RETRO-RECENZIJA: Tko ubija djevice (Cherry Falls, 2000)

uloge: Brittany Murphy, Michael Biehn, Jay Mohr, Gabriel Mann, Jesse
 Bradford, Douglas Spain, Keram Malicki-Sanchez, Natalie Ramsey, Candy Clark,
 Amanda Anka
 glazba: Walter Werzowa
 scenarij: Ken Selden
 režija: Geoffrey Wright
 proizvodnja: Industry Entertainment/Rogue Pictures, SAD, 2000.
 distribucija: Discovery
 trajanje: 92 '

Kao što i ime sugerira, Tko ubija djevice je još jedan od “teenage slasher” filmova, ali s tom razlikom što je prekršeno jedno od ključnih pravila žanra – da seksualna aktivnost bilo kojeg od likova znači njegovo prijevremeno odstranjivanje s ovog svijeta. Ovaj horor australskog režisera Geoffreya Wrighta (poznatog po kontroverznoj drami Divlji korak) se temelji na dijametralno suprotnoj postavci – upražnjavanje seksa povećava šanse za preživljavanje. Do tog zaključka je došao Brent Marken (Biehn), šerif Cherry Fallsa, malog grada u Virginiji čiji tinejdžeri – svi odreda djevice – postaju žrtvama pomahnitalog serijskog ubojice. Naravno, to otkriće neće ostati tajnom za lokalnu tinejdžersku populaciju koja odlučuje pripremiti veliku orgiju na kojima bi svi trebali izgubiti nevinost i tako se spasiti od ubojice. Brentova kći Jody (Murphy), koja je i sama kao djevica jedva izbjegla ubojici, odlučuje pokrenuti vlastitu istragu tokom koje otkriva mračnu prošlost nekih od najvažnijih ljudi u gradu. Za holivudske standarde prilično subverzivni “high concept” scenarista Kena Seldena je dosta obećavao, ali, na žalost, Geoffrey Wright nije imao hrabrosti niti talenta da ga iskoristi do kraja. Tako ovaj horor na kraju podliježe svim mogućim klišejima žanra, a i malo prezrela Brittany Murphy se čini lošim izborom za djevičansku protagonisticu. S druge strane, Michael Biehn (Aliens) i Jay Mohr su dobri u svojim ulogama, ali sve to nije dovoljno da se bitnije popravi dojam o ovom razočaranju od filma.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Šalji dalje (Pay It Forward, 2000)

ŠALJI DALJE
(PAY IT FORWARD)

uloge: Kevin Spacey, Helen Hunt, Haley Joel Osment, Jay Mohr, James
Caviezel, Jon Bon Jovi, Angie Dickinson, David Ramsey, Gary Werntz,
Colleen Flynn, Marc Donato, Kathleen Wilhoite, Liza Snyder
scenografija: Leslie Dilley
kostimografija: Renee Ehrlich Kalfus
fotografija: Oliver Stapleton
montaza: David Rosenbloom
glazba: Thomas Newman
scenarij: Leslie Dixon (po romanu Catherine Ryan Hyde)
rezija: Mimi Leder
proizvodnja: Warner, SAD, 2000.
distribucija: Issa
trajanje: 123'

Mali Trevor McKinney (Osment) živi zajedno sa samohranom majkom Arlene (Hunt), ženom koja radi dva posla da bi prehranila dijete i stalno se bori s vlastitim alkoholizmom. Prvog dana škole Trevorov razred dobija novog nastavnika – Eugenea Simoneta (Spacey), koji je razuzdanu djecu prije u stanju utišati ožiljcima od opekotina na svom licu nego nekim posebnim autoritetom. Ipak, njegov domaći zadatak pod naslovom “Što sam u stanju učiniti da svijet ucinim boljim” će malog Trevora natjerati na razmišljanje i rezultirati s jednostavnom ali efektnom idejom zvanom “šalji dalje”. Trevor je, naime, uvjeren kako je svatko u stanju učiniti tri dobra djela u korist slučajnih namjernika, a svatko od njih potom učiniti tri dobra djela drugim namjernicima. Prvi od njih je heroinski ovisnik i beskućnik Jerry (Caviezel) kojeg će Trevor na kratko primiti u kuću. Drugi je njegova majka, a treći sam gospodin Simonet za kojeg je Trevor uvjeren da predstavlja idealnog muškarca za njegovu majku. Ali, stvari, kao i obično, ne funkcioniraju onako kako su zamišljene. Nakon određenog vremena za sve to se zainteresira novinar Chris Chandler (Mohr) koji je i sam postao predmetom “šalji dalje” altruizma.

Šalji dalje je film koji vapi za “Oscarima” isto onako kako je Budiša vapio za ključevima od Amruševe. Na prvi pogled se čini da ta ambicija i nije tako velika, s obzirom da od troje glavnih glumaca dvoje (Spacey i Hunt) imaju vec zlatne kipiće u svojim ormarima, a treći, mali Osment, je već imao jednu nominaciju za Šesto čulo. Kada se tome doda da i Spacey i Huntova glume invalide, bilo je jasno da su se producenti nadali kako će se glasači losanđeleske Akademije držati svojih obićaja i nagraditi uloge hendikepiranih ljudi. Što se glavnog “Oscara” tiče, njega je trebala donijeti altruistička poruka filma u koju scenaristica Dixon očigledno duboko vjeruje. Ali, dobre namjere same po sebi nisu dovoljne da bi se stvorio dobar film. Rezišerka Mimi Leder (Mirotvorac, Žestoki udar) se, kao jedna od Spielbergovih učenica, trudi film obogatiti mješavinom sentimentalnosti i obiteljskih vrijednosti koje su postale zaštitni znak njenog velikog učitelja. No, to se u filmu događa na skroz pogrešnim mjestima, pogotovo u drugoj polovici filma, kada se socijalno angažirana drama pretvara u jeftini ljubić, odnosno obiteljsku kroniku primjereniju televizijskoj produkciji. Kada sve to eskalira u ultrasentimentalnoj i ne bas najuvjerljivijoj završnici, već je kasno – gledatelji su do tada već shvatili kako su bili izloženi holivudskoj manipulaciji. Iako u filmu ima nekoliko simpatičnih trenutaka (za koje je najzaslužniji Lederin suprug Gary Wentzler u ulozi altruističkog odvjetnika), te iako Spacey i Huntova pokazuju kako znaju glumiti, njih je premalo za dva sata koliko traje ovaj film. Zbog svega ovog Šalji dalje je film kojemu njegov naslov sasvim odgovara barem u jednoj prilici – kada vam ga netko preporuci za gledanje.

OCJENA. 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 10. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.