Oznaka: Eva Green

RECENZIJA: Sin City: Vrijedna ubojstva (2014)

SIN CITY: VRIJEDNA UBOJSTVA
(SIN CITY: A DAME TO KILL FOR)
uloge: Mickey Rourke, Jessica Alba, Josh Brolin,
Joseph Gordon-Levitt, Rosario Dawson, Bruce Willis,
Eva Green, Powers Boothe
scenarij: Frank Miller
režija: Frank Miller & Robert Rodriguez
proizvodnja: Miramax/Dimension Films, SAD, 2014.
trajanje: 102 '
 
U prošlosti su najave nastavaka popularnih i uspješnih hollywoodskih filmova u pravilu izazivati oduševljenje kod publike. Međutim, onaj dio publike koji je stekao malo duže iskustvo o tome na koji im način Hollywood ispunjava želje je, pogotovo u posljednje vrijeme, prema tome skeptičan. A to posebno dolazi do izražaja kada između originalnog filma i nastavka postoji nešto duže vremensko razdoblje, odnosno kada se entuzijazam koji je postojao na početku prilično ohladi. Stvar koja se dogodila Scottovom Prometeju kada je pokušao podgrijati svog Osmog putnika, ili Jacksonu kada je s Hobbitom išao isisati posljednju kap Gospodara prstenova se sada događa Franku Milleru i Robertu Rodriguezu, timu koji su prije deset godina napravili jedan od najimpresivnijih spojeva stripa i filma u Sin Cityju. Uspjeh koji je to ostvarenje postiglo je, dakako, potaklo priče o snimanju nastavka; ali kako se stvar odužila, tako su rasle i bojazni da će, kao i u sijaset sličnih slučajeva, nastavak biti daleko ispod standarda koje je postavio originalni film. Sin City: Vrijedna ubojstva je pokazao kako su te bojazni itekako opravdane.

Radnja je ponovno smještena u BaSin City, fiktivni američki metropolis gdje kao da vlada vječna noć, a na čijim ulicama caruju nasilje, nemoral, korupcija i potpuna iskvarenost. Slično kao i prethodni film, i Sin City zadržava nelinearnu narativnu strukturu, odnosno predstavlja svojevrsni omnibus sastavljen od nekoliko zasebnih priča koje tek površno povezuju likovi, od kojih je veliki dio “recikliran” iz prethodnog filma. Za razliku od prvog Sin Cityja, u drugom su se našle priče koje nisu adaptirane iz Millerovih stripova nego su napisane posebno za film. To je, pak, omogućilo da se u filmu pojave i neki novi protagonisti kao što je Johnny (Gordon Levitt), mladi i ambiciozni kockar koji nastoji poniziti svemoćnog senatora Roarka (Boothe) koji kontrorila grad. Jedan od starih protagonista, privatni detektiv Dwight McCall (kojega umjesto Clivea Owena ovdje glumi Josh Brolin), se upliće u mrežu spletki koje je isplela njegova bivša djevojka Ava Lord (Green), sada udana za bogataša kojeg namjerava likvidirati. Striptizeta Nancy Callahan (Alba), godinama nakon iskušenja opisanih u prethodnom filmu, se suočava s alkoholizmom, depresijom ali i željom za osvetom zbog oca (čiji duh tumači Bruce Willis).

Može se reći da su se Rodriguez i Miller prilikom stvaranja ovog filma držao poslovice “Ako nije pokvareno, nemoj popravljati”, pa se Sin City: Vrijedna ubojstva u stilu, atmosferi, likovima i elementima radnje toliko oslanja na prethodnik, da će čak i najblagonakloniji gledatelji teško izbjeći efekt “deja vu”. Naravno, identičnu kopiju je bilo nemoguće napraviti čak i ako se Rodriguez trudio, dijelom i zbog toga što iz objektivnih razloga nije mogao računati na istu glumačku ekipu (Devon Aoki, koja je tumačila lik prostitutke Miho, je u novom filmu zamijenila Jamie Chung; preminulog Michaela Clarkea Duncana je u ulozi Manutea zamijenio Dennis Haysbert). Jedino osvježenje bi mogao predstavljati segment sa naslovnim likom, a u kome su klišeji “film noira” ogoljeni do svoje esencije s istim onakvim entuzijazmom s kojim je Eva Green prihvaća uloge psihopatskih femme fatale, odnosno s kojim za potrebe filma skida sa sebe odjeću. Na žalost, taj segment prekratko traje da bi opravdao ostale, u kojima se Miller i Rodriguez baš i nisu istakli nekakvom originalnošću. Sve se svodi na doslovno CGI-jem rekonstruirane, odnosno “oživljene” stripovske sličice, kao i groteskno nasilje koju tek crno-bijela fotografija čini dovoljno “nadrealnom” da izbjegne pažnji licemjernih MPAA-ovih cenzora. A takve scene, s vremenom, postanu ponavljajuće i publici dosade isto onako kao što dosade monotona i nimalo produhovljena naracija nekoliko likova. Najgori dojam stvara završna priča u kojoj se gledateljski entuzijazam za još nekoliko desetaka minuta boravka u Millerovom svijetu može mjeriti s entuzijazmom protagonistice da nastavi svoj život. Stoga i nije iznenađenje to što je Vrijedna ubojstva prošle godine predstavljala jedan od najvećih promašaja na kino-blagajnama. Ovim nepotrebnim podgrijavanjem deset godina stare sarme su Rodriguez i Miller su ozbiljno kompromitirali reputaciju jednog od svojih najboljih i najuspješnijih ostvarenja.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: 300: Uspon carstva (2014)

Sullivan Stapleton
Sullivan Stapleton (izvor: Gage Skidmore)
300: USPON CARSTVA
(300: RISE OF AN EMPIRE)
uloge: Sullivan Stapleton, Eva Green, Lena Headey, Hans Matheson, Rodrigo Santoro
scenarij: Zack Snyder & Kurt Johnstad
režija: Noam Murro
proizvodnja: Warner Bros./Legendary Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 102 '

Kada se postavi pitanje koji je najutjecajniji film prethodnog desetljeća, jedan od mogućih odgovora bi mogao biti i 300 Zacka Snydera (ili 300: Bitka kod Termopila, kako su ga preveli domaći distributeri). To je ostvarenje korištenjem jednostavnog stripovskog predloška, ali i kombinacijom CGI-ja, namjerno ne-realistične scenografije i naturalističkog nasilja ne samo preporodilo žanr “mačeva i sandala”, nego i proizvelo niz imitacija – od (polu)dokumentarnih serija na History Channelu pa sve do popularne TV-serije Spartak na kablovskim televizijama. Nastavak filma je, s obzirom na njegov uspjeh i hollywoodsku pohlepu, bio neminovan. Jedino je pitanje bilo kada će se snimiti i kakav će biti. Nakon dugotrajnih najava je nastavak došao u obliku 300: Uspon carstva, filma gdje se Snyder zadovoljio ulogom scenarista i producenta, dok je režija povjerena relativnom nepoznatom Nicku Murrou.

Originalni film je predstavljao adaptaciju, i to izuzetno vjernu, istoimenog stripa (ili kako se to danas voli govoriti, grafičkog romana) Franka Millera. I Miller, kao i Snyder, nije mogao odoliti iskušenju da napravi nastavak, ali se Xerxes još uvijek nije pojavio u knjižarama. Uspon carstva, koji se  temelji na tom stripu, radnjom je smješten u Grčku godine 480. pr.n.e. te prikazuje jednu od najdramatičnijih epizoda antičke i svjetske povijesti – veliku perzijsku invaziju prilikom koje je car Kserkso (Santoro) pokušao osvojiti tadašnje gradove-države te tako na samom početku zatrti demokraciju i sve ono na čemu se danas temelji zapadna kultura. Film započinje otprilike kada i prethodni, s bitnom razlikom što ne prikazuje kako su se Grci na čelu sa spartanskim kraljem Leonidom  oduprli Perzijancem na kopnu, nego kako su se oduprli na moru, i to zahvaljujući naporima atenskog državnika i flotovođe Temistokla (Stapleton). U samom prologu se sugerira kako je pobjeda Atenjana u bitci na Maratonskom polju deset godina ranije, odnosno Temistoklova strijela koja je usmrtila perzijskog kralja Darija, odgovorna za osvetnički pohod koji je pokrenuo njegov sin. Najveću opasnost po Grke, međutim, predstavlja Artemizija (Greene), Grkinja koja se okrenula protiv svojih sunarodnjaka i potakla Kserksa na pohod, te kojoj je povjereno zapovjedništvo nad ogromnom flotom.

Uspon carstva u neku ruku predstavlja ispravljanje nepravde koje je prethodni film, zbog inzistiranja na lakonofilskom mitu o spartanskom “čojstvu i junaštvu” učinio Atenjanima, tada prozvanima “filozofima i ljubiteljima dječaka”. Novi film, iako i sam prepun silovanja povijesti, ipak podsjeća gledatelje da su upravo Atenjani bili prvi koji su se suprotstavili Perzijancima, odnosno pokazuje da bi žrtva Leonidinih Spartanaca – koje, pak, ovdje Temistoklo posprdno naziva “ljubiteljima dječaka” – bila uzaludna da nije bilo atenske mornarice koja je na kraju odnijela pobjedu. Međutim, taj detalj – uz činjenicu da prikaz antičkih borbi na moru po prirodi stvari mora biti spektakularniji od prizora borbi na kopnu – je jedina stvar u kojoj je Uspon carstva superiorniji u odnosu na prethodni film.

Snyder je očigledno zaključio da nema nikakve potrebe da se previše mijenja formula, odnosno da se zaplet i likovi učine imalo složenima. Cijeli je zaplet – kome okvir daje naracija spartanske kraljice Gorgo (Heady), nepotrebno “naslijeđene” iz prethodnog filma – samo izgovor za vizualno impresivne scene u kojima spektakularnu destrukciju i masovno krvoliptanje upotpunjuje i 3D tehnologija. S obzirom da je Kserkso, bez obzira na svoj impresivni izgled “boga-kralja”, raskrinkan kao Artemizijina marioneta, Uspon carstva se sveo na samo dva lika. Tako se na jednoj strani nalazi Temistoklo, koga tek grižnja savjesti zbog kobne strijele na Maratonu čini drukčijim od Leonide. Njegovi atenski sljedbenici su, pak, gotovo istovjetni Leonidinim Spartanaca u prethodnom filmu; jedina je razlika u manjoj sklonosti da nose štitove, odnosno više prilike da se prikažu njihova tijela (što će, vjerojatno, imponirati ženskoj i dijelu muške publike). Na drugoj je strani Eva Greene u svom elementu kao dijabolička negativka te bez nekih velikih problema “mete pod” sa svim drugim glumcima u filmu. Uspon carstva, nastojeći ostati vjeran formuli prethodnika, scene nasilja nastoji kombinirati sa nešto manje scena golotinje i seksa. S obzirom da ženskih likova za tu svrhu nema previše, Temistoklo i Artemizija moraju taj zadatak ispuniti u sceni pregovora pred bitku. Ona, dakako, nije nimalo uvjerljiva, iako će muški dio publike cijeniti priliku da grudi Eve Greene prvi put vidi u 3D tehnologiji. Iako će dojam dodatno pokvariti deus ex machina završnica koja je istovremeno prilično predvidljiva, Uspon carstva zahvaljujući svojoj relativnoj kratkoći i jednostavnosti ipak ispunjava svoju osnovnu svrhu, i to barem za one gledatelje koji od njega nisu očekivali previše.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta