Još malo o devalvaciji kune

Ono što je donedavno bilo,  a zaprav još uvijek jest tabu-tema – eventualna devalvacija kune – predmet je članka na pollitika.com. Tekst je prilično zanimljiv, jer se bavi iskustvima Poljske koja je devalvirala zlot i uglavnom izbjegla nevolje koje su pogodile druge istočnoevroipske zemlje. Zanimljivi su i komentari gdje se iznose argumenti zašto devalvacija možda i ne bi bila tako dobra ideja za Hrvatsku.

Oglasi

Pogledati se u ogledalo

Među brojnim prijedlozima kako da se Hrvatska na što brži i efektniji način izvuče iz krize najmanje popularnosti uživa ono koje se, na prvi pogled, čini najjednostavnijim – devalvacija kune. Svrha tog poteza bi trebala biti poticanje hrvatske proizvodnje, odnosno snižavanje cijena hrvatskih proizvoda na svjetskim tržištima u svrhu njihove veće konkurentnosti.

Međutim, kada je u pitanju taj potez, stječe se dojam da nesklonost prema njemu pokazuju kako oni ozbiljni, odnosno establishmentski ekonomisti, tako i “obična raja”. Dok ekonomiste brine inflacija, koja se od 1980-ih smatra najvećim zlom koje može zadesiti neku ekonomiju, dotle laike užasava jedna mnogo prozaičnija posljedica devalvacije kune. Krediti koje je stanovništvo podiglo u posljednjih desetak i nešto godina su u pravilu sadrže devizne klauzule, odnosno devalvacija kune bi automatski dovela do povećanja rata koje se moraju otplaćivati.

A koliko je ljudi koji su podigli te kredite, odnosno koliko su ti krediti odgovorni za financijkse nevolje u kojima se našla Hrvatska? Sudeći po bijesnim reakcijama na najave devalvacije kune, odnosno pokušaje Sanaderove vlade da “zauzda” pohlepne banke prilikom dizanja kamatnih stopa, osoba vezanih tim kreditima ima jako mnogo.

I, naravno, kada se proklinje Sanader zbog toga što je “pokrao i upropastio državu”, kada se odjednom stvara konsenzus da svaki zaselak ne treba biti jedinica lokalne samouprave i da nam sve one rukometne arene i Pelješki most nisu trebali, malo tko je spreman priznati da nesposobnost današnje vlade da se suoči s financijskom rupom samo svojevrsni odraz iste situacije u kojoj su se našli građani željni uživanja u lijepim i luksuznim stvarima za koje nisu imali volje ili strpljenja proliti odgovarajuću količinu znoja. I sada svi bjesne na Polančeca, Šukera i Kosor, a nitko se ne želi pogledati u ogledalo i vidjeti cvrčka iz basne koji shvaća da je mrav bio u pravu, odnosno suočiti se činjenicom da se cijelo ljeto zabavljao umjesto da marljivo sprema hranu za crne dane.

Zato se jučerašnja kolumna Renata Baretića u Nacionalu itekako treba preporučiti kao jedan od rijetkih primjera kada komentatori ove nesretne hrvatske zbilje imaju hrabrosti reći neke neugodne istine.

Uz harač i inflacija?

Izbori su prošli, Sanader je otišao i – kao što je manjina mogla pretpostaviti – Hrvatska se užurbano kreće prema situaciji koju slikovito opisuje američki izraz o fekalijama i ventilatoru. U ovakvim situacijama je prilično teško razlučiti optimiste od pesimista.

Optimisti su, naime, oni koji u normalnim okolnostima pripadaju teoretičarima zavjere, odnosno koji su uvjereni kako je Sanader otišao samo da bi orkestrirao svoj trijumfalni povratak pred predsjedničke izbore, odnosno da je kriza isprovocirana samo da se “očisti” teren za evropske interese. Pesimisti, pak, vjeruju da je Sanader zbilja zbrisao pod udarom desnice, te da oni koji su ostali vode Hrvatsku u očiglednu propast iz jednostavnog razloga što nemaju pojma kako se izvući iz krize.

Kosor se, doduše, u svom ovom kaousu još uvijek koristi starim propagandnim trikovima. Tako je prvo spominjala “harač” od 5 posto, da bi danas “velikodušno” spustila tu stopu na 3 posto. Tako izgubljeni prihodi bi se trebali nadoknaditi povećanjem PDV-a na 23 posto.

Istovremeno danas ekonomisti kod predsjednika Mesića spominju kako o izlasku iz krize nema govora dok se budžetska rupa ne popuni tiskanjem novca, odnosno izvoz potakne deprecijacijom kune. To, naravno, znači inflaciju, odnosno buđenje zvijeri koja je nekoć teškom mukom bila uspavana 1990-ih.

Sudeći po bombi na šibenskoj Rivi, nije isključeno da će uz inflaciju ova ekonomska kriza probuditi još koje uspavane zvijeri 1990-ih.

Prigodni citat za Kosoričin “krizni namet”

Nije prva koja se toga sjetila.

U ranim fazama države, porezi su niski i malobrojni, ali donose veliki prihod… Kako vrijeme prolazi i kraljevi nasljeđuju jedni druge, gube svoje plemenske navike u korist civiliziranih. Njihove potrebe i troškovi rastu… zbog luksuza u kome su odgojeni. Zato nameću nove poreze svojim podanicima… [i] naglo podižu stope novih poreza kako bi povećali porezne prihode… Ali učinak ovakvog porasta poreza na trgovce i obrtnike se ubrzo osjeti. Jer poslovni ljudi su ubrzo obeshrabreni uspoređujući svoje profite sa svojim poreznim opterećenjem… Kao posljedica pada proizvodnja, a s njome i porezni prihodi.

Ibn Haldun (1332 – 1406), arapski povjesničar

U – svima najmilije slovo

Slovo “U” – koje je u vremena “jugokomunističkog mraka” prisilila organizatore zagrebačke Univerzijade na nezaboravna kreativna rješenja zaštitnog znaka te manifestacije – posljednjih je tjedana i mjeseci steklo popularnost čak i među lijevim i liberalnim krugovima koji ni pod prijetnjom smrću ne bi zalutali na Thompsonov koncert.

Razlog za to je u onome što se donedavno nazivalo najvećom ekonomskom kataklizmom u novijoj povijesti, Velikom depresijom 2.0, debaklom kapitalizma i krajem svijeta kakvog poznajemo, a koji se danas banalno zove “recesija”. Naime, mediji, a pogotovo oni američki, su počeli govoriti kako bi ova teška vremena trebala biti iza nas – i to daleko prije nego što se misli. Spominje se da su se burza stabilizirala, odnosno kako indeksi rastu, da je usporen pad proizvodnje i privrednog rasta, odnosno da tu i tamo počinju rasti cijene nekretnina, odnosno da se usporava rast nezaposlenosti. Danas je daleko manje onih koji su se spremni smijati Davoru Butkoviću zbog toga što u svojim kolumnama u Jutarnjem listu odbija priznati propast suvremenog neoliberalnog kapitalizma, odnosno kao krunski argument citira to što CNN svoje ekonomske vijesti i reportaže prati telopom “Put do oporavka” (Road to Recovery).

Ono što je u svemu tome zanimljivo jest da ekonomski pokazatelji zapravo i nisu daleko od predviđanja koje su radili vodeći ekonomisti kada se kriza prvi put manifestirala. I tada se govorilo kako bi recesija trebala završiti negdje na jesen ove godine. Jedino se na ta predviđanja nije baš previše obraćala pažnju u moru apokaliptičkih naslovnica.

Sada je, pak, došlo do potpunog zaokreta u praćenju ekonomske krize. Ono što je u vrijeme dok je u Bijeloj kući stolovao Bush, u doba mesijanskog Baracka Obame počinje izgledati tek kao sitni i privremeni problemčić koji bi se možda čak mogao riješiti sam od sebe. I zato se plasiraju sve pozitivnije i pozitivnije priče o krizi, a neki mediji su u tome groteskno kreativni poput Los Angeles Timesa koji je stvorio novu kovanicu funemployment, nastojeći pokazati kako nezaposlenost može zapravo biti zabavna.

Naravno, treba uzeti u obzir i da će ova ekonomska kriza, kao i sve prije nje, jednom završiti. Jedini problem je u tome kada će se to dogoditi i kakva će se cijena za to platiti. Slovo “U” je sada postalo simbol svih onih koji na takva pitanja daju optimistične odgovore. Oporavak koji sugeriraju CNN-ovi telopi bi trebao biti brz i munjevit, isto onako kao što je krah burzi izgledao zaštrašujuć. Takav model izlaska iz krize na većini grafikona koji se tiču burzovnih indeksa i drugih pokazatelja daje upravo danas svima tako drago slovo.

Optimizam koji se tako uporno servira s naslovnica, pak, ima i motive koji nisu vezani isključivo uz američku dnevnu politiku. Naime, ako se stalno govori kako će kriza uskoro završiti, prije ili kasnije će mnogi koje je u jesen prestravila burzovna apokalipsa ne samo zaključiti da je najgore prošlo, nego se i početi ponašati u skladu s time. Tako će biti sve manje skrivanja novca u čarapi, a sve više pokušaja da se isti oplodi investicijama, isto kao što će biti sve manje štednje i odricanja, a sve više trošenja na “lijepe stvari” koje bi prije ili kasnije trebalo pokrenuti novi ekonomski ciklus.

I sve to ima smisla – kao što iza kišnih dana dolaze sunčani, tako će i recesiju zamijeniti rast. Međutim, taj proces bi vrlo lako mogao biti daleko teži, kompliciraniji i bolniji nego što to itko pretpostavlja. Tako se tu pojavljuju dežurne Kasandre, poput Nouriela Rubinija, ekonomista koji je predvidio sadašnju krizu. Rubini, naime, tvrdi da američka ekonomija, a s njom i ostatak svijeta, umjesto trajnog oporavka može iskusiti tek privremeni predah nakon koga će kola ponovno krenuti nizbrdo. Oporavak bi trebao biti spor i dugotrajan, a Rubini upozorava kako zbog nepokrivenosti sredstava kojima su Obamina i druge vlade nastojale poticajima spasiti svoje ekonomije prijeti opasnost da rast – koji će biti nizak – bude praćen razgoropađenom inflacijom, prilično nalik na onu zbog koje su 1970-e ostale u lošem sjećanju mnogim svjetskim ekonomistima.

Da ironija bude veća, Rubinijev model izlaska iz recesije na grafikonima umjesto slova “U” nudi “W” – slovo koje se zbog prethodnog stanovnika Bijele kuće danas u svijetu mrzi isto onako kao što se danas voli nekoć u Hrvatskoj problematičan samoglasnik. “W” bi tako mogla zaživjeti kao svjetska babaroga, ali to, na žalost, nije najgori scenarij koji nam prijeti.

Naime, nije isključeno da bi vrlo brzo Bushove godine mogle početi izgledati kao arturijansko zlatno doba, ako se ispostavi da grafikoni ne pokazuju ni slovo “U” ni slovo “W”, nego slovo “L”.