O onome što se jučer dogodilo u Grčkoj će se vjerojatno dugo raspravljati, a izgledno je da će još duže vrijeme proći prije nego što se potpuno iskristaliziraju dugoročne posljedice. No, gotovo potpuno je sigurno kako je u pitanju jedan od onih događaja nakon kojih se voli govoriti da “stvari više nikada neće biti iste”.

To bi se moglo govoriti u Hrvatskoj, prije svega zato što je ishod grčkog referenduma, isto kao i događaji koji su mu neposredno prethodili, srušili temelje hrvatske političke paradgime. A ona je uključivala stav, koji se smatrao neupitnom istinom, da je ulazak Hrvatske u Europsku uniju predstavlja rješenje svih hrvatskih problema, odnosno da se svatko tko to dovodi u pitanje u najboljem slučaju predstavlja marginalni relikt prošlosti koga će brzo pregaziti parni valjak povijesnog napretka. Čak i ako, kao što je to bio slučaj s nekim drugim referendumom, predstavljaju oko 33,33 % stanovništva Republike Hrvatske. Glas svih tih ljudi ne vrijedi niti je vrijedio ništa, čak ni kod slatkorječivih intelektualaca koji u svakoj drugoj prilici vole tvrditi da poštovanje manjina predstavlja ključni element demokracije. Svi oni ne samo kao da nisu glasali, nego kao i da nisu postojali; nitko ih ne predstavlja u Saboru, nitko ih ne poziva u TV-emisije niti će itko, barem javno, pokušati hvatati njihove glasove kada se uskoro za fotelje budu ponovno natjecale dvije vodeće stranke. A referendum temeljem koga je Hrvatska postala članica EU će se, ako ga se već ne može izbrisati iz kolektivnog sjećanja, nastojati strpati na najopskurnije stranice povijesnih udžbenika.

Među tih ignoriranih i zaboravljenih 33,33 % je vjerojatno određen, a možda i ne tako mali broj, koji je  proteklu večer, kada su počeli stizati rezultati iz Atene, imao veliki osmjeh na licu.

A to je i u većini slučajeva imalo malo ili uopće nije imalo neke veze s ideologijom Syrize, Ciprasa i Varufakisa, odnosno argumentima s kojima su grčki birači uvjerljivo odabrali opciju “oxi”. Teško je zamisliti da bi prosječni hrvatski pristaša opcije “protiv” imao nešto zajedničko s neomarksističkim ljevičarim i zagovornicima imigrantskih i LGBT prava, čija se ekonomska i financijska politika, pogotovo u svjetlu Varufakisove ostavke, čini ne baš najbolje promišljenom ili dosljednom. A još je to teže zamisliti kada se u obzir uzme da Cipras i družina se još uvijek nisu usudili govoriti ne samo o izlasku Grčke iz Europske unije, nego i prijeći čak i tako plitak Rubikon kao što je grčki izlazak iz eurozone.

Razlog zbog koje se “oxi” dočekuje s oduševljenjem je u tome što su događaji u Grčkoj jasno u paramparčad razbila dogmu o svemoći i nepogrešivosti Europske unije, odnosno i posljednjeg koliko-toliko razumnog i objektivnog promatrača trebala uvjeriti da je ona propali ili barem teško bolesni projekt.

EU je javnosti bila prodana kao nešto što bi njenim građanima trebao donijeti novu razinu blagostanja, pravne države i ljudskih sloboda, odnosno mir i bratstvo među njenim stoljećima zakrvljenim nacijama. Teško je, pogotovo s obzirom na traumatična iskustva u prošlom stoljeću, a pogotovo ona na onim prostorima u 1990-im, osporiti da je EU u tom smislu, barem neko vrijeme, koliko-toliko postigla svoj cilj. Međutim, svaka, pa i najplemenitija, ideja, ima u sebi potencijal da se, pogotovo kada netko na njoj sagradi ideološku dogmu, pretvori u svoju suprotnost, odnosno da stvori više i ozbiljnije probleme od onih koje je njena primjena trebala riješiti. U ekstremnim slučajevima takve ideje dovode do giljotine ili gulaga, a u nekim, kao što je slučaj s EU, do globalne ekonomske krize i potkopavanja svega onoga što se donedavno smatralo zapadnom civilizacijom.

Prije samo desetak godina se Europska unija veličala kao najuspješnije i najveličanstvenije političko dostignuće u ljudskoj povijesti, a njeno političko-ekonomsko uređenje pod parolom tzv. “europskog sna”, pogotovo kada je u Bijeloj kući sjedio Bush, kao alternativa “američkom snu”. Danas parole o “europskom snu” zamjenjuju tvrdnje o europskoj noćnoj mori. EU je umjesto blagostanja cijelim generacijama, pogotovo onim najmlađim, donijela ništa drugo do siromaštvo, nezaposlenost i potpunu besperspektivnost. Umjesto ravnopravne zajednice koja je nadišla prošlost, EU je postala mjesto razdora gdje se, slično kao u jednoj balkanskoj krčmi prije nego što se ugasilo svjetlo, u političkim raspravama sve češće spominju leševima napunjene jame i nerašćišćeni ratni računi, a donedavno progresivni zagovornici “cool” kozmopolitanskog multikulturalizma na sjevernim koordinatama odjednom grme protiv “lijenih, lažljivih i nezahvalnih južnjaka” koji su, slučajno ili ne, nešto tamnije boje kože.

U slučaju Grčke su sjevernjaci koji govore o korupciji, desecima milijardi eura nenaplaćenih poreza i na sjevernjačkom novcu temeljenom “slatkom životu” možda u pravu. Ali ono što se u posljednjih pet godina tako često spominje, nije bilo ništa bitno drukčije ni ranije. Ako je EU uistinu tako genijalna politička tvorevina, i ukoliko u Bruxellesu uistinu sjede najumniji i najsposobniji ljudi koje su rodile majke na ovom kontinentu, ne bi li sve to nekako uspjeli otkriti barem pet ili deset godina ranije? EU, za koju se voli govoriti da je jedina stvar koja “problematične” zemlje na istoku i jugu može “dovesti u red”, je u slučaju Grčke imala gotovo tri i pol desetljeća da to učini. A nije.

Znači, ako stvar s Grčkom nije u redu, s EU je stvar daleko gora. Bez obzira kakve krajnje posljedice referenduma u Grčkoj bile, ona najvažnija je ta da se više nitko ne može ignorirati činjenicu da je, slično kao kod stvaranja jednog drugog državnopravnog projekta, “lajbek bio pogrešno zakopčan”.