Oznaka: Edgar Ramirez

RECENZIJA: Djevojka u vlaku (Girl on the Train, 2016)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Nedostatak originalnost u suvremenom Hollywoodu se odražava na mnoge načine. Jedan od njih je praksa direktora velikih studija da potaknuti uspjehom jednog filma koga je napravio suparnički studio odluče napraviti vlastitu verziju. Motiv iza svega toga je, obično pogrešna, procjena da je prethodni film bio predvodnik nekakvog trenda u popularnoj kulturi koga valja na brzinu financijski iskoristiti. Nekada takva praksa nije bila problem, ali u doba Twittera od davanja zelenog svjetla za neki projekt do dolaska u kino-dvorane zna proći dovoljno vremena da hirovita publika u potpunosti promijeni svoje shvaćanje onoga što je “cool” i “hip”. Još je gore kada se nečija uspješna formula pokušava koristiti s drugim, ali manje kvalitetnim sastojcima. Jedan od najnovijih primjera za takav fenomen jest triler Djevojka u vlaku, hollywoodska ekranizacija kriminalističkog romana britanske spisateljice Paule Hawkins.

Naslovni lik filma je Rebecca Watson (Blunt), žena koja prilikom rutinskih putovanja vlakom u grad i natrag ima običaj promatrati kuću u predgrađu gdje živi mladi bračni par – Scott (Evans) i Megan Hipwell (Bennet) – čiji život smatra savršenim. Ta se idilična slika rasprsne u paramparčad kada otkrije Megan kako se ljubi s drugim muškarcem, a još više kada dozna da je Megan nestala i tako postala predmetom policijske istrage. Rebeccin pokušaj da o svemu, kao dobar građanin, obavijesti policiju izaziva probleme, i to zbog nekih detalja koje u pitanje dovode njenu vjerodostojnost i motive. Hipwellovi, naime, žive u neposrednom susjedstvu Rebeccinog bivšeg muža Toma (Theroux) i njegove nove supruge Anne Boyd (Ferguson), a sama Rebecca ima ozbiljan problem s alkoholom koji se odražava kroz nepredvidljivo i ponekad nasilno ponašanje, ali i sumračna stanja nakon kojih se ničega ne sjeća. Rebecca odlučuje istragu započeti sama, nastojeći otkriti što se to zapravo dogodilo s Megan i nije li možda upravo ona za to odgovorna.

Djevojka u vlaku je hollywoodskim glavešinama izgledala kao sjajna stvar ne samo zahvaljujući tome što je riječ o književnom bestseleru, nego i o književnom bestseleru po mnogim elementima sličnom Nestaloj, kriminalističkom romanu autorice Gillian Flynn zaslužnoj za prilično uspješan film Davida Finchera. Sličnosti se prije svega odnose na to da zaplet govori o istrazi žene koja je nestala, kao i da se prilikom rasvjetljavanja tog misterija mogu očekivati različite perspektive i razni dramatični obrati. Prilikom ekranizacije se, međutim, zaboravilo na ono što je u svemu ključno – scenarij Gillian Flynn je Nestalu čvrsto ukotvila uz radnju i mjesto predloška, te osnovni kriminalistički zaplet temeljito začinila inteligentnim opservacijama o današnjoj ekonomiji i kulturi. Nasuprot tome, scenarij Erin Cresside Wilson radnju bez neke naročite potrebe premješta iz Londona u New York i svodi na prilično jednostavnu i razočaravajuće predvidljivu detektivsku priču koju bi neki manje pretenciozni autor mogao komotno utrpati u 30-minutnu epizodu K.T. 2. A i sam misterij će gledatelji moći davno prije završetka riješiti čak i bez nekih naročith detektivskih sposobnosti; dovoljno je podsjetiti “politički korektnih” normi suvremenog Hollywooda, odnosno nepisanih pravila prema kojima negativci smiju pripadati točno određenim etničkim, rasnim i rodnim skupinama. Taj će nedostatak teško ukloniti čak i pokušaji da će publici pažnja skrene nekim nepotrebnim detaljima, poput psihijatra koga tumači Edgar Ramirez, venezuelanski glumac čija bi slika mogla stajati pored izraza “latinski ljubavnik” u suvremenom hollywoodskom rječniku.

Ono što bi Djevojku u vlaku moglo učiniti zanimljivom jest prije svega pomalo nekonvencionalna struktura, odnosno to što se zbivanja prikazuju u flashbackovima, ali i iz perspektive tri glavna ženska lika. To je prilika da tri prilično različite, ali u posljednje vrijeme prilično eksponirane glumice pokažu svoj talent, i ona je uglavnom iskorištena. Rebecca Ferguson je zanimljiva kao nekadašnja preljubnica koja se transfomirala u požrtvovnu suprugu i majku, a mlada Haley Bennett je impresivna kao promiskuitetna žena koja krije mračnu tajnu iz prošlosti. Najimpresivnija je, međutim, Emily Blunt kojoj je uloga alkoholom natopljene ruševine Rebecce vjerojatno najneugodniji lik koga je ikada tumačila u karijeri, ali koja svoj posao radi tako dobro da s nje ne možemo skinuti pogled. Na žalost, čak ni to nije dovoljno da nadoknadi ozbiljne probleme u melodramatskom i neuvjerljivom scenariju, uključujući završnu scenu koja će, usprkos eksplicitnog krvoprolića, kod velikog dijela publike izazvati smijeh. Djevojka u vlaku je za razliku od svog uzora neslavno propala kod kritičara, te može poslužiti kao još jedan argument da ono što u Hollywoodu izgleda kao sigurna staza prečesto zna završiti kao stranputica.

DJEVOJKA U VLAKU

(THE GIRL ON THE TRAIN)

uloge: Emily Blunt, Rebecca Ferguson, Haley Bennet, Justin Theroux, Luke Evans, Allison Janney, Edgar Ramirez, Lisa Kudrow

scenarij: Erin Cressida Wilson

režija: Tate Taylor

proizvodnja: Universal, SAD, 2016.

trajanje: 112 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Izbavi nas od zla (Deliver Us from Evil, 2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Malo što u današnjem svijetu pruža tako spektakularni primjer vojničkog uspjeha kao Islamska Država, koja je gotovo preko noći pod svoju vlast dovela milijune ljude, izbrisala desetljećima neupitne državne granice i od šačice anonimnih marginalaca postala jedna od najvećih svjetskih babaroga. Njeni uspjesi se velikim dijelom mogu objasniti i modernom strategijom, koja je veliki naglasak stavila na propagandu, odnosno prilagodbu aktivnosti društvenim mrežama i suvremenim medijima. Jedan od vjerojatno najboljih primjera za to je zauzimanje Hatre, antičkog grada na sjeverozapadu Iraka. Lokalitet, koji predstavlja ništa drugo do hrpu ruševina u pustinji, vjerojatno nije imao nikakvu vojničku važnost, ali su stratezi Islamske Države gotovo sigurno bili svjesni da je riječ o mjestu koje je prije četiri desetljeća poslužilo za lokacije početnih scena Egzorcista, jednog od najpoznatijih i najutjecajnijih horor-filmova svih vremena. Svjetski mediji, dakako, nisu propustili javnost upoznati s tom činjenicom i tako Islamskoj Državi donijeti dodatni publicitet. Tim naporima je, pak, stjecajem okolnosti svoj doprinos dao i Hollywood s filmom Izbavi nas od zla, čija je radnja u mnogim detaljima gotovo istovjetna Egzorcistu, a čija je premijera koincidirala s kampanjom Islamske Države.

Film Scotta Derricksona, pak, na svoj način želi odati počast Friedkienovom klasiku, a pri tome na samom početku publiku dodatno podsjeća na aktualna zbivanja. Radnja, pak, započinje 2010. godine, u vrijeme dok je u Iraku još uvijek red i mir pokušavala uvesti američka vojska. Trojica njenih pripadnika prilikom jednog okršaja s iračkim pobunjenicima završe u drevnoj grobnici gdje će probuditi drevni demonski entitet. Nekoliko godina kasnije se u New Yorku s posljedicama tog otkrića suočava policajac Ralph Sarchie (Bana). Nakon što je uredovao u nekoliko slučajeva obiteljskog nasilja, postaje uznemiren ne samo zbog njihovih bizarnih detalja, nego i zbog njihove međusobne povezanosti, kao i time da ih postaje sve teže objasniti utjecajem droge ili duševne bolesti. Nakon nekog vremena s njim u kontakt stupa katolički svećenik otac Mendoza (Ramirez) i objašnjava kako je riječ o djelovanju demona, odnosno da se nad počiniteljem ili počiniteljima mora izvesti egzorcizam. Ispočetka skeptični Sarchie na kraju pristaje surađivati s egzorcistom nakon što se ispostavi da je demonsko biće kao metu uzelo i članove njegove obitelji. 

Derricksonov film ne samo što se, najblaže rečeno, oslanja na Friedkinov Egzorcist, nego nastoji u uvodnoj špici tvrdi da je “inspiriran” stvarnim događajima, a što je prilično popularan trend kod današnjih hollywoodskih horora. Ralph Sarchie, koji se danas predstavlja kao demonolog, u stvarnom životu je uistinu bio njujorški policajac prije nego što je započeo novu karijeru kao učenik bračnog para Warren, inače protagonista prošle godine prikazanog Prizivanja. Derrickson, koji se sličnim temama već bavio u zapaženom filmu Egzorcizam Emily Rose, je nastojao određenim detaljima izbjeći “deja vu”. Izbavi nas od zla je tako po svojoj žanrovskoj odrednici istovremeno i horor i policijski film, a cenzorski rejting “R” je omogućio nešto više prostačkog rječnika i eksplicitnog nasilja. Zanimljivu varijaciju pruža i Edgar Ramirez kao mladoliki i “hipsterski” svećenik koji pije, puši i ne krije da ga privlače žene. Nekoliko scena u filmu, poput potrage u zoološkom vrtu, pružaju primjer kako se za relativno male novce uz nešto domišljatosti može pružiti kvalitetna žanrovska zabava. Međutim, kako se radnja počinje približavati svome kraju, tako postaje sve predvidljivija, a klišeji sve iritantniji. Tako je Olivia Munn potrošena u nezahvalnoj ulozi zanemarene protagonistove supruge, a inače dobar britanski glumac Sean Harris potpuno neprepoznatljiv pod tonama šminke. Izbavi nas od zla zbog svega toga nije dobro prošao kod kritike, ali ni, što je za ovakvu vrstu filmova daleko važnije, ni kod publike. Cinici bi rekli da je to sasvim zasluženo, i to zato što je, nastojeći na površan način i u komercijalne svrhe eksploatirati religijska uvjerenja ciljane publike, nehotice pomogao nekome drugome tko religiju koristi za neke druge, mnogo ozbiljnije svrhe.

IZBAVI NAS OD ZLA

(DELIVER US FROM EVIL)

uloge: Eric Bana, Edgar Ramirez, Olivia Munn, Sean Harris, Joel McHale

scenarij: Scott Derrickson & Paul Harris Boardman

režija: Scott Derrickson

proizvodnja: Screen Gems, SAD, 2014.

trajanje: 118′

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Bright (2017)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara 
BRIGHT
uloge: Will Smith, Joel Edgerton, Noomi Rapace, 
Lucy Fry, Edgar Ramirez, Ike Barinholtz
scenarij: Max Landis
režija: David Ayer
proizvodnja: Netflix, SAD, 2017.
trajanje: 118 min.

Ako u bliskoj budućnosti svjetska industrija zabave bude pod hegemonijom jedne korporacije, onda će to najvjerojatnije biti Netflix. Takav je dojam danas teško izbjeći, a bilo je ga teško izbjeći i u posljednjih par godina kada su nekadašnji dostavljači DVD-ova preko streaminga započeli ekspanziju na sva svjetska tržišta, pri čemu im je jedan od temelja strategije bila proizvodnja vlastitih sadržaja. Pri tome Netflixovi stratezi nisu pokazivali neku naročitu brigu koliko će to koštati i koliko bi takav nonšalantan odnos prema financijama mogao imati potencijalno kobne posljedice po budućnost njihove tvrtke. Jedan od brojnih primjera spremnosti da se basnoslovne svote ulažu u projekte za koje se ne čini previše jasno hoće li imati publiku ili ne jest Bright, cjelovečernji igrani film koji je krajem 2017. godine sa oko 100 milijuna uloženih dolara stekao reputaciju najskupljeg u povijesti Netflixa, ali i jednog od najgore dočekanih od strane kritike. Netflix, međutim, slično kao i drugi hollywoodski studiji u istovjetnim situacijama, nije bio previše impresioniran kritičarskim “toplim zecom” te je najavio snimanje nastavka, a što sugerira možda još drskiji pokušaj da se napravi franšiza koja bi jednog dana mogla biti Netflixova verzija Marvelovog filmskog univerzuma.

Bright bi se, s druge strane, mogao nazvati i svojevrsnim neslužbenim spin-offom ili alternativnom verzijom nekih drugih fiktivnih univerzuma, prije svega Tolkienovih. Radnja se, pak, događa u Los Angelesu koji pripada današnjem dobu, ali jednom paralelnom univerzumu gdje su se moderni svijet, civilizacija i tehnologija koegzistiraju s magijom i fantastičnim stvorenjima kao što su vilenjaci, patuljci, orkovi, zmajevi i kentauri. Los Angeles je, s druge strane, u nekim žalosnim detaljima prilično sličan ovom univerzumu, prije svega u kontekstu dubokih socijalnih razlika i s njima vezanih rasističkih i drugih predrasuda u Gradu Anđela. Tako su vilenjaci na vrhu društvene hijerarhije te kontroliraju medije, banke i vrhove državne uprave, dok su orkovi na dnu, prisiljeni obavljati slabo plaćene poslove i biti osuđeni na siromaštvo i kriminal; ljudi se nalaze negdje u sredini i iskazuju neprijateljstvo prema jednima i drugima. To se odnosi i na nominalnog protagonista, losanđeleskog policajca Daryla Warda (Smith) kojemu su pretpostavljeni za partnera postavili Nicka Jacobyja (Edgerton), prvog policajca-orka, prema kojem njegovi ljudski kolege osjećaju prezir, a orčki sunarodnjaci ga smatraju izdajnikom. Ni Ward ne podnosi Jacobyja, ali je s njim prisiljen surađivati kad se obojica nađu upetljani u potragu za basnoslovno vrijednim čarobnim štapom koji posjedniku daje neopisivu magijsku moć, a kojeg žele kako korumpirani ljudi tako i ekstremna vilenjačka sekta Inferna koje vodi Leilah (Rapace). Pri tome je ključ za potragu vilenjakinja Tikka (Fry), jedna od rijetkih “svijetlih” koje su u stanju kontrolirati štap.

Ayer je u nepuna dva desetljeća izgradio reputaciju na filmovima koji temom i ugođajem velikim dijelom korespondiraju Danu obuke, njegovom najuspješnijem ostvarenju, odnosno bave se mračnim naličjem Los Angelesa iz perspektive njegovih čuvara reda. Bright u tom smislu predstavlja svojevrsnu varijaciju na temu, pri čemu su elementi fantastike manje-više ništa drugo do izgovor za više specijalnih efekata ili ponekad nimalo suptilne alegorije na društvene probleme u stvarnom svijetu. Upravo je ovo potonje stalo na žulj salonskom ljevičarstvu sklonoj kritici, jer dok je još mogla proći priča da orkovi “glume” Afroamerikance i druge potlačene manjine, u prikazu vilenjaka kao elite se mogla pročitati i kao potencijalno antisemitska priča, čak i ako je ljudska vrsta u Brightu prikazana kao gomila bigota nalik na način kako hollywoodska elita zamišlja Trumpovo biračko tijelo. Problemi sa eventualnom političkom nekorektnošću su, međutim, daleko manji od strukturnih problema koje stvara Landisov scenarij, koji ponekad crnohumorno i groteskno preplitanje mitskih stvorenja s modernim svijetom ostavlja neobjašnjenim s izuzetkom par kratkih aluzija na nekakav epski sukob s Mračnim gospodarom prije nekoliko tisuća godina. Uz nedorađenost osnovnog koncepta se može zapaziti i nedorađenost brojnih sporednih likova, odnosno čini se da su scenaristi taj posao ostavili za nastavke. Zbog toga se može postaviti pitanje nije li Bright možda bolje funkcionirao kao mini-serija. No, s druge strane, Ayer je zahvaljujući dobrom iskustvu, ali i izdašnim resursima, uspio stvoriti koliko-toliko uvjerljiv svijet te dostaviti niz spektakularnih akcijskih scena koje funkcioniraju usprkos klišeja. I dok se Will Smith ne snalazi baš najbolje u ulozi opterećenoj klišejima, Edgerton ostavlja mnogo bolji dojam čak i pod grotesknom maskom koja ga čini neprepoznatljivim. I ostatak glumačke ekipe je dobar, čak i u rutinerskim i često nezahvalnim ulogama, pa je to razlog zašto nepuna dva sata prođu prilično brzo, učinivši Bright Netflixovim ulaganjem koje bi se u budućnosti moglo čak i isplatiti.

OCJENA: 5/10