Bešker se založio za povratak većinskog izbornog sistema?

Inoslav Bešker u svojoj kolumni u Jutarnjem listu se pridružuje zboru hrvatskih komentatora koji razapinju vladu Jadranke Kosor zbog “elegantnih” metoda kojima nastoji zabiti još jedan čavao u lijes hrvatske demokracije. Beškerovi zaključci po tom pitanju, međutim, nisu previše zanimljivi, s obzirom da se uglavnom podudaraju sa najvećim dijelom hrvatske javnosti koja je igru oko referenduma i njegovog administrativnog gušenja lako “pročitala” kao skandal daleko ispod čak i ionako niskih hrvatskih standarda političke pristojnosti.

Ono što je zanimljivo u kolumni, međutim, jest Beškerov prilično depresivni zaključak da – ma koliko Kosor i njena vlada izgledali loše, ništa ne garantira da će nova “Kuku lele” vlada biti bolja. Bešker je jednostavno argumentirao da je izborni sistem kakav postoji u Hrvatskoj takav da, bez obzira na toliko slavljeno dvostranačje i toliku harmoniju u političkim stavovima i načinu vladanja HDZ i SDP, previše odgovara raznoraznim parazitskim strančicama, te da “Kuku lele” jednostavno ne može biti bolja od “Kosor lele”.

Bešker, doduše, nudi svojevrsni recept koji bi takvo stanje stvari mogao donekle poboljšati, odnosno odbacivanje današnjeg proporcionalnog izbornog sistema za koga se ispostavilo da predstavlja korijen mnogih današnjih problema.

Ako se Hrvatska ne vrati na dvokružni sustav (kakav je, zahvaljujući genijalnosti Smiljka Sokola, omogućio 1990. Hrvatskoj demokratskoj zajednici da s otprilike 40 posto glasova uzme otprilike 60 posto saborskih mandata), foteljaške ekipe će, u uvjetima relativne ravnoteže dvaju tabora, uvijek moći izboksati pet-šest prosvjednih ili striktno interesnih mandata i presuđivati o opstanku vlasti, po skupu cijenu.

Bešker, doduše, nije eksplicitno izrekao stav da Hrvatska mora uvesti većinski sistem, ali se i ovakvo implicitno propitkivanje status quoa može shvatiti kao gotovo ikonoklastičko dovođenje u sumnju dogme o “europskom”, “modernom”, “pravednom” i “naprednom” proporcionalnom sistemu za koga nema, ne može i ne smije biti nikakve alternative.

Oglasi

Tužan završetak ljeta

Naglo je zahladilo. Ljeto završava i svi su zbog toga tužni. Neki ne zbog toliko zbog toga što završava mjesec kada su zbog hrpe stranih gostiju na Jadranu opinion makeri i decision makeri sebi mogli dozvoliti iluziju da Hrvatska živi bolje nego što uistinu živi. Tuga je neke uhvatila upravo zbog onoga što su mogli vidjeti na Jadranu i koji su bolno svjesni da su prilike za dobar život, isto kao i prilike za dobar ljetni provod trajno potrošene.

Hrvatski Zapad protiv Zapada?

Ne tako davno, kada je Milan Bandić bio nezaustavljivi i neizbježni budući predsjednik, Denis Kuljiš je izazvao mini-kontroverzu ponovnim oživljavanjem znamenite Šešeljeve linije koja bi od Karlobaga do Virovitice ponovno služila kao granica, ali ovaj put između dvije hrvatske države. Po Kuljišu istočno od te linije je “barbarska”, reakcionarna i primitivna Istočna Hrvatska gdje caruju neradnici, turbonacionalisti čija jednomunost garantira HDZ-u nezasluženi uspjeh na izborima, a čije stanovništvom mentalitetom i osjećajima pripada Balkanu. Zapadno od te linije je “uljuđena”, napredna i civilizirana Zapadna Hrvatska gdje žive radišni i slobodoumni ljudi čiji je svjetonazor daleko bliži svemu onome što predstavlja EU.

Kuljišova teza je dočekana na nož, a iz današnje perspektive – kada je “europejac” Josipović u Banskim Dvorima, a dobra “europejka” Jadranka Kosor uz asistenciju SDP-ovske kvazi-opozicije nastoji spasiti stranku i državu od “zločestih” Sanadera, Bandića, Glavaša i Keruma, izgleda ne baš tako uvjerljivo. Izgledat će još manje uvjerljivo ako se uzmu u obzir rezultati najnovije ankete prema kojoj je euroskepticizam – koji bi, prema Kuljišu, trebao biti karakteristika Istočne Hrvatske – najrašireniji upravo u “najueuropskijim” dijelovima Hrvatske kao što su Istra, Hrvatsko Primorje i Sjeverna Hrvatska. Dakako, da su u pitanju ankete s čijim se rezultatima može manipulirati te da će se pravo stanje vidjeti tek za vrijeme referenduma (ako ga, s obzirom na demokratske trendove Hrvatske i EU, uopće i bude). Ipak, teško se odati dojmu da se stvarnost opet pokazala mnogo složenijom od teorija temeljenih na jednostavnim zamislima ili jednostavnim potezima na zemljopisnoj karti.

Odlazak u crkvu obrnuto proporcionalan blagostanju?

Economist je prije par dana objavio rezultate istraživanja provedenog u 28 evropskih zemalja, a koje je trebalo ustanoviti kakvi su njihovi stanovnici vjernici, odnosno koliko često i da li uopće odlaze u crkve. Prema tom istraživanju, najveći su vjernici Ciprani, gdje samo 2,4 % stanovnika tvrdi da nikada ne odlazi u crkvu (ne računajući posebne prigode kao što su vjenčanja ili pogrebi). Odmah iza njih je Grčka gdje se u crkvu ne usudi otići samo 4,9 % stanovnika.

Na vrhu liste praktičnih bezvjernika uvjerljivo vodi Češka, gdje u crkvu nikada ne odlazi preko 60 % stanovništva. Odmah iza njih su zapadne države kao Francuska, Britanija, Belgija i Nizozemska, a u sličnom sekularnom društvu se s nešto više od 40 % našla i nekoć ultra-katolička Španjolska. ž

Hrvatska je, kao što se i moglo očekivati, na vrhu vjerničkih zemalja, gdje u crkvu ne odlazi samo nešto više od 10 % stanovnika. U tom pogledu Hrvatska stoji nešto lošije od tradicionalno katolićke Poljske, a nešto bolje od Italije.

Ako se zanemari Cipar, zanimljivo je vidjeti kako veća posvećenost vjeri očigledno nije spasila Grčku od ekonomske krize, isto kao što ateizam i agnosticizam nasljeđen iz komunističkih vremena Češkoj nije smetao da postane ekonomski solidna država i izbjegne najgore efekte globalne krize. Cinici bi mogli reći da konzervativne i dogmatski nastrojene zemlje Južne Evrope iz PIIGS-a, čije se stanovništvo uzda u natprirodnu pomoć, slabije stoji od liberalnih i protestantskih zemalja gdje vlada načelo da “Bog pomaže onima koji pomognu sami sebi”.

Izbori? Ne trebaju nam smrdljivi izbori!

Kada je prije godinu dana Ivo Sanader podnio ostavku, obogatio bi se svatko tko bi dobio kunu za svaki članak i komentar u kome se spominjao “kapetan koji napušta brod”. Hrvatski mediji koji danas komentiraju odluku HSLS-a da se “otkači” od Jadranke Kosor se, po svoj prilici neće previše zalijetati s frazom koja se obično koristi u ovakvim prigodama i spominje glodavce i plovila.

Razlog je u tome što se HSLS-ov zaokret tumači kao svojevrsni herojski čin ili barem podstrek za “manjince”, odnosno SDSS da “urade pravu stvar”, odnosno zabodu nož u leđa Jadranki Kosor te “elegantno” Zoranu Milanoviću i SDP-u donesu ono što nisu 2007. godine – vlast. Dakle, Hrvatska bi dobila novu vladu, iako ne redovnim, izbornim putem, nego oportunističkim preslagivanjem parazitskih strančica.

Iako će takav postupak samo podgrijati cinizam i a(nti)politilčnost hrvatskih birača, za njega će postojati dobri argumenti. Redovni izbori, a prije svega duga, komplicirana i skupa izborna kampanja, je nešto što možda i nije najbolje u ne baš redovnim okolnostima dosad nezapamćene ekonomske krize. S jedne strane, neefikasna, nepopularna i nemoćna vlast se treba mijenjati, a s druge strane se mora izbjeći nepotrebna drama. Pad vlade preko parlamentarnog preslagivanja, pak, savršeno odgovara hrvatskoj filozofiji prema kojemu se do svakog cilja nastoji doći “linijom manjeg otpora”.

Hrvatska je na rubu

Kada kiši, onda pljušti. Te će se poslovice na ovaj sunčan dan sjetiti mnogi u Hrvatskoj, odnosno – da budemo precizniji – manjina koja prati ekonomske vijesti. Nakon što je objavljena vijest da, prema procjenama londonske konzultantske tvrtke CMA, Hrvatskoj prijeti 20-postotna šansa bankrota, loše raspoloženje će dodatno pogoršati dežurna Kasandra u obliku Edwarda Hugha, engleskog ekonomskog blogera kojemu su prognoze velike ekonomske krize donijele titulu evropskog Dr. Dooma.

Hugh, čiji su status celebrityja morali priznati i prema ekonomskim pitanjima neskloni hrvatski mediji, se tako na blogu A Fistful of Euros pozabavio i Hrvatskom. Članak, temeljen na MMF-ovim podacima, ne donosi nikakvo previše revolucionarno otkriće niti hrvatskim čitateljima iznosi podatke kojih nisu bili svjesni na ovaj ili onaj način. Sve je, dakle, tu – prezaduženost, preglomazna državna uprava, uvoz nepokriven izvozom, pretjerani troškovi radne snage.

Hugh svemu tome dodaje možda samo malo veći naglasak na demografske probleme, odnosno na bolnu spoznaju da je prirast stanovništva u Hrvatskoj previše slabašan da bi stvorio generacije neophodne da prehranjuju sve veću armiju umirovljenika.

Hugh, doduše, nije totalni pesimist. Post je nazvao “Hrvatska… Na rubu čega?” On smatra kako je za izlazak za današnje krize potrebno “prijeći rub”, odnosno poduzeti zbilja radikalne mjere u svrhu otplate duga i stabiliziranja ekonomije. Ako se to ne učini, “rub” će se svejedno prijeći, ali tako da se Hrvatskoj dogodi “nešto o čemu je bolje ne razmišljati”.

Koja je od te dvije opcije vjerojatnija? Ako se uzdamo u to da će odgovor na to pitanje dati Kosorke i Milanovići, zbilja je bolje o svemu ne razmišljati.

Evropska istina o Hrvatskoj koja boli

U Hrvatskoj ima sve manje i manje kolumnista, odnosno sve manje i manje prilika da netko kroz tradicionalne medije i njihove kolumnističke forme kaže neku pametnu. Među tom sve rjeđom i zbog toga sve dragocjenijom sortom se možda najviše ističe Jurica Pavičić, koji je još jednom pokazao kako posjeduje veliki dar da neke neugodne istine u Hrvatskoj pretoči u zanimljivi tekst.

Njegov najnoviji primjer koristi nedavni skandal izazvanim na  HRT-u prenošenom koncertu za optužene hrvatske generale, koji je skandalom postao tek kada su nakon par dana vodeći evropski diplomati o njemu iskazali nezadovoljstvo. Pavičiću je to još jedna prilika da ponovi tezu o hrvatskom kolonijalnom i sluganskom mentalitetu, odnosno spremnosti da se proguta vlastiti ponos i pristane na svako poniženje ako to od Hrvatske i Hrvata traže “više instance” iz udaljenih prijestolnica, bilo da je riječ o “cesarskim povjerenstvima”, Titovom Centralnom komitetu ili Evropska komisija.

Pavičić na temelju toga dolazi do depresivnog zaključka da je upravo taj sluganski mentalitet ono što Hrvatsku i Hrvate spašava od njih samih, odnosno da bi se Hrvatska bez “strogog ali pravednog” roditelja u obliku Bruxellesa ponovno pretvorila u nestašno dijete, odnosno regresirala u krvoločni balkanski primitivizam.

Zaključak koji bi se dalje mogao izvesti iz Pavičićevog teksta je još depresivniji. U Hrvatskoj naime nema snage, nema volje ili nema vizije da se stvari pokrenu nabolje, pa čak i najdobronamjerniji ne rade ništa čekajući da “dobri baćuška” iz Bruxellesa riješi sve naše probleme. A kada jednog dana tog “dobrog baćuške” više ne bude – što u slučaju ekonomskom krizom pogođene EU više nije isključeno – Hrvatska će, ponovno prepuštena samoj sebi, doživjeti još jedno veliko gašenje svjetla u balkanskoj krčmi.

A Coupable Country

Bijedu današnjih hrvatskih medija možda najbolje ilustrira njihovo reaktivni i “generali poslije bitke” odnos prema određenim društvenim problemima. Tako se zaštitom od šumskih požara i sustavom za izvanredna stanja bave tek kada izgori četa vatrogasaca; kvaliteta gradnje u Hrvatskoj postaje zanimljiva tek kada dođe vijest o stotinama tisuća mrtvih na Haitiju.

Nešto slično je i s temom s kojom bi u nekoj “zdravoj” i “normalnoj” državi  “na ti” trebala biti svaka osoba koja završi osnovnu ili barem srednju školu – redom sukcesije najvažnijih državnih dužnosnika. Tu temu, kao uostalom ništa što se tiče bezvrijedne hrpe papira zvane Ustav, hrvatski mediji ne bi dotakli ni “štapom na daljinski” da je odjednom aktualnom nije učinio pad poljskog aviona i pomor vodećih kadrova poljske države. Da bi pokazali kako Hrvatska ipak živi u najboljem od svih svjetova te da se takve neugodnosti njenim građanima ne bi trebale dogoditi, objavljen je sljedeći članak u Jutarnjem listu.

Jedina je stvar u tome što su ga morali učiniti malo dramatičnim, pa je tako kao zanimljiva koincidencija spomenuto to da će sutra trojka najvažnijih državnih dužnosnika – predsjednik Josipović, premijerka Kosor i predsjednik Sabora Bebić – biti u službenim posjetima različitim zemljama, odnosno da van Hrvatske. Njih bi, da ne bude zime, trebali mijenjati njihovi ustavni zamjenici Darko Milinović i Vladimir Šeks. Dakle, sve je u redu, osim…

…Osim što sve to ne bi izazivalo neku pažnju u “normalnim” vremenima. Članak, pak, postaje daleko zanimljiviji ako se uzme u obzir da Hrvatska, zahvaljujući galopirajućoj ekonomskoj krizi koja tek treba pokazati svoje prave zube, ulazi u “zanimljiva” vremena. Novinski članak koji sugerira da će Hrvatska, makar privremeno, ostati bez državnog vodstva u “zanimljivim” vremenima se može protumačiti kao poruka “Izvršite državni udar!”

Gotovo većina državnih udara izvršenih u posljednje vrijeme se u pravilu događala kada bi legitimni šefovi država i vlada odlazili na nekakve protokolarne posjete u inozemstvo, omogućivši kojekakvim generalima, pukovnicima i narednicima, odnosno raznim sivim eminencijama koje stoje iza njih, da na miru izvedu svoje prljave rabote. Državni udar u ovom trenutku još izgleda kao prilično malo vjerojatna metoda rješavanja hrvatskih političkih problema, ali je nešto malo vjerojatnija nego, recimo, prije godinu dana. Ako se ovakva kriza nastavi za kojih pet godina, malo je vjerojatno da će se itko usuditi objaviti naslove ovakvih članaka u novinama. Predostrožnosti radi.

Hrvatska EUtjeha: A što ćemo mi tek raditi Srbiji?

Sada se svi čude, hvataju za glavu i pitaju kakav je to poremećaj nastao u univerzumu. Jelena Lovrić ponovno u svojim komentarima u nebesa diže hadezeovskog premijera. Vladajuća stranka, koja je vladajućom, između ostalog, postala i razapinjanjem “izdajničke” trećesiječanjske vlasti zbog sporazuma Drnovšek-Račan, sada na svaki slovenski zahtjev reagira kao na nešto sasvim razumno. Račanovoj stranci je, pak, ovaj put zapalo da u hrvatskoj saborskoj tragikomediji odigra ulogu nacionalnističkog branitelja svake svete stope hrvatske grude i svakog kubnog centimetra hrvatskog mora. Naravno, ne previše uvjerljivo, s obzirom da će se nakon svih tih bijesnih riječi, uz par časnih i i ne tako časnih politikantskih izuzetaka, ziheraški suzdržati od izjašnjavanja da im sutra iz neke briselske kancelarije ne bi stigla “drugarska kritika” o tome da nisu dobri Evropljani.

U ovih par dana nas je dični hrvatski politički establishment – uključujući korumpiranu vlast i nesposobnu opoziciju – ponovno potvrdio sve najgore stereotipove. Ono što se događalo u Saboru, ali i na naslovnicama novina, ostrašćenim komentarima protiv i režimskim komentarima za je većinu građana Hrvatske trebalo ispuniti osjećajem duboke mučnine, odnosno naglom spoznajom da ipak ne živi u najboljem od svih mogućih svjetova. Temelji na kojima počiva Republika Hrvatska od jučer su odjednom postali truli.

A da li je to uistinu trebalo biti iznenađenje? Možda i ne, s obzirom da je za očekivati da će se početi javljati armije generala poslije bitke koji će tvrditi da je “tako nešto uvijek bilo u kartama”, odnosno “da jednostavno nije moglo drukčije”.

Ipak, bit će zanimljivo vidjeti kako je hrvatska javnost, uključujući i sve naše vrle komentatore i medije, u proteklih šest-sedam godina bila u stanju ignorirati ovih nekoliko vrlo jednostavnih i očitih činjenica:

1) U posljednja dva desetljeća se sa svih relevantnih adresa u Hrvatskoj kao vrhunaravna i neupitna istina ispovijeda to da je ulazak Hrvatske u EU strateški cilj o kome nema, ne može, niti smije biti ikakvog spora, odnosno da za nema te žrtve koja je prevelika za njegovo ispunjenje. Ako su kao žrtve već pali generali, banke, nekretnine i ZERP, ako se ista sudbina sprema brodogralištu i odredbama o suverenitetu u hrvatskom Ustavu, zašto je netko mislio da bi stotine kvadratnih kilometara hrvatskog pomorskog i  kopnenog teritorija bili izuzetak?

2) U svakom sporu između Hrvatske i Slovenije od bilo kakvih povijesnih, moralnih ili pravnih argumenata je daleko važnija činjenica da je Slovenija članica EU, a Hrvatska nije. To sa sobom dovodi sasvim različite položaje na “hijerarhiji kljucanja” u evropskom kokošinjcu koje nikakvo pozivanje na “dobre prijatelje” u briselskim i drugim foteljama nije moglo izmijeniti.

“Hijerarhija kljucanja”, s druge strane, mnogim povrijeđenim hrvatskim dušama nudi svojevrsnu utjehu podsjećajući ih da ono što se danas događa Hrvatskoj nije najgore što joj se moglo dogoditi. Hrvatska na toj hijerarhiji nije na posljednjem položaju – ima i nekih kojima je daleko gore, a primjere ne treba daleko tražiti. Dovoljno je baciti pogled na hrvatsku istočnu granicu i podsjetiti se da, bez obzira na sve horor-priče o Zapadnom Balkanu čije države zajedno ulaze u EU, državnopravno spajanje Hrvatske sa Srbijom još dugo neće biti aktualno.

Barem ne prije nego što Beograd – koji je zbog 1990-ih postao ne samo dežurni nego i najprikladniji mogući negativac za sve EU i druge zapadno orijentirane priče – bude prisiljen na daleko bolnije i neugodnije žrtve od onih zbog kojih se ovih dana proljeva žuč u Hrvatskoj. Srbija, za koju se – s više ili manje argumenata tvrdi da je u njoj loše sve što je u Hrvatskoj dobro, a sve što je u Hrvatskoj loše još gore – još će jednom opravdati reputaciju velike Hrvatske Utjehe.

Povijest se ponavlja

U sezoni “kiselih krastavaca” se teško može očekivati neki naročito kvalitetan tekst na našim naslovnicama. U vrijeme kada usrećitelji i “opinion makeri” napuštaju svoje klimatizirane urede da bi uživali u moru, “stoci sitnog zuba” je u toplim danima kolovoza – a pred ono što mnogi nazivaju “vrućom jeseni” – preostalo da čita o nekakvom fenomenu Dikolores ili turbo-optimističnim najavama kako će Hrvatskoj blagostanje donijeti litvanski šljakeri. No, s vremena na vrijeme se među svim tim smećem nađe i nešto prilično kvalitetno, kao ovaj članak Jurice Pavićića. Malo koji tekst je tako dobro secirao hrvatsku stvarnost, odnosno pokazao kako se povijest na tako licemjeran i bijedan način ponavlja na ovim prostorima.