RETRO-RECENZIJA: Otkucaj smrti (Ticker, 2001)

uloge: Steven Seagal, Tom Sizemore, Jaime Pressly, Dennis
 Hopper, Peter Greene, Ice T, Michael Halsey
 scenografija: Arnd Stockhausen
 kostimografija: Tricia Gray
 fotografija: Philip Alan Waters
 montaža: Ken Morrisey
 glazba: Serge Colbert
 scenarij: Paul B. Margolis
 režija: Albert Pyun
 proizvodnja: Artisan, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 92 '

Nettles (Sizemore) je policijski detektiv iz San Francisca koji se još ne može pomiriti s gubitkom žene i djeteta. No, stjecajem okolnosti Nettles će se ponovno morati suočiti sa svojim demonima kada San Francisco postane žrtvom irskog terorista Swanna (Hopper) koji koristi svoje bombaške vjestine i ubija na desetine nedužnih ljudi kako bi policiju natjerao da pusti njegovu djevojku Claire (Pressly). Nettles, umjesto da popusti zahtjevima suludog bombaša, odlučuje pronaći manijaka i u tu svrhu počinje suradnju sa Glassom (Seagalom), šefom bombaškog odjela.

Otkucaj smrti je dobio nešto negativnog publiciteta kada je Jaime Pressly poslije snimanja svog kolegu Stevena Seagala optućila za seksualno zlostavljanje. Autor ovih redaka ima razloga sumnjati u to, mada je Pressly u scenama u kojima se pojavljuje pokazala entuzijazam krepane mačke i ostavila dojam osobe koja jedva čeka završnu klapu. Naime, dotični dojam ostavljaju gotovo sve osobe koje su imale nesreću da se pojave pred kamerama, uključujući tako eminentna imena kao što su Ice T, Tom Sizemore i Peter Greene – osobe za koje je ipak teško zamisliti da bi bili objektima Seagalovog seksualnog zlostavljanja. A i sam Seagal se pred kamerama čini prilično neraspoloženim, vjerojatno zbog scenarija koji ga tjera da umjesto borilačkih koristi glumačke vještine, kojima očito ne raspolaže. Pravi razlog zbog čega je Otkucaj smrti usprkos dojmljive glumacke postave zavrsio kao “straight-to-video” naslov bit ce jasan svim onima koji su uspjeli prepoznati ime osobe koja je potpisana kao režiser. Albert Pyun, kao i mnogo puta u svojoj dugoj karijeri, ponovno tjera i najprekaljenije kritičare da se uhvate za glavu i zapitaju kako netko može režirati tako loše filmove. Očajna gluma je sasvim primjerena bijednim specijalnim efektima, montaži koja je od zapleta učinila bezobličnu masu i fotografiji zahvaljujući kojoj gledatelji nemaju pojma koga to Seagal mlati u završnim scenama filma. Zbog svega toga, Otkucaj smrti se može komotno proglasiti jednim od najgorih naslova koji su došli u nase videoteke.

OCJENA: 1/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 21. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Posljednji dah (Choke, 2001)

uloge: Dennis Hopper, Michael Madsen, Chelsy Reynolds, Roy Tate, Paula
Stevens
glazba: Nigel Holton
scenarij: John Sjorgen
režija: John Sjorgen
proizvodnja: Artist View, SAD, 2000.
distribucija: UCD
trajanje: 89′

Henry Clark (Hopper) je losanđeleski biznismen i udovac kojemu je najvažnija stvar na svijetu njegova kći Gina (Reynolds). Kada Gina, nakon što je popila par čašica previše, sjedne za volan i ubije čovjeka, Henry bez mnogo razmišljanja počinje skrivati dokaze. Na žalost, tome je svjedok bio njegov negdašnji poslovni partner i sitni varalica Ron (Tate), koji zbog toga počne ucjenjivati Henryja kako bi njegovu tvrtku iskoristio za svoje ilegalne aktivnosti. No, prilikom susreta u zahodu Henry izgubi živce i poćne daviti Rona. Nakon što je shvatio da je ubio čovjeka Henry na brzinu iskombinira plan kojim bi neopazice odnio tijelo svoje žrtve. Ali ispostavlja se da je događaju svjedokom bio Will (Madsen), tip koji Henryju nudi prilično bizarnu ponudu. Naime, Will je serijski ubojica te je spreman Henryju pomoći da sakrije leš, ali pod uvjetom da mu Henry vrati uslugu. Henry pristaje, ali postaje sve zabrinutiji da bi on i Gina mogli postati žrtvama manijaka.

Ovisno o raspoloženju, gledatelji će na Posljednji dah reagirati kao na tipićan celuloidni ispljuvak C-produkcije ili kao prilično hrabar pokušaj da se ograničenja niskog budžeta nadvladaju neuobičajenim pristupom prežvakanoj temi. Scenarist i reziser Sjorgen se, pak, ne može pohvaliti bog-zna-kako uvjerljivim zapletom (koji će filmofile podsjetiti na Hitchcockov klasik Nepoznati iz Nord Expressa), a još manje bizarnim podzapletima zbog kojih je film duži nego sto bi trebao biti. Dojam o filmu također kvare još bespotrebnije scene golotinje na najgore moguće odabranim mjestima. No, ono što Posljednji dah gubi u sadržaju, koliko-toliko je nadoknađeno formom. Naime, umjesto konvencionalnog vođenja priče, Sjorgen gotovo sve događaje u filmu prikazuje kroz vizuru glavnog junaka, koristeći pri tome unutarnje monologe, flashbackove i vizije. Zbog svega toga Posljednji dah ima nadrealnu atmosferu zbog koje će na trenutke šašavi obrati u priči izgledati neobično zabavnu i cijelom filmu dati svojevrsni “trash” šarm. Svemu tome se moraju dodati legende niskobudžetnog filma Hopper i Madsen, koji su se očigledno dobro zabavljali prilikom snimanja i koje je uvijek dobro vidjeti kako glume u istom filmu. Zbog svega toga Posljednji dah je bizarni filmčić koji će zabaviti čak i one koji previše ne cijene nekonvencionalne filmske stilove u žanrovskim ostvarenjima.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 31. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RIP Dennis Hopper (1936 – 2010)

Bilo bi pretenciozno govoriti da je Dennis Hopper najveći glumac koji je ikada postojao, ali je neosporno da je bio velikan glumačke profesije. Mnogo je važnije da je isto tako bio ličnost čija je živopisna biografija – prepuna velikih dostignuća, ekscesa, a na kraju i spektakularnih svjetonazorskih zaokreta – u mnogo čemu simbolizira životni put babyboomerske generacije (iako sam, po najstrožim, kriterijima kao dijete 1930-ih nije bio babyboomer) . Pomalo je zanimljivo pronaći ironiju u tome da je Hopper svoju karijeru u klasičnim Kazanovim filmovima kao “Buntovnik bez razloga” i “Div” gdje mu je partner bio James Dean; i dok je Deana prerana smrt učinila besmrtnom ikonom jedne generacije, Hoppera je morao ići težim putem. Krajem 1960-ih su ga eksperimenti s kontrakulturom učinili superzvijezdom, a onda propalitetskom karikaturom, da bi tek 1980-ih preporodio kao vrhunski holivudski karakterni glumac. Neke od najboljih filmova ikada snimljenih, kao što je “Plavi baršun”, jednostavno nije moguće zamisliti bez Hoppera.