RECENZIJA: Oblik vode (The Shape of Water, 2017)

OBLIK VODE
(THE SHAPE OF WATER)
uloge: Sally Hawkins, Michael Shannon, Richard Jenkins,
Doug Jones, Michael Stuhlbarg, Octavia Spencer
scenarij: Guillermo del Toro & Vanessa Taylor
režija: Guillermo del Toro
proizvodnja: Fox Searchlight Pictures, SAD, 2017.
trajanje: 123 min.

1970-ih se današnje doba, barem kod optimista spremnih da isključe nuklearni holokaust, ekološku kataklizmu i enegertski kolaps, zamišljalo kroz vizije u kojima bi normalna stvar bili leteći automobili ili turistički izleti do Marsa i Venere. Većina tih optimista su najčešće bili poklonici znanstvene fantastike. No, među njima je vjerojatno bio malen broj koji je mogao zamisliti da će upravo u ovo vrijeme Oscar za najbolji film osvojiti ostvarenje tog žanra. Oblik vode Guillerma del Tora ne samo da je prvi SF-film koji se može pohvaliti najprestižnijim zlatnim kipićem, nego i ostvarenje koje ima besprijekoran žanrovski pedigre. Del Torov film je, naime, nastao kao svojevrsni remake ili alternativna verzija Čudovišta u crnoj laguni, klasičnog crno-bijelog B-filma Jacka Arnolda iz 1954. godine čiji je naslovni lik humanoidni vodozemac iz amazonske džungle koji iz nekog neobjašnjivog razloga osjeća slabost prema znanstvenici koju tumači Julie Adams. Del Toro je, prema vlastitim riječima, bio razočaran time što je film završio u skladu s očekivanjima publike i tadašnjim cenzorskim standardima, te je Oblik vode nastao kao pokušaj da se sličan zaplet i slični likovi iskoriste za ljubavnu priču.

Radnja filma je smještena u Baltimore 1962. godine, a protagonistica je Elisa Esposito (Hawkins), žena koja je zbog nikad razjašnjene rane na vratu od djetinjstva ostala nijema, te koja radi kao čistačica u tajnom vladinom laboratoriju. Živi sama u stanu, i jedini prijatelji su joj Zelda (Spencer), crna kolegica s posla, te Giles (Jenkins), sredovječni gej ilustrator i susjed koji služi kao narator filma. Jednog dana u laboratorij ambiciozni pukovnik Strickland (Shannon) dovodi tajanstveno humanoidno stvorenje (Jones) iz amazonske džungle, za koje je on, kao i njegovi pretpostavljeni, uvjeren da će Americi donijeti prevagu nad Sovjetima u Hladnom ratu. Elisa stjecajem okolnosti upozna tajanstveno stvorenje i s njim se s vremenom sprijatelji, pronašavši u njemu srodnu dušu, dijelom i zbog toga što oboje imaju problema s ljudskom komunikacijom. Prijateljstvo Elise i vodozemca, međutim, ugrozi Stricklandov plan da stvorenje, koje je prije bio podvrgavao mučenju elektroškovima, podvrgne vivisekciji. Doznavši za to, Elisa se odluči na opasan plan da svog prijatelja izbavi iz laboratorija i pokuša sakriti u svom stanu, a pri čemu će pomoć dobiti od Gilesa, Zelde, ali i dr. Hoffstetlera (Stuhlbarg), u laboratoriju zaposlenog znanstvenika koji nije ono za što se predstavlja.

Iako Oblik vode pripada SF-u, za očekivati je da će biti čistunaca koji bi mu rado oduzeli to žanrovsko određenje, odnosno rađe smjestili u vode “čistog” fantasyja. Tome će, svakako, u prilog ići i riječi samog del Tora, koji je svoj film opisao kao svojevrsnu “bajku za odrasle”. No, del Tora takvi meta-detalji poput žanra, pa i zapleta, nisu toliko zanimali koliko kao prilika da još jednom sebi i publici dokaže kako može napraviti vizualno upečatljivo ostvarenje. U Oblik vode je uložen za današnje hollywoodske standarde prilično skroman novac, radnja je prostorom i vremenom relativno ograničena, ali svejedno će biti malo gledatelja kojima u oči neće upasti izuzetna briga za scenografiju, kostimografiju, kao i izuzetna maštovitost pri stvaranju scena. Ona se može vidjeti na samom početku, kada naizgled banalan Elisin stan postaje čarobno mjesto u njenom snu, gdje ga vidi potopljenog. Takvih i sličnih primjera ima i drugim scenama filma, pri čemu se najviše ističe scena gdje Elisa zamišlja sebe kao zvijezdu hollywoodskog mjuzikla i kojoj izuzetan doprinos daje “Oscarom” nagrađena glazba Alexandrea Desplata. No, del Toro uz svoj koncept “bajke za odrasle” nadopunjuje i sadržajima za odraslu publiku, što uključuje kako scene mučenja, sakaćenja i eksplicitnog krvorprolića, tako i one u kojima se protagonistica pojavljuje gola, odnosno zadovoljava svoje seksualne potrebe, bilo sama, bilo na način koji bi u doba Crne lagune bio proglašen “sudbinom gorom od smrti”.

Oblik vode je lijep i izuzetno privlačan film, a tome svoj doprinos daje i raznovrsna i raznolika glumačka ekipa. Među njom se najviše ističe Sally Hawkins, koja, osim toga što mora tumačiti osobu koja sve vrijeme šuti, ima dodatni zadatak da privlačnom učini lik koji, najblaže rečeno, ne odgovara današnjim standardnim parametrima ženske ljepote. Hawkins to itekako uspijeva, te su ona i Jones, specijalist za uloge ne-ljudskih i sličnih likova pod maskom, jedan od najimpresivnijih ljubavnih parova koje je u posljednje vrijeme stvorio Hollywood.

Sav je taj trud, međutim, kompromitiran time je u Oblik vode uloženo previše truda u svrhu pribavljanja “Oscara”, te čak ni nesumnjiv del Torov talent ne može sakriti gotovo samoparodijske klišeje i formule. Da je cilj osvojiti zlatni kipić postaje jasno inzistiranjem na nostalgiji za “dobrim starim vremenima” koja uvijek pali kod gerontokratskih članova Akademije, kao i likovima koji se, usprkos truda talentiranih glumaca, ponekad doimaju ispunjavačima “politički korektne” kvote, a što uključuje kako glavni lik (žena, invalid), tako i sporedne (homoseksualac, Afroamerikanka, ilegalni imigrant). Shannon se, pak, još jednom našao u prilično nezahvalnoj ulozi lika koji bi svog svojeg rasizma, sadizma i sklonosti izopačenom seksu trebao biti demonski negativac, ali umjesto toga izgleda kao parodijski stereotip. Dobrom dojmu o filmu odmaže i scenarij, koji se zbog nekoliko nedovoljno iksorištenih podzapleta, doima nedovršenim. Nepotrebnim se čini i podzaplet o sovjetskim špijunima koji bi, valjda, u skladu s Novim hladnim ratom ustanovljenim propagandnim imperativima u Hollywoodu, trebao gledatelje podsjetiti da su Rusi loši momci, odnosno da njihovi agenti potkopavaju Ameriku i slobodni svijet. Oblik vode je, usprkos toga, više nego gledljiv film, mada se teško oteti dojmu da bi njegovo “oscarovsko” dostignuće bilo manje sporno da je kojim slučajem napravljeno prije dva desetljeća ili ranije.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: Zvjezdane staze: Discovery (sezona 1, Star Trek: Discovery, 2017 – 2018)

Mnogima se danas teško pomiriti s time da je od nastanka Zvjezdanih staza prošlo više od pola stoljeća. To, dakako, ne znači da Zvjezdanih staza više nema, nego prije to da su u međuvremenu narasle nove generacije trekkieja, da su svijet i ciljana publika danas bitno drukčiji nego u drugoj polovici 1960-ih i, konačno, da su se same Zvjezdane staze promijenile. Televizijskoj mreži CBS je, pak, prilikom pokretanja nove inkarnacije Zvjezdanih staza od svih tih promjena najvažnija bila ta da uspjeh jedne takve serije više ne ovisi o američkom tržištu, kao i da američkoj publici na raspolaganju stoji daleko veći asortiman sadržaja od tri vodeće mreže koje su tada bile u stanju nekoliko mjeseci servirati epizode u redovnim terminima prije nego što im oglašivači ili Nielseonov rejting kažu da se ostave ćoravog posla. Danas je publika, kako u SAD tako i u ostatku svijeta, daleko razmaženija nakon nekoliko godina života u onome što se zove Zlatno doba televizije, odnosno u situacijama kada se u svakom trenutku može bindžati na stotine televizijskih serija od kojih će barem neka biti bolja ili barem isto onoliko dobra kao i najambiciozniji i najrazvikaniji televizijski događaj. Discovery, najnovija TV-serija iz ciklusa Zvjezdanih staza, se stoga unaprijed morala suočiti s potrebom da publici, pa čak i onoj trekkiejevskoj, dostavi nešto posebno. Jedina sretna okolnost koja je pomogla marketinškoj kampanji je, ironično, bio neuspjeh posljednje serije Enterprise, čije je gašenje 2005. godine najtežim trekkiejevskim ovisnicima izazvalo krizu dugu dvanaest godina. To je stvorilo hype o kojem mnoge druge serije mogu samo sanjati, a CBS-u mogućnost da Netflixu za prikazivačka prava nabiju cijenu kojom je glatko pokriven budžet koji se danas na televiziji mogu hvaliti superteškaši poput HBO-ve Igre prijestolja.

Radnja se odvija sredinom 23. stoljeća, otprilike deset godina prije radnje originalne TV-serije prikazane 1960-ih. Protagonistica je Michael Burnham (Sonequa Martin-Green), stručnjak za egzobiologiju koja na brodu USS Shenzhou služi kao prva časnica zapovjednice Philippe Georgiou (Michelle Yeoh). Prilikom misije na granici Ujedinjene Federacije Planeta sa klingonskim dijelom svemira nabasaju na brod kojim upravla T’Kumva (Chris Obi), karizmatski Klingonac koji nastoji ujediniti stoljećim zavađene klanove i obnoviti Klingonsko Carstvo. Burnham zbog svojih nastojanja da zaustavi sukob, ironičnim stjecajem okolnosti, dolazi u sukob sa svojom pretpostavljenom te joj otkazuje poslušnost, ali će njen postupak imati izuzetno destruktivne i tragične posljedice, odnosno izazvati krvavi rat između Federacije i Klingonaca, Burnham je zbog svega degradirana i osuđena na doživotni zatvor, ali je, svejedno, zbog svoje stručnosti privremeno raspoređena kao ispomoć na USS Discovery, znanstveni brod pod zapovijedanjem kapetana Gabriela Lorce (Isaacs), a čija se strogo povjerljiva misija tiče eksperimenata sa revolucionarnim pogonom koji bi trebao omogućiti gotovo trenutno putovanje u svaki dio svemira, te tako Federaciji donijeti prevagu u sve krvavijem ratu.

Da je Discovery nastao u Zlatnom dobu televizije može se najbolje vidjeti po tome što su tvorci serije Bryan Fuller i Alex Kurzmann preuzeli danas popularni format u kome više nema pojedinačnih, odnosno radnjom međusobno nevezanih epizoda, nego sve one čine čvrsto povezanu cjelinu koja traži da se svih 15 epizoda pogleda u komadu. Druga bitna novina jest i da je nova serija, za razliku od cjelovečernjih filmova i ranijih TV-serija, neopterećena cenzorskim standardima, a što posebno dolazi do sadržaja u prikazu nasilja, odnosno scena mučenja, sakaćenja i krvoprolića primjerenijeg nekadašnjim eksploatacijskim slasher hororima. S druge strane je, po “dobrom starom” hollywoodskom običaju, briga o osjetljivijoj publici mnogo izraženija kada je u pitanju kočijaški rječnik (mada se jednom od likova omakne u Roddenberryjevoj eri nezamisliva psovka), golotinja ili seks, Ovo potonje se koristi tek onda kada Discovery mora i posljednjeg “tukca” među gledateljima uvjeriti da je “cool”, progresivna i politički korektna, pa tako relativno važan dio sadržaja prikazuje gej ljubavna veza između znanstvenog časnika Stametza i brodskog ljekara dr. Kulbera koje tumače Anthony Rapp i Wilson Cruz, glumci, koji su, za svaki slučaj, istospolne orijetnacije i u stvarnom životu. Seksualno najeksplicitniji sadržaji je, pak, rezervirana za sam kraj gdje jedan od likova prakticira seks utroje.

Discovery je među dijelom trekkieja izazvala bijes manje zbog tih “paprenih” sadržaja, koliko zbog toga što je svojim općim tonom predstavljala gotovo potpuni zaokret od Roddenberyjeve utopijske idealističke vizije budućnosti oličene u Federaciji i Zvjezdanoj floti. Svemir 23. stoljeća u viziji Fullera i Kurtzmana je mnogo mračnije i nasilnije mjesto, odnosno bliže svemu onome što su Zvjezdane staze trebale nadvladati. To se prije svega odnosi na rat s Klingoncima, koji je prikazan kao ultranasilan, apokaliptički događaj koji će mnoge od likova, ali i samu Federaciju natjerati da odustane od svojih uzvišenih ideala, odnosno tjerati da pokažu svoje najmračnije lice, odnosno umjesto miroljubivog rješenja sukoba pokušaju sprovesti “konačno rješenje” klingonskog problema. Iako su se Zvjezdane staze sličnim moralne dilemama bavile i prije, prije svega u hvaljenoj seriji Deep Space Nine, ovdje je nasilje i koketiranje naših junaka s “mračnom stranom” tek izgovor da se sadržaj svake epizode napuni sa scenama borbe i nasilja, odnosno stvori koliko-toliko uvjerljivi okvir za masovno smicanje likova koje bi u svakoj epizodi trebalo pružiti nekakav “šokantni” obrat. To samo po sebi nije problem da svi ti obrati i šokovi s vremenom postanu predvidljivi, kao i da na njih publika ogugla pa s vremenom postanu sličiti na nehotičnu parodiju Zvjezdanih staza. Jedan od takvih primjera su i scene kanibalizma koje izazivaju isti efekt kao znameniti skeč u kojem su se montipajtonovci početkom 1970-ih sprdali s krvoprolićem u filmovima Sama Peckinpaha.

No, možda najveće razočaranje Discoveryja predstavlja glavna protagonistica. Nju tumači inače talentirana Sonequa Martin-Green, ali su svi njeni napori kompromitirani loše napisanim i osmišljenim likom. Tvorcima je tu politička korektnost bila najvažnija, pa su joj nadjenuli uniseks, odnosno “trans-friendly” ime Michael, ali je svejedno mora tumačiti žena i crnkinja. Iako Burnham seriju započinje kao prva časnica, odnosno Discovery je prva serija Zvjezdanih staza, u kojoj glavni lik nije zapovjednik, gledateljima se sugerira da je ona svojim intelektom i moralnim kvalitetama superiorna svima ostalima, te joj povjereno da u posljednjih deset minuta serije dostavi još jedan deus ex machina obrat i odjednom obnovi mir, slobodu, prosperitet, bratstvo i jedinstvo svih naroda i narodnosti Ujedinjene Federacije Planeta. Sve to ne bi bio problem da se Burnham svojim djelima dokaže kao mesijanska spasiteljica univerzuma, odnosno da se na njoj odražavaju neopisiva iskušenja kojima je izložena. Umjesto toga su joj producenti nadjenuli vulkanski odgoj, odnosno odbacivanje emocija i inzistiranje na čistoj logici, što znači da od neke glume nema ništa; njena veličanstvenost se uglavnom odražava kroz replike i komentare drugih likova. A svi ti likovi su obično daleko upečatljiviji od nje, bilo da je riječ o kelpijanskom prvom časniku Saruu kojeg pod kilogramima šminke sjajno tumači Doug Jones, dr. Stametzu koji će prilično lako osvojiti simpatije gledatelja ili moralno ambivalentnog Lorce kojeg tumači poslovično dobri britanski glumac Jason Isaacs. Najbolje napisani i odglumljeni lik je mlada kadetkinja Tilly, koja je jedina koja kroz seriju evoluira i postaje uvjerljivi i zaokruženi lik; nju tumači Mary Wiseman, koja usprkos atipičnog i nimalo glamuroznog izgleda osvaja simpatije za svoj lik te je sebi osigurala zvjezdanu budućnost.

Ta budućnost, međutim, možda i nije tako svijetla za Zvjezdane staze, barem ako je suditi o podacima o ne baš blistavoj gledanosti na američkom i nizu drugih strateških tržišta koje cure kroz medije. Discovery će prilikom druge sezone, koja bi se na ekranima, prema dosadašnjoj praksi, trebala ukazati tek 2020. godine, biti u nešto drukčijem svijetu gdje će kriteriji za uspjeh biti još stroži i gdje će se publiku, kako trekkiejevsku tako i onu redovnu, morati zadovoljiti na primjetno drukčiji način.

OCJENA: 5/10