RECENZIJA: Marseille (sezona 1, 2016)

Netflix ostavlja dojam da se od svih velikih “igrača” najbolje prilagodio poslovnim parametrima Zlatnog doba televizije, odnosno shvatio da se TV-serije, kao i drugi proizvodi, moraju lokalizirati. Zbog toga je započeo donedavno nezamislivu pustolovinu stvaranja serija koje nisu na engleskom jeziku, odnosno napravljene u drugim zemljama osim Britanije i Amerike, sve češće ne samo s glumačkom postavom, nego i temama i zapletima koji se tiču tih ne-anglofonih zemalja. Možda je jedan od najzanimljivijih primjera Marseille, francuska TV-serija započeta 2016. i završena ove godine.

Kao što samo ime sugerira, radnja je smještena u drugi po veličini francuski grad, koji se od ostatka zemlje ističe svojim mediteranskim duhom, ali i nekim neugodnim i vrlo aktualnim problemima kao što su korupcija, kriminal i međurasne tenzije. Stvari su, međutim, išle međutim dovoljno dobro da protagonist, političar po imenu Robert Taro (Gerard Depardieu) zadrži mjesto gradonačelnika dvadeset godina. S obzirom da su ga pritisle godine, kao i zdravstveni problemi koji uključuju povremeno šmrkanje kokaina, spreman je napustiti kormilo grada i prepustiti ga svom dugogodišnjem pomoćniku i štićeniku Lucasu Barrèsu (Benoît Magimel) koji bi trebao rutinski dobiti sljedeće izbore. Neposredno prije tog transfera Taro planira svoju karijeru okruniti velebnim projektom obnove grada, koji uključuje izgradnju luksuznih kockarnica u gradskoj luci. Međutim, na ključnom sastanku koji bi trebao odobriti projekt, Barrès se iznenada okrene protiv svog mentora i glasom protiv torpedira cijeli pothvat. Taro se nakon toga, razbješnjen, odluči kandidirati protiv štićenika i započinje kampanju prilikom koje mora otkriti ne samo koji politički, poslovni, pa i gangsterski krugovi stoje iza Barrèsa, nego i motive za njegov izdajnički postupak. U međuvremenu njegova kći Rachel (Géraldine Pailhas), koja pod lažnim imenom radi kao novinarka u lokalnom listu, nastoji istraživati žalosno stanje stvari u lokalnim imigrantskim banlieuma te se upozna s dvojicom lokalnih kriminalaca, ne znajući da će preko njih postati povezana sa zavjerom protiv oca.

Marseille na prvi pogled izgleda francuski remake američke TV-serije, iako je riječ o originalnom proizvodu. Gledatelji će u njegovom sadržaju pronaći dosta, a možda i previše sličnosti s političkim dramama kao što su Kuća od karata, Boss ili Žica. Iako je tvorac serije, ugledni književnik Dan Franck, možda i imao namjeru nadmašiti te uzore, te od svega napraviti mrtvački ozbiljnu dramu o “dubokim” temama kao što su korupcija, negativne posljedice globalizacije i ekonomske krize, odnosno porast desnice u Francuskoj i Evropi, stječe se dojam da je sve završilo kao serija koja je daleko “ušminkanija” i manje autentična od svojih prekooceanskih uzora. Prije svega se to odnosi na dojam da je u seriju utrošena velika količina novca i da zbog nje Marseille izgleda daleko ljepši i glamurozniji nego što bi trebao biti u serije ove tematike. A taj se glamur može vidjeti u castingu, odnosno tome da pojedine uloge tumače glumci koji izgledaju kao da su sišli s modne piste. Još je veći problem scenarij koji glavni misterij rješava koristeći sapunska rješenja iz latinoameričkih telenovela, uz naravno, iritantni cliffhanger kojim završava prva sezona. Ono što spašava dojam, odnosno daje razloga da se pogleda još jedna sezona je vrhunska profesionalnost i “ispeglanost” produkcije, ali i prilično raspoložena glumačka ekipa. To se odnosi na Depardieua koji bi uloge poput marsejskog Bandića savladao i zavezanih očiju, ali još više na Megimela čiji je lik beskrupuloznog političara i seksualnog manipulatora enigmatskih motiva jedna od najboljih uloga negativaca od vremena Joan Collins u Dinastiji. Ovaj pokušaj Netflixa da komad Zlatnog doba televizije podijeli s Evropom i Francuskoj možda nije najbolje uspio, ali je zato moglo biti daleko gore.

OCJENA: 5/10

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Velika laž (Le placard, 2001)

uloge: Daniel Auteil, Gerard Depardieu, Thierry Lhermitte, Michelle
 Laroque, Michel Aumont, Jean Rochefort, Alexandra Vandernoot,
 Stanislas Crevillen, Armelle Deutsch
 glazba: Vladimir Cosma
 scenarij: Francis Veber
 režija: Francis Veber
 proizvodnja: Gaumont/Canal Plus/TF1, Francuska, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 81'

Francois Pignon (Auteil) je skromni, samozatajni i potpuno nezamjetljivi službenik u tvornici kondoma kojeg je zbog tih osobina prije dvije godine napustila supruga Christine (Vandernoot), a sada ga zbog iste stvari čeka otkaz. Uvjeren kako više nema zbog čega živjeti, sprema se izvrsiti samoubojstvo ali će ga u tome spriječiti njegov novi susjed Belone (Aumont), bivši industrijski psiholog koji ima genijalnu ideju kako Pignonu spasiti posao. Pignon će jednostavno morati “izaći iz ormara”, tj. priznati da je homoseksualac. To što Pignon nije homoseksualac nije bitno – nekoliko kompjuterski “uređenih” fotografija poslanih na adresu tvrtke je dovoljno da njen direktor Kopel (Rochefort), plašeći se protesta gay organizacija, odluči Pignona zadrzati na poslu. No to nije jedina posljedica Pignonovog “priznanja” – Santini (Depardieu), mačistički šef personala i trener tvrtkinog ragbi-tima se odjednom uplašio da ce biti otpušten zbog svoje homofobije, pa brže-bolje nastoji pokazati svoju navodno tolerantnu i osjećajnu prirodu ponekad previše eksplicitnim izrazima pažnje prema Pignonu. Za Pignonova sina Francka (Crevillen) njegov dotada dosadni otac odjednom postaje “cool” heroj, ali nekima je Pignonova gay priroda ipak sumnjiva. Prije svega gospođica Bertrand (Laroque), Pignonova šarmantna kolegica koja koristi prilično drastične metode ne bi li provjerila njegovu seksualnu orijentaciju.

Francis Veber je francuski filmaš specijaliziran za komedije, od kojih su mnoge doživjele americki remake, ukljucujuci najpoznatiju – Kavez luđaka iz 1978. godine, u kojoj je protagonist bio homoseksualac prisiljen da se izdaje za heteroseksualca. U današnjim “politički korektnim” vremenima taj je koncept okrenut naopako, ali je teško očekivati da će ovaj film imati holivudski remake. Razlog je u tome što usprkos navodnoj prosvijećenosti i toleranciji prema manjinama ljudi i dalje ostaju licemjeri i da je jedan vid diskriminacije zamijenio drugu, a to je nešto što holivudski gay lobby ne želi priznati. Veber s tim lobijem, barem u ovom slučaju, nije imao posla, ali Velika laž svejedno odaje dojam filma u kojem humoristički i satirički potencijal nije do kraja iskorišten. Štosevi su relativno brzo potrošeni i, iako smiješni, nisu urnebesni, pa se na trenutke film čini predugim usprkos nominalne kratkoće. Ipak, dojam spašava više nego izvrsna glumačka ekipa među kojom dominiraju veterani i ugledna imena francuskog glumišta, uključujući sjajnog Depardieua, a za Daniela Auteila, specijaliziranog za drame (Kraljica Margot) ovo je prilično uspješan izlet u vode komedije. Fanovi TV-serije Highlander će također imati prilike vidjeti Alexandru Vandernoot u ulozi Pignonove supruge, isto kao sto će ljubitelji francuske kinematografije vidjeti mnoga poznata lica. Iako daleko ispod svojih potencijala, Velika laž predstavlja šarmantnu, zabavnu komedijicu koja će još jednom pokazati zašto je francuska kinematografija u proteklom desetljeću bila rudnik ideja za holivudske scenariste.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 6. rujna 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.