RECENZIJA: Brooklyn (2015)

Malo koja emocija izaziva toliko cinizma u današnjem svijetu kao nostalgija. Dijelom je to posljedica potpune posvećenosti popularne kulture mlađim generacijama, a dijelom i neugodnih iskustava kada je netko nostalgično viđenje prošlosti nastojao pretočiti u sadašnjost temeljenu na obnovi srednjovjekovnih carstava, totalitarnih ideologija ili dosljednog tumačenja drevnih vjerskih knjiga. S druge strane, nostalgija ponekad zna biti i korisna, i to upravo u domeni popularne kulture, kada prikaz “dobrih starih” vremena zna biti osvježavajuća alternativa za monotonu i neinventivnu sadašnjicu. 1950-e su, barem kada se SAD i ostatka zapadnog svijeta tiče, postale svojevrstan izvor inspiracije za različite vrste nostalgije – bilo one političkog tipa, zahvaljujući kojoj američki ljevičari sada Eisenhowerovu eru vide kao zlatno doba socijalne države i sputanog kapitalizma zaboravivši sve ono protiv čega se bunila rock’n’roll generacija, ali i zgodno odredište radnje “dobrih starih” filmova koji se više ne prave. Kao jedan od takvih primjera bi mogao poslužiti i Brooklyn, igrani film temeljen na istoimenom nagrađenom romanu irskog književnika Colma Toibina.

Radnja započinje početkom 1950-ih u Irskoj, mjestu koje je desetljećima daleko od reputacije “keltskog tigra” i gdje siromaštvo nije daleko čak ni onima koji bi se mogli smatrati nekakvom srednjom klasom. To važi i za protagonisticu Ellis Lacey (Ronan), mladu ali neuglednu djevojku koja je neodrasla u depresivnom gradiću Enniscorthy gdje se, usprkos povremenog rada u trgovini, smatra sve većim financijskim teretom za svoju obudovjelu majku i stariju sestru. Srećom, za nju kao i milijune njenih sunarodnjaka postoji alternativa u obliku puta preko Atlantika, a još više nakon što je dobronamjerni svećenik (Broadbent) uredio ne samo useljeničku vizu nego i smještaj i posao u robnoj kući. Ellis, iako zahvalna zbog prilike da ponovno započne život, ispočetka nije previše sretna, prije svega zbog rutine ali i sve snažnije nostalgije za obitelji i prijateljima. Stvari se, međutim, promijene kada na jednom plesu upozna Tonyja Fiorella (Cohen), simpatičnog italoameričkog vodoinstalatera, a nakon čega upiše tečaj i stekne certifikat za knjigovodstvo. Perspektive za budući sretni život s Tonyjem prekidaju tragične vijesti zbog kojih je prisiljena nakratko se vratiti u Irsku. Njen, ispočetka privremeni, boravak se, međutim, produži dijelom zbog toga što je zavičaj počela gledati novim očima, a dijelom zbog toga što se sumještani, impresionirani njenom prekooceanskom karijerom i uspjehom, natječu kako bi je zadržali, a što uključuje i Jima Farrella (Gleeson), lokalnog bogataškog sina koji se s njom želi vjenčati.

Brooklyn, koji je premijeru imao na Sundanceu, se danas smatra umjetničkim filmom. Da je kojim slučajem u kino-dvorane došao u isto ono vrijeme kada se odvija radnja, po svom sadržaju, a manjim dijelom i stilom (ne računajući, dakako, neke moderne detalje kao što je pokoja psovka, blagi zahodski humor i prilično decentna scena vođenja ljubavi u skladu s cenzorskim rejtingom PG-13) bi bio smatrao hollywoodskim mainstream komercijalnim ostvarenjem. To se prije svega odnosi na scenarij hvaljenog britanskog književnika Nicka Hornbyja, koji je Brooklyn postavio kao klasičnu ljubavnu priču gdje se protagonistica mora odlučiti između dva muškarca te gdje su nekakvi “dublji” elementi poput motiva klasnih, etničkih ili kuturnih razlika tek svojevrsni začin. Međutim, upravo je takva jednostavnost razlog zbog koga Brooklyn omogućava tvorcima da se koncentriraju na temeljni zaplet i likove. Režiser John Crowley je, usprkos relativno niskog budžeta, vješto koristeći interijere, uspješno rekonstruirao ne samo irsku provinciju 1950-ih, nego i američki velegrad. Pri tome mu je od pomoći bio direktor fotografije Yves Belanger, koji je Enniscorthy prikazao na dva različita načina – na početku kao sumorno i depresivno mjesto, a na kraju kao atraktivnu, gotovo turističku lokaciju, sugerirajući tako promjenu Ellisine perspektive prema svom rodnom mjestu i Irskoj, odnosno idealiziranje prilično nalik onome iz klasičnih filmova Johna Forda. I za Hornbyja i režisera Johna Crowleya bi se moglo reći da nastavljaju Fordovim stopama, odnosno da Irsku sredinom prošlog stoljeća, usprkos priznanja da je mnoge njene stanovnike bolji život čekao negdje drugdje, promatraju kroz prizmu nostalgije. Tako u filmu gotovo da nema negativaca, predstavnici Katoličke crkve su iste onakve dobričine kakve je svojevremeno glumio Bing Crosby, a tek u jednoj rečenici se referencira tada aktualni Hladni rat. A čak se i konzervativne društvene vrijednosti prikazuju u pozitivnom svjetlu, bez moraliziranja i relativiziranja uobičajenog za modernu kinematografiju.

Usprkos svog, zapravo, prilično plitkog sadržaja, Brooklyn pruža mnogo toga gledateljima. A za to je prije svega zaslužna raznorodna, ali prilično raspoložena glumačka ekipa, s mogućim izuzetkom mladog Gleesona koji ne posjeduje baš previše “kemije” sa svojom partnericom. To se, s druge strane, ne može reći za Emoryja Cohena koji tumači lik italoameričkog šljakera na način koji bi neke podsjetio na Marlona Branda u Tramvaju zvanom čežnja, s tom razlikom da je u ovom slučaju riječ o apsolutnoj dobrici, odnosno tipu koga bi svaka majka željela za zeta. Najbolji dojam, međutim, ostavlja Saoirse Ronan, irska glumica koji se u prethodnih nekoliko godina nametnula kao jedno od najprepoznatljivijih lica svjetske kinematografije. Usprkos toga, upravo joj je Ellis prva uloga Irkinje u karijeri, a da stvar bude još zanimljivija, ona je rodom iz neposredne okolice mjesta gdje se odvija radnja. Ronan, koju su Crowley i Belanger prikazali inzistirajući na njenom izuzetno blijedom tenu, učinivši je, na početku, nalik na porculansku lutku, izuzetno vješto prikazuje transformaciju od neuglednog “ružnog pačeta” na početku pa sve do poželjne ljepotice na kraju. I pri svemu tome je njen nastup još dojmljiviji, ako se uzme u obzir da njen lik nije opterećen “oskarolovačkim” karakteristikama kao što su fizički i mentalni defekti, odnosno problemi s rodnim identitetom. Iako je teško zamisliti da bi Ronan na temelju ove uloge mogla osvojiti nekakav zlatni kipić, Brooklyn predstavlja barem dobar početak putovanja prema tom cilju.

BROOKLYN

uloge: Saoirse Ronan, Domhnall Gleeson, Emory Cohen, Jim Broadbent, Julie Walters

scenarij: Nick Hornby

režija: John Crowley

proizvodnja: BBC Films, Irska/UK/Kanada, 2015.

trajanje: 112 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: The OA (sezona 1, 2016)

Brzina i brutalnost kojom se Netflix nakon izbijanja afere Spacey odlučio riješiti Kuće od karata, svoje donedavno najpopularnije TV-serije, može se shvatiti kao i odraz toga da taj globalni streaming servis predstavlja najjači televizijski studio na svijetu. Za razliku od HBO-a koji je isti status gradio na nekoliko skupih, razvikanih i prestižnih projekata, Netflix se opredijelio za kvantitetu, odnosno svoju publiku zasuo sa masom serija koje su stilom, žanrom i pretenzijama svojih autora bitno različite i koje su, dakako, u stanju bez problema ispuniti naglo stvorene praznine u programu. Korisnici Netflixa tako među Netflixovim serijama zbilja imaju što birati, te se Netflixove serije komotno mogu natjecati za raznorazne “naj” statuse, kao što je “najbolja”, “najkontroverznija”, “najiščekivanija”, “najpopularnija”. Za The OA, koji je premijeru imala prošle godine, moglo bi se reći da je napravljena u nastojanju da postane “najispaljenija”.

Serija se ističe i za današnju televiziju rijetkom činjenicom da je njena glavna glumačka zvijezda istovremeno i jedan od autora. Brit Marling, koja je pripravništvo u Goldman Sachsu i potencijalno briljantnu karijeru finacijske gospodarice univerzuma žrtvovala umjetnosti, uživa priličan ugled na američkoj nezavisnoj sceni ne samo kao glumica, nego i kao scenaristica, koja se može pohvaliti s par zapaženih ostvarenja od kojih je najpoznatija Druga Zemlja iz 2011. godine, koja je kombinirala SF s intimističkom dramom. The OA je Marling stvorila zajedno sa svojim dugogodišnjim suradnikom Zalom Batmanglijem, koji je također potpisao režiju, a iza kamere se kao producent našao i poznati glumac Brad Pitt.

Marling u filmu tumači lik Prairie Johnson, slijepe djevojke koja se vraća u rodni grad nakon što je sedam godina bila netragom nestala. Njen povratak je izvor misterije ne samo zbog toga što uporno odbija reći gdje je bila tih sedam godina, nego i zato što inzistira da je zovu The OA, ali najčudnovatiji detalj je taj da je stekla vid. Njeno odbijanje da objasni nestanak izaziva frustraciju kod njenih roditelja – Nancy (Alice Krige) i Abela Johnsona (Scott Wilson) – koji postaju sve zabrinutiji za njeno duševno zdravlje. Ali, s druge strane, Prairie/The OA je više nego spremna svoju priču ispričati grupi od petoro sumještena, koje čini četvoro lokalnih gimnazijalaca i jedna od njihovi nastavnica. Okupivši ih u neobični kružok, ona im počinje kazivati bizarnu priču o svom porijeklu, potrazi za pravim roditeljima zbog kojih je pobjegla iz kuće i na kraju završila kao zatvorenica dr. Huntera Aloysiusa Percyja (Isaacs), čiji su motivi za taj čine najbizarnijim dijelom te priče. Njena publika, koju muče različiti problemi banalne svakodnevnice koji se tiču đačkog života, financija i nedostatka perspektive u malom gradu, je iz razumljivih razloga fascinirana pričom u kojoj se prepliću desetljećima stare političke intrige, zagrobni život i paralelni univerzumi, ali i zabrinuta kada ih OA zamoli da joj pomognu u neobičnom, potencijalno opasnom, a možda i potpuno besmislenom pothvatu.

Prva sezona serije, koja je u skladu s normama Zlatnog doba televizije, ograničena na 8 epizode, u mnogo čemu izgleda kao niskobudžetni nezavisni “art” film. Fotografijom Lola Howarda dominiraju hladni i sivi tonovi, a melankolična glazba Rostama Batmanglija (Zalovog brata) nastoji svemu dati snažnu dozu realizma. Iako je The OA neobična serija, to do nekog posebnog izražaja dolazi tek na samom početku, kad se ono što izgleda kao banalna priča o povratku dugo izostale djevojke kući iznenada pretvori u ep smješten u nekoliko različitih dimenzija. Marling i njen partner prilično vješto obavljaju takvu tranziciju, i serija se radnjom bez ikakvih problema prebacuje iz današnjice u prošlost protagonistice. Najvažniji zadatak – učiniti bizarnu priču protagonistice uvjerljivom – je također uspješno obavljen. Publika neće imati problema prihvatiti je, isto kao i likovi koji bi inače smatrali da OA pripada u psihijatrijsku kliniku. Scenarij i režija također isto tako pronalaze ravnotežu između glavne junakinje i drugih likova, od kojih neki predstavljaju prilično zanimljivo izbjegavanje, a ponekad i otvoreno negiranje klišeja. Jedan od takvih primjera je Steve Winchell, bahati školski nasilnik koga tumači irski glumac Patrick Gibson, a koji se elegantno pretvori u nešto nalik na pozitivca.

Izuzetnom scenarističkom trudu je Marling pridodala i trud kao glumica, pa tako bez ikakvih problema tumači i adolescenticu i stariju ženu. U svemu tome je pomaže prilično raznovrsna ekipa glumaca, uključujući mladog Emoryja Cohena te Isaacsa koji briljira u ulozi demonskog negativca koji, s druge strane, ima naizgled razumljive motive za svoje postupke. Uz Marling i njene partnere, dobar posao je napravio koreograf Ryan Heffington, učinivši The OA jednom od rijetkih TV-serija gdje važnu ulogu igra i ples.

Sve to, međutim, ne može kompenzirati loš dojam koji stvara završnica, koja odaje dojam nedovršenosti, odnosno nedoumice oko toga hoće li The OA biti “normalna” serija koja zaplet prikazuje u nekoliko sezona, ili će pokušati sve ispričati u osam epizoda. Zato je publika podvrgnuta nekim prilično predvidljivim obratima koji bi sve što su prethodno vidjeli doveli u pitanju, a istovremeno cijeloj seriji dali konvencionalno obrazloženje. To uključuje i groteskni završetak koji će, dakako, brojna pitanja ostaviti neodgovorenima, odnosno dati “prijateljsku sugestiju” da bi sve mogla objasniti druga sezona. Iako The OA umjesto “ispaljene” nove verzije Twin Peaksa prvu sezonu završava kao još jedna konvencionalna serija, opći dojam je ipak pozitivan, pa bi nove sezone ove serije mogle itekako dobro ispuniti prazninu nastalom rušenjem Kuće od karata.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Zakon jačeg (Shot Caller, 2017)

ZAKON JAČEG
 (SHOT CALLER)
 uloge: Nikolaj Coster-Waldau, Omari Hardwick, Lake Bell, Jon Bernthal, Emory Cohen
 scenarij: Ric Roman Waugh
 režija: Ric Roman Waugh
 proizvodnja: Patricipant Media, SAD, 2017.
 trajanje: 134 min.

Danas više uopće ne bi trebalo biti spora oko toga da je televizija kao format dramskog sadržaja uspostavila potpunu hegemoniju nad cjelovečernjim filmom. Za razliku od ne tako davnih vremena, kada se hollywoodskom zvijezdom postajalo gotovo isključivo na velikom ekranu, a televizijski nastupi bili rezervirani za “druge violine”, danas filmovi glumcima služe za ispunjavanje pauze između angažmanima u TV-serijama. A i ta ostvarenja sve češće izgledaju kao komprimirani derivati onoga što se u mnogo kvalitetnijoj formi moglo vidjeti na malom ekranu. Jedan takav primjer bi mogao predstavljati Zakon jačeg, zatvorski triler u režiji Rica Romana Waugha čiji osnovni zaplet predstavlja kombinaciju dvije izuzetno popularne TV-serije iz prethodnih par desetljeća, a čijom glumačkom postavom dominiraju imena koja su također reputacije izgradila televizijskim nastupima. A da stvar bude još više u duhu vrlog novog televizijskog svijeta, pobrinuli su se distributeri na način da se u SAD (za razliku od Hrvatske) premijera održala na specijalnom kablovskom kanalu prije redovne kino-distribucije.

Protagonist filma je Jacob “Harlon” Money (Coster-Waldau), zatvorenik koji nakon deset godina uspije ishoditi uvjetno puštanje na slobodu. Tamo mora brinuti ne samo o nadzoru vlasti koje predstavlja sumnjičavi službenik Kutcher (Hardwick), nego i o tome da obavi zadatak koji mu je povjerilo “Arijevsko bratstvo”, zloglasna bjelačka zatvorska banda. Money, koji je uspio ostati službeno neregistriran kao njen član, mora sprovesti dogovor sa hispanoameričkom zatvorskom bandom oko prodaje oružja prokrijumčarenog iz Afganistana. Money vrlo brzo počinje sumnjati da posao neće ići glatko, odnosno da postoji velika mogućnost da završi natrag u zatvoru zbog kršenja uvjeta otpusta ili mrtav. Istovremeno se kod flashbackove prikazuje kako je prije deset godina bio uspješan burzovni mešetar i besprijekoran obiteljski čovjek, ali i kako ga je sitna neopreznost pri vožnji dovela iza rešetaka i odvela na put bez povratka.

Glavni lik, koji je predstavljen kao običan pristojan čovjek koji stjecajem okolnosti mora završiti s najogavnijim kriminalnim ološem te prihvatiti njihove metode kako bi preživio, će mnogim gledateljima izazvati deja vu efekt, s obzirom na izuzetne sličnosti s Beecherom u Ozu i Walterom Whiteom u Breaking Badu. Dodatne asocijacije će izazvati i angažman danskog glumca Nikolaja Coster-Waldaua koji upravo uživa svjetsku slavu tumačeći lik moralno ambivalentnog Jamieja Lannistera u planetarno popularnoj Igri prijestolja. Zapažen nastup kao Moneyev prijatelj ima i Jon Bernthal, koga je proslavila TV-serija Živi mrtvaci. Sve to vjerojatno neće u kino-dvorane dovesti fanove tih serije, ali će onima koji dođu ukazati koliko je film kao medij danas postao ograničen u odnosu na moderne televizijske epove. Waugh je, čak i u dva sata trajanja, prisiljen na izuzetnu ekonomičnost u scenariju i jednostavnost karakterizacije, a što često skreće u klišeje. To se pogotovo vidi u scenama s Moneyejvom obitelji u kojima glavni lik, zato da se i najmanje perceptivnoj publici predstavi kao pozitivac, inzistira na razdvajanju na način koji često grca u patetici. Kao što iskusni gledatelj neće imati problema predvidjeti Moneyevu reakciju kada mu društvo kao poklon pri izlasku iz zatvora ponudi golu prostitutku – naravno, sasvim drukčiju od one koju je u sličnoj prigodi imao protagonist Bilo jednom u Americi. Tu je, dakako, i lik službenika za uvjetni otpust čija požrtvovnost i predanost javnom interesu izgleda kao da je ispala iz sovjetske propagande o udarnicima.

Usprkos svih tih ograničenja i klišeja, Zakon jačeg funkcionira kao jednostavan i nepretenciozan triler. Gluma je više nego solidna, scene borbi su kratke i impresivne, a i finale se čini efektnim. Možda bi se većim razočaranjem moglo nazvati to što je scenarist i režiser Ric Roman Waugh, za razliku od svog ranijeg trilera Doušnik, koji je kritizirao američki “rat protiv droge”, odustao od socijalnog angažmana. Jedini izuzetak bi se mogao predstavljati motiv jednog drugog rata – onog u Afganistanu, koji traje više od desetljeće i pol bez da je itko postavio ozbiljno pitanje zašto. Zakon jačeg kroz lik mladog deziluzioniziranog veterana (koga tumači vrlo dobri Emory Cohen) sugerira da je iza svega “dobri stari” profit, odnosno da su “mrvice” koje u tim gudurama ostavi vojno-industrijski kompleks toliko izdašne da se njime mogu nahraniti i mnogo manji “igrači” s onu stranu zakona. Iako taj motiv, kao i mnogo toga, predstavlja uglavnom propuštenu priliku, dovoljan je razlog da se Zakon jačeg preporuči kao jedan od zanimljivijih naslova na našem kino-repertoaru.

OCJENA: 6/10