Vrhunske filmske glumce, scenariste, režisere i producente trebamo prije svega cijeniti po onome što pružaju na ekranu. Čim se njihove riječi i djela pomanknu iz strogo profesionalne sfere, čarolija odjednom nestaje i za hollywoodska božanstva se ispostavi kako su u pitanju ljudska bića koja dijele sve moguće nedostatke s običnim smrtnicima. Ta se iluzija najčešće rasprši otkrivanjem nekih “pikantnih”, neugodnih i intimnih detalja njihovog privatnog života. Daleko rjeđe, međutim, taj efekt proizvedu sami celebrityji kroz izjave u kojima pokušavaju biti nekakav autoritet u stvarima o kojima najčešće nemaju pojma. Još rjeđe se, pak, dogodi da je to posljedica ne baš najspretnijeg pokušaja PR kampanje za neki njihov projekt.

U izuzetno rijetkim slučajevima je taj gaf toliko beznačajan da ga nitko neće primijetiti, odnosno da će kontroverza, ako se i stvori, donijeti više štete nego koristi, a sve negativne posljedice će eliminirati “politički korektna” autocenzura ili površnost suvremenih medija. Jedan takav primjer bi mogao dati Steve McQueen, britanski sineast grenadskog podrijetla, koji se od sjene svog daleko poznatijeg hollywoodskog prezimenjaka nastoji odlijepiti nizom zapaženih ostvarenja u kojima glumi Michael Fassbender.

McQueenov najnoviji film je 12 Years a Slave (12 godina rob, 12 godina robom ili 12 godina robovanja, kako je naslov preveden u Srbiji), kostimirana drama smještena u SAD prije građanskog rata i temeljena na memoarima slobodnog crnca iz New Yorka koji je prijevarom otet i prodan kao rob na plantaže robovlasničkog Juga. Film je izazvao veliku pažnju, odnosno ono što se naziva “oskarovsko zujanje”, ne samo zahvaljujući svojoj “politički korektnoj” temi, nego i mini-kontroverzama i skandalima koji bi trebali zadržati pažnju glasača losanđeleske Akademije. Jedan od njih bi trebao biti brutalno naturalistički prikaz zlostavljanja koje su crni robovi u SAD trpili od svojih gospodara, a zbog kojih su neki od osjetljivijih članova publike napuštali projekcije.

Još veću PR uslugu producentima su načinili talijanski distributeri, kada su izdali poster sugerira koji sugerira da je bijeli glumac Brad Pitt (čiji se lik pojavljuje otprilike nekoliko minuta) glavna zvijezda filma, dok crni glumac Chiwetel Ejiofor (koji tumači naslovni lik) u cijeloj priči sporedan. Iako je u pitanju pogreška izazvana običnim šlamperajem (nimalo manjim od onoga koga je iskazao index.hr dodijelivši Pittu status režisera nekoliko mjeseci ranije), uslijedile su predvidljive reakcije u kojoj se bacalo drvlje i kamenje na institucionalni rasizam, zadrtost i neosjetljivost Talijana i bijelaca uopće na stradanje američkih crnaca. Dodatni “začin” priči je bila i odluka kenijske glumice Lupite Nyong’o (koja u filmu tumači lik zlostavljane robinje) da ne dođe na talijansku premijeru (iako je ona to objašnjavala ranije ugovorenim obvezama, a ne nekakvim bojkotom).

Novi, možda odlučujući, ali i kobni potez u kampanji za osvajanje zlatnih kipića je povukao sam McQueen. U intervjuu za Sky News, koji bi zlobnici mogli nazvati ekvivalentom kršenja Godwinovog zakona, nastojao je svoj film promovirati onime što se naziva “H-riječ”. McQueen je, naime, izrazio duboko nezadovoljstvo zbog toga što se crnačko ropstvo ne tretira na isti način na koji se tretira Holokaust, odnosno kako nedostatak filmova na tu temu, pogotovo kada se usporede s mnogobrojnošću filmovima posvećenih stradanju Židova u drugom svjetskom ratu, predstavlja nepravdu.

McQueen je svoju tezu ilustrirao time da je drugi svjetski rat trajao pet godina, i da su o njemu snimljene “stotine i stotine filmova”, a da je ropstvo trajalo 400 godina, a da je o njemu snimljeno “samo 20 filmova”.

Nema sumnje da će mnogi mediji, koju budu prenosili, ali i oni rijetki koji budu komentirali ovu izjavu, izraziti slaganje s McQueenovom opservacijom. Kada se gleda iz jedne šire i duže perspektive, drugi svjetski rat, bez obzira na svoje posljedice, možda zbilja nije opravdao toliku fascinaciju među filmašima. Druge povijesne priče, uključujući i onu o načinu na koje je današnje crno stanovništvo došlo u SAD i što je sve moralo pretrpiti prije nego što je steklo kakvu-takvu slobodu i dostojanstvu, uistinu moraju biti ispričane.

McQueen, međutim, u nastojanju da na što “žešći” način istakne svoju poantu, čini isto ono za što optužuje “bešćutni” Hollywood i zapadni kulturni establishment – selektivno, provincijalno i “navijačko” shvaćanje povijesti. To što je u svojoj izjavi skratio drugi svjetski rat za nekih godinu dana je daleko manji problem, koliko to da je ropstvo kao fenomen “skraćeno” na 400 godina. Isto onako kao što šovinistički Amerikanci pod izrazom “drugi svjetski rat” podrazumijevaju isključivo ono što je počelo u Pearl Harboru, tako je i McQueen pod izrazom “ropstvo” podrazumijevao isključivo ono što se događalo njegovim crnoputim precima, i to isključivo u zemljama koje se danas smatraju dijelom zapadnog svijeta.

Isto onako kao što hollywoodsko inzistiranje na Holokaustu i drugom svjetskom ratu vrijeđa stradalnike i potomke stradalnika drugih svjetskih tragedija i katastrofa, tako i McQueen svojim inzistiranjem na crnačkom ropstvu u zapadnom ropstvu kao jedinom relevatnom ropstvu vrijeđa potomke robova koji nisu imali tu (ne)sreću da završe u zapadnoj hemisferi. A još više razloga za biti uvrijeđeni, zapravo, razloga za bijes, bi trebali imati nekih 12 do 30 milijuna ljudi, koji se u službenim statistikama i procjenama vode kao robovi u današnjem svijetu. Za njih ono što je trajalo “400 godina” traje još i danas. Samo što se to sve događa na nekim meridijanima i paralelama koje Hollywood, ali i nadobudne “lovce na Oscare”, previše ne zanimaju, odnosno koji im se ne žele približiti zbog geopolitičkih i poslovnih računica njihovih producenata i sponzora.