneove traljave pokušaje da svom glavnom liku da nekakvu “dubinu” preko posve nepotrebnih flashbackova i podzapleta s ljubavnicom koju tumači prilicno nezainteresirana Jeniffer Tilly. Kada se svemu doda nizak budžet, Mafijaši iz susjedstva izgledaju kao ispodprosječan TV-filmić na kojeg se uistinu ne isplati trošiti vrijeme. Uostalom, David Chase je sa Obitelji Soprano sličan posao obavio daleko bolje.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

(RETRO) RECENZIJA: Daredevil (2003)

DAREDEVIL - ČOVJEK BEZ STRAHA
(DAREDEVIL)

uloge: Ben Affleck, Jennifer Garner, Colin Farrell, Michael Clarke Duncan, 
Jon Favreau, Scott Tera, Joe Pantoliano, Ellen Pompeo, Leland Orser, Erick Avari, 
Paul Ben-Victor, Derrick O'Connor, David Keith
glazba: Graeme Revell
scenarij: Mark Steven Johnson
rezija: Mark Steven Johnson
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2003.
distribucija: Continental Film
trajanje: 103 '

U prošlom desetljecu glavni trend u holivudskim filmovima su bili serijske ubojice i virtualna stvarnost. U ovom desetljeću glavni holivudski trend će biti ekranizacije popularnih strip-junaka. Barem se takav dojam moze steći nakon što su veliki holivudski studiji u relativno kratkom vremenu kao svoje glavne komercijalne uzdanice lansirali filmove kao što su X-Men i Spider-Man, temeljene na popularnim stripovima. Ovo ljeto bi se u kinima trebao pojaviti Hulk, a u međuvremenu je tvrtka “20th Century Fox” u zimski termin ugurala ekranizaciju Daredevila, još jednog strip-junaka iz “Marvelovog” univerzuma. Scenarij i režija je povjeren Marku Stevenu Johnsonu, poznatom po komedijama i sentimentalnim dramama (Simon Birch). On je sebe producentima uspio
nametnuti tako što se predstavio kao veliki poklonik originalnog stripa i odličan poznavatelj materije.

Naslovni junak je Matt Murdock (Affleck), Njujorčanin koji je smislio vlastiti način kako da svoj rodni grad ocisti od kriminalaca. Na to ga je nagnalo teško djetinjstvo koje je proveo u opakoj četvrti Hell’s Kitchen, pod budnom paskom svog oca, propalog boksača Jacka
Murdocka (Keith). Stari Murdock je sina nastojao uvjeriti da mu budućnost lezi u knjigama a ne šakama i Matt ga je poslušao, ali tek nakon što je doživio nekoliko tragedija. Prvo je u teškoj nesreći bio izložen radioaktivnom otpadu i izgubio vid, što je poslije kompenzirano ostalim izoštrenim čulima i nekim novim moćima. Oca su mu nakon toga ubili gangsteri zbog čega je mladi Matt (Tera) odlučio da zivot posveti istjerivanju pravde. Nakon što je zavrsio pravni fakultet, to čini na dva načina – danju radi kao odvjetnik, a noću kao maskirani osvetnik proganja najopakije njujorške kriminalce i rješava te slučajeve po kratkom postupku. Njegove aktivnosti su privukle pažnju Kingpina (Duncan), opakog gospodara njujorškog podzemlja, dok je Matt kao odvjetnik privukao pažnju
privlačne Elektre Nachios (Garner), djevojke koju uz dobar izgled krasi i poznavanje borilačkih vjestina. Matt ne zna da je Elektra kći Nikolasa Nachiosa (Avery), grćkog tajkuna koji je povezan s Kingpinom i koji je odnedavno poceo smetati svom poslovnom partneru. Kingpin zato na Nachiosa salje opakog profesionalnog ubojicu Bullseyea (Farrell) što ce imati kobne posljedice.

Slično kao i Tim Burton u slučaju Batmana, Johnson inspiraciju za svoju verziju Daredevila nije našao u originalnom stripu iz 1960- tih nego u kasnijoj, mračnoj revizionističkoj verziji Franka Millera. Zbog toga Daredevil može iznenaditi količinom nasilja, prostačkog rječnika, ali najviše time sto glavni junak cijeli film trpi ne baš bezazlene fizičke i psihološke posljedice svojih noćnih aktivnosti. Iznenađuje i to što Daredevil mnogo eksplicitnije shvaća borbu protiv kriminala te, za razliku od ostalih superjunaka, hladnokrvno likvidira negativce (što ce neki tumaciti kao holivudsko prihvaćanje Bushovih metoda u zavođenju mira i reda u svijetu). No, Johnson u tome nije bio potpuno dosljedan – film je u originalu trebao imati R-rejting, s mnogo više krvoliptanja i golotinjom, ali su studiji, po
običaju, išli linijom manjeg otpora. Zbog toga je Daredevil bezdusno isjeckan i nikakva montaža ne moze sakriti ozbiljnu nedorečenost likova i zapleta. Johnson se baš previše ne snalazi ni u akcijskim scenama koje su prilično konfuzne (jedini izuzetak je scena
zavođenja izmedju Daredevila i Elektre). Ni glumci se nisu baš pretrgli – Ben Affleck je mnogo uvjerljiviji kao slijepi odvjetnik nego kao akcijski turborazbijač, dok je dežurni holivudski dobričina Michael Clarke Duncan (Zelena milja) promašen u ulozi negativca. Jedini koji se čini zanimljivim u filmu jest Jon Favreau kao Murdockov kolega “Foggy” Nelson, dok Colin Farrell malo preglumljuje u ulozi demonskog Bullseyea. Kada se svemu doda anti-katartično finale (s očiglednom namjerom da se ostavi materijal za nastavke), Daredevil ostavlja zalostan dojam filma koji nije iskoristio svoje potencijale.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.