KOKO I DUHOVI uloge: Antonio Parač, Nina Mileta, Kristian Bonačić, Rakan Rushaidat, Almira Osmanović scenarij: Daniel Kušan & Ivan Kušan režija: Daniel Kušan proizvodnja: HRT, Hrvatska, 2011. trajanje: 95'
Malo što kao film može eksploatirati urođenu ljudsku potrebu da prošlost promatra kroz ružičaste naočale. Par taktova jedne pjesme ili banalni rekvizit – sve to može biti dovoljno da veliki dio publike prenese u neki daleki svijet daleko brže i efektnije nego što bi to u stanju bili stotine milijuna dolara vrijedni specijalni efekti. Na žalost, danas takvih primjera filmske vještine ima sve manje, barem kada je u pitanju mainstream holivudska industrija. Razlog tome je što se kokice na kino-dvoranama najbolje prodaju djeci i adolescentima, dakle publici koju bi svaka asocijacija na svijet stariji od nekoliko godina ostavila potpuno ravnodušnom. Nostalgija, koja se po svojoj prirodi obraća starijoj publici, je stoga manje-više protjerana na male ekrane, pa je zato sve teže zamisliti nešto poput Momaka s Madisona na velikom platnu.
Neke druge kinematografije, odnosno one koje se temelje na državnom ili paradržavnom novcu koji ih čini teoretskim slobodnim od komercijalnih obzira, takve probleme ne bi trebale imati. To bi, na primjer, moglo važiti i za hrvatski film, čije je najpopularnije ostvarenje – Tko pjeva zlo ne misli – predstavljalo uspješno korištenje nostalgije u filmske svrhe par excellence. Na žalost, nastojanja da se publiku vrati u “bolju prošlost” u hrvatskom slučaju mogu biti suočena s određenim ograničenjima. Kao jedan od primjera za takva ograničenja bi mogao biti film Koko i duhovi, ekranizacija jedne od najpopularnijih dječjih knjiga u povijesti hrvatske književnosti.
Radnja započinje kada se naslovni junak – dječak Ratko Milić, poznat po nadimku “Koko” (Parač) – zajedno sa obitelji preseli iz rodnog mjesta Zeleni vrh u Zagreb. Obitelj se useljava u stan koji je do smrti pripadao škrtom, mizantropskom starcu zvanom Vincek, a čiji je jedini trag slika na zidu. Kokov novi prijatelj Zlatko (Bonačić), pak, je uvjeren kako je ugledao Vincekov duh; kada Vincekov duh jedne noći ugleda i sam Koko, odlučuje razriješiti misterij. U međuvremenu Kokov novi dom postane predmetom neobičnih događaja, ali i zanimanja nekih sumnjivih ljudi.
Ivanu Kušanu ovo nije prva ekranizacija njegovih djela; uz široj publici najpoznatijeg Čarugu se u njegovoj filmografiji mogu pronaći i adaptacije njegovih djela za djecu, pa je tako, na primjer, Koko već ukazao kao lik TV-serije Ljubav ili smrt. Ovaj put je, pak, iza kamere stajao njegov sin Daniel Kušan; suradnja dvije generacije Kušanovih se ovdje iskazala kroz zajednički scenarij, koji, predstavlja konceptualno najzanimljiviji, ali u izvedbi najproblematičniji dio filma.
Kušan, čija su redateljska iskustva uglavnom bila vezana uz televiziju, iskazao se vještim korištenjem relativno ograničenih financijskih sredstava, ali i nekih dosad nepoznatih talenata. To se prije svega odnosi na Dinka Appelta, čija glazbena partitura čini sve ne bi li gledatelja uvjerila da gleda Spielbergovu produkciju, a ne hrvatski film. Iako kvaliteta glume ponekad varira, mladi glumci se uglavnom mogu pohvaliti, a pogotovo Nina Mileta u ulozi Kokove sestre.
Ono što je ipak najzanimljivije kod Koka i duhova jest nastojanje da se napravi film i za današnju djece, ali i za njihove roditelje i djedove koji su originalni roman pročitali prije više od pola stoljeća. Radnja je tako smještena u Zagreb 1980-ih, pa će nostalgiji skloni gledatelji uživati u prepoznavanju niza detalja vezanih za to doba. Međutim, ti napori su kompromitirani iritantnim anakronizmom, odnosno znakovljem i nazivljem čuvara reda koje pripada današnjim, a ne vremenima One Čije Se Ime Ne Smije Spominjati. Ta se odluka možda može opravdati nastojanjem da se politika “makne iz butige” ili da se radnja pojednostavi dječjim gledateljima; ona, s druge strane, jasno pokazuje koliko je traumatična prošlost može sputati kreativnost inače talentiranih hrvatskih umjetnika.
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 11. listopada 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)