RECENZIJA: Čudo s Hudsona (Sully, 2016)

Malo koje je mjesto toliko opsjednuto mladošću kao Hollywood, pa ne čudi što tamo i sredovječni muškarci znaju ulagati ogromne napore ne bi li izgledali poput tinejdžera (a o ženama da i ne govorimo). Stoga je prilična rijetkost u Hollywoodu vidjeti nekoga tko svoje više nego poodmakle godine nosi sa dostojanstvom, te među svojim kolegama usprkos toga uživa ugled. Jedna takva osoba je Clint Eastwood, nekoć velika glumačka zvijezda koji se možda povukao iza kamere, ali i u devetom desetljeću života nastavlja izuzetno uspješnu karijeru kao režiser. Jedan takav uspjeh predstavlja i Čudo s Hudsona, biografski film koji je usprkos naizgled neatraktivne teme i publici unaprijed poznate priče uspio izbiti na prvo mjesto gledanosti u sjevernoameričkim kino-dvoranama – dostignuće koje je izmicalo Eastwoodovim mnogo mlađim i trenutno razvikanijim kolegama.

Temeljni razlog uspjeh filma (koji se u originalu prema glavnom protagonistu zvao Sully) jest u tome što je riječ o priči nakon koje se gotovo sva publika može osjećati dobro – dramatičnoj, naizgled nevjerojatnoj, ali temeljenoj na stvarnim činjenicama. 15. siječnja 2009. godine je putnički zrakoplov Airbus A-320 u vlasništvu tvrtke US Airways poletio s njujorškog aerodroma La Guardia prema gradu Charlotte u sklopu rutinskog leta čije je krajnje odredište bilo Seattle na drugom kraju Amerike. Let br. 1549, međutim, nije okončan ni na jednom od ta dva odredišta. Samo dva minuta nakon uzlijetanja je zrakoplov pogodio jato kanadskih gusaka što je prouzročilo prestanak rada oba motora. Ostavši bez pogona, pilot Chesley “Sully” Sullenberger (Hanks) ga je pokušao vratiti na La Guardiu, ali je, shvativši da za to neće imati dovoljno vremena niti visine, umjesto toga odlučio sletjeti na površinu rijeke Hudson. Ta se odluka pokazala ispravnom – ne samo što je izbjegao udariti u zgrade usred sličnim događajima još uvijek traumatiziranog megalopolisa, nego je slijetanje izvedeno besprijekorno, a nakon čega je posada isto tako besprijekorno uspjela evakuirati sve putnike, a lokalne vlasti izvele isto tako besprijekornu akciju spašavanja, pa je tako incident završio sa svih 150 putnika i 5 članova posade na životu.

Letovi putničkih zrakoplova u pravilu pažnju medija mogu privući jedino, u srećom sve rjeđim, situacijama kada nešto na njima krene katastrofalno krivo. Tako loše priče koje na kraju imaju dobru završnicu su još rjeđe, pa ni ne iznenađuje što je Sullenberger u hipu postao nacionalni heroj i medijska zvijezda. Scenarij Todda Komarnickog, temeljenog na njegovoj vlastitoj knjizi, sve te događaje prikazuje na nelinearan način – prvo kao noćnu moru samog Sullenbergera u kojoj su stvari ne samo krenule nego i završile krivo, a potom kroz flashbackove neposredno pred javno saslušanje pred saveznim vlastima koje nastoje utvrditi da li je slijetanje na ledenu rijeku bilo ispravan potez i da li je “Sully” svojim postupkom zapravo nepotrebno ugrozio živote putnika. Eastwood pri svemu tome ne otkriva toplu vodu i, zapravo, na prilično konvencionalan način prikazuje same događaje, a Hanks lik herojskog pilota tumači na ne baš previše impresivan, ali na kraju ipak adekvatan način. Problem za film je prije svega u tome što se svih tih nekoliko dramatičnih minuta nekako mora rastegnuti na cjelovečerno trajanje; zato su u film ubačene i inače nepotrebne scene koje prikazuju Sullenbergerovu mladost i karijeru u ratnom zrakoplovstvu. Najviše izvještačenim se, međutim, prikazuju scene saslušanja gdje se na prilično “umjetan” način pumpa napetost, odnosno pokušava prikazati kako je Sullenbergerova sudbina i nastavak profesionalne karijere ovisila o zrakoplovnim simulacijama. Krajnji ishod, međutim, nikada nije bio u pitanju, ali to teško da je bilo toliko bitno scenaristima, Eastwoodu, a na kraju i samoj publici. Čudo s Hudsona, iako se čini primjerenijim materijalom za dokumentarni (ili u neka druga vremena niskobudžetni televizijski film), ipak je na kraju ostvario svoju svrhu – publici je prikazao da se ponekad neke priče dostojne zapleta hollywoodskih filmova znaju zbiti u stvarnosti, i imati ishod koji će svima moći donijeti ponekad tako teško ostvariv smiješak na lice.

ČUDO S HUDSONA
(SULLY)
uloge: Tom Hanks, Aaron Eckhart, Laura Linney
scenarij: Todd Komarnicki
režija: Clint Eastwood
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2016.
trajanje: 96 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: J. Edgar (2011)

J. Edgar (2011) billboard The High line Park N...
(izvor: Marie Berne)
J. EDGAR
uloge:  Leonardo di Caprio, Armie Hammer, Judi Dench, Naomi Watts, Josh Lucas
scenarij: Duncan Lance Black
režija: Clint Eastwood
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2011.
trajanje:  137 '

 

Malo koji prizor je toliko tužan poput boksačkog prvaka koji ne shvaća da je njegovo vrijeme prošlo. Nešto slično bi mogla pružiti i recentna filmografija Clinta Eastwooda, glumačke zvijezde i dvostrukog dobitnika “Oscara” za režiju, koji nastavlja praviti filmove i u devetom desetljeću života. Takav entuzijazam zaslužuje pohvale, ali ne i njegov izbor projekata koje će režirati, a za što je možda najbolji primjer J. Edgar, biografski film s kojim je sebi nastojao izboriti treći zlatni kipić.

 

Biografija J. Edgara Hoovera (1895 – 1972), direktora FBI koji je stekao reputaciju najmoćnijeg čovjeka u SAD, je na prvi pogled izgledala kao savršen izbor za “oskarovsku” kampanju. Priča o mladom birokratu koji je od korumpirane i nesposobne federalne agencije učinio najefikasniju policijsku službu, a potom njome desetljećima manipulirao i držao demokratsku vlast u šaci, je izgledala kao sjajan okvir da se ponovno progovori o nekim o najdramatičnijih godina američke povijesti, uključujući i one prema kojima prosječni glasači Akademije, uglavnom Hooverovi suvremenici, osjećaju sve veću nostalgiju. Hoover je, nadalje, bio itekako povezan s Hollywoodom, bilo da ga je koristio kao sredstvo vlastite propagande, bilo kroz prisluškivanje, praćenje i progon holivudskih ljevičara. Kada se uloga Hoovera (uključujući njegovu ostarjelu verziju) povjerila Leu di Capriju, to je sa sobom povuklo dodatni trud za glumačku transformaciju, što predstavlja dobar recept za “Oscara”. A, na kraju, tu je i Hooverov dugogodišnji odnos sa zamjenikom Clydeom Tolsonom (Hammer), koji je desetljećima predmet povijesnih špekulacija i koji je projekt trebao začiniti s LGBT tematikom koja uvijek dobro prolazi u sezoni nagrada.

 

Rezultat takvih napora je, međutim, bio fijasko; kritičari, čak i oni koje u pravilu oduševljavaju “dajte mi Oscar” filmovi, su ostali hladni, publike nije bilo, a na kraju ni nekih prestižnijih nominacija. Razlog za taj neuspjeh se ne može pronaći kod Eastwooda, koji je film izrežirao na svoj staromodni, ali pedantni način. Problem filma je u scenariju Dustina Lancea Blacka. Za razliku od “Oscarom” ovjenčanog scenarija za Milk, Hoover se pokazao previše složenim i proturječnim likom; Blacka, koji je gay, najviše zanima odnos s Tolsonom. Birajući između legende o Hooverovim orgijama u haljini na kojima je desetljećima inzistira holivudska ljevica i službene verzije o aseksualnom čistuncu, Black je odabrao truli kompromis koji, paradoksalno, izgleda kao holivudski klišej. Tu nimalo ne pomaže ni to da Hammer i di Caprio nemaju nikakve zajedničke “kemije”, a koja je još manje vidljiva pod tonama za današnje holivudske standarde neuvjerljive šminke.

 

Međutim ni ta kvaziromansa nije dovoljna da ispuni veliku prazninu na koju se svodi Hooverov privatni život, pa su gledatelji prisiljeni otrpjeti dodatne pseudofreudijanske klišeje prilikom opisa njegovog odnosa s majkom koju tumači ovdje bespotrebno potrošena Judi Dench. A svi ti detalji samo oduzimaju vrijeme koje bi se daleko korisnije moglo iskoristiti za mnogo važnije, pa i za današnji svijet mnogo aktualnija detalje Hooverove biografije koja se tiču korupcije, zlouporaba ovlasti, medijskih manipulacija i vječnog pitanja da li se radi sigurnosti građana moraju žrtvovati njihova prava i slobode. Svemu tome J. Edgar prilazi površno, gdje su povijesni događaji dostojni prave drame svedeni na uzgredne anegdote, uključujući i završni “obračun” s Nixonom, još jednom babarogom holivudskih liberala koja modernoj publici ne znači ništa. Kao što ništa ne znači i ovaj film,  napravljen barem nekoliko desetljeća prekasno.

 

OCJENA: 3/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 20. ožujka 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)