Gorki eurotrijumfalizam

Za razliku od SAD, gdje se komentatori i mediji nakon šokantne odluke u Kopenhagenu moraju suočiti s prvim nedvosmislenim debaklom Baracka Obame i posljedicama koje taj debakl ima za budući položaj SAD u svijetu, na drugoj strani Atlantika razloga za šok i zabrinutost nema. Irski glasači su ovaj put, tvrdi se, naučili lekciju te više nisu bili nestašna djeca koja spriječava velikim evropskim usrećiteljima da nastave svoju povijesnu misiju stvaranja nove veličanstvene supersile.

Tako se sada već govori o tome da će samo za nekoliko tjedana Evropa dobiti svog prvog službenog državnog (ili, eufemistički govoreći, kontinentalnog) poglavara u liku Tonyja Blaira. Kada je u lipnju 2001. godine George W. Bush prilikom svoje prve evropske turneje tadašnjeg britanskog premijera oduševljeno predložio za “predsjednika Evrope”, svi su se smijali njegovim riječima, smatrajući je još jednim odrazom neukosti tadašnjeg vođe “Slobodnog svijeta”. Osam godina kasnije, kada tu istu ideju promiču Nicolas Sarkozy, Angela Merkel i Gordon Brown, više nikome nije do smijeha. Isto kao što nijednom salonskom liberalu i ljevičaru koji se bunio protiv Bushove pustolovine u Iraku i njegove britanske “pudlice” sada više nije do smijeha.

Zapravo, ono što se jučer dogodilo u Irskoj daje dosta razloga za zabrinutost. Isto onako kao što je irsko “ne” na referendumu 2008. godine predstavljalo trijumf demokracije, tako jučerašnje “da” – čak i ako se u obzir uzme dvotrećinska većina – predstavlja njen poraz. Naime, nitko, čak ni dežurni euronavijači kojima je irsko “da” naznaka da će uskoro Hrvatska postati članicom tog eksluzivnog kluba, se ne usude izvaliti kako  su irski glasači svoju odluku u godinu dana promijenili zbog ponovno pronađene ljubavi prema Evropi ili nekih strašnih diplomatskih vještina irske vlade koja je s par detalja “frizirala” novi prijedlog.

Kao glavni razlog za promjenu odluke se navodi ekonomska kriza koja je bolno otupila zube “keltskom tigru”, odnosno široko uvriježeno mišljenje da su briselski fondovi zaslužni za pretvaranje Irske u ekonomsko čudo jedina stvar koja je može spriječiti da ponovno postane siromašnom periferijom gdje se životari od krumpira. Dakle, Irci su se vratili Evropi ne iz ljubavi nego iz straha. Irci su prestali biti uzorna djeca Evrope i postali zalutale ovce koje je batinom umjesto mrkve trebalo dovoditi natrag u veliki evropski tor.

To što se nitko ne trudi ne osporiti tu tvrdnju dosta govori o tome koliko je Evropska Unija evoluirala kao politički projekt – od plemenitim idealima motivirane utopijske ideje do ostvarenja u čiju se svrhu koriste neke metode koje s nekim plemenitim idealizmom nemaju prevelike veze. Kao, uostalom, i neke druge utopijske ideje u ne tako davnoj evropskoj prošlosti.

Danas bi trebao biti lijep dan

Iako je vrijeme tmurno, danas bi trebao biti lijepi dan. Ili barem jedan od onih dana kada se svijet čini mjestom vrijednim življenja. Ili ga barem takvim nastoje prikazati isti oni mediji koji inače čine sve da ga učine deprimirajućim.

Tako je danas Barack Obama došao u Kopenhagen kako bi kod Međunarodnog olimpijskog odbora izlobirao da Olimpijske igre 2016. godine budu održane u Chicagu. Sudeći po onem što piše BBC, magija Obame i njegove supruge Michelle je uspjela očarati međunarodne delegate i njegovo predsjednikovanje bi konačno trebalo biti okrunjeni nekakvim konkretnim uspjehom. S Obamom koji će potvrditi svoju karizmatsku popularnost van američkih granica, odnosno obnoviti načetu popularnost unutar samih SAD, ono što je do Busha bila jedina svjetska supersila će ponovno postati moralnom vertikalom i svjetlom u mraku za svakog “mislećeg čovjeka”, upravo onako kako je bilo u doba neprežaljenog Billa Clintona.

Ali dolazak Olimpijade u Obamin grad – događaj koji bi trebao trijumfom okruniti kraj Obaminog mandata i usput masno napuniti džepove gradonačelnika Daleya i drugih pajdaša koji su financirali i “podmazivali” početak predsjednikove karijere na čikaškim ulicama – nije jedini koji bi danas trebao usrećiti sve one zbunjene, izgubljene duše koji posljednjih godina nisu znali kako pomiriti euroatlantski konsenzus i lijevo-liberalne vrijednosti.

Irska će tako na referundumu, poput vrijednog đaka-ponavljača, ispraviti svoju prošlogodišnju pogrešku. Nakon što ju je dobro “oklepila” ekonomska kriza, bahati Irci su shvatili da im se blagostanje temelji na financijskoj “špini” koji drže briselski usrećitelji, te više nema smisla izazivati vraga s nekakvim zahtjevima za nacionalnim suverenitetom. Tako će Irska pomoći da se izglasa Lisabonski sporazum, koga više neće ništa zaustaviti – čak je i vođa britanskih konzervativaca David Cameron najavio da odustaje od referenduma. Tako će Evropska Unija konačno postati pravom državom, a kada Hrvatska uskoro bude njenim dijelom, cijela ova frka oko izbora za Pantovčak će izgubiti svaki smisao. Tada će Tony Blair biti jedini pravi predsjednik.