Oznaka: Jessica Alba

RECENZIJA: Ledeni ubojica: Povratak (Mechanic Resurrection, 2016)

Riječ “remake” u kontekstu prakse u suvremenom Hollywoodu rijetko asocira na išta dobro. Međutim, postoje slučajevi kada loša kvaliteta recikliranja nekadašnjih klasika dobije obilježja. Mechanic ili Plaćeni ubojica, triler Michaela Winnera iz 1972. godine koji se, iako daleko od savršenstva, smatra jednim od boljih ostvarenja u karijeri legendarnog Charlesa Bronsona, tako je dobio ne jedan nego dva razočarajuća remakea – 1995. godine neslužbeni Ubojice sa Sylvesterom Stalloneom i 2011. godine službeni Ledeni ubojica s Jasonom Stathamom u glavnoj ulozi. To što je potonji, sasvim očekivano (i potpuno zasluženo) sahranjen od strane publike nije spriječilo da zaradi nešto novaca – malo, ali sasvim dovoljno da se od njega napravi nastavak. A što, možda, i nije toliko loše, jer se time novi film – Ledeni ubojica: Povratak – dodatno udaljio od Winnerovog i Bronsonovog originala, te otežao usporedbe koje bi u pravilu išle na njegovu štetu.

Prethodni film je od originala sačuvao tek osnove početnog zapleta i likova, dok je sve ostalo manje-više promijenjeno do neprepoznatljivosti, a što uključuje i završetak. Upravo je ovo posljednje omogućilo da se snimi nastavak, odnosno da Statham može ponovno glumiti lik Arthura Bishopa, vrhunskog profesionalnog ubojicu čija su specijalnost likvidacije “nedodirljivih” meta i koje u pravilu izvede tako da izgledaju kao nesretan slučaj. Bishop je, međutim, odavno odlučio okončati karijeru te nastoji ostatak života provesti pod lažnim identitetom u Rio de Janeiru. Njegovu krinku su, međutim, prozreli zlikovci iza kojih stoji Riah Crain (Hazeldine), Bishopov prijatelj iz djetinjstva koji je u međuvremenu postao opasni međunarodni kriminalac. On nastoji Bishopa natjerati da ponovno iskoristi svoje ubilačke vještine odnosno likvidira trojicu međunarodnih trgovaca oružjem koji mu predstavljaju glavnu konkurenciju. Bishop uspješno bježi, ali se stvari promijene kada u Tajlandu upozna lijepu američku humanitarku Ginu Thorne (Alba) u koju će se zaljubiti. Ona međutim postane žrtvom otmice, odnosno sredstvo kojim Crain svog starog druga natjera da ipak krene u posao.

Kada je neki film tako loš kao Ledeni ubojica, onda postoji određena vjerojatnost da će njegov nastavak biti bolji. U slučaju Povratka ta očekivanja nisu sasvim neopravdana. Scenarij je, doduše, mnogo gori, te se svodi na hrpu klišeja i neuvjerljivosti koje skreću u vode samoparodije – glavni negativac je nitko drugi do protagonistov najbolji prijatelj iz djetinjstva; glavni ženski lik u sebi utjelovljuje prošlost profesionalnog vojnika, humanitarnog aktivista i sadašnjost turistice; glavni lik za nekoga kome je glavni alat diskrecija pokazuje izuzetnu sklonost da spektakularnim akcijama na sebe skreće pažnju i sl. To, međutim, previše nije smetalo ni njemačkom režiseru Dennisu Ganselu, koji je umjesto toga daleko više pažnje posvetio akcijskim scenama od kojih neke izgledaju prilično atraktivno. U filmu je daleko više pažnje posvećeno izgledu, a što uključuje daleko nekoliko različitih svjetskih lokacija kao što su Rio, Sydney, Tajland i Bugarska. Tim je imperativima podređen i lik Gine Thorne, a što vjerojatno neće smetati fanovima Jessice Albe koje žele vidjeti film u kome bi najveći dio radnje paradirala u bikiniju.

Najbolja stvar u filmu dolazi pred kraj, kada se Tommy Lee Jones pred kraj pojavljuje u relativnoj kratkoj, ali prilično zabavnoj epizodnoj ulozi ciničnog američkog krijumčara oružja koji je stvorio poslovni imperij u postkomunističkoj Bugarskoj. Njegovi zajedljivi komentari na račun političke situacije u svijetu, ali izgled i životni stil primjereniji ostarjeloj rock-zvijezdi djeluju kao svojevrsna parodija raznoraznih “mračnih” igrača iz vojno-obavještajnog miljea koje je tumačio u djelima Olivera Stonea. Njegova pojava također sugerira kako je Povratak mogao biti čak i prilično dobar, ali i kako je ta prilika propuštena čim se u kadru ponovno pojavi Stathamov lik koji desetke negativaca “taraca” na gotovo industrijski način u scenama gdje je kvaliteta akcije žrtvovana kvantiteti. Možda će u slučaju moderne inkarnacije Arthura Bishopa treća biti sreća, ali se ne trebamo previše nadati.

LEDENI UBOJICA: POVRATAK

(MECHANIC RESURRECTION)

uloge: Jason Statham, Jessica Alba, Tommy Lee Jones, Michelle Yeoh, Sam Hazeldine, Rhatha Phongam,

scenarij: Philip Shelby & Tony Mosher

režija: Dennis Gansel

proizvodnja: Summitt Entertainment SAD, 2016.

trajanje: 96 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Sin City: Vrijedna ubojstva (2014)

SIN CITY: VRIJEDNA UBOJSTVA
(SIN CITY: A DAME TO KILL FOR)
uloge: Mickey Rourke, Jessica Alba, Josh Brolin,
Joseph Gordon-Levitt, Rosario Dawson, Bruce Willis,
Eva Green, Powers Boothe
scenarij: Frank Miller
režija: Frank Miller & Robert Rodriguez
proizvodnja: Miramax/Dimension Films, SAD, 2014.
trajanje: 102 '
 
U prošlosti su najave nastavaka popularnih i uspješnih hollywoodskih filmova u pravilu izazivati oduševljenje kod publike. Međutim, onaj dio publike koji je stekao malo duže iskustvo o tome na koji im način Hollywood ispunjava želje je, pogotovo u posljednje vrijeme, prema tome skeptičan. A to posebno dolazi do izražaja kada između originalnog filma i nastavka postoji nešto duže vremensko razdoblje, odnosno kada se entuzijazam koji je postojao na početku prilično ohladi. Stvar koja se dogodila Scottovom Prometeju kada je pokušao podgrijati svog Osmog putnika, ili Jacksonu kada je s Hobbitom išao isisati posljednju kap Gospodara prstenova se sada događa Franku Milleru i Robertu Rodriguezu, timu koji su prije deset godina napravili jedan od najimpresivnijih spojeva stripa i filma u Sin Cityju. Uspjeh koji je to ostvarenje postiglo je, dakako, potaklo priče o snimanju nastavka; ali kako se stvar odužila, tako su rasle i bojazni da će, kao i u sijaset sličnih slučajeva, nastavak biti daleko ispod standarda koje je postavio originalni film. Sin City: Vrijedna ubojstva je pokazao kako su te bojazni itekako opravdane.

Radnja je ponovno smještena u BaSin City, fiktivni američki metropolis gdje kao da vlada vječna noć, a na čijim ulicama caruju nasilje, nemoral, korupcija i potpuna iskvarenost. Slično kao i prethodni film, i Sin City zadržava nelinearnu narativnu strukturu, odnosno predstavlja svojevrsni omnibus sastavljen od nekoliko zasebnih priča koje tek površno povezuju likovi, od kojih je veliki dio “recikliran” iz prethodnog filma. Za razliku od prvog Sin Cityja, u drugom su se našle priče koje nisu adaptirane iz Millerovih stripova nego su napisane posebno za film. To je, pak, omogućilo da se u filmu pojave i neki novi protagonisti kao što je Johnny (Gordon Levitt), mladi i ambiciozni kockar koji nastoji poniziti svemoćnog senatora Roarka (Boothe) koji kontrorila grad. Jedan od starih protagonista, privatni detektiv Dwight McCall (kojega umjesto Clivea Owena ovdje glumi Josh Brolin), se upliće u mrežu spletki koje je isplela njegova bivša djevojka Ava Lord (Green), sada udana za bogataša kojeg namjerava likvidirati. Striptizeta Nancy Callahan (Alba), godinama nakon iskušenja opisanih u prethodnom filmu, se suočava s alkoholizmom, depresijom ali i željom za osvetom zbog oca (čiji duh tumači Bruce Willis).

Može se reći da su se Rodriguez i Miller prilikom stvaranja ovog filma držao poslovice “Ako nije pokvareno, nemoj popravljati”, pa se Sin City: Vrijedna ubojstva u stilu, atmosferi, likovima i elementima radnje toliko oslanja na prethodnik, da će čak i najblagonakloniji gledatelji teško izbjeći efekt “deja vu”. Naravno, identičnu kopiju je bilo nemoguće napraviti čak i ako se Rodriguez trudio, dijelom i zbog toga što iz objektivnih razloga nije mogao računati na istu glumačku ekipu (Devon Aoki, koja je tumačila lik prostitutke Miho, je u novom filmu zamijenila Jamie Chung; preminulog Michaela Clarkea Duncana je u ulozi Manutea zamijenio Dennis Haysbert). Jedino osvježenje bi mogao predstavljati segment sa naslovnim likom, a u kome su klišeji “film noira” ogoljeni do svoje esencije s istim onakvim entuzijazmom s kojim je Eva Green prihvaća uloge psihopatskih femme fatale, odnosno s kojim za potrebe filma skida sa sebe odjeću. Na žalost, taj segment prekratko traje da bi opravdao ostale, u kojima se Miller i Rodriguez baš i nisu istakli nekakvom originalnošću. Sve se svodi na doslovno CGI-jem rekonstruirane, odnosno “oživljene” stripovske sličice, kao i groteskno nasilje koju tek crno-bijela fotografija čini dovoljno “nadrealnom” da izbjegne pažnji licemjernih MPAA-ovih cenzora. A takve scene, s vremenom, postanu ponavljajuće i publici dosade isto onako kao što dosade monotona i nimalo produhovljena naracija nekoliko likova. Najgori dojam stvara završna priča u kojoj se gledateljski entuzijazam za još nekoliko desetaka minuta boravka u Millerovom svijetu može mjeriti s entuzijazmom protagonistice da nastavi svoj život. Stoga i nije iznenađenje to što je Vrijedna ubojstva prošle godine predstavljala jedan od najvećih promašaja na kino-blagajnama. Ovim nepotrebnim podgrijavanjem deset godina stare sarme su Rodriguez i Miller su ozbiljno kompromitirali reputaciju jednog od svojih najboljih i najuspješnijih ostvarenja.

OCJENA: 4/10