Oznaka: Hale Berry

RETRO-RECENZIJA: Operacija Swordfish (Swordfish, 2001)

uloge: John Travolta, Hugh Jackman, Hale Berry, Don Cheadle, Vinnie
 Jones, Sam Sheppard, Camryn Grimes
 glazba: Christopher Young
 scenarij:  Skip Woods
 režija: Dominic Sena
 proizvodnja: Warner/Village Roadshow, SAD, 2000.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 99'

Operacija Swordfish je u povijest trebala ući kao film u kojem je Halle Berry, ovogodišnja dobitnica “Oscara”, pokazala svoje grudi. No, taj film nudi mnogo više, u što će se gledatelji uvjeriti već na samom početku, kada u briljantnoj sceni upoznajemo Gabriela Sheara (Travolta), odmetnutog tajnog agenta koji je unajmio usluge bivšeg hakera Stanleya Jobsona (Jackman) kako bi s tajnog računa DEA odnio milijarde dolara. Jobson na taj posao prilično nevoljko pristaje, a razlog za to je činjenica da je Shear, bez obzira na svoju karizmu, potpuno beskrupulozan tip koji ne preže od ubojstava da postigne svoje ciljeve. Da stvar bude gora, za njega nije jasno je li riječ o obicnom banditu, odmetnutom tajnom agentu ili se iza svega krije zavjera američkog obavjestajnog podzemlja i s njima povezanih političara.

Nakon sto je prije godinu dana Jerryju Bruckheimeru bio odradio Nestali za 60 sekundi, Dominic Sena je svoje vještine stavio na raspolaganje Joelu Silveru, još jednom holivudskom producentu specijaliziranom za spektakularne akcijade (Smrtonosno oružje, Prljavi igraju prljavo). Silver, koji je po pitanju kvaliteta svojih proizvoda daleko superiorniji od svog kolege, uobičajenu formulu “pucnjave + jurnjave + eksplozije + cool soundtrack” i ovaj put osvježava korištenjem u današnjem sve puritanskijem Hollywoodu rijetke erotike, ali je najveća vrijednost filma prilično zanimljivi scenarij Skipa Woodsa koji do posljednjeg trenutka gledatelja ostavlja da razmišlja o moralnom određenju protagonista i njihovim pravim motivima. Režisera Senu, pak, to nije zanimalo koliko prilika da demonstrira svoje umijeće i da koristi vrhunske specijalne efekte (pogotovo u početnoj sceni, ali i na kraju, kada nam servira prilično originalan završni obračun). Što se glumaca tiče, oni su na visini – Travolta je nakon Čovjeka bez lica još jednom pokazao potencijal za negativca, tako da su u usporedbi s njim Hugh Jackman (X-Men) i Hale Berry prilično bljedunjavi. Na žalost, sama završnica filma je prilično slabašna, a za Operaciju Swordfish se ispostavlja da je problematična i s političkog stajališta. Autori kroz usta svog “protagonista” iznose prilično neuvjerljivu tvrdnju da su “radi zaštite američkog načina života” sva sredstva dozvoljena te da se “terorizam može uništiti jedino još brutalnijim aktima terorizma”. Samo tri mjeseca nakon premijere dogodilo se nešto zbog čega će ove tvrdnje, a možda čak i sam film, ostavljati prilično gorak okus u ustima.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Atlas oblaka (2012)

In 8 Kinos deutschlandweit wurde die Cloud Atl...
(izvor: o2 in Deutschland)
ATLAS OBLAKA
(CLOUD ATLAS)
uloge: Tom Hanks, Hale Berry, Jim Broadbent, Hugo Weaving, Jim Sturgess, Donna Bae, Ben Whishaw
scenarij: Lana Wachowski, Tom Tykwer, Andy Wachowski
režija: Lana Wachowski, Tom Tykwer, Andy Wachowski
proizvodnja: X-Filme Creative Pool/Anarchos Productions, Njemačka, 2012.
trajanje: 171 '

U ovom trenutku je teško je reći koji će film ove godine biti najbolji ili komercijalno najuspješniji, ali se, s druge strane, relativno lako može pretpostaviti koji će biti najambiciozniji. Ta čast, po svemu sudeći, pripada “Atlasu oblaka”, ostvarenju koje po mnogo čemu predstavlja namjerni otklon od svega onoga što se obično podrazumijeva pod suvremenom kino-ponudom. Film se temelji na istoimenom romanu britanskog pisca Davida Mitchella, djelu hvaljenom zbog nekonvencionalnog miješanja različitih književnih stilova, a za koje je sam autor tvrdio da ga je nemoguće pretočiti na veliki ekran. Hollywood se, po običaju, klonio tako nezahvalne misije, ali je 100 milijuna dolara nekako pronašlo put do alternativniuh producenata tako da je Njemačka dobila svoj prvi moderni blockbuster. Tom Tykwer, njemački filmaš proslavljen s “Trči, Lola, trči” je, pak, zaključio da je zadatak previše za jednog čovjeka, pa je u pomoć kao ko-autore pozvao brata i sestru (bivšu braću) Wachowsky. Rezultat takve neuobičajene kreativnosti je spektakl koji jednako lako može postati i remek-djelo i sramotni fijasko.

“Atlas oblaka” ima relativno složenu radnju sastavljenu od šest naizgled nepovezanih priča smještenih u različita razdoblja. Prva od njih se odvija sredinom 19. stoljeća na Pacifiku kojim putuje mladi američki pravnik (Sturgess). Druga priča je smještena u Englesku 1936. i prati tragičnu sudbinu talentiranog gay skladatelja (Wishaw). Treća priča se odvija 1973. u San Franciscu i prikazuje kako novinarka (Berry) razotkriva veliku zavjeru. Četvrta priča je smještena u suvremeni London gdje ostarjeli izdavač (Broadbent) bježeći pred gangsterima upada u još veće probleme. Peta priča se događa u Koreji 22. stoljeća i prikazuje klonovsku radnicu (Bae) upetljanu u ustanak protiv distopijskog režima. Posljednja priča se dešava u post-apokaliptičnom 24. stoljeću na otoku gdje primitivni domorodac (Hanks) pokušava svoje pleme sačuvati od neprijatelja.

Za razliku od romana, koji je kao vezivno tkivo između različitih zapleta koristio metodu “priče u priči” a rasplete izlagao obrnutim kronološkim redom, film odaje nešto konvencionalniji pristup. Radnja ide u očekivanom smjeru, naizmjence se prebacujući u različite epohe; talent troje redatelja je, međutim, više nego dovoljan da spriječi zbrku kod redatelja. Različite priče, pak, daju priliku za ne samo stilske nego i žanrovske varijacije, pa tako “Atlas oblaka” funkcionira i kao spielbergovska povijesna pustolovina, melankolična melodrama u stilu Merchant-Ivoryja, politički triler iz 1970-ih, suvremena crna komedija i blještavi SF-spektakl. Takav pristup zna bitno promijeniti ton filma i rezultirati s neujednačenom kvalitetom, ali publika će uglavnom biti vezana za likove i nastojati otkriti što će se na kraju s njima dogoditi.

Problem “Atlasa oblaka” jest prije svega u tome što, usprkos sve svoje nekonvencionalnosti, autori ipak nemaju dovoljno povjerenja u gledatelje. Tako se povezanost različitih priča – kojima je zajednički motiv borba za slobodu – mora dodatno “podmazati” ne samo eksplicitnim replikama nego i, u najmanju ruku, nimalo suptilnim castingom. Glavni glumci se, naime, pojavljuju u gotovo svim segmentima tumačeći ne samo različite likove, nego i pripadnike različitih rasa, spolova i moralnog određenja. Iako je nekim glumcima, poput Hanksa, to prilika da se sjajno zabavljaju , u većini slučajeva to rezultira s grotesknim pojavama pod tonama šminke uslijed čega “Atlas oblaka” počinje sličite na vlastitu samoparodiju. To se posebno ističe u pretposljednjem segmentu, gdje su glumci prisiljeni tumačiti Azijate, a što je dovelo i do optužbi za rasizam od strane dežurnih čuvara “političke korektnosti”. S druge strane, iako visoke ambicije nisu bile ispunjene, “Atlas oblaka” zaslužuje publiku samo i zbog toga što su njegovi autori pokazali hrabrost.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 7. prosinca 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)