Alejandro Amenabar je imao nesreću da svoj horor Uljezi snimi dvije godine nakon Shyamalanovog Šestog čula. S obzirom da oba filma dijele isti glavni “štos”, Amenabar je tako propustio priliku da svojoj već sada dojmljivoj filmografiji prikači jos jedno remek-djelo koje ce gledatelje ostaviti otvorenih usta poput Otvori oči. No, čak i oni koji su “skužili” film od samog poćetka će bez svake sumnje uživati u Amenabarovom scenarističkom i režijskom umijeću. Zaplet koji prati uznemirujuće događaje u usamljenoj seoskoj vili na otoku Jersey krajem Drugog svjetskog rata Amenabaru je dobro poslužio ne samo da stvori izuzetno efektnu atmosferu i preplaši gledatelje nego i da gledatelju ostavi dovoljno prilike da sam zaključi o čemu je riječ davno prije šokatnog finala. Uz Amenabarovo vješto korištenje svjetla i tame, kao i vrhunske scenografije, Uljezima koristi i talent sjajne Nicole Kidman koja je, modelirajući svoj lik po uzoru na velike dive 1940-tih, stvorila jednu od najboljih uloga u svojoj karijeri. Njoj su dosta pripomogli i Fionnula Flanagan u ulozi sobarice, te neobično talentirana Alakina Mann u ulozi njene kćeri. Iako je epilog lošiji nego što je trebao biti, Uljezi su film koji više nego ijedan drugi horor u posljednje vrijeme zadovoljava ne samo potrebe ljubitelja tog žanra, nego i potrebe onih koji frazu “sedma umjetnost” shvaćaju ozbiljnije od prosječnog holivudskog zanatlije.
OCJENA: 7/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 21. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
THOR: SVIJET TAME
(THOR: DARK WORLD)
uloge: Chris Hemsworth, Natalie Portman, Tom Hiddleston, Anthony Hopkins, Christopher Eccleston, Rene Russo
scenarij: Christopher Yost, Christopher Markus, Stephen McFeely
režija: Alan Taylor
proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel Studios, SAD, 2013.
trajanje: 112 '
OCJENA: 4/10
Današnji Hollywood ne krasi neka naročita kreativnost, osim kada je u pitanju ono što je za Hollywood najvažnije – metode pražnjenja novčanika publike koja gleda njihove proizvode. Jednim od najvećih poslovnih uspjeha se danas može pohvaliti izdavačka kuća Marvel Comics, odnosno njena filmska podružnica Marvel Studios, koja danas predstavlja nešto najbliže idealu zlatne koke u cijeloj američkoj i svjetskoj filmskoj industriji. Marvelovci su, naime, smislili jednostavan ali zato izuzetno efikasan model proizvodnje i distribucije blockbustera – serija filmova koji nisu neposredno povezani, ali zato dijele isti fiktivni univerzum, s bezbroj mogućnosti za “crossovere” i nadopunjavanje jednim drugih, a koji isto tako omogućava uštedu na području kostimografije, specijalnih efekata i reklame. Rezultat toga je serija od čak osam blockbustera u prethodnih pet godina, među kojima je posljednji “Thor: Svijet tame” u režiji Alana Taylora.
Ovo ostvarenje predstavlja nominalni nastavak filma Thor iz 2011. godine, iako je njegov naslovni junak, koga tumači Chris Hemsworth, imao značajnu ulogu i kao član superherojskog tima u “Osvetnicima” prethodne godine. Na samom početku se devet različitih univerzuma nalazi u kaosu, pa je Thor, kao sin nordijskog vrhovnog božanstva Odina (Hopkins) prisiljen po različitim planetama zavoditi red i mir, te je zbog toga razdvojen od svoje ljubavi, zemaljske astrofizičarke Jane Foster (Portman). Ona se, pak, nađe u nevolji kada stjecajem okolnosti dođe u dodir s Eterom, drevnim oružjem Tamnih vilenjaka koje su porazili Odinovi i Thorovi preci. Ono, pak, postaje predmetom Malekitha (Eccleston), vođe Tamnih vilenjaka koji se probudio nakon eona i želi iskoristiti Eter kako bi uništio univerzum.
Marvelova i Disneyeva industrijska produkcija blockbustera ima i dobre i loše strane. Dobre strane su, kao i obično, “ispeglanost” proizvoda i sposobnost da se ciljanoj publici uvijek isporuči manje-više ono na što je već bila naviknuta i što unaprijed očekuje. Loše strane su u nespremnosti za nekakvo eksperimentiranje s novim idejama ili skretanje od formule, kao i to da ne postoje nekakve prevelike varijacije u kvaliteti. “Svijet tame” tako nije film kome bi se mogle uputiti nekakve pretjerane zamjerke, ali također nije ni film na koji bi se, van konteksta njegove franšize, trebala obratiti neka posebna pažnja. Scenaristički odbor po dobrom starom običaju servira zaplet u kome nekakav monstruozni negativac namjerava izazvati nezamislivu kataklizmu; ovdje je novo jedino to što je u opasnosti ne jedan nego nekoliko univerzuma. I, po dobrom starom običaju, završni obračun predstavlja orgiju destrukcije na nekoj prepoznatljivoj zemaljskoj lokaciji – u ovom slučaju je predmet razaranja postao London. Scenaristi toj formuli dodaju nekoć teško predvidljivi, ali danas već rutinski detalj likvidacije lika koji se trebao smatrati stalnim. U slučaju Svijeta tame je ta smrt bila prilično predvidljiva, te, iako rezultira scenom veličanstvenog pogreba, prije odaje nedostatak inspiracije scenarista nego neku njihovu naročitu hrabrost.
Najveća slabost “Svijeta tame” je, pak, prije svega u slaboj karakterizaciji. Hemsworth i Portman nemaju neku naročitu “kemiju” da bi ih se moglo prihvatiti kao naročito uvjerljiv ljubavni par te su scene s njih dvoje najdosadnije. Ubacivanje lika nordijske ratnice Sif (koju glumi Jamie Alexander), koje sugerira mogućnost nekakvog ljubavnog trokuta, nije iskorišteno i izgleda tek kao jeftini “teaser” za buduće nastavke. Stvari najgore stoje sa negativcem. Smatrajući kako Tomu Hardyju maska nije previše smetala da napravi dobar dojam kao Bane u posljednjem “Batmanu”, producenti su inače talentiranog Christophera Ecclestona učinili posve neprepoznatljivim iza tona šminke, ali su mu također uvalili nedostatak bilo kakve suvisle motivacije i opteretili ga s lako zaboravljivim replikama. Usprkos hrpe novaca uložene na specijalne efekte i dočaravanje nekoliko impresivnih svjetova, publici će u sjećanju najviše ostati ono što se u filmu najmanje koristi. To su šarmantna Kat Dennings u ulozi Fosterine šašave pripravnice, kao i irski komičar Chris O’Dowd kao Fosterin neuspješni udvarač. Najboji dojam, pak, ostavlja Tom Hiddleston kao Thorov zločesti brat Loki, a u tome mu je dosta pomogao scenarij koji njegov lik pravi moralno ambivalentnim, odnosno publiku drži u neizvjesnosti hoće li se svrstati na stranu Dobra ili Zla. Odgovor na to pitanje, s obzirom da su nastavci neizvjesni (a koje također sugerira scena, po marvelovskom običaju, ubačena usred odjavne špice), nije teško predvidjeti, ali do njega Svijet tame publiku dovodi na adekvatan način. Onima koji sljedećeg ljeta budu gledali Guardians of the Galaxy ili Kapetan Amerika: Zimski vojnik, s druge strane, neće previše smetati ako su ovaj dio sage prethodno propustili.
Draxblog VI 