RECENZIJA: Alien: Savez (Alien: Covenant, 2017)

ALIEN: SAVEZ
 (ALIEN: COVENANT)
 uloge: Michael Fassbender, Katherine Waterston,
 Billy Crudup, Danny McBride, Demian Bichir
 scenarij: John Logan & Dante Harper
 režija: Ridley Scott
 proizvodnja: 20th Century Fox, SAD/UK 2017.
 trajanje: 134 min.

Malo kojem se filmašu posrećilo da mu početnu fazu karijere obilježe klasična ostvarenja kao što je slučaj s Ridleyem Scottom, autorom kultnih SF-filmova Alien i Blade Runner. Iako je u komercijalnom smislu bio uspješan, te se kao producent nametnuo kao jedan od najutjecajnijih hollywoodskih “igrača”, Scott je posljednjih godina imao problema da publici i kritici dostavi filmove istog kalibra. Zbog toga je pomalo razumljivo da se nastojao vratiti korijenima, te je tako, stjecajem okolnosti, prošle godine u kino-dvorane, bilo kao režiser, bilo kao producent, lansirao dva filma temeljena na njegova dva najveća uspjeha – Blade Runner 2049 i Alien: Savez.

Potonji je prednastavak Aliena (na ovim prostorima poznatog po naslovu Osmi putnik), odnosno nastavak Scottovog filma Prometej iz 2012. godine, kojim je Scott nastojao povezati ciklus filmova o Alienu sa dva filma iz serije Alien vs. Predator. Radnja započinje 11 godina nakon događaja u Prometeju, odnosno propasti ekspedicije na istoimenom brodu. Godine 2104. Covenant, brod sa zamrznutim kolonistima za planet Origae 6 doživljava havariju, uslijed koje je iz komora za zamrzavanje probuđena 14-člana posada. Prilikom opravki posada čuje neobičan signal za koji je ustanovljeno da dolazi s planeta koji je daleko bliži od Origae 6 i za koji se ispostavi da posjeduje parametre nužne za ljudski život. Kapetan Oram (Crudup) donosi odluku da se brod skrene i pošalje ekspedicija na planetu. Njeni članovi nakon slijetanja imaju prilike vidjeti naizgled rajski svijet sa raskošnom vegetacijom, pri čemu im ne izgleda previše čudno da na njemu nema nikakvih životinja. Razlog za to se ukaže kada dva člana posade budu zaražena tajanstvenim sporama, od kojih se u njihovim tijelima izlegu mala, ali izuzetno destruktivna stvorenja koja ubiti njih kao i još nekoliko članova posade. Privremeni spas donosi David (Fassbender), android koji je bio preživio katastrofu Prometeja te koji preostale članove zlosretne Covenantove ekspedicije dovodi u grad koji je bila sagradila tajanstvena rasa humanoidnih Inženjera, a u kojem su vidljivi tragovi neopisivo destruktivne katastrofe i genocida. I dok u tom skloništu pokušavaju organizirati evakuaciju na brod u orbiti, ispostavlja se kako je odgovor na pitanje što je uništilo Inženjere daleko bliži i mračniji nego što je to itko pretpostavljao.

Od svih filmova iz sage o Alienu (ako, pod time, dakako, podrazumijevamo i nastavke) upravo je Savez po svojoj radnji i zapletu najbliži originalnom Scottovom Alienu. Sir Ridley je očigledno novi film shvatio kao priliku da napravi nešto što bi istovremeno bilo i homage i remake njegovog najpoznatijeg filma, a pri čemu je možda najjasniji indikator korištenje glazbe Teda Kurzela koja se oslanja na motive originalne partiture Jerryja Goldsmitha iz 1979. godine. Istovremeno je to bila sjajna prilika da Scott demonstrira kako je u posljednjih četrdeset godina napredovala tehnologija specijalnih efekata, te film sadrži nekoliko zbilja dojmljivih i zbog eksplicitnosti nasilja uznemirujućih scena. Scottu je, kao i brojnim prethodnim slučajevima, sve to od male vajde s obzirom da nije imao sreće sa scenaristom. John Logan jednostavno nije u istoj klasi s Danom O’Bannonom koji je Scottu bio dostavio genijalne scenarije za Aliena i Blade Runnera.

U slučaju ovog filma se to prije svega vidi u krajnje bezličnim i lako zaboravljivim likovima, pa tako, na primjer, nominalna protagonsitica Daniels (koju tumači Katherine Waterston) jednostavno ne može držati svijeću Ripley u izvedbi Sigourney Weaver. Jedini glumac za koga se može reći da je napravio nekakav upečatljiv posao je Michael Fassbender, ali je to najveća zasluga scenarija koji mu namijenio dvostruku ulogu – Prometheusovog androida Davida i Covenantovog androida Walthera, koji stjecajem okolnosti izgleda kao Davidov brat blizanac. Tu je, dakako, i “iznenadni” obrat na kraju kojeg je svaki iskusniji gledatekj mogao predvidjeti s udaljenosti od nekoliko svjetlosnih godina.

Najveći problem sa scenarijem je, pak, u tome što krši jedno od pravila na kome je inzistirao Borivoj Jurković, urednik nekadašnjeg SF-časopisa Sirius, a po kojem “budale ne putuje na svemiru”. To je pravilo bilo prekršeno još u Prometheusu, ali u Savezu se krši na još eksplicitnijji način, odnosno likovi se ponašaju poput budalastih tinejdžera u eksploatacijskim slasher efilmovima 1980-ih. Toga kao da je Scott bio svjestan, pa Savez sadrži scenu pod tušem gdje se dvoje članova posade ponašaju poput napaljenih tinejdžera i završi upravo onako kako bi završili u Petku 13. i sličnim filmovima. Iako dobro režirana, ta je scena skroz neuvjerljiva i u filmu je korištena prekasno da bi je itko shvatio kao nešto drukčije od jeftinog eksploatacijskog sadržaja. A cijeli je Savez, zapravo, prilično loša eksploatacija nečega što je predstavljalo jedan od najboljih SF-filmova svih vremena, te pomisao na neumitni nastavak kod njegovih fanova izaziva daleko veću nelagodu od bilo kakve scene koje je Scott bio postavio u ovom filmu.

OCJENA: 4/10

 

 

Oglasi

RECENZIJA: Ovo je kraj (2013)

Jay Jonah Seth James Danny Craig

Jay Jonah Seth James Danny Craig (izvor: Sean Davis)

OVO JE KRAJ
(THIS IS THE END)
uloge: Seth Rogen, Jay Baruchel, James Franco, Jonah Hill, Danny McBride, Craig Robinson, Michael Cera, Emma Watson
scenarij: Seth Rogen & Even Goldberg
režija:  Seth Rogen & Evan Goldberg
proizvodnja: Columbia Pictures, SAD, 2013.
trajanje: 106 '

Jedan od najefikasnijih načina izazivanja smijeha se može pronaći u tome da se neke svakodnevne, rutinske ili apstraktne fraze shvate doslovno ili takvima pokušaju dočarati pred ekranom. Jedan od primjera bi mogao biti skeč u irskoj humorističkoj TV-emisiji “Republic of Telly” gdje su se ekranizirali stihovi najpoznatijih rock ili pop pjesama. Sličan koncept koristi i “Ovo je kraj”, komedija Setha Rogena i Evana Goldberga, samo što u ovom slučaju umjesto pop-glazbe kao predložak služi apokalipsa, odnosno njen opis u Bibliji.

Gledatelji će, međutim, morati malo sačekati prije nego što shvate o kakvom je, zapravo, filmu riječ. “Ovo je kraj” počinje kao “normalna” komedija, poput mnogih iz Rogenovog opusa. Jedino se neobičnim čini što je u njoj protagonist sam Rogen, isto kao što i njegov kolega i sunarodnjak Jay Baruchel tumači samog sebe. Radnja prikazuje kako je Baruchel iz Kanade došao u Los Angeles kako bi se družio sa Rogenom, sada već uspješnim hollywoodskim komičarem i scenaristom. Povod je zabava koju je njihov prijatelj James Franco priredio u svom novom raskošnom domu, i na kojoj se okupio niz drugih celebrityja i glumaca. Baruchelove neugodnosti u susretu s hollywoodskim ličnostima slavnijim od sebe, međutim, dolaze u drugi plan nakon potresa i niza spektakularnih i uznemirujućih događaja koji kulminiraju otvaranjem zemlje ispred Francove kuće i masovnom pogibijom učesnika zabave. Među preživjelima su Rogen, Baruchel, Franco, Jonah Hill, Craig Robinson i Danny McBride, koji u kući postaju suočeni s nedostatkom televizije, Interneta, vijesti o vanjskom svijetu, ali i prilično ograničenim rezervama hrane, vode i drugih potrepština. Njihove pokušaje da prežive otežavaju sve veće međusobne tenzije, ali i spoznaja da se vani motaju demoni iza kojih bi mogao stajati Sotona.

Apokalipsa kao podloga za crnu komediju je zanimljiva, iako ne previše originalna ideja (sličan koncept je ovog ljeta koristio i britanski film “Kraj svijeta”). Ono što je još zanimljivije jest da je apokaliptičko pustošenje Los Angelesa i ostatka svijeta zapravo u drugom planu, pa tako i protagonistima treba daleko više vremena nego publici da zbroji dva i dva i shvati o čemu je, zapravo, riječ. Rogenov i Goldbergov scenarij se čak i previše ne trudi parodirati klišeje žanra, pa se danas sveprisutni zombiji spominju tek u jednom trenutku. Tvorcima filma je apokalipsa tek izgovor za film u kome se razmažene hollywoodske zvijezde odjednom nađu u situaciji da, poput svoje publike, moraju sami brinuti o nekim tako prozaičnim stvarima kao što su hrana, piće, krov nad glavom i spašavanje golih života. A još je zanimljivije i to da mnoge od tih zvijezda tumače fiktivne, i u mnogo čemu nimalo simpatične verzije same sebe, a za koje publici uglavnom neće biti previše krivo kada ih snađe, u pravilu neugodan, kraj.

“Ovo je kraj” je velikim dijelom prilično zabavan i na trenutke urnebesno smiješan film, iako sadrži scene masovnog krvoprolića, kao i prolijevanja svakojakih tjelesnih izlučevina. Juddu Apatowu, producentu i režiseru koji je Rogenu i družini omogućio karijeru, odana je počast i po tome što se inzistiralo na prikazu izvjesnih dijelova muške anatomije, a što je detalj karakterističan upravo za njegov opus. Nekon nekog vremena, međutim, postaje izvjesno da je “Ovo je kraj” nastao od kratkog (i nikad prikazanog) filma “Jay and Seth versus the Apocalypse” iz 2007. godine. To se odgleda u njegovoj razvučenosti i pokušaju da se u cjelovečernji format  utrpaju sadržaji bez previše humora ili inspiracije. To se odnosi na scene bijega pred demonima, prilično izlizano parodiranje “Egzorcista”, a pogotovo na finalu gdje se sudbina protagonista raspliće u kombinaciji patetike i ne baš previše uvjerljivih CGI-efekata. Mnogima će epilog ukazati na nedostatak ukusa autora. Usprkos tog i drugih razočaranja, “Ovo je kraj” zaslužuje preporuke, iako će više za poklonike autora i filmofile nego za širu publiku.

OCJENA: 5/10