Oznaka: Jeremy Renner

RECENZIJA: Nemoguća misija: Odmetnuti (Mission: Impossibe – Rogue Nation, 2015)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Ukoliko ste posljednjih nekoliko godina, u nedostatku bolje alternative, bili prisiljeni neko vrijeme trošiti gledajući program prosječne komercijalne ili javne TV-mreže, jedna od boljih opcija, barem ako vas zanima nezahtjevna ali profesionalno odrađena zabava, je ona prilikom koje bi naletili na neku od epizoda CSI ili NCIS. Kvaliteta epizoda ili spinoff serija iz istog univerzuma zna varirati, ali u prosjeku se svodi na nešto što je poklonicima takvog sadržaja dovoljno prihvatljivo da se iste serije godinama održe na ekranu. I pri tome nimalo nije važno što će sadržaj većine epizoda sličiti jedan na drugi i biti vrlo brzo zaboravljen; samim time što su ispunile nekih nepunih sat vremena gledateljske pažnje su ispunile svrhu svog postojanja, odnosno uspostavile formulu koja funkcionira. Jedan od filmskih ekvivalenata istog fenomena je serija Nemoguća misija. Među dosad snimljenih pet filmova bilo je dobrih, bilo je razočaravajućih, a bilo je i loših, ali se također koristila uspješna formula te oni pune novac Paramount Picturesu i održavaju zvjezdani status glavnog glumca Toma Cruisea bez obzira na to što se teško ijedan gledatelj može nakon neloliko godina sjetiti glavnog zapleta. To, možda i ne iznenađuje, jer je osnovni koncept ionako naslijeđen od danas kultne TV-serije 1960-ih, koja je u mnogo čemu bila svojevrsni CSI prošlog stoljeća.

Zaplet novog filma započinje nakon što Ethan Hunt (Cruise), glavni operativac IMF, elitnog tima američkih supertajnih obavještajaca, “rutinski” obavi još jednu misiju spašavanja svijeta od zlikovaca. Usprkos impresivnih rezultata, washingtonske glavešine, na čelu sa direktorom CIA-e Hunleyem (Baldwin), su zabrinute zbog mogućih negativnih posljedica IMF-ovih akcija, te odlučuju organizaciju nasilno utopiti u CIA-u. U međuvremenu Hunt otkrije kako je sam IMF na meti svojevrsnog “anti-IMF”, elitne organizacije svjetskih zlikovaca kojoj je na čelu živopisni Solomon Lane (Harris), koja je vješto izmanipulirala Huntove pretpostavljene da ga počnu progoniti kao odmetnutog agenta. Hunt uz pomoć svojih kolega nastoji dokazati svoju nevinost, ali i raskrinkati Lanea. U tome mu ključnu pomoć pruža Laneova suradnica Ilsa Faust (Ferguson), za koju se ispostavi da je ubačeni agent britanske tajne MI6, ali čiji pravi motivi i odanost do posljednjeg trenutka nisu jasni.

Odmetnuti se velikim dijelom naslanja na scenaristički koncept Protokola Duh, prethodnog filma iz serije, koji je gledatelje nastojao prije svega privući akcijom, a nauštrb podzapleta vezanih uz obiteljske i druge osobne probleme glavnog junaka. Scenarist i režiser Christopher McQuarrie, koji je sa Cruseom surađivao na solidnom, iako komercijalno razočaravajućem Jacku Reacheru, se čvrsto drži te formule, te ne dozvoljava scenarističke komplikacije s nekom dubljom pozadinom radnje i likova. Rezultat toga ne mora uvijek biti dobar – okvirni zaplet sa washingtonskim birokratom je prilično predvidljiv, a lik koji tumači Baldwin brzo prelazi granicu karikature – ali se Odmetnuti zato mogu pohvaliti prilično impresivnim akcijskim scenama koji iskazuju priličnu domišljatost njegovih autora. Pri tome se možda najviše ističe scena u kojoj Hunt mora spriječiti atentat u bečkoj operi, a za koju je pomalo šteta što je “potrošena” u samoj sredini filma, te zbog koje nominalno spektakularnije scene u kasnijim dijelovima ne izgledaju tako efektno.

Posebno valja istaći i Rebeccu Ferguson, švedsku glumicu poznatu kao protagonistica BBC-jeve povijesne serije Bijela kraljica, a koja u Odmetnutima tumači gotovo arhetipski lik fatalne superšpijunke nalik na Modesty Blaise. Taj lik je McQuarrie mudro lišio bilo kakvih eksplicitnih indicija o nekakvom romantičnom odnosu sa Huntom; time je ne samo rasteretio film nepotrebnog balasta, nego i stekao naklonost feministički raspoloženih kritičara, s obzirom da Isla Faust ne samo da ne izgleda kao nekakva “dama u opasnosti”, nego postaje više nego ravnopravan partner, odnosno potencijalni suparnik protagonistu. Zbog toga će i neki najtankoćutniji među SJW-ovima zažmiriti na relativnu učestalost scena u kojima se njen lik pojavljuje u kupaćem kostimu ili oskudnijim kostimima, a što bi u svakom drugom slučaju bilo predmetom optužbi za seksističku eksploataciju.

Ipak, i u ovom nastavku se iskustvo Nemoguće misije svodi na iskustvo koje nudi prosječna epizoda CSI. Ovdje se potrošilo mnogo više novaca, efekti i scene su impresivniji, te se na novu epizodu mora čekati nekoliko godina. Međutim, kao i u slučaju njegovog televizijskog ekvivalenta, ni Nemoguća misija se ne bi toliko održala na ekranima da nije postojao neki minimalni prosjek kvalitete. A što je prilična rijetkost za serije u današnjem Hollywoodu.

NEMOGUĆA MISIJA: ODMETNUTI

(MISSION: IMPOSSIBLE – ROGUE NATION)

uloge: Tom Cruise, Rebecca Ferguson, Sam Harris, Simon Pegg, Ving Rhames, Jeremy Renner, Alec Baldwin, Tom Hollander

scenarij: Christopher McQuarrie

režija: Christopher McQuarrie

proizvodnja: Paramount, SAD, 2015ž

trajanje: 131 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Kapetan Amerika: Građanski rat (Captain America: Civil War, 2016)

~ Dragan Antulov ~ 3 komentara

2016. godina je za Marvel Comics, barem kada je u pitanju filmska djelatnost, bila jedna od najboljih godina u povijesti. Glavni je razlog u tome što su svoje glavne suparnike, DC Comics i njihov filmski projekt DC Extended Universe, na kino-blagajnama sa svojim Marvelovim filmskim univerzumom razbucali kao beba zvečku. Nigdje se to nije vidjelo kao u tome što je DC-ova glavna uzdanica Batman v Superman: Zora pravednika zaradio manje novaca od Marvelovog filma Kapetan Amerika: Građanski rat. To je dostignuće za Marvel utoliko veće, što uopće nije riječ o Marvelovom prvoligaškom filmu, odnosno ultimativnoj uzdanici nalik na Osvetnike, nego tek “običnom” nastavku sage o pojedinačnom superheroju koji su fanovi ostalih Marvelovih superheroja teoretski mogli ignorirati.

Film braće Anthonyja i Joea Russoa, međutim, je ipak mnogo ambiciozniji i spektakularniji nego što se moglo zaključiti na prvi pogled, pa nije malen broj promatrača koji ga je nazvao svojevrsnim mini-izdanjem Osvetnika. Razlozi za to su, dakako, u Marvelovom nastojanju da se na što efikasniji način suprotstavi DC-jevom sparivanju od Marvelovaca još uvijek poznatijih Batmana i Supermana, pa je Kapetan Amerika umjesto solo-akcije u svojem filmu morao biti društvu moćne gomilice svojih superherojskih kolega. To je, s druge strane, stvorilo određeni problem, s obzirom da negativac s kojim se Osvetnici moraju obračunati mora biti nešto u ligi Chitaura u prvom, odnosno Ultrona u drugom filmu, ali opet ispod razine supernegativca Thanosa koji je bio određen za “prave” nastavke sage o Osvetnicima. Kao elegantno rješenje se nametnula jedna od relativno novijih Marvelovih serija pod naslovom Građanski rat, a koje je, kao što ime sugerira, Osvetnike suočilo s neugodnom situacijom da se moraju boriti jedni protiv drugih.

Zaplet filma se oslanja na Vladavinu Ultrona, odnosno prikazuje političke posljedice spektakularnog okršaja u Sokoviji, koje je zbog masovnog razaranja i ljudskih žrtava protiv superheroja okrenulo javno mnijenje. Na to su svjetske vlade, vođene američkom, donijele plan da se preko UN međunarodnim sporazumima regulira, odnosno kontrolira i ograničava njihova djelatnost. Dok Tony Stark alias Iron Man (Downey Jr.) smatra da je u pitanju vrlo dobra ideja, dotle Steve Rogers alias Kapetan Amerika (Evans) ima sasvim drukčije mišljenje, odnosno uvjeren je da će sve to dovesti do birokratskih zastoja i brojnih zloupotreba. Njihova razilaženja će dodatno eskalirati nakon diplomatske konferencije u Beču prilikom koje je u bombaškom napadu ubijen kralj afričke države Wakande, a njegov sin i nasljednik T’Challa (Boseman), za kojeg se ispostavi da je obdaren superherojskim moćima, odluči pronaći i ubiti počinitelja. Za Rogersa je problem u tome što je počinitelj nitko drugi do njegov stari ratni drug “Bucky” Barnes (Stan), a za kojeg se ispostavilo da mu je netko oprao mozak. Rogers je odlučan zaštititi “Buckyja” kako od T’Challe, tako i od Starka koji ga misli predati vlastima, a što na kraju dovede do spektakularnog i brutalnog obračuna među dotadašnjim kolegama i najboljim prijateljima.

Građanski rat ima isti problem kao i Zora pravednika. Gledateljima je, naime, jasno da se superherojski likovi moraju čuvati za buduće nastavke i vlastite franšize, pa će na kraju, bez obzira na žestinu međusobne borbe, na kraju balade morati zakopati ratne sjekire, kao i to da obračun na njih neće ostaviti dalekosežne posljedice, barem one fizičke prirode. Kao i DC-jev film, i Marvelov je “lukavo” iskoristio masovno okupljanje superheroja ne samo da privuče najširu moguću fanovsku bazu, nego i da posluži kao podloga, odnosno svojevrsna predigra za pojedinačne filmove posvećene likovima iz fiktivnog univerzuma, u ovom slučaju Crnog pantera, odnosno rebootiranog Čovjeka-pauka (koga tumači prilično raspoloženi Tom Holland). Braća Russo su, za razliku od Zacka Snydera, obavili solidan posao, prije svega zato što nisu inzistirali na mračnoj atmosferi i tmurnoj fotografiji, nego su, sve do posljednjeg dijela filma, nastojali održati kakav-takav balans između lepršave superherojske pustolovine i mučne drame. U tome im je pomogao i niz prilično dobrih akcijskih scena.

Glavni nedostatak Građanskog rata je, kao i kod mnogih Marvelovih filmova, u lošem scenariju. Dijelom je to zbog hrpe likova od kojih veliki dio služi tek kao ukras, a dijelom zbog ne baš najsretnije karakterizacije. Najveća je pogreška ta da lik Stevena Rogersa, pripadnika generacije koja je državu stavljala iznad pojedinca, inzistira na nekakvim pravima da superheroji dijele pravdu po načelu “uradi sam”, dok je individualistički industrijalac Tony Stark odjednom postao fan birokratske regulacije. To, kao i previše melodramatično finale, oduzimaju dosta toga ovom filmu, iako fanovi Marvelovog univerzuma, pa čak i većina običnih gledatelja, neće imati prevelikih zamjerki.

KAPETAN AMERIKA: GRAĐANSKI RAT

(CAPTAIN AMERICA: CIVIL WAR)

uloge: Chris Evans, Robert Downey Jr., Scarlett Johansson, Sebastian Stan, Anthony Mackie, Jeremy Renner, Chadwick Boseman, Paul Bettany, Elizabeth Olsen, Paul Rudd, Tom Holland, Daniel Brühl

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony Russo & Joe Russo

proizvodnja: Marvel Studios/Walt Disney Studios, SAD, 2016.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Dolazak (Arrival, 2016)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
DOLAZAK
 (ARRIVAL)
 uloge: Amy Adams, Jeremy Renner, Forest Whitaker, Michael Stuhlbarg, Tzi Ma
 scenarij: Eric Heisserer
 režija: Denis Villeneuve
 proizvodnja: Filmanaztion, SAD, 2016.
 trajanje: 112 min.

Ljubiteljima znanstvene fantastike Sveti graal predstavlja film koji tom žanru pripada u najčišćem smislu. A takva., žanrovski “čista” ostvarenja su prilično rijetka, jer i najintrigantnije pitanje “što ako” filmašima obično posluže kao izgovor za orgije specijalnih efekata ili plašenje gledatelja buljookim čudovištima, pri čemu odgovori na to pitanje završe kao zadnja rupa na svirali. Zbog toga svaki “čisti” SF-film, koji se ne ustručava aktivirati sive vijuge gledatelja, mora biti nešto posebno. A još rjeđi su “čisti” SF-filmovi koji ne padnu kao žrtve pretencioznosti ili nedostatka talenta svojih tvoraca. Jedan takav usitinu rijedak “čisti” SF-film s kojim se njegovi autori mogu ponositi jest Dolazak.

Radnja se temelji na predlošku koji ima besprijekorni pedigre za one najzahtjevnije ljubitelje žanra. Riječ je o Story of Your Life, pripovjetci SF-pisca Teda Chianga iz 1998. godine koja je osvojila prestižnu nagradu Nebula. Protagonistica, čiji lik tumači Amy Adams, je dr. Louise Banks, briljantna lingvistica i sveučilišna profesorica koja je duboko traumatizirana tragičnom smrću male kćeri. Njeni privatni problemi, međutim, dolaze u drugi plan nakon što se na Zemlji na dvanaest različitih lokacija pojavi dvanaest golemih vanzemaljskih letjelica. Dr. Banks je od strane američke vlade angažirana kao dio tima vrhunskih znanstvenika koji pokušava dešifrirati vanzemaljski jezik, odnosno komunicirati s vanzemaljcima kako bi se doznale njihove namjere ili da li predstavljaju opasnost po čovječanstvo. Susret s neobičnim vanzemaljcima omogući prve korake u tom smjeru, ali cijeli proces ide previše sporo po nestrpljive vlastodršce i histeriziranu javnost, a dodatni problem predstavlja i to što različite zemlje različito gledaju vanzemaljce, odnosno boje se da bi njihovi suparnici od Prvog kontakta mogli profitirati. Dr. Banks je prisiljena koristiti sve svoje umijeće kako bi vanzemaljce, čije metode komunikaciju odaje sasvim drukčije poimanje univerzuma, pokušala shvatiti prije nego što dođe do apokaliptičkog sukoba.

Scenarist Eric Heisserer se u svojoj dosadašnjoj filmografiji žanrovski uglavnom vrtio oko SF-a, ali većina tih naslova je predstavljala ili remakeove daleko boljih klasičnih ostvarenja ili rutinske horore. U slučaju Dolaska je, međutim, upravo Heisserer bio jedan od pokretača cijelog projekta te je godinama pokušavao svoju adaptaciju Chiangove priče prodati velikim studijima. Njegovo nastojanje se, pak, poklopilo s ambicijom danas izuzetno hvaljenog kanadskog režisera Denisa Villeneuvea da svojoj filmografiji doda naslov SF-žanra. Rezultat njihovih napora je ostvarenje napravljeno za takve filmove danas niskim budžetom od nepunih 50 milijuna US$, ali koje usprkos toga izgleda ko “veliki” film, i to daleko veći nego što bi sugerirao ne samo njegov budžet nego i relativna ograničenost radnje i likova.

Heissererov scenarij nije, dakako, prvi koji se bavi temom Prvog kontakta, odnosno problemima koje bi on stavio pred čovječanstvo. Ono u čemu se ističe je, međutim, neobična narativna struktura, kao i da se zbivanja prikazuju gotovo isključivo iz perspektive protagonista, a što uključuje izuzetno realističan i naizgled banalan prikaz njenih iskustava s dolaskom vanzemaljaca. Tome savršeno na ruku i Villeneuvov stil režije, ali i njegov perfekcionizam, kao i nedavna iskustva s filmom Sicario, gdje je glavni lik također žena koju američka vlada angažira za delikatan i opasan projekt. Film u tematskom smislu i pojedinim detaljima odaje homage klasičnim ostvarenjima na istu temu kao što su 2001: Odiseja u svemiru i Bliski susreti treće vrste, ali Villeneuve je dovoljno oprezan da sačuva originalni stil, odnosno da Dolazak gledateljima bude nešto što ranije nisu mogli vidjeti. Tome je dosta doprinijela i atmosfera, odnosno glazba islandskog skladatelja Jóhanna Jóhannssona koji izuzetno efektno balansira između “ljudske” sentimentalnosti i “vanzemaljskih” motiva koji se čine potpuno stranim ljudskom uhu. Posljednji, ali ne i manje važni, sastojak za uspjeh Dolaska je i izuzetno kvalitetna glumačka postava, pri čemu se posebno ističe Amy Adams u jednoj od najzahtjevnijih uloga svoje karijere, gdje u istom liku tumači brižnu majku, ozbiljnu znanstvenicu, zaljubljenu ženu, ali i nekoga koji se suočava s nepojmljivim iskustvima i percepcijama univerzuma. U usporedbi s njom ostatatk ekipe, čak i kada uiključuje tako ugledna imena kao što su Jeremy Renner i Forest Whitaker, je sveden na druge violine, ali to ovome filmu neće nimalo smetati. Čak i ako kojim slučajem Blade Runner 2049 ne bude uspio opravdati hype, Villeneuve je ovim filmom sebi već osigurao reputacija majstora SF-žanra.

OCJENA: 9/10

RECENZIJA: Tragovi u snijegu (Wind River, 2017)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
TRAGOVI U SNIJEGU
 (WIND RIVER)
 uloge: Jeremy Renner, Elizabeth Olsen, Gil Birmingham, Jon Bernthal, Julia 
 Jones, Kelsey Chow, Graham Greene
 scenarij: Taylor Sheridan
 režija: Taylor Sheridan
 proizvodnja: Acacia Entertainment/Film 44, SAD, 2017.
 trajanje: 107 min.

Mjesta koja se ističu izuzetnom prirodnom ljepotom su lijepa najčešće zbog toga što tamo nema ljudi koji bi tu prirodnu ljepotu nagrdili. Riječ je najčešće o nepristupačnim džunglama, pustinjama, močvarama, planinama ili šumama gdje obično ne živi nitko osim onih koji nemaju izbora. Njima je život ne samo izuzetno težak, nego obično kratak i ne baš tako rijetko nasilan. To se stanje stvari, međutim, pokazalo izuzetno zahvalnim po filmaše, a možda najviše po autore vesterna. Na jednom takvom vesternovskom mjestu radnje se odvija radnja Tragova u snijegu, filma Taylora Sheridana koji svojim žanrom, iako ima dosta vesternovskih elemenata, nominalno pripada trileru sa snažnim primjesama socijalne drame.

Film se u originalu zove Wind River, a radnjom je smješten u istoimeni rezervat koji zauzima relativno veliki dio američke federalne države Wyoming i u kojem žive pripadnici indijanskog naroda Arapaho. Protagonist je Corey Lambert (Renner), djelatnik američke federalne Uprave za divljač i ribarstvo, čiji je posao lov na problematične vukove, pume, medvjede i druge grabežljivce. Lambert je jedan od rijetkih bijelaca koji dobro poznaje rezervat, te se zahvaljujući svom poslu ne samo dobro upoznao i sprijateljio s lokalnim življem, nego je i s Arapaho ženom zasnovao obitelj. Zbog toga će ga izuzetno teško pogoditi kada prilikom rutinskog lova u planinskim bespućima pronađe leš mlade indijanske djevojke Natalie Hanson (Chow), za koju je odmah jasno kako je smrtno stradala zahvaljujući nasilnom zločinu. S obzirom da je poznavao djevojku i njenu obitelj, Benu (Greene), šefu malobrojne plemenske policije, nudi pomoć u istrazi. Policajcima, s obzirom da je rezervat u federalnoj nadležnosti, kao ispomoć dolazi usamljena agentica FBI Jane Banner (Olsen) za koju je odmah jasno da joj nedostaju odjeća, oprema i iskustvo potrebno da bi mogla istraživati nasilni zločin u bespućima snijegom prekrivenog rezervata.

Uvodna špica tvrdi da su Tragovi u snijegu inspirirani istinitim događajima, a što je Taylor Sheridan (koji je također napisao scenarij) objasnio time da su ga potakli brojni nikada razjašnjeni slučajevi nestanaka indijanskih žena u rezervatima, kao da federalne i druge službe o njima, za razliku od nekih drugih društvenih grupa, ne vode statistike. Film ne krije svoju angažiranost, odnosno nastojanje da publiku upozori na žalosno stanje stvari u indijanskim rezervatima, gdje je stanovnicima život okruženom netaknutom prirodom slaba utjeha kada ovisi o socijalnoj pomoći, te gdje sklonost da se dosada prekrati alkoholom i drogom stvara začarani krug ovisnosti i nasilja. Sheridanov film, s druge strane, nikada ne prelazi tanku liniju koja bi ga pretvorila u tipičan “politički korektan” agitprop, te najvećim dijelom funkcionira kao konvencionalni kriminalistički triler. Iako su Tragovi u snijegu dobili službeno priznanje festivala u Cannesu. nekakvog posebnog art-snoberaja tipičnog za festivalske filmove u njemu nema, s izuzetkom na trenutak zbunjujećeg flashbacka pred kraj filma, kao i previše pretenciozne glazbene podloge Nicka Cavea i Warena Ellisa. Scenarij također ne nastoji otkriti toplu vodu, te je detektivski misterij relativno jednostavan, te se rješava manje zbog naročite genijalnosti istražitelja, a više zbog igre slučaja i, kao što se to zna dogoditi, gluposti počinitelja.

Sheridana je od nekakvog briljantnog koncepta više zanimala prilika da stvori atmosferu, odnosno da stvori i prikaže upečatljive likove. U tome je imao izuzetnu pomoć Jeremyja Rennera, koji je tumačio jedan od najpozitivnijih likova u svojoj karijeri, odnosno nešto najbliže klasičnom vestern-junaku što može proizvesti današnji Hollywood. Od Rennera, koji u tu svrhu čak skoro sve vrijeme nosi svijetli kaubojski šešir, je mnogo manje impresivna njegova nominalna partnerica Elizabeth Olsen. Inače talentirana glumica u Tragovima u snijegu uglavnom služi kao ukras, a njen lik, usprkos feminističkih imperativa o “snažnim ženama” u suvremenom Hollywoodu, treba čekati tek nasilnu završnicu da bi bio od nekakve koristi. Izuzetno dobar dojam je, pak, ostavio Gill Birmingham, glumac publici najpoznatiji kao Jacobov otac u Sumrak Sagi, a koji jednostavno briljira u ulozi oca stradale djevojke koji očajnički nastoji sačuvati djelić dostojanstva suočen s nezamislivim gubitkom. Zbog tako kvalitetne glume, kao i solidne režije, Tragovi u snijegu zaslužuju preporuke kao jedno od rijetkih hollywoodskih ostvarenja koje naizgled privlačnim slikama gledatelje podsjeća na neke ne baš ugodne istine.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Američki varalice (2013)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
AMERIČKI VARALICE
(AMERICAN HUSTLE)
uloge: Christian Bale, Amy Adams, Bradley Cooper, Jennifer Lawrence, 
Jeremy Renner, Robert DeNiro, Louis C.K.
scenarij: Eric Wagner & David O. Russell
režija: David O. Russell
proizvodnja: Annapurna/Columbia, SAD, 2013.
trajanje: 138'

Među filmove na koje se može primijeniti otrcana fraza da stare poput vina i postaju bolji s godinama se mogu uvrstiti i Dobri momci. O tome kakvu je reputaciju to ostvarenje Martina Scorseseja izgradilo u posljednjih četvrt stoljeća najbolje svjedoči i sve više filmaša koji to djelo koriste kao uzor za vlastiti opus. A kada je to učinio i sam Scorsese sa Casinom i Vukom s Wall Streeta, pri čemu je ovaj potonji bio namijenjen i lovu na “Oscare”, nije iznenađenje da se istog posla – stvaranja novih Dobrih momaka – dohvatio još jedan filmaš s “oskarovskim” ambicijama. Trenutne rezultate njegovih napora, pod naslovom Američki varalice, imamo prilike gledati u domaćim kinima prije nego što se ispostavi hoće li uz Zlatni globus dobiti ijedan od deset “Oscara” za koje je bio nominiran.

Slično kao i Dobri momci, i Američki varalice scenarij temelje na istinitim događajima iz kriminalnog miljea u SAD 1970-ih. Razlika je u tome što se scenarij Erica Warrena Singera bavio kriminalcima malo profinjenijim od Scorsejevih uličnih baraba. Nominalni protagonist filma je Irving Rosenfeld (Bale), koji formalno za život zarađuje kao vlasnik trgovina u New Jerseyu, a u stvarnosti su mu glavni izvor prihoda naivčine kojima uvaljuje lažno posredovanje za zelenaške kredite ili isto tako lažne umjetnine. Nakon što Rosenfeld upozna zanosnu, ali lažnu Britanku Sydney Prosser (Adams), ona mu postaje ljubavna i poslovna partnerica. Njihov život se, pak, promijeni kada Sydney “padne” prilikom pokušaja da “izmuze” žrtvu za koju se ispostavi da je agent FBI Richard DiMasso (Cooper). Jedini izlaz za nju, na Irving nevoljko pristaje, jest da prevarantski par iskoristi svoje veze i talente kako bi ambicioznom DiMassu omogućio postavljanje spektakularne klopke u kojoj bi trebale uhvatiti daleko “krupnije ribe”. Tokom operacije, koja je u povijest ušla pod imenom “Abscam”, Irving i Sidney trebaju lokalnim političarima iz New Jerseya uvaliti lažne arapske šeike koji su  masovne investicije spremni isto tako masovno “podmazati” mitom. Složeni pothvat će se zakomplicirati zbog DiMassovog nastojanja da “mrežu” proširi ne samo na kongresnike i senatore, nego i na opasne mafijaše, ali i zbog toga što se “zapalio” za Sydney. Dodatni problem je i Irvingova nestabilna i indiskretna supruga Rosalyn (Lawrence) koja bi detalje o cijelom poslu mogla “provaliti” mafijašima i tako svima ugroziti život.

Američki varalice su i bez hrpe nominacija – koje ih čine jednim od najvećih favorita za glavnu nagradu – postali jedan od najrazvikanijih filmova ove “oskarovske” sezone. Razlog je prije svega u uspjehu prošlogodišnjeg U dobru i u zlu, koji je također uhvatio hrpu nominacija, ali se na kraju morao zadovoljiti kipićem za Jennifer Lawrence. Russell nastoji ponoviti formulu, pa je originalni scenarij Erica Wagnera Singera, koji je nekoliko godina slovio kao “najpoželjniji” u hollywoodskim studijima prepravio od ozbiljnog prikaza stvarnih događaja i društvenih problema u crnu komediju gdje će glavni naglasak biti komično disfunkcionalni pojedinci. Potonji pristup, naravno, sugerira daleko više manevarskog prostora za glumce da pokažu svoju vještinu, odnosno sposobnost transformacije. To se moglo vidjeti i u samoj promociji filma, gdje su na posterima dominirali upravo glumačke zvijezde u kostimima, šminki i frizurama kojima se već dugo vremena 1970-e asociraju kao vrijeme kiča i neukusa. Tu je najviše posla bilo za Christiana Balea, koji je, nastojeći uhvatiti svoj glumački “Oscar”, pristao tumačiti lik s dvadeset kila viška i nedostatkom kose koji nadoknađuje grotesknom perikom. Ljepotan Bradley Cooper se, pak, uz istu onu psihičku nestabilnost kakvu je pokazivao u U dobru i u zlu, mora dodatno potruditi nastupajući s viklerima u kosi. Jennifer Lawrence, koja je svoju “oskarovsku” kvotu ispunila, je dojmljiva, ali je njen lik sveden na epizodu. Pravo otkriće je Amy Adams, jedna od najtalentiranijih i u posljednje vrijeme prilično aktivnih glumica. U ovom filmu važnu dimenziju njenom liku daju modni detalji 1970-ih zbog koji je jedan, vjerojatno mlađi i neiskusniji, novinar jednog hrvatskog portala Američke varalice asocirao s pornografijom.

S druge strane, ma koliko ti i drugi prizori bili oku ugodni, a uho milovala sjajna glazba 1970-ih, to ne može sakriti da Američkim varalicama nedostaje čvrsta struktura. Tako impresivne likove ne povezuje neka čvrsta struktura, pa tek negdje pred sredinu filma doznamo da Irving uz djevojku ima i suprugu. U usporedbi sa Žalcem, “Oscarom” nagrađenom i možda najboljem filmu o varalicama ikada snimljenom, Američki varalice odmah upadaju u oči nedostatkom suvislog negativca. Razlog za to je možda u tome što su u slučaju “Abscam” stradali glavešine pripadali Demokratskoj stranci, za koju Hollywood tradicionalno služi kao neslužbeno glasilo. Zato možda ne iznenađuje da se skoro nimalo ne govori o mitu i korupciji, nego se čak i žrtve “Abscama”, pogotovo gradonačelnika koga glumi prilično slabo iskorišteni Jeremy Renner, opisuje kao mučenike koji mito primaju prije svega zato da bi “svojoj zajednici donijeli investicije, projekte i poslove”. Ta priča, nimalo drukčija od one koju  su se pričali i na žalost, još uvijek pričaju, neki nama bliski “usrećitelji”, vjerojatno će velikom dijelu domaće publike ostaviti gorak okus u ustima. Vjerojatno još više od isforsiranog “hepi enda”, koji se doima kao nečija deus ex machina improvizacija. Usprkos toga, i usprkos toga što su stotinama kopalja ispod svog velikog scorsesejevskog uzora, Američke varalice zaslužuju publiku. Vjerojatno ne i željene “Oscare”, ali to, s obzirom na veliku nepravdu koja je prije četvrt stoljeća napravljena Scorseseju, možda sada i ne izgleda toliko važno.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Bourneovo naslijeđe (2012)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Jeremy Renner
Jeremy Renner (izvor: Eva Rinaldi Celebrity and Live Music Photographer)

BOURNEOVO NASLIJEĐE
(THE BOURNE LEGACY)
uloge: Jeremy Renner, Rachel Weisz, Edward Norton, Louis Ozawa Changchien, Oscar Isaac
scenarij: Tony Gilroy & Dan Gilroy
režija: Tony Gilroy
proizvodnja: Universal, SAD, 2012.
trajanje: 118 '

 

Kada je prije više od tri desetljeća objavio Bourneov identitet, Robert Ludlum se mogao pohvaliti s jednim od najuspješnijih, ali i najutjecajnijih špijunskih romana. Zaplet o vrhunskom obavještajcu pogođenom amnezijom je kasnije korišten mnogo puta, a za što je možda najbolji primjer znameniti belgijski strip XIII. Kada je na red došla hollywoodska filmska adaptacija, iskustvo je ukazivalo da osnovna ideja neće biti najbolje iskorištena. Istini za volju, slično bi se moglo reći i za Ludluma, koji je kao glavnog negativca uzeo Carlosa, stvarnu ličnost koja je u njegovo vrijeme bila vodeća svjetska babaroga, a danas je ne pretjerano aktualan zatvorenik. Filmska trilogija, čiji je glavni scenarist bio Tony Gilroy, je tu ulogu povjerila korumpiranim i beskrupuloznim dužnosnicima CIA-e. Taj stari hollywoodski klišej je dobro funkcionirao u doba Bushovog rata protiv terorizma, i Gilroy ga koristi i u filmu koji franšizu o Jasonu Bourneu nastavlja i nakon odlaska glavne zvijezde Matta Damona.

 

Radnja Bourneovog naslijeđa počinje upravo kada Bourneov ultimatum završava, odnosno u trenutku nakon što je odmetnuti agent CIA-e Jason Bourne raskrinkao tajni program ilegalnih likvidacija i izazvao sveopći skandal u Washingtonu. Bojazan da bi se mogle raskrinkati slične prljave rabote drugih vladinih agencija dijeli i pukovnik Eric Byer (Norton), čiji je zadatak prekid svih “problematičnih” tajnih programa i “čišćenje” svih dokaza o njihovom postojanju. To, između ostalog, uključuje i Aarona Crossa (Renner), tajnog operativca koji se u vrijeme izbijanja skandala nalazi na vježbi u planinama Aljaske. Nakon što je uspio preživjeti spektakularni pokušaj likvidacije, Cross dolazi u Maryland, gdje u biokemijskom laboratoriju radi dr. Marta Shearing (Weisz), znanstvenica zadužena za preparate koje su primali Cross i njegovi kolege. Njih dvoje se udružuju kako bi preživjeli, te su prisiljeni otići na drugi kraj svijeta.

 

Slično kao i u prethodna dva filma, Gilroyev scenarij osim naslova nema ništa zajedničkog s romanima o Jasonu Bourneu; potreba da se uvede novi glavni lik koji će zamijeniti Bournea je, pak, omogućila malo više kreativne slobode. Ona je uglavnom dobro iskorištena, i scenarij je jedan od najboljih elemenata Naslijeđa, barem ako se zanemari to da će film biti dosta nerazumljiv svima koji nisu gledali prethodna tri nastavka. Cross je, zapravo, mnogo kompleksniji i zanimljiviji lik od Bournea, a veteran Renner ga, za razliku od Damona, prikazuje sa dosta humanosti i simpatija. Relativno mladoliki Norton također izgleda kao osvježenje u usporedbi ostarjelim WASP-ovskim negativcima iz prethodnih filmova. Čak se i Rachel Weisz dobro nosi s nezahvalnom ulogom, a dobra je stvar što njen lik nije opterećena neuvjerljivom romansom s protagonistom.

 

Gilroy, na žalost, pokazuje daleko manje vještine kao režiser. To se može vidjeti u flashbackovima koji se pojavljuju na pogrešnom mjestu i uglavnom zbunjuju gledatelje, ali posebno upada u oči u drugoj polovici filma. Tada je misterij o tome što se događa s likovima riješen i ostaje tehničko pitanje kako dovršiti priču. Gilroy to pokušava riješiti spektakularnom jurnjavom motociklima na zagušenim gradskim ulicama; međutim, ma koliko se trudio, on nije William Friedkin, i Bourneovo naslijeđe definitivno nije Francuska veza. Scena je preduga, ponavljajuća i, na kraju, prilično dosadna. Dojam o propuštenim prilikama izaziva i neiskorišteni, i na kraju posve suvišni lik ubojice koga glumi Louis Ozawa Changchien. Najiritantniji je sam kraj koji je namjerno ostavljen otvorenim kako bi se opravdao nastavak. Ako do njega dođe, Gilroyu bi bilo najbolje da posao iza kamere ostavi nekom drugom te tako omogući da preporođena franšiza ostvari svoj pravi potencijal.

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 4. rujna 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

OCJENA: 4/10

 

RECENZIJA: Osvetnici (2012)

~ Dragan Antulov ~ 6 komentara

The Avengers (2012 film)
(izvor: Wikipedia)

OSVETNICI
(THE AVENGERS)
uloge: Robert Downey Jr., Chris Evans, Mark Ruffalo, Chris Hemsworth, Scarlett Johansson, Jeremy Renner, Tom Hiddleston, Samuel L. Jackson
scenarij: Zak Penn & Joss Whedon
režija: Joss Whedon
proizvodnja: Marvel Films/Paramount, SAD, 2012.
trajanje: 143 '

 

Hollywood se u posljednje vrijeme, i to s punim pravom, optužuje za nedostatak mašte. U jednoj stvari se, pak, šefovi losangeleskih studija mogu podičiti velikom domišljatošću. Riječ je, naravno, o metodama kojima se muze novac od publike. Jedan od najspektakularnijih uspjeha je postignut s najnovijom serijom filmova o superherojima iz Marvelovog univerzuma. Filmovi kao što su Iron Man, Iron Man 2, Thor i Kapetan Amerika ne samo da su predstavljali solidan uspjeh sami za sebe, nego su poslužili kao predigra za glavno jelo, odnosno još veći spektakl u obliku filma koji bi zajedno okupio njihove naslovne junake. Osvetnici su zahvaljujući tome postali jedan od najiščekivanijih filmova 2012. godine.

 

Kao što se može pretpostaviti, razlog za angažman takve moćne gomilice mora biti opasnost po opstanak svijeta koja je ozbiljnija nego obično. Nju u Osvetnicima predstavljaju Chitauri, vanzemaljska rasa koja se sprema zbrisati čovječanstvo, a u čemu bi im pomoć trebao pružiti Loki (Hiddleston), Asgardijanac koji kao priliku koristi teserakt, tajanstvenu tvar koja  stvara portal između različitih svjetova. S njome su eksperimentirali stručnjaci organizacije S.H.I.E.L.D. zadužene za obranu Zemlje od najgorih opasnosti; njen šef Nick Fury (Jackson) je prisiljen mobilizirati superheroje nakon Lokijevog napada prilikom koga je elitnim agentima ispran mozak. Timu koji čine Kapetan Amerika (Evans), Nick Stark (Downey), dr. Bruce Banner (Ruffalo) i Natascha Romanoff (Johansson) se priključuje Lokijev brat Thor (Helmsworth); njegovi članovi se prije okršaja s Lokijem moraju suočiti i s međusobnim nesuglasicama.

 

Famu o supergrupi superheroja, odnosno projekt koji je potrošeni žanr ipak trebao dovesti na jednu višu razinu, upotpunio je angažman Jossa Whedona. Strip-scenarist koji je široj javnosti daleko poznatiji kao autor uspješne TV-serije Buffy, se doimao savršenim izborom za režisera i koscenarista ne samo zbog svoje reputuacije mega-geeka, nego i zbog toga što se njegov opus manje pamti po CGI eksplozijama i šarenim kostimima, a više po intrigantnim likovima i radnji. Osvetnicima je pogodovalo i to što su njihovi likovi već bili prikazani u ranijim ostvarenjima, pa se publika nije morala zamarati s pitanjima “tko je to”, a scenarij opterećivati s detaljnim izlaganjem njihovog podrijetla i razloga zbog kojih su postali superheroji. U svemu tome bi nedostatak predstavljalo to što dr. Bannera alias Hulka tumači Mark Ruffalo koji je već treći glumac u ulozi tragičnog superheroja; prednost je, pak, u tome što je Ruffalo mnogo bolji i efektniji od svojih prethodnika Erica Bane i Edwarda Nortona.

 

Kada se sve to uzme u obzir, to da su Osvetnici bolji od većine današnjih filmova o superherojima i ne bi trebalo predstavljati neko veliko iznenađenje. S druge strane, teško je zamisliti da će ovakav film Whedonu predstavljati najsvjetliju točku njegove karijere, odnosno da će se pamtiti isto onako kao što se pamte Buffy, pa čak i zlosretni Firefly i Kuća lutaka. Razlog je u konceptualnim ograničenjima vezanim uz banalnu činjenicu da je studio na ovaj film potrošio 220 milijuna dolara, te da se oni na ekranu moraju vidjeti kroz seriju spektakularnih akcijskih scena, naravno u 3D tehnici. Whedon se u njima trudi, ali ne dovoljno, a to najviše do izražaja dolazi u završnom obračunu gdje Osvetnici rasture vanzemaljske napadače na njujorškim ulicama. Sekvenca prepuna eksplozija i demoliranih zgrada je previše slična završnom obračunu u prošlogodišnjim Bayovim Transformerima. Iako je Whedon bolji od Baya, to i nije neko dostignuće. “Deja vu” osjećaj ostavlja gorak okus u ustima, ali i bojazan od neumitnog nastavka s daleko manje inspiracije i talenta.

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 8. svibnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Nemoguća misija: Protokol duh (2011)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

ΠΡΩΤΟΚΟΛΛΟ ΦΑΝΤΑΣΜΑ: Ghost protocol
(izvor: dullhunk)

NEMOGUĆA MISIJA: PROTOKOL DUH
(MISSION IMPOSSIBLE – GHOST PROTOCOL)
uloge: Tom Cruise, Jeremy Renner, Paula Patton, Simon Pegg, Michael Nyqvist
scenarij: Aaron Nemec & Josh Applebaum
režija: Brad Bird
proizvodnja:  Paramount, SAD, 2011.
trajanje:  132 '

 

Sumrak filmskih zvijezda je jedan od najzanimljivijih, ali najmanje spominjanih trendova suvremenog Hollywooda. Svima, osim najzagriženijim fanovima, je jasno da lice s plakata danas predstavlja sve manje važni razlog zbog koga se pune kino-dvorane, pa je lako zamisliti kako bi Harry Potter postao hit i bez Daniela Radcliffea, Sumrak bez Kristen Stewart, a Avatar bez Sama Worthingtona. U nekim slučajevima lice s plakata može više naškoditi nego koristiti; kao jedan od primjera se navodi Nemoguća misija III, čiji se komercijalni podbačaj često tumačio gafovima Toma Cruisea, dotad neupitnog nositelja popularne franšize. Cruise je u svemu tome nešto naučio, odnosno barem se takav dojam može steći na temelju novog nastavka Nemoguća misija: Protokol duh.

 

Na samom početku filma Ethan Hunt (Cruise), vrhunski operativac američke supertajne službe IMF, čami u moskovskom zatvoru. Odatle ga u riskantnoj akciji izbavljaju dvoje njegovih kolega – lijepa Jane Carter (Patton) i tehničar Benji Dunn (Pegg). Hunt je oslobođen samo zato što jedino on može izvesti opasnu operaciju prikupljanja informacija unutar samog Kremlja. Taj pothvat, međutim, završi katastrofalno krivo, odnosno spektakularnom eksplozijom za koju je okrivljen upravo IMF-ov tim. Američka vlada, nastojeći izbjeći nuklearni rat, pokreće tzv. “protokol duh” te se odriče se IMF-a. Hunt i njegov tim, kome se stjecajem okolnosti priključio obavještajni analitičar Bradnt (Renner), nastoje preživjeti, raskrinkati zlikovce koji su im “smjestili” te spriječiti nuklearnu apokalipsu.

 

Cruise, koji je u franšizi sudjelovao kao producent, je zajedno sa svojim kolegom J. J. Abramsom došao do zaključka da četvrti nastavak filma zahtijeva promjene, i to one koje će istovremeno biti prilagodba suvremenom dobu i povratak korijenima, odnosno formuli originalne TV-serije s kraja 1960-ih. U tom smislu je najzanimljiviji i potencijalno najriskantniji potez bio angažman Brada Birda za režiju; riječ je o filmašu koji je izgradio zavidnu reputaciju, ali u domeni animiranog filma. Njegov igrani debi, pak, pokazuje da se rizik isplatio; akcija teče prilično tečno, a vješto se koriste egzotične lokacije za niz dojmljivih scena.

 

Druga, daleko važnija promjena u odnosu na ranije filmove je u tome što, kao i u seriji IMF djeluje kao tim, a ne kao “one man show”. To znači da je Cruise gotovo ravnopravan s ostatkom glumačke ekipe, bilo da je riječ o ženi-razbijaču Pauli Patton, komičaru Simonu Peggu ili Jeremyju Renneru (za koga se čak špekulira da bi mogao naslijediti Cruisea kao nositelj franšize). Scenarij Andrea Nemeca i Josha Applebauma, pak, također dobro koristi suvremene događaje kako bi zaplet filma učinio aktualnim, a pojedine scene uvjerljivim. Također je ostvarena i dobra ravnoteža između akcije, humora i “ozbiljnih” sadržaja, odnosno između ljudskih likova i raznih “cool” gadgeta koji bi se također mogli nazvati protagonistima.

 

Ono gdje je Protokol duh zapeo jest nedovoljno dobro definirani, odnosno zapravo posve bezlični negativac. Švedski glumac Michael Nyqvist, široj javnosti poznat kao novinar u originalnoj ekranizaciji Larsonnove Millenium trilogijr, je posve mlak i neuvjerljiv kao tvorac demonskog plana. Francuska manekenka Lea Seydoux je, usprkos jednodimenzionalnosti i hladnoće lika, nešto efektnija kao plaćeni ubojica. Najbolji dojam je ipak ostavio indijski glumac Anil Kapoor (TV-voditelj u Milijunašu s ulice) u komičnoj ulozi bogatog plejboja.

 

Iako je Protokol duh u svojoj suštini tek korektno napravljena holivudska akcijada, u ovo doba, kada prosječna kvaliteta američkog filma stalno opada, je to više nego dovoljno. Stoga se može preporučiti čak i onima koji su prema njegovoj zvijezdi posve ravnodušni.

 

OCJENA: 6/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 20. prosinca 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)