Oznaka: Izbori za Europski parlament 2014

Referendumi imaju posljedice

Tjedan dana nakon prilično predvidljivog uspjeha desnice na izborima za hrvatske predstavnike u Europskom parlamentu, gotovo sve reakcije u hrvatskim medijima i javnosti su bile isto tako predvidljive. Kao i odgovori na pitanje koji je glavni uzrok zašto se 25. svibnja 2014. godine dogodilo to što se dogodilo. Oni se, gotovo u pravilu, svode na dvije riječi. Zoran Milanović.

Svaljivanje odgovornosti za neuspjeh jedne stranke i koalicije na jednog čovjeka je uvijek bilo popularno, pogotovo kada ono na neugodna pitanja – koje mnogi nastoje zaboraviti – pruža jednostavan i brz odgovor. On se, također, čini tako očitim u slučaju vođe kojemu je prije nekoliko godina uspjelo izgubiti ono što se činilo dobivenim izborima, koji je Hrvatsku uspio posvađati sa svojom najvjernijom vanjskopolitičkom saveznicom i sponzorom i, koji je, konačno, svojom kadrovskom politikom uspio hrvatske birače konačno uvjeriti da po pitanju korupcije i nesposobnosti neke velike razlike između HDZ i SDP nema.

Povijest nas, međutim, uči da svaki pokušaj da se na neko složeno političko pitanje da jednostavan odgovor na duži rok čini više štete nego koristi. Teško je zamisliti da bi ishod posljednjih izbora bio drukčiji da na čelu SDP-a *nije* bio Zoran Milanović, odnosno da je  neki (ne)sretni splet okolnosti u proteklim mjesecima ili godinu dana na to mjesto stavio likove kao što su Ranko Ostojić, Zlatko Komadina ili Tonino Picula.

Za to postoje dva dobra razloga. Prvi se tiče same prirode euroizbora. Za razliku od lokalnih izbora, čiji ishod ima najneposredniju vezu sa svakodnevnim životima birača (pogotovo u onim minijaturnim feudima od općina koje se nijedna hrvatska vlast ne želi riješiti) ili izbora za Sabor, koji ipak daju odgovor na pitanju tko će vladati Hrvatskom, izbori za Europski parlament se – bez obzira na papagajske floskule o “jačanju ovlasti” te institucije – ne tiču gotovo nikoga, osim možda manje od desetak profesionalnih političara koji će njime sebi osigurati kruh za sljedećih pet godina te nekoliko desetaka ili stotina prirepaških “uhljeba” koje će dovesti u Bruxelles.

Takvo je razmišljanje široko rasprostranjeno ne samo u Hrvatskoj, nego i u drugim, mnogo razvijenijim, ozbiljnijim i “europskim” zemljama EU. Tamo se izbori za EP ne shvaćaju kao nešto što će imati bilo kakve praktične efekte po živote birača, nego prije svega kao prilika svih tih birača, da bez nekakvih rizika ili drastičnih posljedica, pokažu srednji prst vladajućim strankama i opcijama. U slučaju Hrvatske i njene vladajuće stranke, s obzirom što je ona biračima pružila u posljednje dvije i pol godine, taj srednji prst je najmanje što ona zaslužuje.

Drugi važni uzrok SDP-ovog poraza – i onaj koji će mediji i komentatori najvjerojatnije prešutjeti – jest u katastrofalnoj kratkovidnosti i pogrešnoj strategiji potpirivanja “kulturnih ratova” s konzervativnom desnicom u svrhu skretanja pozornosti sa lošeg stanja ekonomije. Ona je rezultirala ustavnim referendumom temeljem koga su u Hrvatskoj zabranjeni brakovi između osoba istog spola, što se ne može protumačiti nikako drukčije nego kao trijumf te iste konzervativne desnice i potpuni debakl svih onih lijevih, liberalnih i “europskih” snaga koje su vodile taj “kulturni rat”.

Izbori za Europski parlament, dakle, nisu odlučeni 25. svibnja 2014. nego 1. prosinca 2013. godine. Kukuriku koalicija, koja je u suprotstavljanje “obiteljaškoj” inicijativi uložila sav svoj moralni i politički kapital, je u toj partiji izvukla gubitničke karte i kod prosječnih birača – onih o čijem izlasku/neizlasku ovisi ishod izbora – na sebe navukla reputaciju gubitnika i nesposobnjakovića. Tako se protiv referendumskog prijedloga dizala kuka i motika, tjednima i mjesecima pjenilo preko režimskih i polu-režimskih medija, društvene mreže crvenile od “twibbona” s natpisom “Protiv”, pa čak i iznosili stavovi da je neposredna demokracija  – a, dosljedno tome i svaka druga demokracija –  previše opasna igračka da bi se mogla dati potencijalno “glupom i zadrtom” narodu. A kakve je to praktične efekte imalo? Za prosječne stanovnike Hrvatske, kojima je od istospolnih brakova daleko važnija hrana na stolu vrlo malo; a čak i za one kojih se neposredno tiče – hrvatsku LGBT populaciju koja svoje ljubavne veze želi  formalizira komadićem papira – prilično nevažni, s obzirom da problem nastao referendumom mogu riješiti kreativnim tumačenjem postojećih pravnih propisa i/li odlaskom u neke “civiliziranije” dijelove EU.

A i neposredno nakon referenduma  je vladajuća ekipa zaboravila na poslovicu “Ako si se pao u rupu, prestani kopati”. Na ishod 1. prosinca se pokušalo reagirati upravo tako – inicijativom za promjenu Ustava kojim bi se takvi birački “nestašluci” trebali trajno zaustaviti, čak i po cijenu potpunog ukidanja neposredne demokracije. Kukurikavci su time javno izrazili strah i prijezir prema onom istom biračkom tijelu koje ih je prije dvije godine dovelo u tople saborske klupe i vlast. A u nastojanju da zadovolje povrijeđenu sujetu su pokazali spremnost za isto onako ljigavo politikantsko trgovanje protiv koga su bili pjenili iz opozicijskih klupa. Tako, kada je trebalo osigurati dovoljan broj ručica za ustavne promjene, nije bio problem izlaziti u susret čak i stranci za koju se stalno voli podsjećati da joj je vođa i osnivač osuđeni ratni zločinac.

Naravno, ni ta anti-referendumska inicijativa, kao ni skoro ništa drugo od Kukuriku koalicije, nije postigla uspjeh. Njime se samo dodatno oštetilo one koji su u toj raboti – manje iz uvjerenja, a više iz neke kratkoročne i pogrešne političke računice –  pokušali sudjelovati. Najgore su u tome prošli Hrvatski laburisti. Njihov čelnik Dragutin Lesar se godinama nastojao predstaviti kao zastupnik autentične volje hrvatskih građana i zagovornik neposredne demokracije, a na kraju je pristao na antidemokratski plan Kukuriku koalicije o praktičnom ukidanju referenduma kao ustavne kategorije. Hrvatski mediji na to možda nisu obratili pažnju, ali birači laburista jesu. I zato su laburisti na izborima završili kao što su završili. HDSBB, čije je odbijanje u posljednji trenutak na kraju presudilo ustavnim amandmanima, je od tih istih birača nagrađen, odnosno od nagrade u obliku mjesta u EP ih je odijelilo par stotina glasova. Kojih bi vjerojatno i bilo da je ta stranka odmah odbacila bilo kakve pregovore.

Hrvatski birači, bez obzira na to koliko se govorilo o apatiji i niskoj izlaznosti, vole kada im se ostavi mogućnost izbora. Čak i kada je taj izbor pogrešan i kada na njemu pokazuju pamćenje zlatne ribice, neposredno biranje gradonačelnika, predsjednika ili zastupnika (kroz većinski sustav ili preferencijalne glasove), odnosno ustavne i druge referendume, uvijek više vole od situacije kada  takve odluke donosi netko drugi. Pogotovo kada je u pitanju koalicija na čelu s Zoranom Milanovićem.

Ono što je, možda, najveća ironija u cijeloj ovoj situaciji jest ta da će Milanović – koji se tako uporno pokušava prikazati kao glavni i jedini izvor nevolja koje su snašle SDP – vjerojatno ostati upamćen po objektivnim kriterijima najuspješniji vođa te stranke. Ma tko došao na njegovo mjesto, u ovom trenutku se čini malo vjerojatnim da će ta stranka u bliskoj budućnosti moći računati na 30% glasova, mandatare za sastav vlade ili vlastite kandidate na Pantovčaku. A sve je to pokopao jedan, u suštini i ne tako važan, referendum.

 

 

 

Uzaludni euroizborni trud

Sljedećih nekoliko tjedana možemo očekivati da će hrvatski mediji povremeno izvještavati o izborima za Europski parlament, prvima na kojima će hrvatski birači biti u prilici poslati zastupnike na puni mandat od pet godina. Iako će biti onih koji će taj događaj komentirati još uvijek ushićeni važnošću tog presedana i potvrdom kako je Hrvatska ispunila sve svoje političke ciljeve iz prethodnih četvrt desetljeća, za očekivati je da će javnost kampanju i njen ishod dočekati s poražavajućom ravnodušnošću. O razlozima bi se moglo dugo naklapati, ali se oni svode na umor i razočaranje onime što je dosada nudio licemjerni, nesposobni i korumpirani hrvatski establishment, kao i shvaćanjem da sudjelovanjem na izborima – koji tom establishmentu trebaju dati demokratski legimitiet – postaju njegovi suučesnici. To važi i za Europski parlament, bez obzira što to tijelo teoretski ima više ovlasti i više načina da određuje život prosječnog Hrvata od Hrvatskog sabora; prosječni birači ga politiku EU ili ne razumiju ili je shvaćaju kao svojevrsni produžetak, ili tek De Luxe izdanje hrvatske političke kaljuže.

To, međutim, neće spriječiti raznorazne avanturiste, oportuniste, romantične idealiste i redikule  da se prije 25. svibnja upuste u pokušaj da izmijene unaprijed određeni scenario prema kojoj hrvatska izborna sapunica smije imati samo dva glavna lika – HDZ i SDP. To će, po svemu sudeći, završiti kao još jedan juriš na vjetrenjače, iako se ove zime špekuliralo da  bi se upravo kroz europske izbore mogla ponuditi nekakva alternativa, bilo slijeva, bilo zdesna, bilo u centru kroz nekakvu “treću opciju”.

U cijeloj toj priči je najviše publiciteta izazvala novoosnovana ekološka stranka OraH, za koju se u anketama – koje, s obzirom na u medijima prigodno zaboravljena iskustva iz prethodne godine, valja uzeti s velikim zrnom soli – navodi da može računati na oko 6 % glasova, odnosno da je trenutno treća najpopularnija stranka u Hrvatskoj. Komentatori koji su se “uhvatili” na taj rezultat su to tumačili dijelom likom i djelom osnivačice Mirele Holy, koja se otkačila od omraženog premijera Milanovića i koja njeguje “alternativni” hipsterski imidž, ali najviše njenom inicijativom da se legalizira marihuana. Prema većini tumačenja, upravo je ta “hrabar” čin, odnosno činjenica da je Holy prva saborska zastupnica i bivša ministrica koja se zalaže za tu mjeru zaslužna što su ORaH kao svoju opciju prepoznali svi birači koji su mladi, “hip” ili željni makar simboličnog raskida s hrvatskom političkom žabokrečinom.

Na pitanje koliko sve to ima značenja, koliko je ORaH zapravo snažna i relevantna stranka je odgovor relativno brzo stigao. Najsnažnija reakcija na prijedlog Mirele Holy je stigla odakle je nitko po uvriježenom mišljenju nije mogao očekivati. Ne od HDZ-a koji je posljednje desetljeće “SDP-ovom dekriminalizacijom droge” plašio malu djecu niti od socijal-konzervativaca Željke Markić koji su se proslavili prošlogodišnjim referendumom, nego na Twitteru od strane Dragutina Lesara. Čelnik laburista je indirektno napao tu inicijativu zapitavši se otvaraju li se legalizacijom konzumacija lakih droga vrata za legalizaciju prostitucije. Na to je, pak, žestoko reagirala feministička aktivistica Sanja Sarnavka  ustavši u obranu Mirele Holy, ustvrdivši da legalizacija indijske konoplje “kao lijeka” i legalizacija oblika socijalne patologije kao prostitucija nisu jedna te ista stvar.

Cijela stvar je na kraju završila kao bura u čaši vode, koja će biti prigodno zaboravljena, kao i mnoge druge stvari koje se “izvale” u predizbornim kampanjama. Međutim, postavlja se pitanje zašto je Lesar tako naglo krenuo na Holy. Da li je razlog u tome njegov socijalni konzervativizam ili iskrena briga da će legalno “duvanje” hrvatsku djecu i omladinu odvesti na krivi put? Teško. Čini se vjerojatnijim da su razlozi za taj mini-obračun vezani uz neke, po oba stranačka čelnika, neugodne aritmetičke činjenice vezane uz predstoječe europske izbore.

Hrvatska, za razliku od prethodne godine kada ih je slala 12,  u Bruxelles i Strassbourg šalje 11 zastupnika. To, između ostalog, znači da je realni izborni prag da bi se neka kandidatska lista mogla probiti u Europski parlament nešto viši, odnosno da laburisti, koji su prošle godine na jedvite jade uspjela uvaliti Nikolu Vuljanića, sada imaju daleko teži zadatak da to mjesto sačuvaju. Posljednja stvar koja Lesaru i njegovoj stranci u ovom trenutku treba jest neka nova, “hip”, “cool” i razvikana stranka koja bi privlačila glasove svih onih koji očajnički žele nekakvu alternativu postojećoj vlasti i etabliranoj opoziciji – a što su Hrvatski laburisti, u nedostatku bilo čega opipljivijeg, do pojave ORaH-a predstavljali. Stoga preventivni udar na Holy ne iznenađuje.

U ovom trenutku, pak, bez obzira na to što se često govori o procjenama PollWatcha, se čini izglednim da će euroizbori, kao i svi dosad, biti obilježeni rekordno niskom izlaznošću, što, dakako, pogoduje dvjema najbolje novčano i organizacijski “potkoženim” strankama. Zapravo, prilično je lako zamisliti da će, s obzirom da će na birališta jurišati armije discipliniranih stranačkih aktivista i klijentelističkih “uhljeba”, odnosno vjernih birača  pavlovljevski uvjetovanih ustaško-partizanskim i sličnim hrvatskim političkim “evergrinima”, cijela priča završiti tako da HDZ i SDP osvoje svih 11 mjesta. Odnosno da će te dvije stranke biti jedini pravi pobjednici sukoba između Lesara i Holy.

A da je takav porazni ishod prilično vjerojatan, može se iščitati i iz najnovijeg poteza Holyne stranke. Jučer je veliki publicitet kandidatu njene stranke, 19-godišnjem maturantu Mihaelu Peklaru, koji se našao na šestom mjestu kandidacijske liste. Ono što je u nastupu mladog kandidata najzanimljivije nije toliko u njegovoj mladosti, nego time što unaprijed priznaje da nema nikakvih izgleda biti izabran, “ali da mu je cilj potaknuti mlade da se bave politikom”. Taj nastup, kome bi se mogla u ironičnom tonu dodati Coubertainova izreka “da je važno sudjelovati” je njemu na samom početku političke karijere nabio stigmu gubitnika, a posredno i njegovoj stranci. Guranje unaprijed otpisanih kandidata  – ma koliko na prvi pogled izgledali “hip” i “cool” – birače će umjesto izlaska na izbore prije podsjetiti na  bolnu stvarnost hrvatskog (a i europskog) izbornog sustava. Možda je u pitanju loše osmišljen PR potez, a možda i odraz podsvjesne spoznaje ORaH-ovih čelnika o vlastitim izgledima. U svakom slučaju, ako Peklar i uspije ostvariti nekakvu političku karijeru, to vjerojatno neće dugovati svom nastupu na euroizborima, kao što ni ORaH, ako uspije ugurati zastupnika u Europski parlament, to neće dugovati Peklaru.