RECENZIJA: The Defenders (2017)

Nakon tri godine postaje sve izglednije da ambiciozni pokušaj Marvel Comicsa da komercijalni trijumf svog filmskog univerzuma replicira ponavljanjem narativnog i strukturnog recepta na Netflixovim malim ekranima ipak nije doveo do istog takvog uspjeha. Marvelovce i Netflix je, istini za volju, tri puta poslužila sreća – s Daredevileom, Jessicom Jones i Lukeom Cageom – serijama koje su ostavile vrlo dobar dojam svojom kvalitetom, ali izuzetnom različitošću likova, stila i atmosfere. Četvrta serija, Iron Fist, je, nasuprot tome, postala predmetom žestokih kritika, ali i bojazni da su Netflix i Marvel izgubili svoj „mojo” i da će svaka nova serija koja slijedi biti sve gora i gora. Taj je problem na televiziji daleko ozbiljniji nego u kino-dvoranama, i to zato što je televizijska publika, koja raspolaže s daleko opsežnijom i kvalitetnijom ponudom alternativnog sadržaja, daleko razmaženija od tinejdžera kojima je daleko lakše jednom u nekoliko mjeseci utrapiti dva-tri sata pustolovine sa maskiranim superherojima i CGI. Stoga se peta serija, koja bi po prvi put trebala zajedno okupiti četvoro dotada predstavljenih superheroja, dočekana s velikom pažnjom.

The Defenders (Branitelji) je zamišljen kao miniserija, odnosno kao svojevrsni “specijalni” događaj koji bi trebao biti televizijski ekvivalent Osvetnika, koji su predstavljali veliko okupljanje daleko poznatijih superherojskih imena kao što su Iron Man, Hulk i Thor. Zaplet prikazuje splet naizgled nevezanih događaja, koji kulminiraju s potresom u New Yorku, koji, iako nije izazvao veću štetu, bude iz misterioznih razloga zataškan od strane gradskih vlasti. Danny Rand (Finn Jones), multimilijarder, bivši budistički redovnik i majstor borilačkih vještina, je uvjeren da bi za to mogla biti odgovorna “Ruka”, tajanstvena ali izuzetno moćna kriminalna organizacija koja predstavlja njegovog smrtnog neprijatelja. Luke Cage (Mike Colter) nakon povratka iz zatvora u Harlem istražuje veliki broj lokalnih mladića koji su stradali radeći za tajanstvenu kriminalnu organizaciju. Alkoholu sklona privatna detektivka Jessica Jones (Kristen Rytter) je unajmljena kako bi slučaj nestalog muža otkriva eksploziv i planove podzemne građevine ispod New Yorka. U njihovu istragu se upliće i Matt Murdock (Charlie Cox), slijepi odvjetnik koji svoju karijeru pokušava voditi paralelno s karijerom maskiranog borca protiv kriminala na njujorškim ulicama. U međuvremenu, “Ruku” preuzima Alexandra (Sigourney Weaver), izuzetno sofisticirana i uspješna poslovna žena kojoj je, međutim, dijagnosticirana terminalna i neizlječiva bolest. Krunu njene karijere bi trebao predstavljati projekt “Crnog neba” iza kojeg se krije Elektra Natchios (Elodie Yung), nekadašnja Murdockova djevojka i majstorica borilačkih vještina, koja je bila smrtno stradala, ali koju su pripadnici “Ruke” uskrsli kako bi je iskoristili kao tajno oružje.

The Defenders ljubiteljima prethodnih serija donosi sve što ono što su očekivali ili voljeli. Tako se uz glavne junake našlo mjesta i za njihove najbolje prijatelje, poznanike i pomoćnike, a i stil je ostao uglavnom isti. Većina radnje se odigrava noću, rječnik je i dalje neuobičajeno prostački za televizijske standarde, a nasilje i dalje eksplicitno, uključujući scene koje pokazuju što se događa s ljudskim tijelom kada se na njega nasrne hladnim oružjem. Gledatelji će, međutim, ubrzo shvatiti da u The Defenders skoro nema ničeg novog. I dalje se sve svodi na kompleksnu, ali nerazumljivu zavjeru negativaca za koje se tek pred kraj otkrije da imaju nekakve suvisle i prilično ljudske motive za svoje zločinačke aktivnosti, ali i zbog čega ne izgledaju tako strašni kao što su izgledali u prethodnim serijama. Jedini element koji predstavlja novitet u Marvelovom televizijskom univerzumu jest lik Alexandre, koju maestralno glumi Sigourney Weaver, pokazujući kako je u stanju učiniti impozantnim čak i lik kojeg scenaristi nisu opskrbili nekim naročito upečatljivim replikama i motivima.

Ono što predstavlja daleko veći problem za Marvel jest to da nastojanje da se održi furiozni tempo i svakih par mjeseci lansira nova serija za ljubitelje univerzuma ima posljedice ne samo po kreativne, nego i financijske mogućnosti. Neumitne usporedbe sa spektakularnim, raskošnim filmovima ukazuju da je stvarnost u kojem žive junaci The Defendersa daleko siromašnija, prozaičnija i mračnija. Odnosno, da se umjesto epskih bitaka na ulicama usred bijela dana s negativcima moraju suočavati u mračnim sobama ili mračnim tunelima, često koristeći hladno oružje u scenama gdje zbivanja, pogotovo kada montažer nije na visini zadatka, znaju biti nerazumljiva. To moža najviše do izražaja dolazi na samom završetku serije, kada je ono što bi trebao biti apokaliptički obračun u podzemlju New Yorka izgleda krajnje jeftino i antikatartički, a pri tome od bitne pomoći nije ni obavezni cliffhanger. Tvorci onoga što je donedavno izgledalo kao najpropulzivnija televizijska franšiza se moraju trgnuti i dobro razmisliti, inače će budućnost junaka The Defendersa izgledati prilično mračno.

OCJENA: 5/10

Oglasi

RECENZIJA: Iron Fist (sezona 1, 2017)

Kada netko štanca serije u količini i ritmu kojim to radi Netflix, za očekivati je ne baš malene varijacije u kvaliteti. Čak i kada su u pitanju serije koje dijele jedan te isti Marvelov filmski univerzum. Zbog istih je razloga bilo za očekivati da će kritičari, koji su inače prema Netflix-Marvelovoj franšizi obično dijelili zanos strip-fanova, prije ili kasnije među nekim serijama pronaći onu na koju će primijeniti ono što se na Golom Otoku zvalo “topli zec”. Nesreću da doživi tu sudbinu je imala četvrta Marvel-Netflixova serija Iron Fist, koja je prije nekoliko mjeseci od kritike dobila tretman koji u slučaju kino-filmova dobivaju pobjednici Zlatnih malina.

Iron Fist ima određene sličnosti s prethodnom Netflix-Marvelovom serijom Luke Cage, s kojom dijeli vrijeme nastanka, ali i porijeklo s velikih ekrana. Kao što je originalni strip Luke Cage 1970-ih bio inspiriran uspjehom blaxploitation filmova, tako je i strip Iron First nastojao iskoristiti izuzetnu popularnost kung fu filmova. Danny Rand (Finn Jones) je sin njujorškog milijardera koji je prije petnaest godina, kao dječak, na Himalaji preživio pad aviona koji mu je ubio roditelje, i koga su posvojili redovnici iz K’un-Luna, polumitskog grada koji se povremeno pojavljuje u zemaljskoj dimenziji. Danny je tamo odrastao i postao majstor borilačkih vještina, ali također ovladao nadljudskom moći Željezne pesnice. Nakon petnaest godina je uspio pronaći put do matičnog svijeta, napustiti K’un-Lun i doći u New York gdje odlučuje preuzeti očevu korporaciju. S time, najblaže rečeno, nisu oduševljeni Ward Meachum (Tom Pelphrey) i njegova sestra Joy (Jessica Stroup), nekadašnji prijatelji iz djetinjstva koji su sada preuzeli korporaciju te je ne žele predati uličnom čudaku s fantastičnim pričama. Danny je zbog toga prisiljen potražiti utočište kod Colleen Wing (Jessica Hanwick), voditeljice škole borilačkih vještina za problematičnu djecu i tinejdžere. Čak i nakon što Meachumove uspije uvjeriti u svoj identitet i preuzeti nasljedstvo, Danny se suočava s novim problemima, vezanim uz tajnu organizaciju “Ruka” koja korporaciju koristi kao paravan za trgovinu drogom, ali i drugim iskušenjima zbog kojih će morati koristiti svoje borilačke vještine.

Razlozi zbog kojih je Iron Fist popljuvan velikim dijelom nisu imale neke naročite veze s njegovom kvalitetom, a o tome svjedoči i to što je pljuvanje započelo još prije premijere. Nova je serija, naime, imala nesreću da ima protagonista koji se po današnjim kanonima “političke korektnosti” smatra neprihvatljivim. Tako je katolika-invalida, ženu i Afroamerikanca kao nova superherojska uzdanica zamijenio plavokosi WASP, a potom su se uključili i dežurni SJW dušobrižnici s optužbama za “kulturnu aproprijaciju” i tvrdnjama da protagonista serije o orijentalnim borilačkim vještinama može tumačiti jedino Azijat. Što Finn Jones, britanski glumac dosad najpoznatiji po ulozi Ser Lorasa u Igri prijestolja, definitivno nije. Njegov izbor za ulogu Iron Fista se doima pogrešnim, ali to ima manje veze s rasnim obilježjima, pa i Jonesovim glumačkim talentom, a više zbog trapavog scenarija koji je potencijalno fascinantni lik učinio iritantnim. Kada se Rand pojavi u seriji i doslovno s ulice zatraži preuzimanje korporacije o čijem vođenju nema pojma, pri tome se ponaša tako bahato i neodgovorno da je lako shvatiti sve one koji ga smatraju problemom koji valja riješiti po kratkom postupku. Još je iritantnije njegovo stalno ponavljanje da je “Željezna pesnica” i da se mora obračunati s “Rukom”, a to s ničim ne može opravdati.

Iron Fist, kao što se to često zna dogoditi, gledljivim čine sporedni likovi. To se prije svega odnosi na Warda Meachuma, koji je rijetko složen lik, za kojeg se do posljednjeg trenutka ne zna da li je riječ o negativcu, pozitivcu ili nesretniku koji je usprkos odrastanja u bogatstvu prolazio i još uvijek prolazi emocionalni pakao. Relativno slabo poznati američki glumac Tom Pelphrey je odigrao ulogu karijere. U nešto manjoj mjeri je dobar dojam ostavila i Jessica Hanwick, jedna od rijetkih poznatijih britanskih glumica azijskog porijekla, iako su se producenti, pogotovo u prvih nekoliko epizoda, pobrinuli da gledateljima više privlači pažnju time što je stalno oskudno odjevena nego nekim naročito dojmljivim pokazivanjem borilačkih vještina. Jessica Stroup je pak svedena na ništa drugo osim lijepog lica, te je njenom liku važnost dana tek u samoj cliffhanger završnici. Dobar dojam je ostavio i australski glumac David Wenham koji tumači lik negativca koji, vjerojatno ne slučajno, posjeduje fizičku, ali i neke druge sličnosti s Donaldom Trumpom.

Od castinga se daleko više primijeti problem strukturne prirode. Netflix je dosad imao uspjeha sa serijama/sezonama od 13 epizoda, ali se u slučaju Iron Fista ta dužina čini neopravdanom. To se prije svega odnosi na prvih nekoliko epizoda koje su strahovito razvučene, te čija se radnja uglavnom odvija u hodnicima i kancelarijama Randove korporacije i prikazuje prilično dosadne i ne baš uvjerljive intrige. Najveće razočarenje predstavlja to što u Iron Fistu nema za superherojske filmove i serije nužne “priče o nastanku”, odnosno što osim par kratkih kadrova nema nikakvih flashbackova koji prikazuje Randov život i školovanje u K’un-Lunu. Lako je pretpostaviti da je razlog za to nedostatak novaca ili vremena kod producenata, ali je od izostanka tih sadržaja još lošiji pokušaj da se kompenzira s Dannyjevim povremenim i ne baš uvjerljivim prepričavanjem tih događaja. Dojam povremeno spašavaju pokušaji da se radnja ubrza s nekoliko šokantnih obrata, te je druga polovica prve sezone primjetno bolja od prve. Jedan od rijetkih svijetlih trenutaka, kada je autore Iron Fista poslužila inspiracija, je scena borbe očigledno inspirirana hongkonškim kung fu klasikom Drunken Master; ona na žalost, prekratko traje i njen potencijal je, slično kao kod svega ostalog u ovoj seriji, neiskorišten. Zbog toga je lako zaključiti da je Iron Fist ozbiljan Netflixov promašaj, te da se šteta može ispraviti jedino ako se u drugu sezonu uloži nešto veći trud.

OCJENA: 4/10