RECENZIJA: Altered Carbon (sezona 1, 2018)

Zlatno doba televizije je publici donijelo sadržaje o kojima je dosada mogla samo sanjati, ali je zato pred njihove tvorce dovelo isto tako nezamislive izazove. Jedan od primjera za to je Igra prijestolja, bez svake sumnje najpopularnija TV-serija našeg vremena čija je, društvenim mrežama poduprta, utkanost u suvremenu popularnu kulturu ideal kome svaki tvorac neke druge TV-serije svjesno ili nesvjesno nastoji težiti. To je posebno slučaj kod ljubitelja znanstvene fantastike, koji serije tog žanra, prije svega zbog budžetskih zahtjeva vezanih uz stvaranje alternativnih stvarnosti, smatraju najdostojnijim izazivačima i nasljednicima HBO-vog superhita. Koliko je taj ideal teško postići, možda najbolje svjedoči to da je The Expanse, serija koja se smatrala najizglednijim suparnikom Igre prijestolja, morala spašavati život nakon samo tri sezone prikazivanja. Drugi ozbiljan izazivač, iako ga takvim zasad malo tko doživljava, jest Altered Carbon, nastao u produkciji Netflixa, i čija je prva sezona prikazana početkom ove godine.

Serija se temelji na istoimenom nagrađivanom romanu Richarda K. Morgana, u Hrvatskoj objavljenog pod naslovom Digitalni ugljik. Radnja je smještena u relativno daleku budućnost, odnosno 2384. godinu. Čovječanstvo je uspjelo kolonizirati druge planete, ali je najvažnije tehnološko dostignuće, temeljeno na artefaktima davno iščezlih vanzemaljaca, uređaj temeljem kojeg je moguće doslovno izbjeći smrt. Svijest svake osobe se može uskladištiti u tzv. “stack”, odnosno posebne kapsulu u kralježnici, koje se u slučaju da tijelo umre može izvaditi i umetnuti u novo tijelo koje se zove “rukav”. Protagonist, čiji lik tumači Joel Kinnaman, je Takeshi Kovacs, profesionalni ubojica i bivši elitni specijalac čiji je “stack” nakon uhićenja bio stavljen u permanentni “led”. Nakon četvrt stoljeća je ponovno probuđen u San Franciscu, odnosno stavljen u novi “rukav”, pri čemu je to svojim vezama isposlovao Laurence Bancroft (James Purefoy), “Meth”, odnosno pripadnik bogataške superelite koja sebi može priuštiti kupovinu novih “rukava” i praktički vječni život. On od Kovacsa kao protuuslugu traži da pomogne riješiti slučaj njegovog ubojstva, čiji su trajni učinci spriječeni tek zahvaljujući skrivenoj rezervnoj kopiji “stacka”. Kovacs se daje na posao, iako su se San Francisco i ostatak svijeta u prethodnim stoljećima promijenili do neprepoznatljivosti. Njegova istraga traje paralelno s naporima policijske detektivke Kristin Ortega (Martha Higareda) da razriješi vlastiti nerazriješeni slučaj ubojstva djevojke za čijeg počinitelja sumnja da je povezan sa od strane zakona nedodirljivih “Methova”, dok se sam Kovacs suočava i s vlastitom traumatičnom prošlošću, vezanom uz pripadnost revolucionarnom pokretu kojeg je vodila karizmatska Quellcrist Falconer (Renee Elise Goldsberry).

Netflix je svojoj seriji pribavio status izazivača Igre prijestolja prije svega time što je u nju uložio prilično visok budžet, a koji se može vidjeti u svakoj od deset epizoda. Glavni razlog za to je u pomalo neobičnoj žanrovskoj kombinaciji svemirske opere i cyberpunka, pa se dio radnje – uglavnom Kovacsevi flashbackovi koji opisuju njegov život – odvijaju na vanzemaljskim svjetovima. Publiku će, međutim, daleko više fascinirati Kovacseva sadašnjost koja se odvija u velikom futurističkom megalopolisu koji, iako se u njemu može vidjeti znameniti Golden Gate, daleko više sliči Los Angelesu iz Blade Runnera. Sličnost s djelom Ridleya Scotta (i glavnom vizualnom inspiracijom za cyberpunk supkulturu) se može vidjeti ne samo u scenografiji, kostimima, pa čak i u nekim kadrovima koji izgledaju kao da su doslovno iskopirani iz filma, nego i u tome što, kao i u Blade Runneru (odnosno njegovoj originalnoj verziji iz 1982. godine) gledateljima radnju objašnjava voiceover naracija glavnog lika. Time Altered Carbon dobija još jednu dimenziju, odnosno elemente klasičnih i manje klasičnih film noira. Onim gledateljima koji manje mare za filmsku i drugu kulturnu baštinu će Altered Carbon daleko više ostati u sjećanju zbog toga što, u skladu s uzusima tradicionalnom cenzurom neopterećenog Zlatnog doba televizije dostavlja više nego adekvatne količine eksploatacijskog sadržaja. To se odnosi kako na brojne scene spektakularnih borbi u kojima se koriste futurističko vatreno i hladno oružje, tako i na prilično eksplicitno prikazivanje posljedice njihovog korištenja na ljudsko tijelo, a što uključuje rezanje glava, sakaćenja, ali i nastojanja da se nečija smrt učini permanentnom gađanjem i uništenjem “stacka”. Tu je, dakako, i drugi dio eksploatacijske formule kroz nekoliko relativno eksplicitnih scena seksa, kao i golotinje, te će gledatelji imati prilike gotovo sve važnije ženske likove vidjeti bez odjeće; čast muškog spola po tom pitanju brani James Purefoy, koji trinaest godina nakon Starog Rima svoje intimne dijelove stavlja na uvid televizijskim gledateljima. I, naravno, Altered Carbon nastoji eksploatacijski sadržaj kombinirati u možda najdojmljivijoj sceni gdje dolazi do krvavog obračuna s nedavno oživljenim i golim “rukavima”.

Tvorci serije, s druge strane, sebi i kritičarima takve sadržaje nastoje opravdati kao svojevrsnu “glazuru” za nešto mnogo “dublje” i ozbiljnije. Altered Carbon se, zapravo, pokušava baviti nekim zanimljivim i intrigantnim pitanjima vezanima uz prirodu ljudskog identiteta, odnosno špekulirati kako bi se buduće supertehnološko društvo moglo razviti i, kao u prethodnim primjerima kroz povijest, rješavajući jedne probleme moglo stvarati druge. Netflixova serija tako predstavlja svijet u kojem je besmrtnost dostupna, ali je, slučajno i namjerno, postala luksuz koji sebi mogu priuštiti jedino pripadnici malobrojne elite. Tako stvorena besmrtnost, s jedne strane, omogućava nezamislivu akumulaciju kapitala i društvene moći, a s druge strane, stvara iskušenja “Methovima” da se u borbi protiv višestoljetne dosade podlegnu nezamislivoj dekadenciji i izopačenosti. Serija također istražuje neke isto tako intrigantne načine kojima bi se takvom stanju stvari mogli prilagoditi oni na nižim dijelovima društvene ljestvice, kao i kakve bi efekte tehnologija besmrtnosti mogla imati na religiju. Altrered Carbon, međutim, u prikazu daleke budućnosti podliježe sadašnjosti, odnosno nepisanim kanonima “političke korektnosti”, te se tako negativci, a i samim time misterij koji treba razriješiti, mogu lako prepoznati prema tome koliko su po etnicitetu, rasi i spolu blizu idealu bijelog heteroseksualnog muškarca.

Jedna od najvećih ironija u svemu tome jest da je upravo jedan takav bijeli heteroseksualni muškarac glavni junak, ali i da on to, zapravo, nije. Kovacsev lik se, zahvaljujući flahsbackovima, u seriji pojavljuje u čak četiri inkarnacije, odnosno tri različita “rukava”, pri čemu ga, uz Kinnamana tumače četiri različita glumca, od kojih je najdojmljiviji Will Yun Lee kao “originalni” Takeshi Kovacs, a za kojeg su neki kritičari rekli da bi, zapravo, morao od Kinnamana preuzeti posao. Taj je efekt u velikom dijelu posljedica scenarističke konfuzije, odnosno ne baš najspretnije izvedenog objašnjavanja tehnologije “stackova” i stvaranja višestrukih identiteta. Nakon nekoliko epizoda Altered Carbon uglavnom rješava te probleme, pa je, tako, na primjer, epizoda koja kroz flashback prikazuje Kovacsev život, u mnogo čemu najbolja od svih. Završnica je, međutim, kao kod brojnih današnjih serija, nepotrebno razvučena kroz barem jednu suvišnu epizodu, a i sam epilog je antiklimaktičan. Ono što na kraju spašava ovaj projekt nije toliko njegova kvaliteta, pa ni pojedini lucidni trenutak – poput lika umjetnom inteligencijom vođenog hotela koji tumači relativno nepoznati ali sjajni Chris Conner – koliko naznake potencijala koji još uvijek nisu u potpunosti iskorišteni.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Mansfield Park (1999)

uloge: Frances O'Connor, Jonny Lee Miller, Alessandro Nivola,
 Embeth Davidtz, Harold Pinter, James Purefoy, Justine Waddell,
 Victoria Hamilton, Sheila Gish, Hannah Taylor-Gordon
 scenografija: Christopher Hobbs
 kostimografija: Andrea Galer
 fotografija: Michael Coulter
 montaža: Martin Walsh
 glazba: Lesley Barber
 scenarij: Patricia Rozema (po romanu Jane Austen)
 režija: Patricia Rozema
 proizvodnja: BBC Films, Britanija, 1999.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 112'

Početkom 19. stoljeća mlada Fanny Price (O’Connor) odrasta u Mansfield Parku, seoskom imanju gdje ju je primio njen bogati i ugledni rođak Sir Thomas Bertram (Pinter) i tako izbavio od siromaštva Portsmoutha gdje joj žive otac, majka i ostatak obitelji. Mlada Fanny je obdarena ne samo ljepotom nego i umom, zbog čega se zbližila sa Sir Thomasovim sinom Edmundom (Miller). No, od Fanny se očekuje da se uda za naočitog susjeda Henryja Crawforda (Nivola), dok Bertramovi Edmundu nastoje “namjestiti” Henryjevu sestru Mary (Davidtz). No, Fanny je previše načitana i slobodoumna da bi dozvolila da joj tako kroje sudbinu. Kada otkrije kako Mansfield Park svoje bogatstvo duguje robovima koji crnče na karipskim plantažama, Fanny će dobro preispitati i Henryja i sve ljude oko sebe.

Kanadskoj filmašici Patriciji Rozemi vjerojatno je išla na živce velika popularnost ekranizacija djela Jane Austen kod ženske publike, s obzirom da ti filmovi, slično kao i cjelokupni opus britanske spisateljice, promoviraju prilično anti-feministički svjetonazor prema kojemu se svaka žena mjeri prema muškarcu kojega je uspjela dovesti pred oltar. Stoga je odlučila uciniti nešto naizgled nemoguće – feministicku ekranizaciju romana Jane Austen, i u tome joj je poslužio Mansfield Park, roman koji je zbog svoje hermetičnosti i dujiine bio najmanje popularan među svim filmašima. Naravno, vjernost originalu nije bila među Rozeminim prioritetima, pa je radnja prilično izmijenjena i začinjena nekim prilično ne- austenovskim elementima kao sto su incest, lezbijstvo i narkomanija, a sam lik Fanny Price modeliran prema liku stvarne Jane Austen i pretvoren u vatrenu feministicu. No ova ekranizacija, iako se vjerojatno neće svidjeti književnim puristima, ipak koliko-toliko funkcionira usprkos ubacivanja socio-političkih tema koje bas i nisu primjereni austenovskim ljubićima. Razlog tome je prije svega u prilično raznorodnoj glumačkoj postavi kojom dominira Australka Frances O’Connor (Ljubav i druge katastrofe, AI), a i ugledni britanski kazališni režiser Harold Pinter je impozantan u ulozi aristokratskog patrijarha. S druge strane, Jonny Lee Miller (Trainspotting, Hakeri) se i dalje ne može maknuti od bljedunjave uloge princa na bijelom konju. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, Mansfield Park je profesionalno urađeno djelce koje ce biti zanimljivo čak i onima koji nemaju baš previše sklonosti prema autorima herc-literature s početka 19. stoljeća.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Maybe Baby (2000)

uloge: Hugh Lurie, Joely Richardson, Adrian Lester, James Purefoy, Tom
 Hollander, Joanna Lumley, Rachael Stirling, Matthew MacFadyen, Rowan
 Atkinson, Dawn French, Emma Thompson, Kelly Reilly
 scenografija: Jim Clay
 kostimografija: Anna B. Sheppard
 fotografija: Roger Lanser
 montaža: Peter Hollywood
 glazba: Colin Towns
 scenarij: Ben Elton (prema vlastitom romanu Inconceiveable)
 režija: Ben Elton
 proizvodnja: BBC Films, Britanija, 2000.
 distribucija: Europa
 trajanje: 104'
 

Sam Bell (Lurie) je pisac koji naizgled ima sve što mu je potrebno u životu – prelijepu ženu Lucy (Richardson) i uspješnu karijeru BBC-jevog scenarista. Ali jedna stvar ga u posljednje vrijeme muči – on i Lucy nikako ne mogu začeti dijete. Nakon niza pokušaja da to ostvare prirodnim putem njih dvoje se počinju sluziti najbizarnijim mogućim metodama – od poganskih vradžbina do tretmana u ginekološkoj klinici gdje operira sadistički dr. James (Atkinson). No beba nikako da dođe, a to se postupno počne odražavati i na Samov profesionalni život. Nakon što je poceo patiti od kreativne blokade, Sam posluša savjet svoje prijateljice i počne svoju frustraciju koristiti kao inspiraciju za scenarij. Stjecajem okolnosti, BBC je oduševljen scenarijem i odlučuje ga iskoristiti za predložak filma kojeg će režirati razvikani škotski režiser Ewan Proclaimer (Hollander). Problem je u tome sto Sam o svemu tome nije ni riječ rekao Lucy, pa kada počne snimanje filma, njegov brak će doći u opasnost.

Scenarist i režiser Ben Elton Maybe Baby je temeljio na vlastitom romanu, koji je pak bio inspiriran njegovim vlastitim iskustvima na klinici za plodnost. Eltonovo dobro poznavanje materije kao i iskustvo koje je bio stekao radeći na tako popularnim BBC-jevim serijama kao što su Crna guja garantirali su prilično efektan uradak, slično kao i niz Eltonovih poznanika – etabliranih britanskih komičara koji se pojavljuju u nizu sporednih uloga. Glavnu ulogu, pak, tumači Hugh Lurie, koji je prilicno dobar u ulozi režiserovog alter ega. Joely Richardson (Patriot) je takodjer dobra u za nju atipičnoj komičnoj ulozi, iako će je gledatelji vise pamtiti po iznenađujuće dobrom fizičkom izgledu. No, najbolji od svih je engleski komičar Tom Hollander u ulozi arogantnog škotskog rezisera. Sve bi to bilo lijepo i krasno da je Eltonov materijal uistinu bio smiješan, odnosno pronašao pravu mjeru izmedju komedije i drame. No to ovdje nije slučaj. Iako film ima nekoliko uistinu smiješnih scena, njih je, kako film napreduje, sve manje i manje, a rastuću dramsku napetost Elton ne zna razriješiti, pa Maybe Baby završava u skladu s klišejima lošijih holivudskih komedija. Zbog svega toga, iako je daleko iznad tipične sentimentalne bljuvotine u koju bi Hollywood bez svake sumnje pretvorio ovaj materijal, Maybe Baby predstavlja veliko razočaranje svima onima koji su svoja očekivanja zasnivali na reputaciji njenih tvoraca.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 19. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.