Oznaka: David Ayer

RECENZIJA: Sabotaža (Sabotage, 2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Relativno se rijetko dogodi da razlog neuspjeha nekog filma leži u nastojanju njegovih tvoraca da neki važan društveni problem pokušaju predstaviti na ozbiljan i realističan način. Takvi su slučajevi, međutim, daleko češći kada je ciljana publika na osnovu prethodnih iskustava ili drugih detalja – poput imena ili njuške na plakatu – mogla očekivati nešto drugo. Kao jedan od najsvježijih primjera bi mogla poslužiti Sabotaža, akcijski triler u režiji Davida Ayera. Iako dotični uživa ugled zahvaljujući scenariju za hvaljeni policijski film Dan obuke, odnosno režiji isto tako hvaljene Posljednje patrole, gledatelje je u kino vjerojatno više privukao nastup Arnold Schwarzeneggera, bivšeg austrijskog bodibildera koji nakon završetka političke karijere pokušava obnoviti reputaciju zvijezde akcijskog filma.

Schwarzenegger u filmu na prvi pogled tumači lik tipičan za klasična ostvarenja njegove filmografije. John “Breacher” (Probijač) Wharton je agent federalne Agencije za kontrolu narkotika (DEA) koji je među svojim kolegama postao legenda zahvaljujući uspjesima u borbi protiv najbolje organiziranih, najbeskrupuloznijih i najkrvoločnijih narko-kartela. Breacher to velikim dijelom duguje i malenom, ali vrhunski izvježbanom timu agenata koji djeluje poput elitnih specijalaca. Prilikom posljednjeg prepada na sjedište jednog od narko-kartela Breacher i njegovi kolege koriste priliku da se u stvorenoj gužvi “posluže” s tamo sakrivenim milijunima dolara. Međutim, pripadnici Breacherove postrojbe nisu u stanju uživati u tako zarađenom novcu, jer ga je netko ukrao, a nakon toga oni sami postali predmetom višemjesečne unutarnje istrage. Ona završi bez rezultata, ali Breacherove ljude netko iznenada počne ubijati. Formalna istraga ubojstava je povjerena lokalnoj policajki Caroline Brentwood (Williams), koja se pri tome suočava s otvorenim neprijateljstvom Breacherovih ljudi, bez obzira što svi oni predstavljaju potencijalne žrtve. Krvoproliće se, usprkos tome, nastavlja, a Brentwood, koja je prethodno pretpostavljala da su ubojice unajmljene od osvetnički rasploženih narko-kartela, počinje sumnjati da je pozadina cijele priče mnogo složenija. 

Godine, dugogodišnje izbivanje iz Hollywooda i promjene ukusa publike su učinile svoje, pa Sabotaža jednostavno više ne može biti tipična Schwarzeneggerova akcijada u kojoj on poput superheroja “taraca” na desetine negativaca. Od svega je ostao samo imidž hollywoodske ikone na koju se “nakalemio” jedan prilično složeni i za Schwarzeneggra atipični lik. Gledatelji, naima, već na samom početku, kada Breacher bez suvišnih “zašto” sebi počne trpati novac u džep, shvaćaju da lik nije pozitivac, odnosno ne pozitivac u najužem smislu riječi. Zapravo, sve do same završnice su njegovo moralno određenje i motivi pod znakom pitanje. A to, pak, zahtijeva daleko veći glumački talent od nekadašnjeg bodibildera čiji su glavni adut bili mišići. Sretna je okolnost da je Ayer Breachera okružio sa hrpom živopisnih kolega koji, svaki na svoj način, iskazuju disfunkcionalnost kao posljedicu života na rubu zakona. Pri tome valja pohvaliti gotovo neprepoznatljivog Sama Worthingtona, ali još više Mireille Enos, koja je očigledno uživala u dojmljivom liku federalne agentice kojoj su amfetamini skuhali mozak i stvorili ovisnost o seksu i nasilju. Vrlo dobar je, pak, i Olivia Williams, koja predstavlja nešto najbliže “normalnom” policajcu u ovom filmu, ali koja zbog sklonosti čašici i makijavelističkom pristupu prema seksu pokazuje da i nije tako daleko od ruba koja je prešao Breacher.

U Sabotaži će, međutim, još više u oči upasti količine i eksplicitnost nasilja neuobičajene za hollywoodski prosjek (pa i Schwarzeneggerov opus). To, možda i ne iznenađuje, s obzirom na cenzorski rejting “R”, ali ovaj put, za razliku od lepršavih Schwrazeneggerovih akcijada 1980-ih, u pitanju više nije mitraljiranje hordi bezličnih negativaca, nego se ljude ubija na dijabolički neugodne načine pri čemu ne prska samo krv, nego se publici pruža uvid na mozak, crijeva i druge dijelove anatomije. Još je važnije da nasilje nije ograničeno samo negativce, nego i na nominalne protagoniste, odnosno da zvjerskom ubijanju i mučenju mogu biti izloženi čak i potpuno nedužni ljudi ili slučajni namjernici. Sabotaža tako nastoji biti “ozbiljan” film, odnosno na naturalistički način pokazati kako neka od Hollywooda popularizirana rješenja problema narko-kriminala izgledaju u praksi, odnosno kakav bi njihov učinak bio na ljude koji ih namjeravaju sprovesti. Ayer, čiji se scenaristički motivi često vrte oko psihološke cijene koje vojnici i policajci moraju plaćati kako bi čuvali mir običnih građana, ovdje “rat protiv droge” pokazuje isto tako traumatičnim za američke policajce kao što su vijetnamski i irački rat bili traumatični za vojne veterane. A implicitno se sugerira da je taj rat drukčiji od “običnih” krvoprolića na drugim stranama oceana koje se moglo napustiti, prije svega zbog toga što je on stvorio kartelovski monstrum s druge strane granice. 

Sabotaža je zbog toga izuzetno mračan, pesimističan i deprimirajući film, i ne čudi što će mnogi gledatelji koji su očekivali akcijsku zabavu biti razočarani. U tome od pomoći neće biti ni konvencionalna scena završnog obračuna, koja se doima poput ne baš najspretnijeg pokušaja da se naturalističkom trileru da “hollywoodski” završetak. Sabotaža je uz malo scenarističkog peglanja i spretnije montaže mogla riješiti neke od tih nedostataka. No, bez obzira na to što predstavlja komercijalni neuspjeh, može se proglasiti jednim od najneobičnijih, najzanimljivijih, a možda i najzrelijih filmova u Schwarzeneggerovoj karijeri.

SABOTAŽA

(SABOTAGE)

uloge: Arnold Schwarzenegger, Sam Worthington, Olivia Williams, Terrence Howard, Joe Manganiello, Mireille Enos, Harold Perrineau

scenarij: David Ayer

režija: David Ayer

proizvodnja: QED International/Open Road Films, SAD, 2014.

trajanje: 109′

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za fak.hr, objavljena 2014. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Bright (2017)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara 
BRIGHT
uloge: Will Smith, Joel Edgerton, Noomi Rapace, 
Lucy Fry, Edgar Ramirez, Ike Barinholtz
scenarij: Max Landis
režija: David Ayer
proizvodnja: Netflix, SAD, 2017.
trajanje: 118 min.

Ako u bliskoj budućnosti svjetska industrija zabave bude pod hegemonijom jedne korporacije, onda će to najvjerojatnije biti Netflix. Takav je dojam danas teško izbjeći, a bilo je ga teško izbjeći i u posljednjih par godina kada su nekadašnji dostavljači DVD-ova preko streaminga započeli ekspanziju na sva svjetska tržišta, pri čemu im je jedan od temelja strategije bila proizvodnja vlastitih sadržaja. Pri tome Netflixovi stratezi nisu pokazivali neku naročitu brigu koliko će to koštati i koliko bi takav nonšalantan odnos prema financijama mogao imati potencijalno kobne posljedice po budućnost njihove tvrtke. Jedan od brojnih primjera spremnosti da se basnoslovne svote ulažu u projekte za koje se ne čini previše jasno hoće li imati publiku ili ne jest Bright, cjelovečernji igrani film koji je krajem 2017. godine sa oko 100 milijuna uloženih dolara stekao reputaciju najskupljeg u povijesti Netflixa, ali i jednog od najgore dočekanih od strane kritike. Netflix, međutim, slično kao i drugi hollywoodski studiji u istovjetnim situacijama, nije bio previše impresioniran kritičarskim “toplim zecom” te je najavio snimanje nastavka, a što sugerira možda još drskiji pokušaj da se napravi franšiza koja bi jednog dana mogla biti Netflixova verzija Marvelovog filmskog univerzuma.

Bright bi se, s druge strane, mogao nazvati i svojevrsnim neslužbenim spin-offom ili alternativnom verzijom nekih drugih fiktivnih univerzuma, prije svega Tolkienovih. Radnja se, pak, događa u Los Angelesu koji pripada današnjem dobu, ali jednom paralelnom univerzumu gdje su se moderni svijet, civilizacija i tehnologija koegzistiraju s magijom i fantastičnim stvorenjima kao što su vilenjaci, patuljci, orkovi, zmajevi i kentauri. Los Angeles je, s druge strane, u nekim žalosnim detaljima prilično sličan ovom univerzumu, prije svega u kontekstu dubokih socijalnih razlika i s njima vezanih rasističkih i drugih predrasuda u Gradu Anđela. Tako su vilenjaci na vrhu društvene hijerarhije te kontroliraju medije, banke i vrhove državne uprave, dok su orkovi na dnu, prisiljeni obavljati slabo plaćene poslove i biti osuđeni na siromaštvo i kriminal; ljudi se nalaze negdje u sredini i iskazuju neprijateljstvo prema jednima i drugima. To se odnosi i na nominalnog protagonista, losanđeleskog policajca Daryla Warda (Smith) kojemu su pretpostavljeni za partnera postavili Nicka Jacobyja (Edgerton), prvog policajca-orka, prema kojem njegovi ljudski kolege osjećaju prezir, a orčki sunarodnjaci ga smatraju izdajnikom. Ni Ward ne podnosi Jacobyja, ali je s njim prisiljen surađivati kad se obojica nađu upetljani u potragu za basnoslovno vrijednim čarobnim štapom koji posjedniku daje neopisivu magijsku moć, a kojeg žele kako korumpirani ljudi tako i ekstremna vilenjačka sekta Inferna koje vodi Leilah (Rapace). Pri tome je ključ za potragu vilenjakinja Tikka (Fry), jedna od rijetkih “svijetlih” koje su u stanju kontrolirati štap.

Ayer je u nepuna dva desetljeća izgradio reputaciju na filmovima koji temom i ugođajem velikim dijelom korespondiraju Danu obuke, njegovom najuspješnijem ostvarenju, odnosno bave se mračnim naličjem Los Angelesa iz perspektive njegovih čuvara reda. Bright u tom smislu predstavlja svojevrsnu varijaciju na temu, pri čemu su elementi fantastike manje-više ništa drugo do izgovor za više specijalnih efekata ili ponekad nimalo suptilne alegorije na društvene probleme u stvarnom svijetu. Upravo je ovo potonje stalo na žulj salonskom ljevičarstvu sklonoj kritici, jer dok je još mogla proći priča da orkovi “glume” Afroamerikance i druge potlačene manjine, u prikazu vilenjaka kao elite se mogla pročitati i kao potencijalno antisemitska priča, čak i ako je ljudska vrsta u Brightu prikazana kao gomila bigota nalik na način kako hollywoodska elita zamišlja Trumpovo biračko tijelo. Problemi sa eventualnom političkom nekorektnošću su, međutim, daleko manji od strukturnih problema koje stvara Landisov scenarij, koji ponekad crnohumorno i groteskno preplitanje mitskih stvorenja s modernim svijetom ostavlja neobjašnjenim s izuzetkom par kratkih aluzija na nekakav epski sukob s Mračnim gospodarom prije nekoliko tisuća godina. Uz nedorađenost osnovnog koncepta se može zapaziti i nedorađenost brojnih sporednih likova, odnosno čini se da su scenaristi taj posao ostavili za nastavke. Zbog toga se može postaviti pitanje nije li Bright možda bolje funkcionirao kao mini-serija. No, s druge strane, Ayer je zahvaljujući dobrom iskustvu, ali i izdašnim resursima, uspio stvoriti koliko-toliko uvjerljiv svijet te dostaviti niz spektakularnih akcijskih scena koje funkcioniraju usprkos klišeja. I dok se Will Smith ne snalazi baš najbolje u ulozi opterećenoj klišejima, Edgerton ostavlja mnogo bolji dojam čak i pod grotesknom maskom koja ga čini neprepoznatljivim. I ostatak glumačke ekipe je dobar, čak i u rutinerskim i često nezahvalnim ulogama, pa je to razlog zašto nepuna dva sata prođu prilično brzo, učinivši Bright Netflixovim ulaganjem koje bi se u budućnosti moglo čak i isplatiti.

OCJENA: 5/10

RETRO-RECENZIJA: Dan obuke (Training Day, 2001)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
uloge: Denzel Washington, Ethan Hawke, Scott Glen, Harris Yulin, Tom
 Berenger, Raymond J. Barry, Cliff Curtis, Eva Mendes, Rafael Cruz,
 Snoop Dog, Macy Gray, Dr. Dre, Charlotte Ayana, Samantha Becker,
 Nick Chindlund
 glazba: Mark Mancina
 scenarij: David Ayer
 režija: Antoine Fuqua
 proizvodnja: Warner, SAD, 2001.
 distribucija: Issa
 trajanje: 120'

Jake Hoyt (Hawke) je mladi i nadobudni losanđeleski policajac koji sanjari o karijeri detektiva i većoj placi kojom bi hranio svoju obitelj. Prilika za to mu se otvara nakon što se za njega odjednom zainteresirao Alonzo Harris (Washington), legendarni detektiv odjela za narkotike, i uzeo ga u obzir za člana njegove superelitne jedinice agenata- provokatora. No, prije nego što Jake dobije to prestižno mjesto, Alonzo će ga jedan dan provesti ulicama ne bi li se upoznao s njegovim sposobnostima i usput mu pokazao što ga sve ceka na poslu. Odnosno, barem takav dojam Jake ima sve do trenutka kada mu postane jasno da Alonzove metode borbe protiv kriminala krše nešto malo više od pravilnika s policijske akademije te čak skreću na onu stranu zakona. No, na zgražanje idealističkog Jakea Alonzo reagira pragmatičkim rezoniranjem prema kojemu agent-provokator ne može preživjeti na ulicama, odnosno dobro obaviti svoj posao, ukoliko svojim postupcima ne zasluži povjerenje kriminalnog polusvijeta. Jake do posljednjeg trenutka želi vjerovati kako je u pitanju samo test, ali će, prije nego što dan završi, shvatiti da je Alonzo zaglibio tako duboko da Jakeu više u pitanju neće biti samo karijera, nego i život.

Dan obuke je triler koji u povijest nije ušao samo po tome sto je poslužio da Akademija ispravi dugogodišnju nepravdu i Denzelu Washingtonu udijeli odavno zasluženi “Oscar”. Taj je film bio prvi veliki holivudski projekt koji je u američka kina nakon napada na New York donio nešto ozbiljnije teme i depresivniji ugođaj (pogotovo s obzirom da tretira korupciju u policiji, instituciji koja je nakon proslogodišnje tragedije u svijesti prosječnog Amerikanaca dobila gotovo svetački status). Takodjer će Dan obuke u povijest ući i zbog toga što je jedan od prvih holivudskih projekata koji je nakon dugo godina razbio “politički korektne” stereotipe i glavnom negativcu stavio crnu boju koze. No, najvažnija stvar u Danu obuke jest u tome da je riječ o više nego profesionalno urađenom filmu.

Za to najveće zasluge ima Antoine Fuqua (Elitne ubojice), crni filmaš koji se sve donedavno smatrao tipičnim videospotaškim plaćenikom. Zahvaljujući svojom dobrom poznavanju crnačkih geta (gdje se odvija veći dio radnje), kao i velikoj želji da se razbiju stereotipovi, Fuqua je film snimio s manje vizualne “kulerštine”, a više discipline, te se umjesto akcije više orijentirao na likove i njihove dileme. Fuqua je imao sreće da za scenarij dobije djelo Davida Ayera (Brzi i žestoki), čovjeka koji je odrastao u Rampartu, problematičnoj četvrti Los Angelesa, te je u film unio ne samo dosta autentičnog ugođaja, nego cijelu priču postavio prilično inteligentno, ne nastojeći gledateljima dati crno-bijelu karakterizaciju i “politički korektne” propovijedi, nego čak i negativce pokazati kao višeslojne likove sa složenim motivacijama. Tako čak i policajci koji su do srži ogrezli u korupciju nastoje opravdati svoje postupke nastojanjem da se “na ljutu ranu stavi ljuta trava”, lokalni gangsteri su prikazani kao osobe koje imaju neki svoj kodeks časti, a film također sugerira da je i Alonzo jednom davno bio mlad, neiskusan idealist poput Jakea.

U tome su Ayer i Fuqua imali više nego uspješnu podrsku od strane Washingtona koji je odigrao ulogu svog života, očigledno se sjajno zabavljujući u ulozi koja ga je odvela daleko od stereotipnih likova anđeoskih pozitivaca koje je morao tumačiti posljednjih par desetljeća. Washington je u ovaj posao uložio dosta energije i njegov je Alonzo višeslojan lik, koji je ne samo sposoban samo zavesti Jakea vještim opravdavanjima svojih postupaka i apeliranjem na njegove skrivene motive, nego i kod mnogih gledatelja do posljednjeg trenutka ostaviti tračak nade da je ipak riječ o pozitivcu. Ethan Hawke (Prije svitanja, Hamlet), iako predstavlja vrlo dobar izbor za lik Jakea, usprkos sveg svojeg talenta, jednostavno je morao ostati u sjeni veličanstvene Washingtonove uloge, dijelom i zato što je njegov lik, kao moralna vertikala s kojom su se gledatelji morali identificirati, manje složen. Washingtonu i Alonzu društvo pravi prilicno velika, ali dojmljiva glumačka ekipa gdje veteranima kao što su Glen, Yullin, Barry i Berenger društvo prave glazbenici poput Snoop Doga, Dr. Drea i Macy Gray. Na žalost, dojam o filmu je, kao i obično, pokvaren završnicom gdje je ne baš uvjerljivi stjecaj deus ex machina okolnosti poslužio da se gledateljima servira obavezni hepiend, koji nije u skladu s prilično mračnim i depresivnim tonom ostatkom filma. No, usprkos ovog ustupka holivudskim konvencijama, Fuqua se može pohvaliti da je napravio jedan od boljih holivudskih proizvoda s početka ovog milenija.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RECENZIJA: Odred otpisanih (Suicide Squad, 2016)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara

Kvantiteta se s vremenom pretvori u kvalitetu. Ili, slikovito rečeno, kada netko u nekoliko godina naštanca hrpu filmova, veća je vjerojatnost da će neki od njih biti uspješan. Barem se time mogu tješiti DC Comics, koji je sa svojim spektakularnim projektom vezanih ekranizacija stripova o superherojima krenuo s velikim zakašnjenjem u odnosu na Marvel Comics. To znači da DC Comics i Warner Bros. sada imaju samo tri filma u odnosu na Marvelovih 13, te da su opcije da se napravi nešto zbilja posebno ili kvalitetno bile ograničene. Što, naravno, ne spriječava Marvelovce da DC-jevcima nabija komplekse, a posebno fanovima DC-jevih stripova koji u očaju plasiraju kojekakve teorije zavjere o tome da su filmski kritičari potkupljeni kako bi pisali loše o filmskim ukazanjima DC-jevog univerzuma. Posljednja eskalacija tog fenomena se zbila s filmom Odred otpisanih, koji je čak potakao pokretanje peticije za gašenje Rotten Tomatoes, jednog od najpopularnijih agregatora mainstream filmskih kritika, gdje u trenutku pisanja ovog teksta najnoviji DC-jevski film ima porazni rejting od samo 26% pozitivnih recenzija. Cijeli slučaj je još zabavniji ako se u obzir uzme da je Rotten Tomatoes u vlasništvu Warner Bros. a što hipotezu o nekakvom financijskom “podmazivanju” kritičara, najblaže rečeno, stavlja na prilično klimave temelje.

Odred otpisanih, s druge strane, kao i svi DC-jevski i, dakako, Marvelovi filmovi, u onom ključnom, poslovnom smislu, još uvijek može računati na vjernu fanovsku i sličnu publiku koja će svojim odlaskom u kino-dvorane sve ono loše što o njemu kritičari napišu učiniti potpuno nevažnim. S druge strane, film predstavlja svojevrsni otklon od prva dva filma iz serije, i to ne samo zbog toga što je režisera Zacka Snydera zamijenio David Ayer; umjesto pojedinačnih superheroja kao što su Superman (u Čovjeku od čelika) i Batman (koji mu se pridružio u Zori pravednika) pojavljuje se tim likova, i to ne superheroja, nego supernegativaca. Ayer, koji je također napisao scenarij, pronašao je, zahvaljujući bogatstvu zapleta iz originalnih stropova, način da od tih supernegativaca, barem formalno, napravi pozitivce, odnosno protagoniste.

Na samom početku se američka vlada, nakon smrti Supermana u prethodnom nastavku, suočava s mogućnošću da sljedeći superheroj ili, kako se to službeno zove, “metačovjek”, možda i neće biti takva dobričina, te da se moraju pronaći ljudi ili metaljudi sličnih sposobnosti kako bi mu se mogli suprotstaviti. Rješenje za taj problem Amanda Waller (Davis), vladina operativka zadužena za “crne” poslove, pronalazi u supertajnom zatvoru gdje su smješteni neki od najopasnijih kriminalaca u SAD – profesionalni ubojica i nepogrešivi strijelac Deadshot (Smith), vrhunski atentator Slipknot (Beach), mutirani kanibal Killer Croc (Akkinouye-Agbaje), bivši gangster-pirokinetičar El Diablo (Hernandez), australski provalnik Captain Boomerang (Courtenai) i bivša psihijatrica, a sada Jokerova djevojka Harley Quinn (Robbie). Sve njih bi trebala kontrolirati arheologinja dr. June Moon (Delevigne) koju je opsjeo duh drevne Čarobnice/Enchantress, odnosno nadzirati zapovjednik specijalaca, pukovnik Rick Flagg (Kinnaman). Tako stvoreni tim, čijim su članovima u zamjenu za sudjelovanje u samoubilačkoj misiji obećani život i druge sitne povlastice, se okuplja kada Midway City postane metom napada nepoznatog natprirodnog i nezaustavljivog bića.

Kritičari su za Odred otpisanih stvorili konsenzus ne samo o tome da je riječ o lošem filmu, nego i o razlozima zbog kojih je postao loš. Najčešće se spominje hipoteza da je Ayer započeo, a možda čak i napravio nešto što bi moglo biti dobro, ili barem gledljivo, ostvarenje, ali da su ga kalkulantski raspoloženi šefovi Warnera, nastojeći ga učiniti što prihvatljivijim najširoj mogućoj publici, izmijenili ne samo do neraspoznatljivosti nego i do nerazumljivosti. Do javnosti su još i prije same premijere dolazile o vijesti o nadosnimavanju pojedinih scena, kao i nastojanju da se u njega ubaci što više scena koje bi sadržajem ili općim tonom odgovarali traileru koji je nekoliko mjeseci ranije izazvao euforiju među fanovima. Argumenti za frankenštajnsku post-produkciju se u samom filmu mogu pronaći prije svega o kaotičnoj montaži koja, prije svega u prvom dijelu filma, zbivanja čini teško razumljivima. A također se teško oteti dojmu da je Odred otpisanih u svom originalnom obliku trebao biti mrtvački ozbiljan akcijski film o hrpi prilično loših ljudi regrutiranih da svijet spašavaju od nečega još goreg, ali i da je netko sve to odlučio “zasladiti” infantilnim humorom, ukloniti potencijalno uznemiravajuće nasilje i, konačno, loše ljude napravio dobrima kako bi dječici u kino-dvoranama ne bi davao neadekvatne životne uzore. Ono što možda najviše upada u oči je pomalo previše očigledan pokušaj da se u film ubaci nakon Batmana i Supermana najveća od svih ikona DC-jevog univerzuma – supernegativac Joker – i to na način koji, zapravo, i nema nekakve velike veze s radnjom. To što ga Jared Leto tumači na način koji je za nekoliko dimenzija ispod Jacka Nicholsona i Heatha Ledgera nimalo ne pomaže. Jedina stvar vezana uz epizodu s Jokerom je pojava Harley Quinn, možda najpoznatije i najživopisnije DC-jeve supernegativke, a koju s prilično entuzijazma tumači Margot Robbie.

Ona predstavlja glavni adut filma i manje-više jedini razlog zbog koga bi se nekome isplatilo odsjediti dva sata u kino-dvorani. Osim nje se među glumačkom postavom mogu istaći jedino Will Smith kao profesionalni ubojica koji pokušava ostati obiteljski čovjek i Jay Hernandez kao zlikovac traumatiziran osobnom tragedijom. Čak i da je ostatak glumačke ekipe bio na zadatku, teško bi pomogao nedovoljno razrađenim likovima, ali i kaotičnom i neuvjerljivom scenariju koji pliva u klišejima. Tako je pukovnik specijalaca zaljubljen u “metaženu” koju bi trebao čuvati, a na kraju upravo ona izaziva kaos koji će njegov tim morati “počistiti”. Za završni obračun, koji se odigrava noću na ulicama opustošenog grada, se na prvi pogled čini da je zamišljen u nekakvom “noirovskom” stilu, ali je na kraju noć bila samo izgovor za uobičajeno orgijanje majstora za specijalne efekte (kojima je dan-danas lakše raditi noćne scene). A oni su danas tako obični, a završna bitka tako antikatarktička i slična onoj u Zori pravednika (i sijaset drugih superherojskih filmova) da će onima koji to baš žele u sjećanju ostati prije zbog relativno oskudnog kostima koji nosi manekenka Delevigne. Onim najzagriženijim filmovima koji su se na Odred otpisanih “navukli” kao nekakvu superherojsku verziju Dvanaest žigosanih će cijelo iskustvo biti još gore; neumitne usporedbe s nepunih pola stoljeća starim ratnim klasikom koji možda nije imao cool costime, soundtrack i spec-efekte, ali je zato imao Leeja Marvina, Charlesa Bronsona i suvislu priču su po novi DC-jev film katastrofalne. Od DC-ja i Warnera ćemo nešto uistinu dobro u njihovoj filmskoj seriji, po svemu sudeći, morati čekati još par godina.

ODRED OTPISANIH
(SUICIDE SQUAD)
uloge: Will Smith, Margot Robbie, Joel Kinnaman, Jai Courtenai, Viola Davis, Jared Leto, Cara Delevigne, Adewale Akinnouye-Agbaje, Adam Beach
scenarij: David Ayer
režija: David Ayer
proizvodnja: Warner Bros./DC Comics, SAD, 2016.
trajanje: 123 min.

OCJENA: 3/10

 

RECENZIJA: Fury (2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
FURY
uloge: Brad Pitt, Shia LaBeouf, Logan Lerman,
Michael Peña, Jon Bernthal
scenarij: David Ayer
režija: David Ayer
proizvodnja: Columbia Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 135 '

Ako posljednjih nekoliko desetljeća snimate ratni film s nešto ozbiljnijim ambicijama, morate uložiti makar simbolični napor kako bi “politički korektnim” kritičarima dali izgovor da ga proglase “antiratnim”. Pri tome je velika vjerojatnost da će oni, na ovaj ili onaj način, u svojim recenzijama koristiti riječi “rat je pakao”. Prva ličnost koja je izrekla te riječi je, inače, bio general William Tecumseh Sherman, jedan od najvećih vojskovođa u američkoj povijesti. To se zbilo na samom početku građanskog rata kada se u jednoj raspravi suprotstavio širokom uvriježenom mišljenju kako će taj sukob biti brz i bezbolan; nešto kasnije je svoje riječi nastojao potvrditi i vlastitim djelom, a što su najviše na svojoj koži osjetili stanovnici južnjačkih država Georgije i Južne Karoline, čije je temeljito pustošenje (od čijih posljedica se u nekim dijelovima nisu oporavile do današnjeg dana) značajno doprinijelo završetku najvećeg krvoprolića u povijesti Sjeverne Amerike. Mnogo desetljeća kasnije je Shermanu odana počast tako što je američka vojska M4, svoj najmasovnije proizvođeni tenk u Drugom svjetskom ratu, nazvala upravo po njemu. A još nekoliko desetlječa kasnije je “Sherman” naslovni “lik” u filmu Fury, hollywoodskom ostvarenju u kome je njegov scenarist i režiser David Ayer uložio ogroman trud kako bi publiku uvjerio da rat uistinu jest pakao.

Radnja se događa u travnju 1945. godine, odnosno mjesec dana prije završetka Drugog svjetskog rata. Savezničke trupe su prodrle duboko u nacističku Njemačku, te je manje-više svima kristalno jasan ishod cijelog sukoba, ali to svejedno ne sprečava dovoljan broj Nijemaca da iz ovih ili onih razloga pružaju žestok otpor. Za njegovo slamanje je, između ostalih, zadužena i posada američkog tenka zvanog “Fury” na čelu sa narednikom Donom “Wardaddyjem” Collierom (Pitt). On je zajedno sa svojim strojem sudjelovao u ratu od samog početka, prošao sva najvažnija ratišta i preživio najkrvavije bitke, te su njega i njegovu posadu ta iskustva učinili majstorima za preživljavanje, ali isto tako i izuzetno bezobzirnim kako prema neprijatelju, tako i prema samima sebi. Njihov odnos prema ratu predstavlja izuzetan šok za mladog vojnika Normana Ellisona (Lerman), pozadinskog pisara koji je poslan da zamijeni poginulog člana posade. Ellison se, međutim, relativno brzo prilagođava novim okolnostima i postaje prekaljeni ratnik, a što će postati izuzetno važno kada se, stjecajem okolnosti, usamljen “Fury” stane na put stotinama fanatičnih i dobro naoružanih esesovaca.

Ako bi netko nastojao ratovanje, barem ono moderno, pokazati kao najneugodnije moguće iskustvo, najbolji način za to bi bila perspektiva pripadnika oklopnih postrojbi. Tenk izvana izgleda kao opasan, zastrašujući i prilično impresivan komad hardvera, ali iznutra ne izgleda tako impresivno onima koji ga moraju koristiti, suočeni sa skučenim prostorom, hrpom metala, granatama, tjelesnim mirisima i tekućinama svojih suboraca. Još je važnije i to što su se sa razvojem tenkova razvijale metode njihovog uništavanja, od onih najsofisticiranijih (uključujući druge tenkove), do onih najprimitivnijih (kao što su Molotovljevi kokteli) te tako činili sve izglednom mogućnost da posade tenkova žive izgore, budu pretvoreni u mljeveno meso ili život skončaju na neki drugi ružan i neugodan način. Najvještiji tenkovski zapovjednici zato moraju znati koristiti zaklone i kamuflažu, te je ratovanje u tenku vjerojatno jedina aktivnost koja može istovremeno izazvati i agorafobiju i klaustrofobiju. Usprkos svih dramskih potencijala, motiv tenkovskog ratovanja se prilično rijetko koristio u Hollywoodu, najčešće zbog tehničkih i financijskih razloga, odnosno teške dostupnosti glavnih rekvizita. Zanimljivo je, pak, da je možda najpoznatiji tenkist u povijesti filma narednik Odball, “opaljeni” proto-hipik čiji je lik tumačio Donald Sutherland u akcijskoj komediji Kellyjevi heroji (alias Zlato za odvažne), danas teško zamislivom ostvarenju iz 1970. godine koje je Drugi svjetski rat prikazalo na prilično originalan način, odnosno kao priliku za dobru zabavu i brzo bogaćenje.

Današnja vremena su bitno drukčija, pa Ayer prema najkrvavijem svjetskom sukobu pristupa na sasvim drukčiji način. Autor scenarija za hvaljeni Dan obuke je reputaciju izgradio filmovima čiji se protagonisti suočavaju naličjem policijskog posla kroz nasilje, korupciju i psihološke traume. Takav je pristup u Fury prenio i na sukob koji mnogi u SAD nazivaju “dobrim ratom”, a njegovim pobjedničkim sudionicima tepaju kao “najvećoj generaciji”. Ayer američke “dane ponosa i slave” prikazuje na naturalistički način, lišen bilo kakve sentimentalnosti ili nekakve političke podloge, te se čini svjetlosnim godinama udaljen od Spašavanja vojnika Ryana, Spielbergove hagiografske epopeje o plemenitoj žrtvi američkih vojnika za jedan ljepši i bolji svijet. Protagonisti Ayerovog filma, naime, nisu “normalni” niti su u nekom konvencionalnom smislu “dobri momci”. Godine ratnih užasa i stotine drugova koje su izgubili su ih svele na emocionalne olupine čiji je život svodi na jednostavno ubijanje neprijatelja, a pri čemu se ne vode nikakvim obzirima te tako, na primjer, prema neprijateljskim zarobljenicima postupaju na način koji bi danas (barem vojnike nekih drugih država osim SAD) doveo do optuženičke klupe u Haagu. Tako mračna i ružna slika je upotpunjena i fotografijom Romana Vasjanova lišenom jarkih boja, kao i oblačnim nebom, blatom, ruševinama, obješenim i raspadnutim leševima.

Ayerova vizija Drugog svjetskog rata je u mnogo čemu, barem za američke standarde, ikonoklastička, te se time može objasniti relativno hladan prijem kod kritičara. Primjedbe se uglavnom nisu odnosile niti se trebaju uputiti na tehnički dio posla. Ayer se izuzetno potrudio rat učiniti što uvjerljivijim, te je uložio izuzetnu brigu oko autentičnosti; za potrebe filma je, tako, posuđen jedini danas operativni primjerak njemačkog “Tigra” iz Tenkovskog muzeja u Bovingtonu. S druge strane, Fury ima jedan ozbiljan nedostatak – likovi, odnosno posada, izgledaju isto hladno poput samog tenka. Brad Pitt izgleda uvjerljiv kao prekaljeni ratnik, ali gledatelji nemaju pojma o njegovom podrijetlu, predratnom životu, a ni o motivima zbog kojih odlučuje svoj ubilački posao obaviti do kraja. Još je lošija stvar s ostatkom posade, koju tumače inače prilično zanimljivi karakterni glumci kao Peña (koji je bio sjajan u Ayerovoj Posljednjoj patroli), Jon Bernthal (zvijezda Živih mrtvaca), odnosno Shia LeBeouf; svi oni su manje-više svedeni tek na fizičke varijacije Wardaddyjevog lika.

Ayer je, doduše, svjestan da gledateljima mora pružiti kakvo takvo sidro “normalnosti” za koje bi se uhvatili, odnosno perspektivu za promatranje “nenormalnosti” rata. Ono dolazi u obliku mladog, neiskusnog “guštera”; na žalost, i lik koji tumači Logan Lerman je lišen svega, osim vlastitog neiskustva, a koje će do kraja filma zamijeniti bogatom i krvavom praksom, te postati identičan Wardaddyjevoj posadi. Drugi Ayerov pokušaj da gledateljima iskustvo učini nekako “konvencionalnijim” je scena u kojoj Wardaddy i njegova družina, u pauzi bitke, pronalaze nešto relaksacije u kući jedne njemačke obitelje. U toj se sceni, gdje preplašene žene izbjegavaju ono što su u tim danima preživljavale stotine tisuća njihovih sunarodnjakinja, Wardaddy iskazuje kao nešto najbliže “dobrom momku”, ali i demonstira za njegov lik neobično i nedovoljno objašnjeno baratanje njemačkim jezikom i osnovama popularne psihologije. Konačni problem za Ayera, pak, predstavlja finale, odnosno potreba da ga se zaokruži nekakvim spektakularnim obračunom u kojoj će se protagonisti suprotstaviti hordama nadmoćnog neprijatelja. Iako je tokom samog rata bilo takvih događaja (uključujući i one u kojima su sudjelovali pripadnici američke vojske), u Fury se takva završnica čini potpuno neuvjerljivom, pogotovo kada se uzme u obzir da su Wardaddy i družina takav obračun mogli elegantno izbjeći, odnosno da ih je iskustvo naučilo da je statistika u takvim situacijama protiv njih. Kraj Furyja tako predstavlja neobjašnjivo skretanje od nihilističkog prikaza rata kao pakla prema spielbergovskom veličanju američkog ratnog herojstva, u mnogo čemu nalik propagandnim ostvarenjima poput Sahare sa Humphreyem Bogartom (gdje su protagonisti također bili tenkisti), snimljenim za vrijeme samog rata. Nakon što je uložio ogroman trud da ilustrira riječi generala Shermana, Ayer je u Furyju na kraju ipak popustio pritisku da gledatelje podsjeti da gledaju hollywoodski film.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Posljednja patrola (2012)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara

English: Jake Gyllenhaal on a visit to New Eye...
Jake Gyllenhaal (izvor: Wikimedia Commons)

POSLJEDNJA PATROLA
(END OF WATCH)
uloge: Jake Gyllenhaal, Michael Peña, Natalie Martinez, Anna Kendrick, David Harbour
scenarij: David Ayer
režija: David Ayer
proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2012.
trajanje: 109 '

U Los Angelesu već desetljećima postoji simbiotski odnos između Hollywooda i gradske policije, koji se ogleda u tome da lokalni čuvari reda filmašima pružaju tehničke, logističke, savjetodavne i brojne druge usluge, a u zamjenu za to ih se u filmovima i TV-serijama veliča kao požrtvovne i efikasne borce protiv kriminala i svake druge vrste zla. Tu simbiozu, doduše, s vremena na vrijeme zna naruši sklonost hollywoodskih salonskih ljevičara da losangeleske crnokošuljaše sa značkama “politički korektno” prikažu kao fašističku paravojsku koja tlači etničke, rasne i druge manjine, leglo institucionalne korupcije ili mjesto kojim caruju militaristički manijaci, nasilni psihopati, alkoholičari, gutači tableta i slični kojima fali koja daska u glavi. Takav pristup je karakterističan za opus Davida Ayera, scenarista koji se proslavio filmom “Dan obuke”. Njegov najnoviji film “Posljednja patrola” se, međutim, vraća nešto tradicionalnijem pristupu prikazu “tanke plave linije” koja priječi da se Grad anđela pretvori u pakao.

Takav je stav telegrafiran naracijom protagonista na samom početku. Brian Taylor (Gyllenhaal) i Mike Zavala (Peña ) su dva policajca koji svoj posao shvaćaju ozbiljno i nastoje ga obaviti profesionalno, čak i kada je u pitanju zloglasna oblast South Central čijim su ulicama dominiraju siromaštvo, droga i ulične bande. Radnja prati nekoliko mjeseci u njihovom životu, prilikom kojih će ih svakodnevno patroliranje opakim ulicama tjerati da češće od svojih kolega potežu oružje  i riskiraju život. Taylor i Zavala, prisiljeni sate provoditi u automobilu, su postali ne samo profesionalni partneri, nego i najbolji prijatelji. Njihov odnos, ali i godinama stjecane vještine uličnog preživljavanja, dolaze na kušnju nakon što su, obavljajući svoj redovni posao, stali na žulj jednom od opasnih “igrača” s druge strane meksičke granice.

Fabijan, Vjeko i ostatak družine iz RTL-ove “Policijske patrole” vjerojatno ne bi imali ništa protiv da ih se na ekranu prikazuju onako kao što je Ayer u svom filmu prikazao njihove fiktivne kolege. Oni su prikazani ne samo kao vrhunski i požrtvovni profesionalci spremni riskirati život za sugrađane, nego i kao uzorni supruzi i roditelji, te osobe spremne vlastiti kodeks časti primijeniti čak i na ulične barabe. Ono što zvuči kao jeftina propaganda, na ekranu zapravo izgleda kao prilično uvjerljiva urbana drama. To se prije svega ima zahvaliti sjajnoj glumačkoj ekipi među kojom se ističe Michael Peña, kojeg smo nedavno imali prilike vidjeti kako sličan lik policajca tumači u daleko lošijem “Gangsterskom odredu”. On je stvorio izuzetno dobru “kemiju” s Jakeom Gyllenhaalom, koji je, ne samo zahvaljujući tome što mu je obrijana glava, gledatelje uspio uvjeriti da na ekranu vide pravi lik, a ne hollywoodsku zvijezdu. I sporedni glumci su bili na visini, uključujući šarmantnu Annu Kendrick u tradicionalno nezahvalnoj ulozi Taylorove djevojke. Ayerov scenarij se doima neobično svježim zahvaljujući svojoj nekarakterističnoj strukturi, u kojoj se niz naizgled nepovezanih vinjeta tek pred sam kraj filma spaja u čvrst zaplet. Nekonvencionalna završnica, pak, stvara za današnji Hollywood neobično snažan emocionalni efekt.

“Posljednja patrola” se također odlikovala prilično niskim budžetom, što je dijelom posljedica Ayerovog inzistiranja na realizmu. U njemu se, međutim, malo pretjeralo, a što se prije svega odnosi na nastojanje da se zbivanja prikažu u pseudodokumentarističkom stilu. Zbog toga je Taylor, ne baš uvjerljivo, pretvoren u izvanrednog studenta na koledžu koji za diplomski rad snima dokumentarac uz pomoć mini-kamere na svojoj uniformi; još je manje uvjerljivo inzistiranje na tome da i pripadnici uličnih bandi također bilježe svoje “pothvate”. Neke od akcijskih scena su zbog inzistiranja na “kameri iz ruke”, također prilično nejasne. Usprkos tih nedostataka “Posljednja patrola” je ostvarenje koje itekako zaslužuje publiku.

OCJENA: 7/10