JUPITER U USPONU
(JUPITER ASCENDING)
uloge: Channing Tatum, Mila Kunis, Sean Bean,
Eddie Redmayne, Douglas Booth
scenarij: Andy & Lana
režija: Andy & Lana Wachowsky
proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2015.
trajanje: 127 '

Prognoziranje kvalitete i uspjehe hollywoodskih filmova je nezahvalno kao prognoziranje bilo čega drugog. Ipak, postoje određena pravila koja pomažu da netko u tome bude malo precizniji. Jedan od primjera bi mogao biti Jupiter u usponu, spektakularni SF-ep brata i sestre (bivše braće) Wachowsky, proslavljenih autora Matrixa, jednog od najpopularnijih i najutjecajnjih ostvarenja na prijelazu u novi milenij. Prošle je godine trebala biti jedna od najvećih ljetnih uzdanica studija Warner Bros. prije nego što je premijera iznenada odgođena za filmski festival u Sundanceu, a redovna distribucija za veljaču. Službena verzija je bila “zastoj u postprodukciji”, odnosno potreba da se dodatno “dotjera” preko 2500 specijalnih efekata. Oni malo iskusniji, pak, znaju da se u siječnju i veljači u sjevernoamerička kina šalju filmovi koji sami studiji smatraju “škartom”. Kada se to dogodi nečemu što se trebalo pojaviti u elitnom ljetnom terminu onda se s velikom dozom vjerojatnosti može predvidjeti da je riječ o ogromnom razočaranju. Predviđanja su se uglavnom ostvarila, bilo u Sundanceu gdje su ga popljuvali kritičari, bilo u sjevernoameričkim kinima gdje je završio kao flop. Domaća publika, pak, odnedavno ima prilike uvjeriti se koliko je takva sudbina bila opravdana.

Naslovna protagonistica, koju tumači Mila Kunis, je Jupiter Jones, mlada žena odrasla u obitelji ruskih ilegalnih imigranata u Chicagu, a koja za život zarađuje čisteći zahode. Jedna od stvari o kojoj je uvijek sanjala je teleskop, koga misli nabaviti u znak sjećanja na oca-astronoma koji joj je dao ime po najvećem planetu Sunčevog sustava. Kako bi skupila novac, odlučuje prodati svoje jajne stanice klinici za neplodnost i time pokreće spektakularne političke intrige na galaktičkoj razini. Njen genetski materijal, naime, privuče pažnju humanoidnih vanzemaljaca, odnosno plemićke kuće Abrasax, čiji je pripadnik, okrutni Balem (Redmayne) ni manje ni više nego feudalni gospodar Zemlje, odnosno koji je cjelokupno čovječanstvo i njegovu civilizaciju tokom tisućljeća uzgojio kao izvor genetskog materijala koje Abrasaxovi koriste za vječno pomlađivanje. Za Jupiter se, pak, ustanovi da u potpunosti dijeli genetski materijal sa njegovom majkom, odnosno da je takvo genetsko “poravanjanje”, prema galaktičkim zakonima, čini gospodaricom Zemlje i jednom od najmoćnijih žena u univerzumu. Balemu se, dakako, takvo stanje ne sviđa, te on Jupiter nastoji likvidirati. Spas, pak, dolazi od Cainea Wisea (Tatum), galaktičkog lovca na ucjene i bivšeg vojnika koga je angažirao Balemov brat i suparnik Titus (Booth).

U slučaju Jupitera u usponu, slično i kod ranijeg filma Atlas oblaka, nedostatak ambicije je posljednja stvar koja se može zamjeriti Wachowskyjima. Iako je žanrovski čvrsto usidren u vodama “neozbiljne” svemirske opere, njihov novi film se može shvatiti i kao svojevrsna alegorija na neke prilično aktualne i ozbiljne probleme, prije svega na patološke oblike suvremenog kapitalizma oličene u burzovnim mešetarima s Wall Streeta koji se često vole, bez imalo ironije, kititi nadimkom “gospodari univerzuma”. U ovom filmu su poslužili kao model za negativce na kozmičkoj razini, pa se u filmu izrijekom kao motiv njihovog djelovanja navodi “profit”, kao djelatnost navodi “industrija”, a njihovi podanici – kozmički ekvivalent svih onih koji ne pripadaju “1%” eksplicitno nazivaju “stokom”. Takav pristup, pogotovo kada se još kroz lik protagonistice iskazuju simpatije prema ilegalnim imigrantima, bi bez svake sumnje trebao razgaliti srca hollywoodskih salonskih ljevičara. Wachowskyji, međutim, u film ubacuju dodatni sadržaj koji se čini više po mjeri New Age “alternativaca”, a što uključuje hipotezu o drevnim astronautima kao tvorcima čovječanstava, odnosno objašnjenja za fenomene krugova u žitu i odgovor na pitanje zašto nitko želi vjerovati žrtvama vanzemaljskih otmica. Tu se, nekako, našao i odgovor na pitanje tko je odgovoran za nestanak dinosaura, iako, za razliku od Bayovih Transformera 4, on nije eksplicitno prikazan.

Ambiciozne zamisli i bogatstvo sadržaja, međutim, sami po sebi nisu garancija kvalitete. U slučaju Atlasa oblaka su Wachowsky bili čvrsto vezani književnim predloškom, ko-režijom od strane discipliniranog Toma Tykwera, ali i konceptom koji je od svega činio nekakvu suvislu cjelinu. Kod Jupitera svega toga nema, i umjesto toga gledatelj stječe dojam da je autorima kvantiteta bila važnija od kvalitete, odnosno da su u nešto više od dva sata filma pokušali kao buldožerom nasuti sadržaj koji se čini primjerenijim za sage poput Harryja Pottera ili Igre prijestolja. Koliko su se brat i sestra u tome izgubili, možda najbolje svjedoči scena u kojoj se protagonisti moraju suočiti s galaktičkom birokracijom; ona je više nego očito zamišljena kao hommage Gilliamovom Brazilu, a, za slučaj da netko propusti taj sitni detalj, u njoj se pojavljuje i sam Terry Gilliam. Naravno, s obzirom da je ipak riječ o hollywoodskom blockbusteru, najviše je truda i novaca uložene u akcijske scene gdje se nije štedilo na specijalnim efektima, a zbog čega jedan od glavnih detalja opreme Cainea Wisea čine antigravitacijske koturaljke, koje mu omogućuju da leti iznad Chicaga poput Marvelovih superheroja u sekvenci koja bi bila impresivna da je, u nešto drukčijoj  nismo gledali u sijaset sličnih ostvarenja koje nam svakog ljeta servira Hollywood.

Najmanje se truda, pak, uložilo u scenarij, odnosno u likove. Mila Kunis je prilično darovita glumica, ali njen talent najviše dolazi do izražaja u komedijama; ovdje je njen lik potpuno promašena. Iako naslov sugerira da je protagonistica, odnosno nekakav dobroćudni matrijarh (što bi trebalo zadovoljiti segment hollywoodskih salonskih feminista), u praksi se svela na kliše “dame u opasnosti” koju čvrsti i opaki “macho” momci sa sobom vuku kao vreću kamenja, i koja na bizarni novi svijet reagira poput krave koje gleda u šarena vrata. Eddie Redmayne, međutim, svoje u ovom trenutku prilično velike “oskarovske” šanse kompromitira tumačenjem negativca koji očajni dijalog izgovara namjerno hrapavim glasom dovodeći ga preko ruba groteskne samoparodije. Ostatak glumačke ekipe se trudi zanatski odraditi posao, što uključuje Tatuma i Beana, a možda najbolji dojam daje Tuppence Middleton kao sestra Abrasaxovih.

Ključna pogreška kod Jupitera se čini to što su Wachowskyji, možda još uvijek pod prevelikim dojmom priče o Matrixu kao djelu koje je promijenilo duh vremena, Jupiter shvatili previše ozbiiljno. Orgijanje specijalnih efekata, New Age hipsteraj u sadržaju i kartonski likovi bi još kako-tako mogli proći, ali sve do trenutka kada se u filmu kao “utjerivači” glavnog negativca pojave ni manje ni više nego golemi gušteri opremljeni krilima. Nakon toga je Jupiter teško shvatiti ozbiljno, ali od replika nalik na “Flash, volim te, ali imamo samo 14 sati da spasimo Zemlju” – koje ovakvom filmu trebaju poput vode žednom u pustinji – nema. Trebalo je jako malo da Jupiter postane uspješan, a o čemu možda najbolje svjedoči žanrovski i zapletom prilično sličnih Čuvara galaksije. Samo je trebalo od svega učiniti vrhunsku camp zabavu nalik na tri i pol desetljeća star Flash Gordon. No, taj mali ali važan korak nije napravljen, te je Jupiter samo još jednom pokazao i da veliki i uspješni filmaši znaju stvarati spektakularno velika razočaranja.

OCJENA: 4/10