Oznaka: Filmske recenzije

RETRO-RECENZIJA: Mrak film (Scary Movie, 2000)

uloge: Anna Faris, Shannon Elizabeth, Cheri Oteri, Dave
 Sheridan, Marlon Wayans, Shawn Wayans, Regina Hall, Kurt
 Fuller, Carmen Electra
 glazba: David Kitay
 scenarij: Shawn Wayans, Marlon Wayans, Buddy Johnson, Phil
 Beauman, Jason Friedberg & Aron Seltzer
 režija: Keenen Ivory Wayans
 proizvodnja: Miramax/Dimension Films, SAD, 2000.
 distribucija: UCD
 trajanje: 88 '

Činjenica da je Mrak film bio najgledaniji prošlogodisnji film u hrvatskim kinima (i tako potukao mnogo “jače” konkurente iz holivudske prve lige) će svakako mnoge hrvatske sociologe natjerati da pišu traktate kako o uspješnoj reklamnoj kampanji UCD-a, tako i o tome kako se naglo srozala kulturna razina hrvatske publike. Naime, Mrak film predstavlja manifestaciju svega onoga što je najgore u današnjem Hollywoodu – nedostatka bilo kakve originalnosti. Zamišljen kao parodija Vriska, Cravenove horor-komedije koja je sama parodirala horore 80-tih godina, Mrak film bi vjerojatno zavrsio kao potpuna katastrofa da producenti nisu angažirali braću Wayans, crne komičare koji su se u prošlosti istakli sličnim projektima (Sad si gotov gnjido). Braca Wayans, koji se zajedno s mladom, relativno nepoznatom ali i darovitom ekipom (među kojima se istice debitantica Anna Faris) pojavljuju u filmu, su gledatelje zasuli rafalom gegova od kojih mnogi koriste farrellyjevski zahodski humor i krše sva holivudska pravila političke korektnosti. Sve to funkcionira na početku, ali kao u sličnim projektima, originalnost se brzo potroši i Mrak film pred kraj postaje prilično dosadan, iako su ga Wayansovi skratili na nekih 90-tak minuta. Zbog toga će Mrak film buduće generacije gledati prije kao kulturni fenomen nego za zabavu.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 8. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Preboli me (Get Over It, 2001)

uloge: Kirsten Dunst, Ben Foster, Melissa Sagemiller, Sisqo, Shane
 West, Colin Hanks, Zoe Saldana, Mila Kunis, Swoosie Kurtz, Ed Begley
 Jr., Martin Short, Carmen Electra
 glazba: Steve Bartek (pjesme: Sisqo)
 scenarij: R. Lee Fleming Jr.
 režija: Tommy O'Haver
 proizvodnja: Miramax, SAD, 2001.
 distribucija: UCD
 trajanje: 87 '

Film Preboli me je film koji kombinira danas dva prilično popularna žanra – tinejdžersku romantičnu komediju i obrade Shakespearovih drama. Tako naš glavni junak, Berke Landers (Foster), kojeg je ostavila djevojka Allison McAllister (Sagemiller) nastoji svoju voljenu vratiti tako sto će sudjelovati u srednjoškolskoj postavi “Sna ljetne noći”, pri čemu dobiva pomoć od Kelly Woods (Dunst), nadarene sestre njegovog najboljeg prijatelja… Neoriginalni i predvidljivi zaplet odaje istu scenarističku ruku zaslužnu za Ona je sve to, sličnu romantičnu komediju koja će nam prije ostati u sjećanju po UCD-ovoj žestokoj reklamnoj kampanji nego po nekom posebnom kvalitetu. S druge strane, ovaj film, koji je gotovo neprimjetno stigao u naše videoteke, daleko je bolji. Razlog za to nije samo u tome što se u jednoj sceni šarmantna Kirsten Dunst pojavljuje u kupaćem kostimu, demonstrirajući atribute proporcionalne svom glumačkom umijeću. Preboli me već na samom početku, s nadrealističkim glazbenim brojem, odaje da je riječ o neobičnom ostvarenju koje žanrovska i komercijalna ograničenja nastoji premostiti neobičnim stilom. Režiser Tommy O’Haver se prilično potrudio biti različit od svojih kolega, i u tome je uspio. Preboli me nije naročito inteligentan niti antologijski film, ali će nam zato sat i pol vremena ostaviti u ugodnom sjećanju.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Trač (Gossip, 2000)

uloge: James Marsden, Lana Headey, Norman Reedus, Kate Hudson, Marisa
Coughlan, Sharon Lawrence, Eric Bogosian, Joshua Jackson, Edward James Olmos
glazba: Graeme Revell
scenarij: Gregory Poirier & Theresa Rebeck
režija: Davis Guggenheim
proizvodnja: Warner Bros/Village Roadshow, SAD, 2000.
distribucija: Issa
trajanje: 90′

Iako naslov i mlađahna glumačka ekipa sugeriraju kako je Trač ništa drugo nego još jedan teenage slasher film u stilu Vriska i Stravičnih legendi, troje protagonista – arogantni Derrick (Marsden), lijepa Cathy (Headley) i šutljivi Travis (Reedus), studenti uglednog njujorškog sveucilista – imaju mnogo važnije probleme od pomahnitalih serijskih ubojica. U nastojanju da nekako opravdaju svoj boravak na sveučilištu i možda jednom dobiju i diplomu, odlučuju da kao seminarski rad iz društvenih znanosti izmisle trač i poslije prate kako se on širi među studentima. No, kao što to obično bude, ono što je počelo kao neobavezna glasina o tome kako je uštogljena i nevinošću opsjednuta studentica Naomi (Hudson) dala svom dečku Beauu (Jackson) ubrzo postaje pravi pravcati kriminalistički slučaj u koji je upetljana policija, i koji bi mogao čak ugroziti nečije živote. Iz svega ovog se može zaključiti kako je scenarist Poirier imao ambicije da od ovog teen-trilerlčića napravi sasvim ozbiljnu dramu koja ispituje nesposobnost suvremenog čovjeka da spozna istinu u moru laži i medijskih manipulacija. Na žalost, bez obzira na u početku zanimljivu pricu, kao i solidnu glumu glavnih junaka (koje, pak, rastura izvrsni Edward James Olmos u epizodnoj ulozi detektiva), Trač predstavlja promašaj, i to prije svega zbog odvratno loše deus ex machina završnice, kao i režisera Guggenheima koji u nekih 30-ak minuta uspijeva uvaliti sve moguće trilerske klišeje čineći završni obrat sve nego iznenadnim. Možda se bolje i nije moglo očekivati od filma kojem je Joel Schumacher jedan od producenata, ali Trač svejedno odaje dojam ostvarenja koje je ispunilo daleko manje od onog što je na prvi pogled obećavalo.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Uhvatite Cartera (Get Carter, 2000)

uloge: Sylvester Stallone, Rachael Leigh Cook, Mickey Rourke, Michael Caine,
 Alan Cummings, Miranda Richardson, John C. McGinley, Rhona Mitra
 scenarij: David McKenna
 režija: Stephen T. Kay
 proizvodnja: Warner/Morgan Creek, SAD, 2000.
 distribucija: Europa
 trajanje: 102 '

 

Iako mnogi danas drže kako je Hollywood izvor sveg zla na svijetu jer promiče seks, nasilje, hedonizam i materijalizam, film Uhvatite Cartera će ih razuvjeriti. Naime, ova dirljiva priča o Jacku Carteru (Stallone), mafijaškom razbijaču iz Las Vegasa koji se vraća u rodni Seattle kako bi ispitao sumnjive okolnosti bratove smrti, predstavlja trijumf svih najuzvišenijih ideala zapadne civilizacije. Glavni junak je vođen isključivo brigom za obitelj, pomaže nesretnicima u nevolji, nastoji ispraviti nepravde, oprašta poraženim neprijateljima, nasiljem se koristi u krajnjoj nuždi, a i akcijske scene je veliki majstor vizualnog vatrometa Stephen T. Kay namjerno rezirao tako traljavo da nasilje učini što neatraktivnijim za publiku. Konačno, te su scene prilično rijetke, pa tako veliki umjetnik Sylvester Stallone umjesto mišića koristi svoj neporecivi glumački talent, pred kojim blijede sve umišljene veličine i bezvrijedni anonimusi nalik na Michaela Cainea ili Mirandu Richardson, koji se, srećom, pojavljuju samo u kratkim epizodama. Zbog svega toga Uhvatite Cartera predstavlja remek-djelo, još jedan primjerak holivudske kreativnosti koja je u stanju stvoriti nešto veličanstveno cak i od najbijednijeg predloška, kao što je bio istoimeni ispljuvak britanske dekadencije snimljen 1971. godine kojeg su neki nadobudni kritičari i filmski instituti, zamislite, usudili staviti u izbor najboljih gangsterskih filmova ikada snimljenih.

OCJENA: 1/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Izabranica tame (Bless the Child, 2000)

uloge: Kim Basinger, Jimmy Smits, Holliston Coleman, Rufus Sewell, Angela
 Bettis, Christina Ricci, Michael Gaston, Anne Betancourt, Ian Holm
 glazba: Christopher Young
 scenarij: Thomas Rickman, Clifford Green & Ellen Green (po romanu Cathy Cash
 Spellman)
 režija: Chuck Russell
 proizvodnja: Paramount/Icon/MFP, SAD/Njemacka, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 107 '

 

Malo koji film je bio tako ispljuvan od američkih kritičara kao pseudoreligijski horor Izabranica tame, iako se teško za to može pronaći neki racionalni razlog. Možda kritičari nisu ispunili pljuvačku kvotu za tematski sličan Početak kraja. Možda im se nije svidjelo to da je nastup njihove ljubimice Christine Ricci brutalno prekinut od strane scenarista. A možda su odlučili Kim Basinger nakon “oskarovskog” trijumfa spustiti na zemlju i pokazati joj da ipak nije tako vrhunska glumica… U svakom slučaju, Izabranica tame je bolji nego što bi to moglo zaključiti iz američkih kritika, ali to ne znači da se njime režiser Chuck Russell (Maska, Brisač) može posebno ponositi. Priča o Cody, autističnoj djevojčici (Coleman) obdarenoj natprirodnim moćima za koju se odjednom počne zanimati opaki sotonistički kult na čelu s Ericom Starkom (Sewell) je prepuna klišeja i predvidljivih situacija, uključujući završnicu koja vječni sukob Dobra i Zla rješava korištenjem pipštolja. Basinger je prilično blijeda u ovom filmu, Jimmy Smits izgleda kao reciklaža detektiva Simonea iz Njujorških plavaca, a inače pouzdani Sewell (Grad tame) je prilično bljedunjav kao negativac. Mala Colemanova, više nego dobri specijalni efekti i par pristojnih akcijskih scena spašavaju dojam, ali ne dovoljno da za Izabranicu tame izaberemo išta vise od prolazne ocjene.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Čokolada (Chocolat, 2000)

uloge: Juliette Binoche, Alfred Molina, Johnny Depp, Carie-Ann Moss, Judi
Dench, Lena Olin, Peter Stormare, Hugh O’Connor, Tatyana Yasukovich
glazba: Rachel Portman
scenarij: Robert Nelson Jacobs (po romanu Joanne Harris)
režija: Lasse Halstrom
proizvodnja: Miramax/Fat Free, SAD/Britanija, 2000.
distribucija: UCD
trajanje: 121 ‘

Čokolada predstavlja tipičan “Miramaxov” pokušaj da se na brzinu osvoje “Oscari”, te sadrži sve nužne sastojke takvog projekta: ugledni literarni predložak, uglednu glumačku postavu i kombinaciju “politilki korektne” teme i sentimentalnosti koje se ne bi postidio ni Charles Dickens. Ovaj pokušaj, dakako, nije uspio, ali švedskog rezisera Lassea Hallstroma, kojemu je jedan takav pothvat već propao prije godinu dana s Kućnim pravilima, ne treba za to optuživati. Zaplet o Vianne (Binoche), samohranoj i neudatoj majci koja će godine 1959. otvaranjem trgovine čokolade transformirati ultrakonzervativni francuski gradić Hallstromu je dobro poslužio da iskaže svoje filmske vještine (u čemu mu je pomogla i supruga Lena Olin, koja tumači jednu od sporednih uloga). Glumci su više nego dobri, pogotovo Alfred Molina koji daje humanost liku od kojeg bi svatko drugi nacinio karikaturu. Fotografija je isto tako dobra, glazba također. Jedini je problem u tome što je film previše zašećeren i razvučen, a kada Hallstrom to negdje pred kraj pokušava ispraviti malo mračnijim tonovima i posve nepotrebnom romansom između Vianne i Ciganina Rouxa (Depp), to dolazi prekasno da bi film izgledao prirodno. Iako smo nakon toga iz magičnog svijeta Čokolade vraćeni u prozaičnu holivudsku stvarnost, ovaj film je ipak dovoljno dobar da zasluzi nešto vise od prolazne ocjene.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Brak na brzaka (Fools Rush In, 1997)

uloge: Matthew Perry, Salma Hayek, Jon Tenney, Carlos Gomez, Tomas Millian,
 Siobhan Fallon, John Bennett Perry, Stanley De Santis, Suzanne Snyder, Anne
 Betancourt, Jill Clayburgh, Angelina Calderon Torres
 glazba: Alan Silvestri
 scenarij: Catherine Reback (sinopsis: Joan Taylor & Catherine Reback)
 rezija: Andy Tennant
 proizvodnja: Columbia, SAD, 1997.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 109 '

Brak na brzaka se od većine holivudskih romantičnih komedija razlikuje po tome što mu sw glavna “caka” temelji na socijalnim, etničkim i kulturnim razlikama koje su u SAD danas nešto aktualnije nego prije par desetljeća. Protagonist filma je Alex Whitman (Perry), dijete WASP-ovskih roditelja koji za život zarađuje kao visoki službenik njujorške građevinske tvrtke. Poslom se nađe u Las Vegasu gdje u meksičkom restoranu započne strastvenu vezu s Isabel Fuentes (Hayek), lokalnom fotografkinjom meksičkog porijekla. Veza traje samo jednu noć, ali tri mjeseca kasnije Isabel Alexu saopći da je trudna pa se njih dvoje vjenčaju. No, brak je početak problema, jer se ispostavlja kako Alex  i Isabel ne samo što ispovijedaju različite vjere, pripadaju različitim kulturama nego imaju i potpuno drukčiji pogled na svijet, odnosno životne prioritete… Iako pred kraj tone u kaljužu predvidljivosti i sentimentalne “ljige” tako tipične za romantične komedije, Brak na brzaka se ipak može pohvaliti s nekoliko zanimljivih štoseva u početnim dijelovima filma. A i Perry, zvijezda Prijatelja, isto kao i Hayekova, posjeduje dovoljno komičarskog talenta da nam film veći dio vremena učini zabavnim. No, robovanje klišejima ipak je preveliko da Brak na brzaka ne bi dobio ista vise od prolazne ocjene.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 21. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Posljednja jesen (Sweet November, 2001)

uloge: Keanu Reeves, Charlize Theron, Jason Isaacs, Greg Germann, Liam
 Aiken, Robert Joy, Lauren Graham, Michael Rosenbaum, Frank Langella
 scenarij: Kurt Voelker (sinopsis: Paul Yurick) (po originalnom scenariju
 Hermana Rauchera)
 režija: Pat O'Connor
 proizvodnja: Warner, SAD, 2001.
 distribucija: Issa
 trajanje: 119'

Americka romantična komedija Posljednja jesen započinje kada uspješni ali radoholizmu skloni reklamni stručnjak Nelson Moss (Reeves) prilikom polaganja vozačkog ispita upozna lijepu djevojku neobičnog ponašanja po imenu Sara Deever (Therone). Ona, naime, ima običaj primiti muškarca u svoj stan na mjesec dana te s njim živjeti, nastojeći ga izmijeniti nabolje. Nakon sto stjecajem okolnosti izgubi prestižni posao i djevojku, Nelson nevoljko pristaje sudjelovati u ovom eksperimentu i ubrzo shvati da se do ušiju zaljubio u Saru. I ona je isto tako zaljubljena u Nelsona i svi žive sretno i zadovoljno… Sve do trenutka kada gledatelj shvati da uopće nije riječ o romanticnoj komediji nego o prilično deprimirajučoj melodrami koja se koristi sentimentalnom “ljigom” kakvu nismo mogli vidjeti od vremena Titanica. Sam po sebi, zaplet, ma koliko bio bizaran i daleko od stvarnog života, i nije takav problem koliko sam izvedba filma. Keanu Reeves, koji je s Charlize Theron obavio više nego pristojan posao u Đavoljem odvjetniku, ovdje ponovno pokazuje glumačke kvalitete slavonskog hrasta. Naravno, jednom kada gledatelj “skuži” o kakvom je filmu riječ, nižu se klišeji jedan odvratniji od drugog, i to sve do ultrasentimentalnog, ali nimalo katartičkog kraja. Jedina dobra stvar u filmu jest Jason Isaacs (glavni negativac iz Patriota) u ulozi Sarinog najboljeg prijatelja koji je, u skladu sa smjernicama koje Hollywoodu daje moćni gay lobby, transvestit. No, čak i uz Isaacsa, Posljednja jesen predstavlja jedan od gorih filmova koji se pojavio na našem video-tržištu u posljednje vrijeme. Doduše, moglo je biti i gore. Glavne uloge su mogli tumaciti Tom Hanks i Meg Ryan, a i ljudi govore da je Jesen u New Yorku još gora. S obzirom da vas recenzent taj film tek treba vidjeti da bi mogao napraviti nekakve usporedbe, citatelje ovog  teksta moli za moralnu podršku prije nego se podvrgne takvom iskušenju.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 21. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Uljezi (The Others, 2001)

uloge: Nicole Kidman, Fionnula Flanagan, Christopher Eccleston, Alakina
Mann, James Bentley, Eric Sykes, Elaine Cassidy
glazba: Alejandro Amenabar
scenarij: Alejandro Amenabar
režija: Alejandro Amenabar
proizvodnja: Canal Plus/Miramax/Lucky Red, SAD/Spanjolska/Francuska, 2001.
trajanje: 101 '
distribucija: Blitz

Alejandro Amenabar je imao nesreću da svoj horor Uljezi snimi dvije godine nakon Shyamalanovog Šestog čula. S obzirom da oba filma dijele isti glavni “štos”, Amenabar je tako propustio priliku da svojoj već sada dojmljivoj filmografiji prikači jos jedno remek-djelo koje ce gledatelje ostaviti otvorenih usta poput Otvori oči. No, čak i oni koji su “skužili” film od samog poćetka će bez svake sumnje uživati u Amenabarovom scenarističkom i režijskom umijeću. Zaplet koji prati uznemirujuće događaje u usamljenoj seoskoj vili na otoku Jersey krajem Drugog svjetskog rata Amenabaru je dobro poslužio ne samo da stvori izuzetno efektnu atmosferu i preplaši gledatelje nego i da gledatelju ostavi dovoljno prilike da sam zaključi o čemu je riječ davno prije šokatnog finala. Uz Amenabarovo vješto korištenje svjetla i tame, kao i vrhunske scenografije, Uljezima koristi i talent sjajne Nicole Kidman koja je, modelirajući svoj lik po uzoru na velike dive 1940-tih, stvorila jednu od najboljih uloga u svojoj karijeri. Njoj su dosta pripomogli i Fionnula Flanagan u ulozi sobarice, te neobično talentirana Alakina Mann u ulozi njene kćeri. Iako je epilog lošiji nego što je trebao biti, Uljezi su film koji više nego ijedan drugi horor u posljednje vrijeme zadovoljava ne samo potrebe ljubitelja tog žanra, nego i potrebe onih koji frazu “sedma umjetnost” shvaćaju ozbiljnije od prosječnog holivudskog zanatlije.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 21. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Moj muž, moj ubojica (My Husband, My Killer, 2001)

uloge: Colin Fliers, Martin Sacks, Geoff Morrell, Chris Haywood, Craig
 McLachlan, Lucy Bell, Tara Morice, Zoe Carides, Linda Cropper, Bridie Carter
 glazba: Peter Best
 scenarij: Greg Haddrick
 rezija: Peter Andrikidis
 proizvodnja: Columbia, Australija, 2001.
 distribucija: Continental
 trajanje: cca. 100 '

Moj muž, moj ubojica se usprkos najuglednijih australskih televizijskih nagrada vjerojatno ne bi pojavio u našim videotekama da jedan od protagonista ovog filma nije Australac hrvatskog podrijetla. Radnja započinje 1986. godine kada je Matthewu Kalajzichu (Sacks), uglednom hotelijeru hrvatskog podrijetla i prijatelju vodećih australskih političara, ubijena žena na spavanju. Policiji na čelu s inspektorom Bobom Inksterom (Fliers) su mnogi detalji ubojstva sumnjivi, pa propitkivanje među lokalnim polusvijetom i potencijalnim profesionalnim ubojicama ubrzo dovodi do sumnjivca koji će priznati zločin. No, on nikako ne želi Kalajzicha optužiti kao naručitelja, pa Inksteru i njegovoj ekipi treba dosta strpljenja prije nego što predmet njihove istrage učini fatalnu gresku… Temeljen na stvarnim događajima, Moj muž, moj ubojica se čini daleko kvalitetnijim od američkih kriminalističkih dokudrama, i to prije svega zahvaljujući većoj dozi realizma (nasilje, golotinja) i malo boljoj glumi. No, pred kraj se radnja ipak čini malcčce pre-klišejiziranom da bi ovaj film bio u istoj klasi s TV-filmovima o forenzičarki Halifax.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.