RECENZIJA: Najtraženiji čovjek (A Most Wanted Man, 2014)

Na život i djelo Johna le Carréa su snažan utjecaj imali neočekivani, ali kasnije po tog spisatelja izuzetno sretni, događaji. Tako je njegovu hladnoratovsku karijeru britanskog obavještajca okončao spektakularni bijeg Kim Philbyja koji je Sovjetima “provalio” njegov tajni identitet, ali isto tako poslužio kao inspiracija i besplatna reklama za njegove špijunske romane. Isto tako neočekivane, ali tragične, okolnosti su pola stoljeća kasnije pomogle promociji ekranizaciji njegovog romana Najtraženiji čovjek. Nedugo nakon premijere na Sundanceu glavni glumac Philip Seymour Hoffman je umro od predoziranja heroinom. Kritike koje su slijedile su bile, svjesno ili nesvjesno, pod sjenom pijeteta prema pokojnom umjetniku čija je posljednja uloga dobila brojne pohvale, a koje su se pretočile i u pohvale za sam film.

Iako se Le Carréov opus obično vezuje uz Hladni rat, njegovi romani su se posljednjih godina nastojali baviti suvremenim svijetom i aktualnim temama, pa ni Najtraženiji čovjek, objavljen 2008. godine nije bio izuzetak. Na njegovu radnju i temu su značajno utjecali napadi 11. rujna, kao i njime potaknuti američki i globalni rat protiv terorizma, a posebno njegovi kontroverzni aspekti koji se tiču kršenja ljudskih prava i sloboda. Le Carréu su inspiraciju dijelom pružili stvarni slučaj Murata Kurnaza, mladog turskog državljana rodom iz Njemačke koji je pod lažnim optužbama za terorizam na nekoliko “zaglavio” u Guantanamu, a dijelom autorova sama iskustva kao britanskog obavještajca u Hamburgu. Njemačka luka je, kako gledatelje podsjeća uvodna špica, bila mjesto odakle su Mohammed Atta i njegova ćelija godinama neometano planirali i pripremali svoju spektakularnu akciju, te se zapadne, a posebno njemačke, obavještajne agencije izuzetno trude da se tako nešto više nikada ne dogodi. Taj je zadatak povjeren Güntheru Bachmannu (Hoffman), agentu čiji tim nadzire lokalnu muslimansku zajednicu i čiju pažnju privuće tajanstveni mladić po imenu Isa Karpov (Dobrigin), čečenski izbjeglica koji je ilegalno ušao u zemlju. Dodatno zanimanje izaziva i to što Karpov preko idealističke odvjetnice Annabel Richter (McAdams) namjerava stupiti u kontakt s lokalnim bankarom Tommyjem Brueom (Dafoe) i od njega pokupiti ogromnu svotu novaca. Bachmann u svemu tome, pak, vidi priliku da “namjesti” igru daleko “krupnijoj” ribi u liku lokalnog muslimanskog vođe dr. Faisala Abdullaha (Ershadi) za čiju humanitarnu organizaciju drži kako služi kao krinka za financiranje terorista. Njegov plan, izazove zanimanje i američke obavještajke Marthe Sullivan (Wright).

Najtraženiji čovjek jasno pokazuje kako je njegov režiser Corbijn karijeru započeo, odnosno ugled stekao, kao fotograf. Veliki je trud uložen u stvaranje specifične atmosfere, koja je, po prirodi stvari, prilično sumorna. Hamburg je prikazan kao hladno, depresivno mjesto, prilično nalik na podijeljeni Berlin iz najcrnjih dana Hladnog rata. To možda i ne čudi jer se doima da Le Carré rat protiv terorizma vidi kao njegov svojevrsni nastavak ili reprizu, odnosno dugotrajnu, iscrpljujuću, monotonu i nepredvidljivu borbu koja zahtijeva moralno upitne postupke i čijim sudionicima na kraju postane nejasno tko je tu “dobar”, a tko “loš momak”. To se možda najviše odražava na lik Bachmanna, za koga se odmah vidi kako je, radi svog posla, spreman zažmiriti na jedno oko kada su u pitanju zakoni, ustavi i međunarodne konvencije, ali na koga su moralni i drugi kompromisi ostavili trag kroz primjetnu gojaznost ts sklonost alkoholu i cigaretama. Hoffman taj lik tumači poslovično dobro, a mnogi su kritičari primijetili da se on, s obzirom na okolnosti njegove smrti, može nazvati i glumčevim alter egom. Hoffmanov nastup, a pogotovo na samom  završetku, će ostaviti snažan dojam ukoliko se gleda u kontekstu stvarnog života. Zbog toga je najvećim dijelom zasjenio sve svoje kolege, koji se odlikuju prilično raznovrsnošću (postava uključuje rusku zvijezdu Grigorija Dobrigina i iranskog glumca Homayouna Ershadija), te koji su vrlo dobro obavili svoj posao.

To se, međutim, ne može reći za scenarista Andrewa Bovella, koji, kao i mnogi njegovi prethodnici, nije znao kako Le Carréov književni predložak pretočiti u nekakav suvisao špijunski triler (a za što je, sudeći po hvaljenoj BBC-jevoj seriji Dečko, dama, kralj, špijun, medij mini-serije daleko zahvalniji od cjelovečernjeg filma). Dok je u prethodnoj Le Carréovoj ekranizaciji, filmskoj verziji Dečka, problem bio u prekompliciranim hladnoratovskim intrigama koje gledatelj nije mogao shvatiti, ovdje je problem u tome što se događa premalo toga, odnosno ne događa se gotovo ništa. Radnja se svodi na to da likovi sjede i pričaju, objašnjavaju što se dogodilo i što će se dogoditi, tako da završnica, koja bi inače bila šokantna, publici i ne dolazi kao nekakvo posebno iznenađenje. Osjećaj razočaranja koji dolazi na kraju je utoliko veći pri spoznaji da Hoffman svoj neosporni talent mogao uložiti u nešto mnogo bolje, a da za to više neće biti prilike.

NAJTRAŽENIJI ČOVJEK

(A MOST WANTED MAN)

uloge: Philip Seymour Hoffman, Rachel McAdams, Willem Dafoe, Daniel Brühl, Nina Hoss, Robin Wright, Grigorij Dobrigin, Homayoun Ershadi

scenarij: Andrew Bovell

režija: Anton Corbijn

proizvodnja: Demarest Films, UK, 2014.

trajanje: 123 ‘

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Kapetan Amerika: Građanski rat (Captain America: Civil War, 2016)

2016. godina je za Marvel Comics, barem kada je u pitanju filmska djelatnost, bila jedna od najboljih godina u povijesti. Glavni je razlog u tome što su svoje glavne suparnike, DC Comics i njihov filmski projekt DC Extended Universe, na kino-blagajnama sa svojim Marvelovim filmskim univerzumom razbucali kao beba zvečku. Nigdje se to nije vidjelo kao u tome što je DC-ova glavna uzdanica Batman v Superman: Zora pravednika zaradio manje novaca od Marvelovog filma Kapetan Amerika: Građanski rat. To je dostignuće za Marvel utoliko veće, što uopće nije riječ o Marvelovom prvoligaškom filmu, odnosno ultimativnoj uzdanici nalik na Osvetnike, nego tek “običnom” nastavku sage o pojedinačnom superheroju koji su fanovi ostalih Marvelovih superheroja teoretski mogli ignorirati.

Film braće Anthonyja i Joea Russoa, međutim, je ipak mnogo ambiciozniji i spektakularniji nego što se moglo zaključiti na prvi pogled, pa nije malen broj promatrača koji ga je nazvao svojevrsnim mini-izdanjem Osvetnika. Razlozi za to su, dakako, u Marvelovom nastojanju da se na što efikasniji način suprotstavi DC-jevom sparivanju od Marvelovaca još uvijek poznatijih Batmana i Supermana, pa je Kapetan Amerika umjesto solo-akcije u svojem filmu morao biti društvu moćne gomilice svojih superherojskih kolega. To je, s druge strane, stvorilo određeni problem, s obzirom da negativac s kojim se Osvetnici moraju obračunati mora biti nešto u ligi Chitaura u prvom, odnosno Ultrona u drugom filmu, ali opet ispod razine supernegativca Thanosa koji je bio određen za “prave” nastavke sage o Osvetnicima. Kao elegantno rješenje se nametnula jedna od relativno novijih Marvelovih serija pod naslovom Građanski rat, a koje je, kao što ime sugerira, Osvetnike suočilo s neugodnom situacijom da se moraju boriti jedni protiv drugih.

Zaplet filma se oslanja na Vladavinu Ultrona, odnosno prikazuje političke posljedice spektakularnog okršaja u Sokoviji, koje je zbog masovnog razaranja i ljudskih žrtava protiv superheroja okrenulo javno mnijenje. Na to su svjetske vlade, vođene američkom, donijele plan da se preko UN međunarodnim sporazumima regulira, odnosno kontrolira i ograničava njihova djelatnost. Dok Tony Stark alias Iron Man (Downey Jr.) smatra da je u pitanju vrlo dobra ideja, dotle Steve Rogers alias Kapetan Amerika (Evans) ima sasvim drukčije mišljenje, odnosno uvjeren je da će sve to dovesti do birokratskih zastoja i brojnih zloupotreba. Njihova razilaženja će dodatno eskalirati nakon diplomatske konferencije u Beču prilikom koje je u bombaškom napadu ubijen kralj afričke države Wakande, a njegov sin i nasljednik T’Challa (Boseman), za kojeg se ispostavi da je obdaren superherojskim moćima, odluči pronaći i ubiti počinitelja. Za Rogersa je problem u tome što je počinitelj nitko drugi do njegov stari ratni drug “Bucky” Barnes (Stan), a za kojeg se ispostavilo da mu je netko oprao mozak. Rogers je odlučan zaštititi “Buckyja” kako od T’Challe, tako i od Starka koji ga misli predati vlastima, a što na kraju dovede do spektakularnog i brutalnog obračuna među dotadašnjim kolegama i najboljim prijateljima.

Građanski rat ima isti problem kao i Zora pravednika. Gledateljima je, naime, jasno da se superherojski likovi moraju čuvati za buduće nastavke i vlastite franšize, pa će na kraju, bez obzira na žestinu međusobne borbe, na kraju balade morati zakopati ratne sjekire, kao i to da obračun na njih neće ostaviti dalekosežne posljedice, barem one fizičke prirode. Kao i DC-jev film, i Marvelov je “lukavo” iskoristio masovno okupljanje superheroja ne samo da privuče najširu moguću fanovsku bazu, nego i da posluži kao podloga, odnosno svojevrsna predigra za pojedinačne filmove posvećene likovima iz fiktivnog univerzuma, u ovom slučaju Crnog pantera, odnosno rebootiranog Čovjeka-pauka (koga tumači prilično raspoloženi Tom Holland). Braća Russo su, za razliku od Zacka Snydera, obavili solidan posao, prije svega zato što nisu inzistirali na mračnoj atmosferi i tmurnoj fotografiji, nego su, sve do posljednjeg dijela filma, nastojali održati kakav-takav balans između lepršave superherojske pustolovine i mučne drame. U tome im je pomogao i niz prilično dobrih akcijskih scena.

Glavni nedostatak Građanskog rata je, kao i kod mnogih Marvelovih filmova, u lošem scenariju. Dijelom je to zbog hrpe likova od kojih veliki dio služi tek kao ukras, a dijelom zbog ne baš najsretnije karakterizacije. Najveća je pogreška ta da lik Stevena Rogersa, pripadnika generacije koja je državu stavljala iznad pojedinca, inzistira na nekakvim pravima da superheroji dijele pravdu po načelu “uradi sam”, dok je individualistički industrijalac Tony Stark odjednom postao fan birokratske regulacije. To, kao i previše melodramatično finale, oduzimaju dosta toga ovom filmu, iako fanovi Marvelovog univerzuma, pa čak i većina običnih gledatelja, neće imati prevelikih zamjerki.

KAPETAN AMERIKA: GRAĐANSKI RAT

(CAPTAIN AMERICA: CIVIL WAR)

uloge: Chris Evans, Robert Downey Jr., Scarlett Johansson, Sebastian Stan, Anthony Mackie, Jeremy Renner, Chadwick Boseman, Paul Bettany, Elizabeth Olsen, Paul Rudd, Tom Holland, Daniel Brühl

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony Russo & Joe Russo

proizvodnja: Marvel Studios/Walt Disney Studios, SAD, 2016.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: The Alienist (2018)

Zasićenost sadržajima je jedan od problema s kojim će se, prije ili kasnije, morati suočavati tvorci serija u Zlatnom dobu televizije. A čini se da će se taj fenomen najprije manifestirati u kriminalističkom žanru, koji je, kao jedan od najstarijih akumulirao daleko više specifičnih likova, motiva i zapleta nego ijedan drugi žanr. Njegovim tvorcima je, dakako, sve teže osmisliti nešto originalno, pa možda ni ne iznenađuje što veliki broj današnjih kriminalističkih serija predstavljaju remakeove serija koje su već bile napravljene na nekom relativno ograničenom tržištu. U takvoj situaciji ne iznenađuje da se, nastojeći pronaći nešto originalno, ili barem dovoljno različito da privuče pažnju razmažene publike, scenaristi sve češće odlučuju na odlazak u prošlost, računajući da će neke danas banalne priče i zapleti izgledati bitno drukčije ako ih se prikaže kroz prizmu davno prohujalih desetljeća i stoljeća. Na prvi pogled bi se reklo da bi jedan takav pokušaj predstavljao The Alienist, kriminalistička miniserija u produkciji američke TV-kuće TNT,

Serija se temelji na istoimenom i nagrađivanom romanu Caleba Carra iz 1994. godine. Neobičan naslov predstavlja engleski izraz za psihijatra koji se koristio u 19. stoljeću, pred čiji se kraj odvija radnja. Mjesto zbivanja je New York 1896. godine, koji čak i u to vrijeme, kada se SAD još nisu nametnule kao vodeća svjetska sila, izgleda kao impresivna metropola čije će velebne građevine, uključujući nedavno sagrađeni Kip slobode, iz drugih dijelova svijeta privlačiti milijune useljenika željnih da uhvate djelić američkog sna. No, za većinu njih se taj san pretvorio u noćnu moru životarenja u prenatrpanim sirotinjskim stanovima ili po život sve opasnijim ulicama. Jedan od rijetkih koji iskreno pokušava promijeniti takvo stanje stvari je mladi, energični i idealistični političar Theodore Roosevelt (Brian Geraghty) koji je nedavno imenovan za šefa njujorške policije i čija se privrženost progresivnim idejama ne ogleda samo kroz instaliranje telefona u policijske postaje nego i dotada nezamislivo angažiranje žena kao policijskih uposlenika, a što uključuje i mladu Saru Howard (Dakota Fanning) kao njegovu službenu tajnicu. Kada se, međutim, New York suoči sa nezamislivo izopačenim i okrutnim serijskim ubojicom čija su meta dječaci koji se bave muškom prostitucijom, prisiljen je tražiti pomoć izvan svoje službe. Srećom, među njegovim prijateljima sa studija je John Moore (Luke Evans), ilustrator New York Timesa, te dr. Laszlo Kreizler (Daniel Brühl), ugledni psihijatar koji je uvjeren kako se počinitelja može uhvatiti tako što se na temelju načina na koji su zločini počinjeni shvati njegov pravi motiv. Roosevelt pristaje da njih dvojica, sa Sarah kao posrednicom, započnu vlastitu diskretnu istragu te im kao ispomoć šalje dvojicu mladih židovskih detektiva koji su oduševljeni pobornici novih forenzičkih tehnika kao što je uzimanje otisaka prstiju. Tako stvoreni tim mora pokušati ne samo otkriti nego i zaustaviti ubojicu, nego se i othrvati pritiscima i sabotaža od strane prema Roosveltu neprijateljskih korumpiranih policajaca, utjecajnih bogataša i crkvenih velikodostojnika koji se boje da bi istraga mogla iščeprkati brojne neugodne istine o njujorškoj eliti.

Glavni motiv zapleta ove serije – lov na izopačenog i očigledno isfrustriranog ubojicu – je korišten toliko puta da je toga očigledno bio svjestan i njen izvršni producent Cary Jo Fukunaga, koji se prije nekoliko godina bio proslavio tematski srodnom HBO-ovom serijom Pravi detektiv. Zbog toga je na taj element scenarija stavljen najmanji naglasak, pa se istraga obavlja relativno rutinski i gledatelju, zapravo, i nije toliko bitno tko će na kraju biti zločinac. Kada se na kraju razotkrije njegov identitet i ispostavi da je riječ o patetičnom gubitniku koji ne bi mogao zapaliti svijeću nekome poput Normana Batesa ili Hannibala Lectera, većina gledatelja će teško biti razočarana. Najvrednija stvar koju kriminalistički zaplet nudi publici jest izgovor da posjeti fascinantni svijet s kraja 19. stoljeća koji nam je istovremeno izuzetno stran i u nekim zastrašujućim detaljima izuzetno blizak. Prije svega se to odnosi na prikaz urbane industrijske civilizacije koja je uspjela pronaći postići neka dotada nezamisliva čuda kao što su telefon ili električna struja, ali koja su još uvijek dostupna isključivo nezamislivo sićušnoj eliti, dok se svi ostali moraju suočavati sa neizdržljivim siromaštvom, zagađenjem, bolestima i, naravno, kriminalom čije su žrtve daleko i od očiju i od srca dežurnih dušobrižnika koji prema tim masama teško kriju krajnji prijezir. The Alienist svemu tome dodaje aspekt različitih vjerskih, etničkih, rasnih, spolnih i drugih predrasuda, ali se on, za razliku od mnogih sličnih hollywoodskih proizvoda, ne pretvara u jeftin “politički korektni” agitrop ili trijumfalističko slavljenje napretka u proteklih dvanaest desetljeća. Naprotiv, The Alienist daleko više naglaska stavlja na sličnosti New Yorka s kraja 19. stoljeća s modernim svijetom, prije svega u svjetlu toga što je on tada, kao i danas, bio najprogresivnije i naj “cool” mjesto na svijetu, ali je opet imao svoju neopisivo mračnu stranu. Serija se, slično kao i književni predložak, u svemu tome vješto koristi kombinacijom izmišljenih i stvarnih povijesnih ličnosti, stvarajući živopisnu slikovnicu koja će gledatelje zadržati za ekran čak i kad im pokaže neke odvratne ili uznemirujuće sadržaje.

Ono što je kod The Alienista najbolje funkcionira su protagonisti, od kojih je svaki napisan kao izuzetno složen, ali fascinantan lik, koji se na svoj način bori s osobnim traumama ili društvenim predrasudama. John Moore, koji je od svih najbliži tradicionalnom macho junaku i kojeg izuzetno dobro tumači britanski gej i obično nezahvalnim ulogama opterećen glumac Luke Evans, se tako iza glazure dendijevskog pripadnika elite mora boriti s posljedicama nesretne ljubavi. Kreizler, kojeg tumači posljednjih godina izuzetno aktivan njemački glumac Daniel Brühl, iza krinke progresivnog znanstvenika krije nesigurnost izazvanu nesretnim djetinjstvom i izloženosti predrasudama koje je kao katolik morao trpiti u tada dominantno protestanskoj Americi. Sličan problema ima i Sara Howard, koja se suočava sa stalnim seksističkim omalovažavanjem i čije frustracije, ali i odlučnost da ih nadvlada, Dakota Fanning izvrsno prikazuje u jednoj od najupečatljivijih uloga svoje karijere.

The Alienist je, međutim, daleko od savršenstva. Kao TV-serija koja je velikim dijelom američka (iako snimana u budimpeštanskim studijima) od gledatelja će zahtijevati neuobičajeno dobro poznavanje američke povijesti s prijelaza 19. u 20. stoljeće, a prije svega karijere Roosevelta koji je u stvarnosti bio izuzetno živopisan lik, a kojeg Geraghty tumači tako da ga učini nimalo karizmatičnim i teško zamislivim kao budućeg predsjednika i tvorca modernog američkog imperijalizma. Nadalje je tu pomalo iritantna potreba da se sadržaj rastegne na 10 epizoda, a zbog čega se gubi ritam i vrijeme gubi na nepotrebne podzaplete, poput onih s Kreitzlerom sluškinjom Mary, koju tumači Q’orianka Kilcher, i čiji je nastup u nekim scenama prelazi granicu šmiranja. Usprkos toga, kao i nekim drugim nedostacima, The Alienist se doima kao osvježavajuće kvalitetna varijacija na inače prilično istrošene teme.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Tajne petog staleža: Istinita priča o aferi Wikileaks (2013)

THE FIFTH ESTATE
(izvor: The_JIFF)

TAJNE PETOG STALEŽA: ISTINITA PRIČA O AFERI WIKILEAKS
(THE FIFTH ESTATE)
uloge: Benedict Cumberbatch, Daniel Brühl, Anthony Mackie, David Thewlis, Alicia Vikander, Stanley Tucci, Laura Linney
scenarij: Josh Singer
režija: Bill Condon
proizvodnja: Touchstone/Walt Disney, SAD, 2013.
trajanje: 128 '

Hollywood prema njoj nikada nije iskazivao nekakve naročite simpatije prema računalnoj tehnologiji, a pogotovo prema Internetu, prema kome se odnosilo, u najboljem slučaju s nerazumijevanjem, a daleko češće s otvorenim prezirom. To se može najbolje primijetiti u biografskim filmovima koji obrađuju živote najpoznatijih ličnosti na Internetu. Tako Mark Zuckerberg nije imao razloga biti previše sretan zbog načina na koji je prikazan u “Društvenoj mreži”. Istom klubu se pridružio i Julian Assange, osnivač Wikileaksa, koji je postao jedan od likova u filmu “Tajne petog staleža” Billa Condona.

Assangeovo nezadovoljstvo bi trebalo biti sasvim razumljivo, jer se scenarij Josha Singera temelji na knjizi Daniela Domscheita-Berga, njemačkog hackera koji je sve do prije dvije godine bio Assangeov najbliži suradnik, a potom se nakon svađe okrenuo protiv svog kolege. Berg, koga glumi Daniel Brühl, je protagonist, a radnja započinje u jesen 2007. godine kada na berlinskoj hackerskoj konvenciji upoznaje ekscentričnog ali nadarenog Australca po imenu Jullan Assange (Cumberbatch) koji je zamislio web-stranicu na kojoj bi “zviždači” zaštićeni anonimnošću javnosti iznosili najprljavije tajne najmoćnijih svjetskih država i korporacija. Berg je oduševljen idejom i sve slobodno vrijeme i talent ulaže u taj projekt, čak i nakon što prema njemu postane skeptična njegova djevojka Anke (Vikander). Mala i opskurna stranica s vremenom počinje rasti i “provaljivati” financijske i druge skandale, ali široj javnosti postaje poznata tek u proljeće 2010. godine kada će objaviti znamenitu snimku masakra nedužnih civila koje je u Bagdadu počinila posada američkog vojnog helikoptera. Nakon toga Wikileaks dobije nešto još vrednije – ogromnu zbirku američkih povjerljivih vojnih, obavještajnih i diplomatskih poruka. Ona postaje razlogom za razlaz dvojice prijatelja – dok Assange inzistira da se cjelokupna zbirka objavi odmah i bez uređivanja, Berg je zabrinut da bi time bio ugrožen velikog broja ljudi.

Iako je Assange otvorenim iskazivanjem nezadovoljstva filmu producentima donio dodatni publicitet, “Tajne petog staleža” su prošle iznenađujuće loše na sjevernoameričkim kino-blagajnama, a bolje se nisu provele ni kod kritičara. Njihovo razočarenje se najbolje može objasniti iznenađujuće lošom kvalitetom filma, koji se, pak, može objasniti time da je napravljen na brzinu. Producenti su se najvjerojatnije bojali da bi priča o Assangeu, koji trenutno živi u ekvadorskom veleposlanstvu, mogla imati još koji dramatični obrat prije premijere. Osim što scenarist Singer filmu nije mogao dati adekvatnu završnicu, još veći je problem u tome što hackerske i općenito informatičke aktivnosti izgledaju prilično nefilmično, te ih atraktivnim mogu učiniti filmaši nešto talentiraniji od Billa Condona (hvaljenog zbog biografskog filma “Bogovi i čudovišta”, ali kuđenog zbog dva posljednja “Sumraka”). Ipak, najviše smeta šizofreni pristup fenomenu Wikileaksa. S jedne strane je njegov osnivač fascinantna ličnost, a njegov projekt ima potencijal stvoriti ljepši i bolji svijet. S druge strane, tvorci filma, kao hollywoodski vojnici Partije moraju podržavati Obamu i službenu washingtonsku politiku, te Assangea prikazati kao neodgovornog destruktivca koji prijeti svjetskom miru. Zato su u film ubačene scene koje prikazuju kako američki doušnici i njihove obitelji – a čija je imena Wikileaks razotkrio – moraju bijegom spašavati goli život. Sam Assange je prikazan kao egomanijak i paranoik, iako ga daroviti Benedict Cumberbatch pokušava, mada previše sputan scenarijem, dati nešto humaniju dimenziju. “Tajne petog staleža” na kraju izgledaju kao zbrkan, neuspio i posve nepotreban film. Osim ako nekoga zanima kako bi izgledala biografija Solženjicina u produkciji sovjetskog “Mosfiljma” 1970-ih, ili biografija Gotovine u produkciji Carle del Ponte prije nekoliko godina.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 6. studenog 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Utrka života (2013)

Rush
prizor sa snimanja (izvor: aburt)

UTRKA ŽIVOTA
(RUSH)
uloge: Chris Hemsworth, Daniel Brühl, Olivia Wilde, James Norton, Alexandra Maria Lara
scenario: Peter Morgan
režija: Ron Howard
proizvodnja: Revolution Films/Working Title/Relativity Media/Universal, Britanija/Njemačka, 2013.
trajanje: 122 '

Britanski pisac Peter Morgan je pokazao veliki talent za stvaranje drame od inače banalnih, opskurnih i publici ne pretjerano zanimljivih priča, bilo da je riječ o protokolarnom sporu (“Kraljica”), televizijskom intervjuu s propalim političarom (“Frost/Nixon”) ili mjesec dana u sezoni nogometnog kluba (“Prokleti United”). Za pretpostaviti je da će scenarij kojeg se dohvati Morgan rezultirati još monumentalnijom dramom ako su njegov predložak događaji koji, čak i nakon nepuna četiri desetljeća, izgledaju kao jedan od najveličanstvenijih okršaja u povijesti sporta. Takve pretpostavke su se u slučaju filma “Utrka života” Rona Howarda pokazale više nego opravdane.

Radnja prikazuje legendarno suparništvo dvojice vozača Formule 1 koje je kulminiralo u sezoni 1976. godine. Na jednoj strani se nalazi James Hunt (Hemsworth), šarmantni Britanac koji uz talent za vožnju posjeduje sklonost rizičnom ponašanju na stazi i izvan nje, pogotovo kada su alkohol, droga i žene u pitanju. Na drugoj strani je Niki Lauda (Brühl), nepoznati Austrijanac koga zbog izgleda, ali i neugodnog karakera nazivaju “štakorom”, no čiji besprijekorni životni stil, disciplina i profesionalizam s vremenom rezultiraju s jednako impresivnim pobjedama na trkaćoj stazi. Hunt i Lauda se iz razumljivih razloga ne podnose, ali s vremenom počinju cijeniti jedan drugoga, a što će posebno doći do izražaja kada se u slučaju jednog od njih pokaže kako vožnja Formule 1 uz glamur i uzbuđenja sadrži i stalni rizik od smrti.

Ron Howard, koji se može pohvaliti možda najimpresivnijom od svih karijera među nekadašnjom hollywoodskom glumačkom djecom, također je izgradio reputaciju na filmovima koji obrađuju biografije i događaje iz stvarnog života. Ona je na najspektakularniji mogući način potvrđena “Oscarom” za “Genijalni um”, a sa Morganom je već imao uspješnu suradnju u “Frost/Nixon”. Njih dvojica su priči o Huntu i Laudi pristupili kao vrlo dobro uigran tim. Iako snimljena s relativno niskim budžetom, “Utrka života” izgleda kao punokrvni hollywoodski spektakl koji izuzetno efektno rekonstruira svijet 1970-ih. Same utrke, koje su, poput nogometa, zapravo prilično nezahvalne kao sadržaj igranog filma, su ovdje vještom montažom i dočaravanjem različitih dijelova svijeta učinjene zanimljivima i uzbudljivima, čak i u slučajevima kada će dio publike (barem one starije) znati rezultat jedne od njih.

Ako je Howardu jedna od svrha “Utrke u životu” osvajanje još jednog “Oscara”, za njega je ispunio jedan važan preduvjet, a to su vrhunske glumačke izvedbe. To se odnosi na obojicu glavnih glumaca. Australac Chris Hemsworth, čije dosadašnje uloge, usprkos komercijalnog uspjeha u “Thoru”, nisu bile naročito dojmljive, dobro se pobrinuo da na uvjerljivi oživotvori Hunta kao arogantnog, ali šarmantnog plejboja. To jedino nije slučaj u sceni pred kraj filma koja se doima kao Morganova scenaristička izmišljotina u nastojanju da se Hunt učini možda simpatičnijim nego što je stvarno bio. Mnogo je dojmljiviji i uvjerljiviji Daniel Brühl kao sam Lauda, a što ne iznenađuje jer je uz pomoć proteza i šminke, kao i druženjem sa samim Laudom (koji je surađivao s autorima) nastojao što bolje “skinuti” njegov naglasak i manire. Nešto se slično, ali u manjoj mjeri, može reći i za glumice koje tumače životne partnerice dviju suparnika. Olivia Wilde je u plavokosom izdanju gotovo neprepoznatljiva kao manekenka koja se impulzivno udaje za Hunta koji se neuspješno pokušava “smiriti”. Alexandra Maria Lara je mnogo uvjerljivija kao žena koja ljubavnoj vezi s ozbiljnim Laudom pristupa kao poslovnom projektu. Kada se svemu tome doda poslovično dojmljiva glazba Hansa Zimmera, kao i dobra fotografija Anthonyja Dodda Mantlea koja možda na najefektniji način dočarava davno prošlo vrijeme, “Utrka života”  predstavlja jedno od kvalitenijih ostvarenja ovogodišnjeg kino-repertoara. A ni eventualni zlatni kipić se ne bi trebao smatrati nezasluženim.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 9. listopada 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Enhanced by Zemanta