Oznaka: Filmske recenzije

RETRO-RECENZIJA: Ženskaroš (The Ladies Man, 2000)

uloge: Tim Meadows, Karyn Parsons, Will Ferrell, Billy Dee Williams,
 Tiffani-Amber Thiessen, Julianne Moore
 glazba: Marcus Miller
 scenarij: Tim Meadows, Dennis McNicholas & Andrew Steele
 rezija: Reginald Hudlin
 proizvodnja: Paramount/SNL Studios, SAD, 2001.
 distribucija: VTI
 trajanje: 84 '

Ženskaroš je još jedan dokaz kako je teško od kratkog televizijskog skeča napraviti cjelovečernji film, čak i ako je u pitanju tako uhodana ekipa koja stoji iza popularne TV-emisije Saturday Night Live. Tako na svaku Braću Blues ili Wayneov svijet dolazi barem pet-šest bezuspješnih pokušaja da se ponovi njihov uspjeh. Ženskaroš, dakako, spada u potonju kategoriju. Nastao na osnovu skeča o Leonu “Ženskarosu” Phelpsu (Meadows), crnom zavodniku koji je svojom odjećom, frizurom i manirama ostao u 1970-tim godinama, ovaj film je prilično zabavan na početku kada upoznajemo glavne likove. No, kada od svega treba napraviti neku suvislu priču ili barem ispuniti standardni 90-minutni format, film se jednostavno raspada i na jedvite jade ga od potpune propasti spasava iskljucivo komičarski talent legendi kao što su Billie Dee Williams i sve popularniji Will Ferrell, jer gegovi vise nisu smiješni i umjesto humora nam scenaristički trojac uvaljuje najbljutavije klišeje američke romantične komedije (sasvim u suprotnosti s prilično “žestokim” početkom filma). Zbog svega toga je Ženskaroš najbolje preskočiti.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Gospodar prstenova: Prstenova družina (The Lord of the Rings: The Fellowship of the Ring, 2001)

uloge: Elijah Wood, Ian McKellen, Viggo Mortensen, Sean Astin, Liv Tyler,
 Cate Blanchett, John Rhys-Davies, Billy Boyd, Dominic Monaghan, Orlando
 Bloom, Hugo Weaving, Sean Bean, Ian Holm, Andy Serkis, Sala Baker,
 Christopher Lee
 glazba: Howard Shore & Enya
 scenarij: Frances Walsh, Philippa Boyens & Peter Jackson (po romanu J.R.R.
 Tolkiena)
 režija: Peter Jackson
 proizvodnja: New Line Cinema/WingNut Films, SAD/Novi Zeland, 2001.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 178 '

Vjerojatno nijedan filmaš u povijesti nije imao teži zadatak od Petera Jacksona koji se dohvatio ekranizacije Gospodara prestenova – jedne od najpopularnijih knjiga prošlog stoljeća. Jackson je u tri sata filma morao istovremeno a) zadovoljiti hirove jedne od najzagriženijih fanovskih skupina na svijetu i biti vjeran originalnom tekstu više nego ijedan drugi ekranizator proze u povijesti; b) Tolkienov svijet hobita, vilenjaka, patuljaka, orka i drugih stvorenja kondenzirati na taj način da film bude razumljiv običnoj “raji” kojoj čitanje sportske rubrike u dnevnim novinama predstavlja mentalni napor; c) stvoriti scene koje će svojom ljepotom i spektakularnošću ostavljati gledatelje bez daha na isti onaj način na koji je to čitatelje ostavljala Tolkienova proza. Jackson je, naravno, shvatio da se sve to ne može učiniti u tri sata pa je film podijelio na tri dijela od po tri sata (što predstavlja poteškoću za svakog recenzenta, jer se konačni dojam o Gospodaru prestenova može steći tek kada se vidi posljednji dio). Što se prvog dijela trilogije tiče, može se reći da je Jackson, koji je i sam zagriženi Tolkienov fan, ipak obavio zadatak – vrhunski specijalni efekti, egzotične novozelandske lokacije, tisuće statista i “moćna gomilica” sastavljena od vrhunskih britanskih, američkih i australskih glumaca su zaslužni da je Gospodar prstenova: Prstenova družina ispunio sva očekivanja i zaslužio svoje “oskarovske” nominacije. Jacksonu se, s druge strane, mora priznati da je bio vjeran tekstu, a da je istovremeno izbacio nepotrebne dijelove i stavljenjem naglaska na Arwen (Tyler) nadoknadio jedan od glavnih nedostataka Tolkienove proze – nedostatak ženskih likova i neke suvisle romanse. Taj isti nedostatak je Jacksonu omogucio da u film unese malo svoje subverzivnosti iz ranih dana (Nebeska stvorenja) i prilično eksplicitno špekulira o pravom odnosu Froda i Bilba Baginsa. Akcijske scene su također na visini, čak i za one koji su ih tisuću puta pročitali u Tolkienovim knjigama. Glazba Howarda Shorea, s druge strane, nije tako kvalitetna da bi nam se odmah urezala u sjecanje, kao što je bio slučaj s nekim drugim legendarnim filmovima u prošlosti. Zbog svega toga Gospodar prstenova: Prstenova družina nije neupitno remek-djelo, nego samo kvalitetni uvod u pustolovinu čiji konačni ishod možemo spoznati tek za neke dvije godine.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Nebo boje vanilije (Vanilla Sky, 2001)

uloge: Tom Cruise, Penelope Cruz, Cameron Diaz, Jason Lee, Kurt Russell,
 Timothy Spall, Tilda Swinton
 glazba: Nancy Wilson
 scenarij: Cameron Crowe (po originalnom scenariju Matea Gila i Alejandra
 Amenabara)
 režija: Cameron Crowe
 proizvodnja: Artisan, SAD, 2001.
 distribucija: Kinematografi
 trajanje: 135 '

S obzirom da Nebo boje vanilije predstavlja neobično vjeran remake španjoskog kult-filma Otvori oči, vaš dojam o njemu će dosta ovisiti o tome da li ste gledali original. Ako niste, bit ćete u iskušenju da ga nazovete remek-djelom. Ako jeste… Pa, recimo da vas ništa u zapletu i likovima neće iznenaditi, tako da će jedina zanimljivost biti pravljenje usporedbi budžeta, lokacija, glumaca i opće atmosfere između dva filma. Tom Cruise kao glavni junak – egocentrični plejboj i nasljednik izdavačkog imperija David Aames kojemu se susret s fatalnom Sofiom Serrano (Cruz) započeti slijed bizarnih događaja i doslovno pretvoriti život u noćnu moru – predstavlja prilično razočaranje, kao i ostatak glumačke ekipe (s izuzetkom Cameron Diaz u jednoj od svojih najmračnijih uloga). Crowe nas također često maltretira korištenjem rock i pop klasika gotovo u svakoj sceni, što je ili pretenciozno, ili nema veze sa zbivanjima na ekranu, ili ne znači ništa gledateljima rođenima iza 1980. godine. No, s druge strane, Nebo boje vanilije je ipak dovoljno profesionalno urađeno da nam usprkos razvučenosti sačuva pažnju tokom 135 minuta. A i to sto će običnoj “raji” skrenuti pažnju na original je dovoljan razlog da zasluži vise od prolazne ocjene.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 19. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Igra s nepoznatim (Nadie conoce a nadie, 1999)

uloge: Eduardo Noriega, Jordi Molla, Natalia Verbeke, Paz Vega, Pedro
 Alvarez-Ossorio
 glazba: Alejandro Amenabar
 scenarij: Mateo Gil (po romanu Juana Bonille)
 režija: Mateo Gil
 proizvodnja: Warner Sogesfilm, Španjolska, 1999.
 distribucija: Europa
 trajanje: 108 '

Igra s nepoznatim je španjolski film koji kombinira talente koji su već proizveli neke od najboljih ostvarenja te kinematografije u posljednjih nekoliko godina – scenarista Matea Gila (Teza, Otvori oči), glumca Eduarda Noriegu (Otvori oči) i režisera Alejandra Amenabara (Teza, Otvori oči) koji se ovdje zadovoljio skladanjem glazbe i režiju povjerio Gilu. I kao u prethodnim filmovima, i ovdje je protagonist naizgled običan čovjek kojemu se stjecajem okolnosti život pretvara u noćnu moru. Simon Cardenas (Noriega) je mladić koji sastavlja križaljke za seviljske novine, i to upravo u trenutku kada čuvene uskršnje procesije u Sevilli postaju metom terorističkih napada od strane sotonista. Simon koristi svoje enigmatske sposobnosti kako bi pokušao shvatiti što se krije iza eksplozije naizgled besmislenog nasilja i uskoro sa užasom shvaća da iza svega postoji plan čiji je on sam dio. Iako Gilov scenarij naizgled inspiraciju crpi iz Fincherovih trilera kao što su Sedam i Igra, njegovi korijeni bi se takodjer mogli pronaci u Borgesovoj i Nabokovljevoj prozi. U svakom slucaju, Igra s nepoznatim ima sjajnu atmosferu, a Gil takodjer svemu daje tipično španjolski “stih” stavljajući radnju u Sevillu – gradu čiji običaji i arhitektura predstavljaju neobičnu kombinaciju srednjeg vijeka i 21. stoljeća. Iako je završnica malčice isforsirana, Igra s nepoznatim je jedan od kvalitetnijih trilera na našem video-tržistu i šteta je što nije izdan za DVD-u.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 19. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Lovac (The Watcher, 2000)

uloge: James Spader, Keanu Reeves, Marisa Tomei, Ernie Hudson, Rebekah
 Louise Smith, Chris Ellis, Robert Cicchini, Yvonne Niami
 glazba: Marco Beltrami
 scenarij: David Elliot & Clay Ayers (sinopsis: Darcy Meyers)
 rezija: Joe Charbanic
 proizvodnja: Universal/Interlight, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 97'

Keanu Reeves u ulozi izopačenog serijskog ubojice i nije tako loša ideja kao što izgleda na prvi pogled, barem kada nasuprot njemu nastupa uvijek pouzdani James Spader u ulozi protagonista, bivšeg agenta FBI Joela Campbella. Dotični je, nakon neuspjelog lova na serijskog ubojicu u Los Angelesu, postao ruševina od čovjeka i otišao u Chicago ne bi li tamo pronašao kakav-takav duševni mir i riješio se ovisnosti o tabletama. Ali, kao i obično, manijakalnom ubojici se omililo igrati perverzne igre sa sada već umirovljenim junakom, pa se i on doselio u Chicago gdje počinje dotičnom slati fotografije svojih budućih zrtava i ostavljati mu rok od 24 sata da ih pronađe…

Već i sama početna postavka smrdi na korištenje klišeja filmova o serijskim ubojica, pa nije ni čudo da ih je režiser Joe Charbanic maksimalno eksploatirao, uključujući jurnjave, eksplozije i obvezni završni obračun u napuštenom skladištu. To možda i nije takvo razočarenje, kao ono koje nam je priredila “oskarovka” Marisa Tomei u ulozi Campbellove psihoanalitičarke – dotična glumi s takvim entuzijazmom kao da ju je netko puškom dotjerao pred kamere. Spader, doduše, nekako ipak uspijeva spasiti ovaj film od potpune propasti, ali sve to nije dovoljno da ga pogledamo osim ako zbilja nemamo neki bolji način za utući vrijeme.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Dugmetari (Knoflíkári, 1997)

uloge: František Cerny, Vladimir Dlouhy, Borivoj Navratil, Rudolf Hrusinsky,
 David W. Cerny, Olga Dabrowska, Pavel Lagner, Michaela Pavlatova, Jan
 Cechticky, Zuzana Byzdovska, David Charap, Richard Toth, Pavel Zajicek
 glazba: Ales Brezina
 scenarij: Petr Zelenka
 režija: Petr Zelenka
 proizvodnja: Czech TV, Čeąka, 1997.
 distribucija: Discovery
 trajanje: 102 '

Dugmetari su u Českoj stekli svojevrsni kult-status, a njegov autor Petr Zelenka, zahvaljujući korištenju specifične vrste gotovo nadrealističkog humora stekao reputaciju českog “Monty Pythona”. No, ova omnibus-komedija sastavljena od nekoliko naizgled nepovezanih priča koje se sve odigravaju u Pragu na 50. godišnjicu nuklearnog bombardiranja Hiroshime, će teško kod nas doprijeti dalje od art-publike. Razlog je prije svega u nedostatku kojeg Dugmetari dijele s mnogim filmovima slične narativne strukture – neujednačenosti kvalitete humora, razvučenosti pojedinih vinjeta kao i time da će publika imati dosta problema da shvati što je pjesnik htio reći. No, oni koji su spremni prijeći preko toga će biti nagrađeni za svoje strpljenje te Dugmetari, iako daleko od standarda koje nas u nekim prošlim vremenima naučila češka kinematografija, predstavljaju itekakvo osvježenje u domaćoj video-ponudi.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Deveta vrata (The Ninth Gate, 1999)

uloge: Johnny Depp, Emanuelle Seigner, Frank Langella, Lena Olin, Barbara
 Jeffords, Jack Taylor, Jose Lopez Rodero, James Russo
 glazba: Wojciech Kilar
 scenarij: John Brownjohn, Enrique Urbizu & Roman Polanski (po romanu Club Dumas Artura Perez-Revertea)
 režija: Roman Polanski
 proizvodnja: Canal Plus/TF1/Origen, Francuska/Španjolska, 1999.
 distribucija: UCD
 trajanje: 133 '

Roman Polanski se s Devetim vratima nakon dugo vremena vratio žanru koji mu je donio svjetsku slavu – hororu. Doduše, ovaj film mnogo više duguje tvrdokuhanim krimićima Dashiella Hammetta nego klasicima žanra. Glavni protagonist je Dean Corso (Depp), amoralni njujorški stručnjak za rijetke knjige kojeg je bogati izdavač Boris Balkan (Langella) angažirao za delikatnu misiju vezanu uz rijetku knjigu koja se nalazi u Balkanovom posjedu. Dotična knjiga, tiskana u 17. stoljeću, sadrži uputstva za kontakt sa Sotonom i Corso treba provjeriti njenu autentičnost tako što je usporedi s dvije kopije koje se nalaze u Evropi. Corsa će tokom istrage upoznati mnoge bizarne likove i doživjeti još bizarnije pustolovine, pri čemu će stalno nalijetati na tajanstvenu djevojku (Seigner). Polanski je svoj film učinio bitno drukčijim od suvremenih holivudskih horora – umjesto specijalnih efekata i non-stop akcije koristio je izvrsnu glumačku ekipu, kao i evropske lokacije, a ritam je namjerno usporen kako bi gledateljima omogućio da sami izvode zaključke o događajima na ekranu. Rezultat je film u kojem je atmosfera (spoj fotografije Dariusa Khondjia i elegične glazbe Wojchiecha Kilara) jednako bitan elemenat kao radnja i likovi. Zbog svega toga su Deveta vrata jedan od boljih filmova na našem video-tržištu, ali je prilično neinspirirana gluma Johnnyja Deppa i nedostatak motivacije njegovog lika razlogom zbog čega gubi u usporedbi s remek-djelima kao sto je Rosemaryna beba.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Dodir nade (A Touch of Hope, 1999)

uloge: Anthony Michael Hall, Fay Masterson, CCH Pounder, Alan Rosenberg,
 Abraham Benrubi
 glazba: Mark Snow
 scenarij: Scott Davis Jones (po knjizi Deana i Rochelle Kraft)
 rezija: Craig W. Baixley
 proizvodnja: NBC, SAD, 1999.
 trajanje: cca. 90 '

Ukoliko se nađete na mjestu prometne nesreće, čovjekoljublje nije jedini razlog zbog kojeg biste trebali izvući bespomoćnu žrtvu iz gorućeg automobila. Jer, tko zna, možda upravo u jednoj takvoj situaciji otkrijete da posjedujete iscjeliteljske sposobnosti. Tako nešto se dogodilo Deanu Kraftu (Hall), mladom poslovnom čovjeku koji je nakon dugotrajne sumnje u svoje sposobnosti odlučio okrenuti novu stranicu u životu te ih koristiti kako bi pomagao onima kojima konvencioalna medicina ne moze pomoći. Dodir nade, koji se temelji na knjizi dotičnog covjeka, je tipičan TV-proizvod u kojem je prozaična stvarnost rutinerski upakirana u format 90-minutne drame, koja ponekad ima sapunski naboj. No, iako je riječ o ostvarenju koje ćemo brzo zaboraviti, režiseru Baixleyu i glumackoj ekipi se ne može prigovoriti nedostatak profesionalizma. Ipak, Dodir nade je film kojeg se treba pogledati samo onda ako nijedan drugi oblik zabave nije na raspolaganju.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Harry Potter i Kamen mudraca (Harry Potter and the Philosopher’s Stone, 2001)

uloge: Daniel Radcliffe, Emma Watson, Rupert Grint, Tom Felton, Alan
Rickman, Maggie Smith, Robbie Coltrane, Ian Hart, Richard Harris, John
Cleese, Zoe Wanamaker, Richard Griffiths, Fiona Shaw, Harry Millings
glazba: John Williams
scenarij: Steven Kloves (po romanu J.K. Rawling)
režija: Chris Columbus
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2001.
distribucija: Intercom Issa
trajanje: 152 ‘

Knjige o dječaku-čarobnjaku Harryju Potteru predstavljaju jedan od najvećih fenomena našeg doba  i čiji je junak postao najpopularnijim dječjim herojem usprkos žestoke konkurencije Interneta, video-igara, televizije i holivudskih blockbustera. I filmska adaptacija Harryja Pottera i Kamena mudraca, prvog romana iz serije, predstavlja svojevrstan fenomen – za razliku od mnogih prethodnih primjera, Hollywood je ovaj put bio neobično vjeran originalu. Najveće zasluge za to ima Chris Columbus, američki filmaš (Gđa Doubtfire) spielbergijanske orijentacije čija se sklonost dječjim i infantilnim sadržajima prilično poklopila s vizijom J.K. Rowling. Gotovo sve scene i dijalozi iz romana su vjerno preneseni na ekran, pa film zbog toga traje gotovo dva i pol sata, što možda predstavlja i nepodnošljivi teret djeci, kojoj je ovaj film prvenstveno namijenjen. Ali, s druge strane, Columbus je zahvaljujući izvrsnoj britanskoj glumačkoj ekipi (i malom Radcliffeu koji je savršeno “skinuo” Pottera) i 125 milijuna US$ budžeta uspješno rekonstruirao svijet J.K. Rowling, te ga učinio prihvatljivim čak i onima koji nisu pročitali originalne knjige. Iako je zaplet prilično slabašan, i prije svega sluzi kao izgovor za upoznavanje s junakom buduće serije filmova, Harry Potter i Kamen mudraca je i s takvim nedostacima više nego zabavan, s mnogim dojmljivim scenama te predstavlja jedno od rijetkih ugodnih iznenadđnja iz Hollywooda, odnosno film koji se uistinu može preporučiti svim uzrastima.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Nešto o Adamu (About Adam, 2000)

uloge: Stuart Townsend, Kate Hudson, Frances O'Connor, Charlotte Brady, Adam
 Maher, Rosaleen Linehan
 glazba: Adrian Johnston
 scenarij: Gerard Stembridge
 režija: Gerard Stembridge
 proizvodnja: BBC Films/Bord Scannan na hEireann, Britanija/Irska, 2000.
 distribucija: UCD
 trajanje: 105 '

Nešto o Adamu se od niza romantičnih komedija (uključujući one s Britanskog Otočja, koje su posebna klasa) razlikuje prije svega po u najmanju ruku nekonvencionalnom protagonistu. Adam (Townsend) je simpatični dečko koji u jednom dublinskom baru uspije zavesti konobaricu Lucy (Hudson) i njih dvoje se ubrzo zaruče. Naravno, kada se Lucyna neugledna sestra Laura (O’Connor) počne zanimati za tajanstvenog stranca, Adam će joj odmah uzvratiti osjećaje, isto kao sto će drugoj Lucynoj sestri Alice (Bradley) pružiti malo relaksacije od dosadnog braka, a i Lucyn brat David (Maher) će ubrzo sa užasom shvatiti kako ga Adam privlači. I dok bi konvencionalni filmaši ovu situaciju razriješili tako što bi Adama prikazali kao bezdušnu varalicu ili psihopata, scenarist i režiser Stembridge Adama pokazuje kao pozitivca – idealnog muškarca koji je uvijek spreman svakoj ženi pružiti upravo ono za čime ona zudi. Osim osvježavajuće pozitivnog odnosa prema poligamiji, Nešto o Adamu pruža i prilično zanimljivu sliku moderne Irske koja se nedavno počela oslobađati stega nesretne prošlosti i utjecaja Katoličke crkve, te Dublin izgleda poput svake normalne zapadne metropole. Stembridge je za ovaj film također koristio prilično modernu nelinearnu “rashomonsku” narativnu strukturu, a i britansko-irskoj glumačku ekipu je dosta obogatila simpatična Amerikanka Kate Hudson (Korak do slave), koja se relativno dobro snalazi s irskim naglaskom. Dojam o filmu kvari pomalo isforsirana završnica koja svojom konvencionalnošću odudara od ostatka filma, ali Nešto o Adamu svejedno predstavlja još jedan dokaz da i prezreni i hipereksploatirani žanr romantične komedije uvijek može donijeti nešto novo.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.