RECENZIJA: The Great Hack (2019)

Isto kao što kršćani vjeruju da je Isus ustao iz groba, tako i golema većina pripadnika medijske, kulturne i inetelektualne elite u zapadnom svijetu vjeruje da su Brexit i pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima posljedica zavjere mračnih demonskih sila umjesto slobodno izražene volje birača. I isto kao što kršćane nikakvo pozivanje na znanstvene činjenice, povijesnu utemeljenost ili slične argumente neće nagnati da se odreknu svoje vjere, tako i vodeći svjetski novinari, televizijski komentatori, intelektualci, stručnjaci i “stručnjaci” ni po koju cijenu neće dozvoliti mogućnost da je ono što se dogodilo 2016. godine možda ipak posljedica nekih na vrijeme neprepoznatih ekonomskih, političkih i kulturnih trendova umjesto podrivačke djelatnosti kremaljskih hakera i njihovih domaćih pomagača. Da li je u pitanju još uvijek neprobavljeni šok nakon poraza u onome što se bilo činilo sigurnom pobjedom, povrijeđeni ponos, nastavak boravka u elitističkim “mjehurima” na socijalnim mrežama nauštrb boravka u stvarnom svijetu ili mišljenje da se i dalje treba gurati ista ona partijska linija kao i prije 2016. godine možda i nije tako važno. Posljedice su tu, a one su se, dakako, počele odražavati i na filmsku industriju, i to prije svega na polju hollywoodskih dokumentaraca. Žanr u kojoj se svjetonazor salonskih liberala i ljevičara gurao mnogo duže, upornije i mnogo eksplicitnije nego što se to danas čini čak i u onim maksimalno “woke” igranim filmovima i TV-serijama se čini idealnom propovjedaonicom za novu sekularnu religiju. Jedan od projekata koji to pokušava iskoristi je The Great Hack, cjelovečernji dokumentarni film u režiji Karima Amera i Jehane Noujaim.

Radnja filma je posvećena skandalu koji onima koji vjeruju u mračnu podlogu Brexita i Trumpa predstavlja ključnu vezu između ta dva događaja, odnosno prvi korak do pronalaska neoborivih i neporecivih dokaza koji nakon teorije zavjere više neće biti teorije. Riječ je o Cambridge Analytica, britanskoj tvrtki za konzalting koja je svojim klijentima, između ostalog, nudila usluge vođenja izbornih kampanja putem oglasa na društvenim mrežama, a koji su posebno baždareni za svakog pojedinačnog korisnika na temelju podataka prikupljenih na Facebooku bez njihovog znanja. U cijeloj je priči ključno to što je Cambridge Analytica za svoje klijente 2016. godine imala i kampanju za Brexit i Trumpa. U proljeće 2018. godine je cijeli slučaj eksplodirao kada su britanski mediji šefa tvrtke Alexandera Nixa skrivenom kamerom uhvatili kako se potencijalnim klijentima hvali da je upravo njihovo “muljanje” zaslužno za Trumpovu pobjedu. Nix je zbog svega završio s nekoliko kriminalističkih istraga a njegova tvrtka otišla u stečaj, a zbog svega se pred kamerama i kongresnim odborima Mark Zuckerberg morao znojiti, posipati pepelom i pokajnički tvrditi kako Facebook više nikada neće dovoditi privatnost svojih korisnika u pitanje niti dozvoliti kremaljskim zlotvorima da podrivaju temelje zapadne demokracije.

Film te događaje prati iz perspektive nekoliko ličnosti koji su, svaki na svoj način, te u većoj ili manjoj mjeri, bili upetljani u razotkrivanje skandala. Prvi je David Carroll, njujorški profesor koji je, kao i brojni intelektualci, bio šokiran Trumpovim izborom, ali ga potom pred kamerama i svojim studentima pokušao objasniti upravo kroz manipulacije oglasima; Carroll je uvjeren da je Cambridge Analytica preko Facebooka stvorila njegov digitalni profil te ih tužbom pokušava natjerati da ga objave. Carol Cadwalladr je istraživačka novinarka britanskog pro-remainerskog Guardiana koja godinama vodi križarski rat protiv “leaverske” kampanje optužujući ih za financijske malverzacije, psihološke manipulacije potencijalnih birača preko Cambridge Analytice, i, dakako, veze sa Rusima. Najzanimljiva ličnost od svih je Britanny Kaiser, bivša direktorica te tvrtke koja je bila idealistična volonterka u Obaminoj kampanji da bi osam godina kasnije pomogla Obaminoj antitezi da je zamijeni u Bijeloj kući; Kaiser nakon izbijanja skandala muči kako grižnja savjesti tako i očigledan strah da bi mogla visjeti kao Pedro, te tvrdi kako će kao “zviždač” i svjedok-pokajnik razotkriti sve prljave rabote svojeg nekadašnjeg prijatelja i mentora Nixa.

The Great Hack je zanimljiv prvih tridesetak minuta, kada se kroz usta Carrolla, vjerojatno jedinog sugovornika koji zbivanja pokušava pratiti iz nekakve šire perspektive, publici nastoji objasniti kako je upućenost na Internet i društvene mreže, odnosno spremnost da se radi komotnog online komuniciranja potpunim strancima daje skoro potpuni uvid u vlastiti život stvorila mogućnost za donedavno neopisive psihološke manipulacije. I dok bi na takvim zapažanjima temeljena teza o ulozi Cambridge Analytice u Trumpovoj revoluciji još mogla držati vodu, ona se autorima filma ne čini dovoljno dobra za cjelovečernji film. Zbog toga kamere prate Carrolla kako dolazi u Britaniju kako bi na sudu istjerao pravdu, a dok Cadwallar istovremeno trijumfalno prati kako se Nix i njegov imperij raspadaju nakon istrage parlamentarnog odbora. A, zapravo se ne događa ništa, pa se čak i za “senzacionalna” otkrića koja najavljuje Kaiser ispostavljaju da nisu ništa što se ranije nije znalo. To, dakako, ne spriječava Kaiser da iskazuje strah kako će zbog toga što je Trumpa dovela u Bijelu kuću ostati najomraženija ličnost na svijetu. U stvarnosti se, pak, iskazuje kako prilično zbunjena i nedosljedna mlada žena koja serbe smatra žrtvom iako sebi može priuštiti najluksuznije hotelske sobe, ljetovanje na Tajlandu i partijanje na najkulerskijim festivalima, uredno zabilježeno od strane filmaša.

Možda bi Carroll i Kaiser mogli dati dobar materijal za dva zasebna filma, ali autori njihove priče nikako ne uspijevaju spojiti u neku suvislu cjelinu. U stvarnosti se većina scena svodi na to kako se dvoje protagonista voze Uberom i jednim te istim frazama komentiraju događaje koje su pratili na Uberu. Dijelom je za to odgovorno i nastojanje da se cijeloj priči ono što bi ciljanjoj antitrumpovskoj publici trebalo dati hepi end, ili barem trijumfalnu potvrdu kroz propovijed, nalik na Cadwallarin govor na TED konferenciji kojim završava film. Hepi end je u ovom slučaju trebao donijeti Robet Muller, bivši direktor FBI zadužen za istragu o nepravilnostima Trumpove kampanje i ruskom uplitanju u izbore, a čiji je izvještaj trebao dati materijal Kongresu da pokrene opoziv trenutnog stanara Bijele kuće. Muller, kao i teze o kremaljskoj akciji podrivanja se intenzivno spominju u završnim scenama, a snimljeni su u vrijeme kada je antitrumpovska Amerika u njemu vidjela viteza koji će ubiti narančasto čudovište. Iako je u međuvremenu izvještaj objavljen, a njegov sadržaj u duboko podijeljenoj naciji pitanje Trumpove krivnje u najboljem ili najgorem slučaju ostavio otvorenim, Netflix je premijeru filma namjerno tempirao za 24. spranj 2019. godine, isti onaj datum kada je Muller o izvještaju trebao govoriti pred, sada već većinski demokratskim, kongresnim odborom te konačno reći “popu pop a bobu bob”. Cijeli je spektakl zbog Mullerove očigledne nepripremljenosti na kraju završio kao fijasko za demokrate, dok se za autore The Great Hack, barem sudeći po kritikama koji ga dižu u nebesa, to ne može reći.

The Great Hack, međutim, nije dobar, pa čak ni previše gledljiv film. Barem onima koji o složenim i “vrućim” političkim pitanjima vole čuti dvije strane. Tu i tamo su se prošvercali pokušaji da se filmu da nekakva objektivnost – pa se na trenutak spomene kako je Obamina kampanja 2012. godine također “vješto koristila” podatke s društvenih mreža, a jedan od Cambridge Analyticinih direktora tvrdi da njegova tvrtka nije radila ništa drukčije od svih drugih. Oni, međutim, nisu dovoljni da se izbjegne neugodan dojam da je riječ o priličnoj sirovoj propagandi, odnosno filmu koji su vjernici napravili za vjernike. Dojam koji će, dakako, potvrditi imena na odjavnoj špici, među kojima ponosno stoji i John Podesta, jedan od voditelja izborne kampanje Hillary Clinton, a koji priču o ruskom hakiranju 2016. godine gura vjerojatno iz istih razloga zbog kojih je načelnik njemačkog generalštaba Ludendorff nakon 1918. godine gurao priču o Židovima, liberalima i nožu u leđa.

THE GREAT HACK

scenarij: Karim Amer, Erin Barnett & Pedro Kos

režija: Karim Amer & Jehane Noujaim

proizvodnja: Netflix, SAD, 2019.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 3/10

Oglasi

Nate Silver (konačno) vs. Pauline Kael

Nate Silver je ime koje je u Hrvatskoj relativno nepoznato, osim ako se ne krećete u stvarnim ili virtualnim krugovima hrvatskih PR profesionalaca, political junkieja, politologa ili pundita. Skromni američki statističar je, međutim, na globalnoj razini stekao svojevrsni status zvijezde, ili preciznije aureolu predizbornog gurua zahvaljujući svojim predviđanjima pobjeda Baracka Obame u predsjedničkim utrkama – 2008. godine, kad je relativno nepoznatog senatora iz Illinoisa proglasio favoritom u vrijeme kada su svi “ozbiljni” komentatori smatrali kako će se Hillary Clinton prošetati do demokratske nominacije i Bijele kuće, te 2012. godine kada je na početku postizborne večeri republikanski guru Karl Rove ušao u studio Fox Newsa uvjeren da će Mitt Romney postati novi predsjednik. Silver je tada uživao vrhunac popularnosti, dijelom zato što je svojim geekovskim imidžom  i hladnim statističkim analizama utjelovljavao trijumf znanosti oličene u naprednim demokratima nasuprot sujevjerju i predrasudama nazadnih republikanaca.

Silverova slava, međutim, nije dugo potrajala. Već 2015. godine je na svom blogu bio prisiljen na posipanje pepelom kada se ispostavilo da njegovi statistički modeli i moći predviđanja nisu tako efikasni kada se primijene s onu stranu Atlantika. A onda je došao Brexit, i na kraju, največi slon u staklarni svjetske industrije predizbornih anketa – Trump. Silver se može tješiti da se u potonjoj priči možda i nije toliko osramotio, odnosno kako se tu osramotio daleko manje od njegovih brojnih kolega. Zapravo, ako se gledaju sati i dani neposredno pred same izbore u studenom 2016. godine, Silver je bio mnogo bliže onome što se zove “statistička pogreška”, pa čak i precizniji u odnosu na ono što je 99,99 % etabliranih stručnjaka i medijskih komentatora predviđalo i priželjkivalo. Silver se, naime, nedugo pred same izbore usudio prognozirati da Trump ima čak 30 % šansi za pobjedu, a što je bilo dovoljno da ga twitosfera ili, preciznije, “cool” i “hip” ekipa koja sebe voli vidjeti kao twitosferu, proglasi šarlatanom, s obzirom “da je svima jasno da Trump nema nikakve šanse”.

U danima, tjednima i mjesecima koji su slijedili, a u kojima je američki i svjetski liberalni, progresivni i “cool” establishment prolazio kroz stadije bijesa, poricanja, cjenkanja i depresije izazvane Trumpovim predsjedništvom, Silver je marljivo prolazio kroz brojke, slova i statističke analize te pokušavao doznati što je to s predizbornim predviđanjima otišlo tako spektakularno krivo. Odgovora na pitanje zašto su ankete opet išle “u kupe”, a rezultati u “u špade” je mnogo, a Silver se, pokušavajući ih dati, nastojao držati srednjeg puta između komentatora i stručnjaka koji sve objašnjavaju nekim mitskim ruskim hakiranjem i onih koji drže da se sa dosadašnjim “pravilima službe” u anketarskom industriji mogu brisati intimni dijelovi tijela. Silver je, naime, sklon tezi da ankete i nisu toliko “zglajzale”, odnosno da su relativno precizno pogodile odnos dvoje kandidata na nacionalnoj razini, pa tako ukupan postotak Hillaryinih glasova odgovara onim u aketama, nego da je glavni problem njihovo tumačenje, odnosno potpuno ignoriranje institucije elektorskog kolegija i pojedinačnih država, pogotovo onih u od demokrata ignoriranom Rust Beltu koji je Trumpu donio pobjedu.

Silver je tako na kraju na svom blogu konačno objavio svoj zaključak prema kome je fijasko predizbornog predviđanja u stvari bio unaprijed zadan predrasudama pripadnika medijskog, političkog i kulturnog establishmenta koji ne samo da nisu htjeli, nego nisu niti mogli zamisliti Trumpovu pobjedu. Silver je sve to začinio statističkim opservacijama prema kojima su pripadnici novinarske profesije u SAD, a samim time i njeni influenceri, danas podrijetlom, obrazovanjem, društveno-ekonomskim statusom i svjetonazorom daleko uniformniji nego što su to bili prije nekoliko desetljeća. Još je važnije da su zahvaljujući tome što u pravilu pripadaju srednjoj ili višoj klasi, odnosno žive u liberalnim enklavama velikih gradova na američkom Sjeveroistoku, odvojeni ne samo od “malog čovjeka” i njegovih problema, nego i od birača koji ne dijele njihov svjetonazor ili imaju neke malo preče probleme od toga hoće li transrodne osobe u nekoj zabiti moći ulaziti u zahode. Svom tom fenomenu je dodatno doprinijela tzv. medijska konsolidacija, odnosno to što preko 90% svih medija u SAD drži tek šest korporacija, ali i fenomen suvremenih društvenih mreža gdje se želja za lajkovima i retweetovima, odnosno strah od ostracizma, odrazila pretvorila u tzv. “echo chamber” ili “mjehur” odvojen od stvarnosti gdje su se SAD i suvremeni svijet shvaćali onakvim kakvim trebaju biti umjesto onakvim kakvim jesu.

Pri svemu tome je najzanimljivije to što je Silver priznao da to, zapravo, i nije neki naročito nov fenomen. U svom tekstu je izrijekom spomenuo tzv. “sindrom Pauline Kael”, odnosno apokrifnu priču o uglednoj njujorškoj filmskoj kritičarki koja je 1972. godine, zgranuta time što je omraženi republikanac Richard Nixon “počistio” progresivnu demokratsku opoziciju na izborima, navodno izjavila “da to ne može shvatiti, jer nitko koga pozna nije podržavao Nixona”. Na istim izborima je Nixon pobijedio, između ostalog, tvrdeći da predstavlja tzv. “tihu većinu”, odnosno konzervativne birače koji možda nisu imali toliko vremena, sredstava ili sklonosti da na ulicama prosvjeduju poput progresivnih hipija ili pune novinske kolumne poput liberalnih intelektualaca, ali su zato na izborima znali iskazati svoje mišljenje. 2016. godina je pokazala da se stvari, zapravo, i nisu toliko bitno promijenile u nepunih pola stoljeća, bez obzira na sve priče o tehnološkom ili civilizacijskom progresu.

A naravno, to sve ima itekakve važnosti i za Hrvatsku, gdje su se zagovornici priča o liberalno-demokratskom “kraju povijesti” i “nema povratka na staro” suočili s tom istom “tihom većinom” ignoriranje čijih ekonomskih i drugih problema prije ili kasnije dođe na naplatu. Neugodnih iznenađenja, poput par tisuća glasova koja su “rejting efendiju” lišili drugog mandata koji se bio doimao sigurnim poput Hillaryine pobjeda, je bilo, a, kako stvari, bit će ih još više. Možda još više ukoliko bude još nekih, zagovornicima lijevih i liberalnih opcija, dragih, ali u suštini bespotrebnih gesti poput hashtagova #blokirajkolindu. Upravo takvo “signaliziranje vrline” stvara “mjehure” i buduće Pauline Kael koje će na rezultate izbora i referenduma u Hrvatskoj i drugdje gledati kao telad u šarena vrata.

Trump spasio titulu “politički nekorektnoj” Miss Kalifornije

Donald Trump, vlasnik licence za Miss SAD, donio je još jednu dramatičnu odluku kojom “problematična” nositeljica naslova ipak zadržava svoju tijaru. Carrie Prejean, Miss Kalifornije i prva pratilja Miss SAD, ipak će nositi svoje titule usprkos toga što su nedavno “izronile” fotografije na kojima se dotična pojavljuje u toplesu. TMZ je, pak, nedugo nakon Trumpove odluke “iskopao” još nekoliko “sočnih” fotografija koje datiraju iz vremena prije nego što je Prejeanova – o trošku samog izbora – sebi dala povećati grudi.

Problem s Prejean, naravno, nije bio u fotografijama niti bi u tom slučaju Trumpova odluka izgledala tako dramatičnom. Trump je prije par godina isto tako dramatično spasio titulu Miss SAD Tari Conner nakon što je otkriveno kako je dotična nedugo nakon izbora imala problema s drogom i alkoholom.

Cijela afera sa slikama je, zapravo, posljedica “gabule” u koju se Prejeanova uvukla kada je 19. travnja prilikom izbora za Miss SAD odgovarala na pitanja žirija. Jedan od članova žirija je bio i znameniti Perez Hilton, celebrity bloger homoseksualne orijentacije i samozvana “Kraljica svih medija”. On je Prejeanovu tada upitao što misli o istospolnim brakovima. Prejeanova, koja sebe opisuje kao “evangeličku kršćanku”, je rekla kako vjeruje da je “brak institucija koja može postojati samo između muškarca i žene”.

Prejean, koja se prije toga smatrala favoritom za osvajanje titule, morala se zadovoljiti ulogom Prve pratilje. Sama Prejean je poslije tvrdila kako su je upravo njene riječi koštale mjesta Miss SAD. To je, neposredno nakon samog izbora, više nego eksplicitno potvrdio i sam Hilton, nazvavši je “glupom kujom” a kasnije je časteći još “sočnijim” epitetima. Čak se i sama direkcija izbora Miss Kalifornije morala ograđivati od tih “politički nekorektnih” stavova.

Nije trebalo dugo da se zahukta kampanja protiv Prejean, što kroz osude od strane svih relevantnih ličnosti američke industrije zabave, što zbog intenzivno kopanje svih kompromitirajućih detalja iz prošlosti Prejeanove. Kada su toples-fotografije – čednije od onih koje je objavio TMZ – konačno pronađene, zagovaratelji oduziumanja titule su dobili daleko manje kontroverzni argument od “problematičnih” stavova. Prejeanova je, tvrde oni, ignoriranjem tih detalja iz svoje prošlosti narušila ugovorne obveze s direkcijom izbora za Miss, pa, stoga mora predati titulu.

Trump je, pak, jučer možda stvari stavio na svoje mjesto obrazloživši odluku da Prejeanova zadrži titulu. Naime, stavovi Carrie Prejean definitivno nisu “na liniji” koju promovira američka LGBT zajednica i njoj više nego skloni medijski establishment. Međutim, ti su stavovi identični onima koje je, između ostalog, za vrijeme prošlogodišnje kampanje iznosio današnji predsjednik Barack Obama.

Čak, štoviše, ako je suditi po rezultatima prošlogodišnjeg referenduma o istospolnim brakovima, Prejean je po tom pitanju samo odrazila većinsko mišljenje stanovnika države koju je predstavljala na izboru za Miss SAD.

I, konačno, od teze o licemjerju, odnosno o nespojivosti tvrdnji o vlastitim kršćanskim načelima s poziranjem u provokativnim pozama, daleko je važnije pitanje slobode govora, odnosno zloporabi “političke korektnosti” i ustanovljivanja novog “verbalnog delikta” u naoko prosvijećenim Sjedinjenim Državama. Prejean zbog nesklada između onoga što je nekada radila i što danas govori možda može biti shvaćena kao licemjer, ali je daleko licemjernije razapinjanje na križ mlade misice za istu stvar zbog koje nitko ne bi digao ni šapta protiv trenutnog mesijanskog predsjednika.