RECENZIJA: Zvjezdane staze: Discovery (sezona 1, Star Trek: Discovery, 2017 – 2018)

Mnogima se danas teško pomiriti s time da je od nastanka Zvjezdanih staza prošlo više od pola stoljeća. To, dakako, ne znači da Zvjezdanih staza više nema, nego prije to da su u međuvremenu narasle nove generacije trekkieja, da su svijet i ciljana publika danas bitno drukčiji nego u drugoj polovici 1960-ih i, konačno, da su se same Zvjezdane staze promijenile. Televizijskoj mreži CBS je, pak, prilikom pokretanja nove inkarnacije Zvjezdanih staza od svih tih promjena najvažnija bila ta da uspjeh jedne takve serije više ne ovisi o američkom tržištu, kao i da američkoj publici na raspolaganju stoji daleko veći asortiman sadržaja od tri vodeće mreže koje su tada bile u stanju nekoliko mjeseci servirati epizode u redovnim terminima prije nego što im oglašivači ili Nielseonov rejting kažu da se ostave ćoravog posla. Danas je publika, kako u SAD tako i u ostatku svijeta, daleko razmaženija nakon nekoliko godina života u onome što se zove Zlatno doba televizije, odnosno u situacijama kada se u svakom trenutku može bindžati na stotine televizijskih serija od kojih će barem neka biti bolja ili barem isto onoliko dobra kao i najambiciozniji i najrazvikaniji televizijski događaj. Discovery, najnovija TV-serija iz ciklusa Zvjezdanih staza, se stoga unaprijed morala suočiti s potrebom da publici, pa čak i onoj trekkiejevskoj, dostavi nešto posebno. Jedina sretna okolnost koja je pomogla marketinškoj kampanji je, ironično, bio neuspjeh posljednje serije Enterprise, čije je gašenje 2005. godine najtežim trekkiejevskim ovisnicima izazvalo krizu dugu dvanaest godina. To je stvorilo hype o kojem mnoge druge serije mogu samo sanjati, a CBS-u mogućnost da Netflixu za prikazivačka prava nabiju cijenu kojom je glatko pokriven budžet koji se danas na televiziji mogu hvaliti superteškaši poput HBO-ve Igre prijestolja.

Radnja se odvija sredinom 23. stoljeća, otprilike deset godina prije radnje originalne TV-serije prikazane 1960-ih. Protagonistica je Michael Burnham (Sonequa Martin-Green), stručnjak za egzobiologiju koja na brodu USS Shenzhou služi kao prva časnica zapovjednice Philippe Georgiou (Michelle Yeoh). Prilikom misije na granici Ujedinjene Federacije Planeta sa klingonskim dijelom svemira nabasaju na brod kojim upravla T’Kumva (Chris Obi), karizmatski Klingonac koji nastoji ujediniti stoljećim zavađene klanove i obnoviti Klingonsko Carstvo. Burnham zbog svojih nastojanja da zaustavi sukob, ironičnim stjecajem okolnosti, dolazi u sukob sa svojom pretpostavljenom te joj otkazuje poslušnost, ali će njen postupak imati izuzetno destruktivne i tragične posljedice, odnosno izazvati krvavi rat između Federacije i Klingonaca, Burnham je zbog svega degradirana i osuđena na doživotni zatvor, ali je, svejedno, zbog svoje stručnosti privremeno raspoređena kao ispomoć na USS Discovery, znanstveni brod pod zapovijedanjem kapetana Gabriela Lorce (Isaacs), a čija se strogo povjerljiva misija tiče eksperimenata sa revolucionarnim pogonom koji bi trebao omogućiti gotovo trenutno putovanje u svaki dio svemira, te tako Federaciji donijeti prevagu u sve krvavijem ratu.

Da je Discovery nastao u Zlatnom dobu televizije može se najbolje vidjeti po tome što su tvorci serije Bryan Fuller i Alex Kurzmann preuzeli danas popularni format u kome više nema pojedinačnih, odnosno radnjom međusobno nevezanih epizoda, nego sve one čine čvrsto povezanu cjelinu koja traži da se svih 15 epizoda pogleda u komadu. Druga bitna novina jest i da je nova serija, za razliku od cjelovečernjih filmova i ranijih TV-serija, neopterećena cenzorskim standardima, a što posebno dolazi do sadržaja u prikazu nasilja, odnosno scena mučenja, sakaćenja i krvoprolića primjerenijeg nekadašnjim eksploatacijskim slasher hororima. S druge strane je, po “dobrom starom” hollywoodskom običaju, briga o osjetljivijoj publici mnogo izraženija kada je u pitanju kočijaški rječnik (mada se jednom od likova omakne u Roddenberryjevoj eri nezamisliva psovka), golotinja ili seks, Ovo potonje se koristi tek onda kada Discovery mora i posljednjeg “tukca” među gledateljima uvjeriti da je “cool”, progresivna i politički korektna, pa tako relativno važan dio sadržaja prikazuje gej ljubavna veza između znanstvenog časnika Stametza i brodskog ljekara dr. Kulbera koje tumače Anthony Rapp i Wilson Cruz, glumci, koji su, za svaki slučaj, istospolne orijetnacije i u stvarnom životu. Seksualno najeksplicitniji sadržaji je, pak, rezervirana za sam kraj gdje jedan od likova prakticira seks utroje.

Discovery je među dijelom trekkieja izazvala bijes manje zbog tih “paprenih” sadržaja, koliko zbog toga što je svojim općim tonom predstavljala gotovo potpuni zaokret od Roddenberyjeve utopijske idealističke vizije budućnosti oličene u Federaciji i Zvjezdanoj floti. Svemir 23. stoljeća u viziji Fullera i Kurtzmana je mnogo mračnije i nasilnije mjesto, odnosno bliže svemu onome što su Zvjezdane staze trebale nadvladati. To se prije svega odnosi na rat s Klingoncima, koji je prikazan kao ultranasilan, apokaliptički događaj koji će mnoge od likova, ali i samu Federaciju natjerati da odustane od svojih uzvišenih ideala, odnosno tjerati da pokažu svoje najmračnije lice, odnosno umjesto miroljubivog rješenja sukoba pokušaju sprovesti “konačno rješenje” klingonskog problema. Iako su se Zvjezdane staze sličnim moralne dilemama bavile i prije, prije svega u hvaljenoj seriji Deep Space Nine, ovdje je nasilje i koketiranje naših junaka s “mračnom stranom” tek izgovor da se sadržaj svake epizode napuni sa scenama borbe i nasilja, odnosno stvori koliko-toliko uvjerljivi okvir za masovno smicanje likova koje bi u svakoj epizodi trebalo pružiti nekakav “šokantni” obrat. To samo po sebi nije problem da svi ti obrati i šokovi s vremenom postanu predvidljivi, kao i da na njih publika ogugla pa s vremenom postanu sličiti na nehotičnu parodiju Zvjezdanih staza. Jedan od takvih primjera su i scene kanibalizma koje izazivaju isti efekt kao znameniti skeč u kojem su se montipajtonovci početkom 1970-ih sprdali s krvoprolićem u filmovima Sama Peckinpaha.

No, možda najveće razočaranje Discoveryja predstavlja glavna protagonistica. Nju tumači inače talentirana Sonequa Martin-Green, ali su svi njeni napori kompromitirani loše napisanim i osmišljenim likom. Tvorcima je tu politička korektnost bila najvažnija, pa su joj nadjenuli uniseks, odnosno “trans-friendly” ime Michael, ali je svejedno mora tumačiti žena i crnkinja. Iako Burnham seriju započinje kao prva časnica, odnosno Discovery je prva serija Zvjezdanih staza, u kojoj glavni lik nije zapovjednik, gledateljima se sugerira da je ona svojim intelektom i moralnim kvalitetama superiorna svima ostalima, te joj povjereno da u posljednjih deset minuta serije dostavi još jedan deus ex machina obrat i odjednom obnovi mir, slobodu, prosperitet, bratstvo i jedinstvo svih naroda i narodnosti Ujedinjene Federacije Planeta. Sve to ne bi bio problem da se Burnham svojim djelima dokaže kao mesijanska spasiteljica univerzuma, odnosno da se na njoj odražavaju neopisiva iskušenja kojima je izložena. Umjesto toga su joj producenti nadjenuli vulkanski odgoj, odnosno odbacivanje emocija i inzistiranje na čistoj logici, što znači da od neke glume nema ništa; njena veličanstvenost se uglavnom odražava kroz replike i komentare drugih likova. A svi ti likovi su obično daleko upečatljiviji od nje, bilo da je riječ o kelpijanskom prvom časniku Saruu kojeg pod kilogramima šminke sjajno tumači Doug Jones, dr. Stametzu koji će prilično lako osvojiti simpatije gledatelja ili moralno ambivalentnog Lorce kojeg tumači poslovično dobri britanski glumac Jason Isaacs. Najbolje napisani i odglumljeni lik je mlada kadetkinja Tilly, koja je jedina koja kroz seriju evoluira i postaje uvjerljivi i zaokruženi lik; nju tumači Mary Wiseman, koja usprkos atipičnog i nimalo glamuroznog izgleda osvaja simpatije za svoj lik te je sebi osigurala zvjezdanu budućnost.

Ta budućnost, međutim, možda i nije tako svijetla za Zvjezdane staze, barem ako je suditi o podacima o ne baš blistavoj gledanosti na američkom i nizu drugih strateških tržišta koje cure kroz medije. Discovery će prilikom druge sezone, koja bi se na ekranima, prema dosadašnjoj praksi, trebala ukazati tek 2020. godine, biti u nešto drukčijem svijetu gdje će kriteriji za uspjeh biti još stroži i gdje će se publiku, kako trekkiejevsku tako i onu redovnu, morati zadovoljiti na primjetno drukčiji način.

OCJENA: 5/10

 

Oglasi

RECENZIJA: The OA (sezona 1, 2016)

Brzina i brutalnost kojom se Netflix nakon izbijanja afere Spacey odlučio riješiti Kuće od karata, svoje donedavno najpopularnije TV-serije, može se shvatiti kao i odraz toga da taj globalni streaming servis predstavlja najjači televizijski studio na svijetu. Za razliku od HBO-a koji je isti status gradio na nekoliko skupih, razvikanih i prestižnih projekata, Netflix se opredijelio za kvantitetu, odnosno svoju publiku zasuo sa masom serija koje su stilom, žanrom i pretenzijama svojih autora bitno različite i koje su, dakako, u stanju bez problema ispuniti naglo stvorene praznine u programu. Korisnici Netflixa tako među Netflixovim serijama zbilja imaju što birati, te se Netflixove serije komotno mogu natjecati za raznorazne “naj” statuse, kao što je “najbolja”, “najkontroverznija”, “najiščekivanija”, “najpopularnija”. Za The OA, koji je premijeru imala prošle godine, moglo bi se reći da je napravljena u nastojanju da postane “najispaljenija”.

Serija se ističe i za današnju televiziju rijetkom činjenicom da je njena glavna glumačka zvijezda istovremeno i jedan od autora. Brit Marling, koja je pripravništvo u Goldman Sachsu i potencijalno briljantnu karijeru finacijske gospodarice univerzuma žrtvovala umjetnosti, uživa priličan ugled na američkoj nezavisnoj sceni ne samo kao glumica, nego i kao scenaristica, koja se može pohvaliti s par zapaženih ostvarenja od kojih je najpoznatija Druga Zemlja iz 2011. godine, koja je kombinirala SF s intimističkom dramom. The OA je Marling stvorila zajedno sa svojim dugogodišnjim suradnikom Zalom Batmanglijem, koji je također potpisao režiju, a iza kamere se kao producent našao i poznati glumac Brad Pitt.

Marling u filmu tumači lik Prairie Johnson, slijepe djevojke koja se vraća u rodni grad nakon što je sedam godina bila netragom nestala. Njen povratak je izvor misterije ne samo zbog toga što uporno odbija reći gdje je bila tih sedam godina, nego i zato što inzistira da je zovu The OA, ali najčudnovatiji detalj je taj da je stekla vid. Njeno odbijanje da objasni nestanak izaziva frustraciju kod njenih roditelja – Nancy (Alice Krige) i Abela Johnsona (Scott Wilson) – koji postaju sve zabrinutiji za njeno duševno zdravlje. Ali, s druge strane, Prairie/The OA je više nego spremna svoju priču ispričati grupi od petoro sumještena, koje čini četvoro lokalnih gimnazijalaca i jedna od njihovi nastavnica. Okupivši ih u neobični kružok, ona im počinje kazivati bizarnu priču o svom porijeklu, potrazi za pravim roditeljima zbog kojih je pobjegla iz kuće i na kraju završila kao zatvorenica dr. Huntera Aloysiusa Percyja (Isaacs), čiji su motivi za taj čine najbizarnijim dijelom te priče. Njena publika, koju muče različiti problemi banalne svakodnevnice koji se tiču đačkog života, financija i nedostatka perspektive u malom gradu, je iz razumljivih razloga fascinirana pričom u kojoj se prepliću desetljećima stare političke intrige, zagrobni život i paralelni univerzumi, ali i zabrinuta kada ih OA zamoli da joj pomognu u neobičnom, potencijalno opasnom, a možda i potpuno besmislenom pothvatu.

Prva sezona serije, koja je u skladu s normama Zlatnog doba televizije, ograničena na 8 epizode, u mnogo čemu izgleda kao niskobudžetni nezavisni “art” film. Fotografijom Lola Howarda dominiraju hladni i sivi tonovi, a melankolična glazba Rostama Batmanglija (Zalovog brata) nastoji svemu dati snažnu dozu realizma. Iako je The OA neobična serija, to do nekog posebnog izražaja dolazi tek na samom početku, kad se ono što izgleda kao banalna priča o povratku dugo izostale djevojke kući iznenada pretvori u ep smješten u nekoliko različitih dimenzija. Marling i njen partner prilično vješto obavljaju takvu tranziciju, i serija se radnjom bez ikakvih problema prebacuje iz današnjice u prošlost protagonistice. Najvažniji zadatak – učiniti bizarnu priču protagonistice uvjerljivom – je također uspješno obavljen. Publika neće imati problema prihvatiti je, isto kao i likovi koji bi inače smatrali da OA pripada u psihijatrijsku kliniku. Scenarij i režija također isto tako pronalaze ravnotežu između glavne junakinje i drugih likova, od kojih neki predstavljaju prilično zanimljivo izbjegavanje, a ponekad i otvoreno negiranje klišeja. Jedan od takvih primjera je Steve Winchell, bahati školski nasilnik koga tumači irski glumac Patrick Gibson, a koji se elegantno pretvori u nešto nalik na pozitivca.

Izuzetnom scenarističkom trudu je Marling pridodala i trud kao glumica, pa tako bez ikakvih problema tumači i adolescenticu i stariju ženu. U svemu tome je pomaže prilično raznovrsna ekipa glumaca, uključujući mladog Emoryja Cohena te Isaacsa koji briljira u ulozi demonskog negativca koji, s druge strane, ima naizgled razumljive motive za svoje postupke. Uz Marling i njene partnere, dobar posao je napravio koreograf Ryan Heffington, učinivši The OA jednom od rijetkih TV-serija gdje važnu ulogu igra i ples.

Sve to, međutim, ne može kompenzirati loš dojam koji stvara završnica, koja odaje dojam nedovršenosti, odnosno nedoumice oko toga hoće li The OA biti “normalna” serija koja zaplet prikazuje u nekoliko sezona, ili će pokušati sve ispričati u osam epizoda. Zato je publika podvrgnuta nekim prilično predvidljivim obratima koji bi sve što su prethodno vidjeli doveli u pitanju, a istovremeno cijeloj seriji dali konvencionalno obrazloženje. To uključuje i groteskni završetak koji će, dakako, brojna pitanja ostaviti neodgovorenima, odnosno dati “prijateljsku sugestiju” da bi sve mogla objasniti druga sezona. Iako The OA umjesto “ispaljene” nove verzije Twin Peaksa prvu sezonu završava kao još jedna konvencionalna serija, opći dojam je ipak pozitivan, pa bi nove sezone ove serije mogle itekako dobro ispuniti prazninu nastalom rušenjem Kuće od karata.

OCJENA: 6/10

RETRO-RECENZIJA: Posljednja jesen (Sweet November, 2001)

uloge: Keanu Reeves, Charlize Theron, Jason Isaacs, Greg Germann, Liam
 Aiken, Robert Joy, Lauren Graham, Michael Rosenbaum, Frank Langella
 scenarij: Kurt Voelker (sinopsis: Paul Yurick) (po originalnom scenariju
 Hermana Rauchera)
 režija: Pat O'Connor
 proizvodnja: Warner, SAD, 2001.
 distribucija: Issa
 trajanje: 119'

Americka romantična komedija Posljednja jesen započinje kada uspješni ali radoholizmu skloni reklamni stručnjak Nelson Moss (Reeves) prilikom polaganja vozačkog ispita upozna lijepu djevojku neobičnog ponašanja po imenu Sara Deever (Therone). Ona, naime, ima običaj primiti muškarca u svoj stan na mjesec dana te s njim živjeti, nastojeći ga izmijeniti nabolje. Nakon sto stjecajem okolnosti izgubi prestižni posao i djevojku, Nelson nevoljko pristaje sudjelovati u ovom eksperimentu i ubrzo shvati da se do ušiju zaljubio u Saru. I ona je isto tako zaljubljena u Nelsona i svi žive sretno i zadovoljno… Sve do trenutka kada gledatelj shvati da uopće nije riječ o romanticnoj komediji nego o prilično deprimirajučoj melodrami koja se koristi sentimentalnom “ljigom” kakvu nismo mogli vidjeti od vremena Titanica. Sam po sebi, zaplet, ma koliko bio bizaran i daleko od stvarnog života, i nije takav problem koliko sam izvedba filma. Keanu Reeves, koji je s Charlize Theron obavio više nego pristojan posao u Đavoljem odvjetniku, ovdje ponovno pokazuje glumačke kvalitete slavonskog hrasta. Naravno, jednom kada gledatelj “skuži” o kakvom je filmu riječ, nižu se klišeji jedan odvratniji od drugog, i to sve do ultrasentimentalnog, ali nimalo katartičkog kraja. Jedina dobra stvar u filmu jest Jason Isaacs (glavni negativac iz Patriota) u ulozi Sarinog najboljeg prijatelja koji je, u skladu sa smjernicama koje Hollywoodu daje moćni gay lobby, transvestit. No, čak i uz Isaacsa, Posljednja jesen predstavlja jedan od gorih filmova koji se pojavio na našem video-tržištu u posljednje vrijeme. Doduše, moglo je biti i gore. Glavne uloge su mogli tumaciti Tom Hanks i Meg Ryan, a i ljudi govore da je Jesen u New Yorku još gora. S obzirom da vas recenzent taj film tek treba vidjeti da bi mogao napraviti nekakve usporedbe, citatelje ovog  teksta moli za moralnu podršku prije nego se podvrgne takvom iskušenju.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 21. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.