RECENZIJA: Valerian i grad tisuću planeta (Valerian and the City of a Thousand Planets, 2017)

VALERIAN I GRAD TISUĆU PLANETA
 (VALERIAN AND THE CITY OF THOUSAND PLANETS)
 uloge: Dana DeHaan, Cara Delevingne, Clive Owen, Rihanna, Ethan Hawke, Herbie Hancock, Kris Wu, Rutger Hauer
 režija: Luc Besson
 proizvodnja: EuropaCorp, Francuska, 2017.
 trajanje: 134 min.

Živimo u svijetu nejednakosti i nepravde, gdje je često za nečiji uspjeh, slavu i bogatstvo uistinu važnije podrijetlo nego uloženi trud i talent. Jedan od najeklatantnijih primjera takve nepravde jest filmska industrija gdje, barem ako je suditi po slučaju filma Valerian i grad tisuću planeta, svi SF-spektakli temeljeni na popularnim stripovima ne uživaju jednake prilike. Da nije jednog sitnog, ali bitnog detalja, sudbina ovog filma bi se mogla predvidjeti poput izbora za predsjednike nekih hrvatskih stranaka. S obzirom da je riječ o stripu, budući blockbuster bi unaprijed mogao računati na sitnu, ali utjecajnu družinu fanova koja pi padala u ekstazu na sam spomen o premijera, a na promocije na stripovskim i sličnim konvencijama hodočastila poput vjernika; već i prije same premijere bi bilo jasno da, ma što god kritičari pisali o njemu, film može računati na rusvaj na kino-blagajnama i astronomske svote u džepovima producenata. A sve to, naravno, ne bi spriječilo nekoliko patoloških slučajeva da pojedinim kritičarima prijete smrću obitelji i kućnim ljubimcima ako se javno usude posumnjati da je riječ o neupitnom remek-djelu. Ili, da budemo preciznije, sve bi se to moglo očekivati da se Valerian temelji na DC-jevom, Marvelovom ili, barem, američkom stripu. Na veliku žalost scenarista, režisera i producenta Luca Bessona, predložak, zvan Valerian i Laureline je francuski strip. A ideja da se strip može napraviti izvam SAD je za američke strip-fanove jednostavno nezamisliva i oni su na takvu “kulturnu aproprijaciju” reagirali sa izrazitim neprijateljstvom koje se odrazilo i na publiku i na kritiku, a zbog čega je Valerian postao jedan od najskupljih komercijalnih promašaja godine.

Radnja filma se događa u 28. stoljeću, davno nakon što se Međunarodna svemirska postaja transformirala u “Alphu”, svemirski megalopolis gdje tisuće različitih vrsta razmjenjuju znanje i kulturu. Za mir i red u njoj, kao i ostatku univerzuma, se brine parapolicijska služba čiji su pripadnici major Valerian (DeHaan) i njegova narednica Laureline (Delevingne), koju bez uspjeha pokušava zavesti. Valeriana, s vremenom, muče i neki drugi problemi, poput snova u kojima je prikazana apokalipsa koju su doživjeli simpatični humanoidi na udaljenom planetu . Ta će vizija, pak, postati povezana sa stvarnošću kada od svojih pretpostavljenih dobije zadatak da potajno dobije tzv. Mül konverter – uređaj/stvorenje koje može replicirati sve što pojede, a za koji se ispostavi da su njegovi vlasnici upravo humanoidi iz Valerianovih snova. Njegovu misiju dodatno komplicira kriza koja je izbila na “Alphi”, odnosno nepoznata sila koja je zarazila njeno središte i učinila je nepogodnom za život. Nastojeći riješiti te probleme, Valerian i Laureline se suočavaju sa spoznajom da neki od njihovih pretpostavljenih kriju mračne tajne.

Kada je Luc Besson u pitanju, jednostavno je nemoguće izbjeći usporedbe s Petim elementom, žanrovski i stilski izuzetno sličnim filmom kojeg je bio snimio prije točno dvadeset godina. Taj šašavi, ali izuzetno zabavni film je Besson velikim dijelom stvorio u nastojanju da stvori vlastitu verziju Ratova zvijezda, a za Valeriana bi se vrlo lako moglo reći da je bio pokušaj da se nadmaši Peti element. Besson ne samo da u film nije uložio ogromne novce, nego se trudio pokazati da je taj novac uložen – bilo kroz scene koje pokazuju da je tehnologija specijalnih efekata napredovala u dva desetljeća, bilo kroz raspon radnje od osam stoljeća (omogućen prologom koji začetke “Alphe” prikazuje kroz dokumentarne snimke misije “Apolo”-“Sojuz” iz 1975. godine), bilo kroz veliki broj najbizarnijih i najčudnovatijih vanzemaljskih vrsta svih boja, oblika i veličina. Sve to, međutim, teško može kompenzirati da lijepe i impresivne sličice drži scenarij koji je, najblaže rečeno, šupalj. “Iznenadni” obrat i identitet negativca će u filmu lako prepoznati i malo dijete, a i glavni likovi su prilično blijedi. A tome nimalo ne pomaže ni to što dvoje glavnih likova tumače profesionalni manekeni, očigledno angažirani prije zbog izgleda nego zbog glumačkog talenta (mada je DeHaan njega pokazao u Kronikama). Dojam daleko više spašava Rihanna u kratkoj, dojmljivoj epizodi vanzemaljske zabavljačice, iako je njen nastup tragično prekratak. Iako nije bio dovoljan da Valeriana spasi od komercijalnog kraha i brzog odlaska u zaborav, on će možda publici, barem onoj manje zahtjevnoj i željnoj neobavezne zabave pružiti sve ono što je zbog čega je ionako spremna konzumirati hollywoodske projekte istog tipa.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Elitne ubojice (2011)

Killer Elite (film)
(izvor: Wikipedia)
ELITNE UBOJICE
(KILLER ELITE)
uloge: Jason Statham, Clive Owen, Robert de Niro, Yvonne Strachovsky, Dominic Purcell
scenarij: Matt Shering
režija: Garry McKendry
proizvodnja: Ambience Entertainment/Omnilab Media, SAD/Australija, 2011.
trajanje:  116'

Hollywood danas pravi remakeove od svega i svačega, pa na prvi pogled nije izgledalo kao neko iznenađenje kada se u kinima pojavio film s originalnim naslovom Killer Elite. Taj je naslov gotovo identičan The Killer Elite (na ovim prostorima prevođenom kao “Elita ubojica”), akcijskom trileru Sama Peckinpaha iz 1975. godine. Riječ “The”, međutim, predstavlja važnu razliku, pa će filmofili na kraju biti iznenađeni kada shvate da nije riječ o remakeu nego o ekranizaciji The Feather Men (“Pernati ljudi”), kontroverzne knjige Sir Ranulfa Fiennesa, britanskog pustolova i bivšeg specijalca, navodno temeljene na stvarnim događajima vezanim uz njegovu karijeru u SAS-u za vrijeme hladnog rata.

Radnja se odvija početkom 1980-ih, a glavni protagonist je Danny Bryce (Statham), britanski plaćeni ubojica koji kao član elitne grupe najamnika obavlja prljave poslove sve do trenutka kada mu se probudi savjest i odluči da je s ubijanjem gotovo. Idiličan život na australskoj farmi s prelijepom djevojkom Anne (Strachovsky) je prekinut kada dozna kako je njegov mentor i najbolji prijatelj Hunter (De Niro) zatočen od strane prognanog omanskog šeika. Hunteru će život biti pošteđen jedino ako Danny za šeika obavi posao “sređivanja računa” iz doba građanskog rata u kome su britanski “savjetnici” iz SAS-a pobili šeikove sinove. Dannyjev je zadatak pronaći i ubiti trojicu odgovornih specijalaca. Danny i njegova mala grupa suradnika se pri toj misiji suočiti ne samo sa nizom tehničkih poteškoća, nego i s “Pernatim ljudima”, tajnom organizacijom bivših pripadnika SAS, čiji je član Spike Logan (Owen) odlučan u namjeri da zaštiti ili barem osveti svoje kolege.

S obzirom na to koliko je često Jason Statham tumačio glavne uloge “opakih” profesionalaca i na to da su se sve one s vremenom počele stapati u jedan veliki iritantni klišej, glavni zadatak tvoraca Elitnih ubojica je bio taj da u film ubace neki detalj koji će ga učiniti posebnim. Jedan od tih trikova je bio da Stathamu na ekranu i na plakatu društvo prave velike zvijezde. To što je jedna od njih Clive Owen se ispostavilo kao dobar potez; s obzirom da je i taj glumac tumačio “stathamovske” likove, protagonist je dobio više nego dostojnog suparnika, pa se gledatelje do samog kraja može držati u neizvjesnosti po pitanju ishoda njihovog sukoba. Robert De Niro, pak, nije bio tako sretno rješenje; njegov je lik potrošen i, zapravo se malo pojavljuje na ekranu, a i lik mu je maksimalno klišejiziran. Veliki glumac se sada nalazi otprilike u istoj poziciji gdje je bio Sean Connery prije dvadesetak godina; nakon što je osigurao status filmskog besmrtnika, ostatak karijere može snimati “šrot” filmove i tako financirati svoj voljeni festival u Tribeci.  Bolje nije prošla ni Yvonne Strachovsky u rutinskoj ulozi protagonistove djevojke. Dominic Purcell je, s druge strane, mnogo zanimljiviji u ulozi Dannyjevog pomoćnika kome je scenarij udijelio i vjerojatno najbolju repliku u cijelom filmu.

Scenarij Matta Sheringa je, s druge strane, napravio dobru stvar smještanjem radnje na početak 1980-ih. Ne samo što je time u prologu na poluironičan način stvorene paralele između tadašnjeg i sadašnjeg kriznog doba, nego je i stvorena prilika da sjevernoirski režiser Gary McKendry demonstrira domišljatost u svom cjelovečernjem debiju. Elitne ubojice, snimane uglavnom u Australiji (koja je “glumila” europske metropole), krasi mračni “retro” izgled, a iz današnje perspektive je prilično zanimljivo gledati protagoniste koji u džekbauerovskom stilu operiraju po različitim kontinentima bez pomoći mobitela i računala. Pozitivan dojam koja je stvorila briga o takvim detaljima je, s druge strane, kompromitiran inzistiranjem na kao lopatom nabacanim akcijskim scenama u kojima je od kvalitete važnija kvantiteta. Iako će vjerojatno ljubitelje filmske akcije koji ne traže previše, Elitne ubojice ostavljaju dojam rutinerskog ostvarenja koje je uz samo malo truda moglo biti mnogo bolje.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 18. listopada 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)