Oznaka: Christian Slater

RETRO-RECENZIJA: Glasnici vjetra (Windtalkers, 2002)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
uloge: Nicolas Cage, Adam Beach, Peter Stormare, Noah Emmerich,
 Mark Ruffalo, Brian Van Holt, Martin Henderson, Roger Willie, Frances
 O'Connor, Christian Slater, Jason Isaacs
 glazba: James Horner
 scenarij: John Rice & Joe Bateer
 režija: John Woo
 proizvodnja: MGM, SAD, 2002.
 distribucija: Continental
 trajanje: 133'

Bitku kod Midwaya, pomorski okršaj za koga se smatra da je Drugi svjetski rat na Pacifiku skratio za godinu dana, Amerikanci su dobili prije svega zahvaljujući čistoj sreći, ali je važnu ulogu imalo i to što su bili razbili japansku mornaričku šifru. S druge strane su i Japanci pokazali ne mali uspjeh u razbijanju američkih đifri, ali jedna od njih im je postala nesavladivi problem. Ta se šifra koristila prilično prozaičnom činjenicom da u rezervatima na jugozapadu SAD živi par desetaka tisuća Navahoa, indijanskog naroda čiji je jezik toliko kompliciran da mu se nitko nije potrudio zabilježiti rječnik i gramatiku. Početkom 1942. godine Eric Johnson, sin misionara u Navaho rezervatu i jedan od šačice bijelaca koji je govorio Navaho jezikom, došao je na ideju da Navahoe angažira kao veziste u američkim marincima. Koristeći se kombinacijom prilično jednostavne šifre i vlastitog jezika, Navaho-vezisti su mogli komunicirati putem radija i telefona bez straha da će Japanci išta moći razumjeti ako budu prisluškivali njihove poruke. Iako je u marince regrutirano nekoliko stotina pripadnika plemena Navaho te iako su svojim radom dali značajan doprinos američkim pobjedama na Pacifiku, njihova šifra je bila tako uspješna da su se američke vlasti tek godinama poslije rata usudili priznati njeno postojanje. Tocno šest desetljeća kasnije, Navaho- vezistima su posveceni Glasnici vjetra, holivudski ratni spektakl u režiji legendarnog hongkonškog režisera Johna Wooa. Usprkos zvučnih imena i patriotske histerije koja mu je trebala garantirati uspjeh na američkom tržistu, ovaj film je predstavljao prilično komercijalno razočaranje, a, po svemu sudeći, slična ga sudbina čeka i našem tržištu.

Glavni junak ovog filma je Joe Enders (Cage), iskusni marinac koji je godine 1943. teško stradao u borbama na Solomonskom otocju. Nakon što je jedva preživio masakr cijele svoje jedinice, oporavlja se u havajskoj bolnici, mučen djelomicnom gluhoćom, problemima s ravnotežom, kao i grižnjom savjesti zbog suboraca koji su izginuli radi njegovog inzistiranja da se bespogovorno slušaju zapovijedi nadređenih. Enders smatra da će se iskupiti jedino ako ponovno krene u borbu, a u tome mu pomaže bolničarka Rita (O’Connor) koja krivotvori njegove medicinske nalaze. Enders nakon toga dobiva čin narednika i zadatak da štiti Navaho-veziste. Predmet njegove zaštite je mladi Ben Yahzee (Beach), koji se uzalud pokušava sprijateljiti s Endersom, ne znajući da ovaj ima itekako dobre razloge da ne bude previše blizak s Indijancem, s obzirom da je dobio tajnu zapovijed da ga likvidira u slučaju da mu prijeti zarobljavanje od strane Japanaca. A za tako nešto će biti itekako prilike kada se marinci, uključujući Endersovu jedinicu, počnu iskrcavati na Sajpan, otok u Marijanskom otocju kojeg su Japanci debelo utvrdili te kojeg su spremni braniti do posljednjeg čovjeka. Kako njihova jedinica napreduje, mladi Yahzee se mora suočiti ne samo s fanatičnim Japancima ili pritajenim rasizmom nekih svojih suboraca, nego i vlastitom nesposobnošću da ubije drugo ljudsko biće.

S obzirom da je svoju karijeru bio sagradio na filmovima u kojima se mrtvi broje na desetine, John Woo je na prvi pogled izgledao kao prilično dobar izbor za režisera jednog punokrvnog ratnog spektakla. Na žalost, legendarni hongkonški režiser je, kao i mnogo puta nakon svog dolaska u Hollywood, pokazao nesposobnost da izabere pravi predložak i tako je još jednom srozao svoju kultnu reputaciju. Fascinantna priča o Navaho- vezistima je mogla biti temeljem dobrog filma u kojem bi se uz ratne teme moglo govoriti i o rasizmu koji je tokom Drugog svjetskog rata dominirao američkim drustvom. No, scenarij Johna Ricea i Joe Bateera se svodi na ništa drugo do hrpu klišeja, kako onih klasičnih, tako i onih “politički korektnih”. Tako nitko neće biti previše iznenađen kada u filmu Navaho-Indijanci budu prikazani kao sveci, a njihovi bijeli suborci, sasvim u duhu propagandnih filmova iz doba Drugog svjetskog rata, svedeni na etničke i moralne stereotipove, uključujući rasista koji će, nakon što mu Navaho-Indijanac spasi zivot, doći na pravi put. Također nikoga ne bi trebalo iznenaditi ni pojava Frances O’Connor čiji lik bolničarke služi iskljucivo zato da par naivnih curica koje su zalutale u kino uvjeri kako tu postoji nekakva ljubavna priča. Ali najveći problem filma jest u tome što Hollywood svoje “političko korektno” licemjerje još jednom pokazuje prikazivanjem potlačenih manjina kroz vizuru bijelog protagonista.

Nicolas Cage, čiji je lik izmišljen (kao i mnogi detalji o životu Navaho- vezista) isključivo zato da svojom zvjezdanom njuškom privuče publiku u kino, relativno je dobro obavio svoj glumački posao, evocirajući sjećanja na svoj nastup u Napuštajući Las Vegas. I ostatak glumačke ekipe je solidan, ali ni oni neće nadvladati klišeje, kojima nimalo ne pomaže ni Wooova standardna patetika, koja ovdje ponekad doseže razinu dostojnu “Bore i Ramiza”. Neke od scena u kojima junaci nastoje u pauzama bitke riješiti svoje emocionalne probleme su na granici samoparodije, pogotovo ona u kojoj Endersov kolega (kojeg tumači prilicno raspoloženi Christian Slater) i “njegov” Navaho-vezist prate jedan drugog svirajući usnu harmoniku i tradicionalnu indijansku frulicu. S druge strane, kada se Woo koncentrira na akciju, tu njegov talent konačno dolazi do izražaja. Scene bitaka su prilično spektakularne (pogotovo na početku, kada vidimo na stotine marinaca kako uz podrsku tenkova napreduju prema brdima posjednutim jednakim brojem japanskih vojnika), ali i realistične, pri čemu se Woo, slično kao i Spielberg u Spašavanju vojnika Ryana, ne ustručava detaljno pokazati sto su meci, bombe i napalm u stanju učiniti od ljudskog tijela. Film se može pohvaliti i za današnje holivudske standarde neuobičajenom brigom za povijesne detalje (iako ni tu nije baš savršen, s obzirom da prema Woou ručna bomba ima jednako razorni efekt kao i granata veličine “volkswagena” ispaljena iz brodskog topa od 406 mm). Zbog toga se može reci kako su Glasnici vjetra ipak nešto bolji film od Nemoguće misije 2, ali to nije nešto s čime bi se John Woo trebao pretjerano hvaliti.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. rujna 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Krađa stoljeća (3000 Miles to Graceland, 2001)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
uloge: Kurt Russell, Kevin Costner, Courtney Cox, Christian Slater,
Kevin Pollak, David Arquette, Jon Lovitz, Howie Long, Thomas Hayden
Church, Bokeem Woodbine, Ice-T, David Kaye, Louis Lombardi
glazba: George S. Clinton
scenarij:  Demian Lichtenstein & Richard Recco
režija: Demian Lichtenstein
proizvodnja: Warner/Morgan Creek, SAD, 2001.
distribucija: UCD
trajanje: 122 '

UCD još jednom pokazuje kako je mšsta njihovih prevoditelja proporcionalna “Elizabethinom” poznavanju engleskog. Nakon što su prije nekih godinu dana Reindeer Games preveli kao Pljačku stoljeća, sada su našli pred problemom u slučaju filma 3000 Miles to Graceland. Naravno, rješenje je bilo uobičajeno produhovljeno – Krađa stoljeća, iako je kazneno djelo prikazano u ovom filmu daleko spektakularnije i bolje odgovara opisu “pljačke”. No, UCD, s druge strane, ima i dobre argumente za ovako nedosljedan prijevod. Naime, rijetko je koji film prošle godine bio tako ispljuvan kao 3000 Miles to Graceland pa su distributeri rezonirali da bi mozda netko od video-konzumenata originalni naslov mogao povezati s tom činjenicom.

No, Krađa stoljeća takvu sudbinu ipak nije zaslužila, odnosno katastrofalne kritike imaju vise veze s nepoštovanjem kodeksa “političke korektnosti”, točnije “negativnim prikazom ženskih likova”, nego s objektivnom kvalitetom filma. Nije baš da su ni muški likovi bolje prošli, s obzirom da su dva glavna protagonista okorjeli kriminalci. Michael Zane (Russell) je upravo izašao iz zatvora i prihvatio ponudu svog kolege i prijatelja Murphyja (Costner) da zajedno s još nekoliko momaka odjevenih kao imitatori Elvisa provale u lasvegaski kazino i tamo opljačkaju milijune dolara. Što zbog pucnjave u samom kazinu, a što zbog neumitnih nesuglasica oko podjele plijena, od originalne družine će na životu ostati jedino Murphy i Zane. Ovaj potonji se uspio dočepati plijena, a pri njegovom prijenosu na sigurnu lokaciju će mu pomoći zgodna vlasnica motela Cybil Waingrow (Cox) i njen sin Jesse (Kaye). No, to nije baš tako lako, jer je Zaneu za petama Murphy i policija, a i za Cybil nije sigurno da li će ga prevariti.

Već na samom početku, u najavnoj špici koja prikazuje kompjuterski generiranu borbu škorpiona, možemo vidjeti kako je Krađa stoljeća neobičan film. Režiser Lichtenstein ne krije svoje videospotovske korijene, ali su kadrovi manje iritantni nego kod Bruckheimerovih momaka. S druge strane, za neke od scena nije jasno zašto nisu ostale na montažnom stolu (iako je Lichtenstein očito u njih bio zaljubljen). Ono što je ipak najzanimljivije u ovom filmu jest sadržaj, koji je osvježavajuće lišen uobičajenog holivudskog moralizma, a motiv Elvisa, koji se provlači kroz cijeli film, Krađi stoljeća daje dodatnu notu bizarnog humora. Costner kao psihopatski negativac predstavlja još jedno osvježenje, a Russell kao protagonist je također efektan (pogotovo kada se sjetimo da je jedna od njegovih najpoznatijih uloga bio Elvis u istoimenoj TV-biografiji Johna Carpentera). Na žalost, završnica je uobičajeno neproduhovljena i predvidljiva, jer Lichtenstein mora ipak štovati nepisane zakone i loše momke pretvoriti u dobre, te publici servirati hepiend. Na kraju, Krađa stoljeća, iako je bolja od svoje reputacije, predstavlja film kojeg se isplati pogledati jedino ako se na neki drugi način ne može utući dva sata vremena.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Mr. Robot (sezona 1, 2015)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Hollywood se nikada, a pogotovo u posljednje vrijeme, nije ustručavao skrivati svoje lijevo ili barem salonski lijevo političko opredjeljenje. Za to postoje možda daleko bolji primjeri od tweetova njihovih najistaknutijih hollywoodskih celebrityja kojima se posljednjih dana i tjedana izražava zgražanje i nevjerica nad onim što su nedavno bili izabrali njihovi sugrađani. Hollywoodsko ljevičarstvo se na daleko zabavniji i kreativniji način može pronaći u sadržaju filmova i TV-serija pri čemu je na početku ovog desetljeća jedan od popularnijih trendova bilo forsiranje socijalne priče, odnosno eksplicitno ili implicitno promoviranje priče o 1% Amerikanaca čije bogatstvo, pohlepa i korumpirano društveno-političko ustrojstvo ostatak Amerike i svijeta drži u bijedi i siromaštvu. Taj se trend, koji je možda najeksplicitniji izražaj dobio u Vitez tame: Povratak, danas manje-više ispuhao što se hollywoodskim filmova tiče, ali i dalje nastavlja inspirirati televizijske autore. Zahvaljujući tome imamo priliku pogledati i jednu od najzanimljivijih TV-serija u posljednje vrijeme, Mr. Robot, čija je prva sezona odnedavno dostupna pretplatnicima Picboxa.

Protagonist, čiji lik tumači Eliot Alderson, mladi njujorški informatičar koji živi dvostrukim životom – preko dana zarađuje redovni kruh u poduzeću za računalnu sigurnost, dok se preko noći bavi hakerajom i povremeno tako dobavljene podatke koristi kako bi ispravio nepravde i svijet oslobodio svakojakog ološa. Eliota upravo zbog toga regrutira Fsociety, mala ali odabrana družina radikalno antikapitalistički orijentiranih hakera čiji je vođa po imenu Mr. Robot (Christian Slater) osmislio plan čija je meta ECorp (kolokvijalno Evil Corp, “Zla korporacija” u prijevodu), svemoćna multinacionalna korporacija koja, između ostalog, čuva najpovjerljivije podatke svjetskih financijskih institucija. Ukoliko se plan ostvari, podaci bi bili uništeni, a dug milijardi ljudi na svijetu jednostavno izbrisan. Dok se Eliot bori s praktičnim i drugim aspektima onoga što bi trebala biti velika antikapitalistička revolucija, istovremeno se mora suočiti s vlastitim unutarnjim demonima koji uključuju razgovore sa zamišljenim prijateljem, odlazak psihoterapeutu i vlastitu ovisnost o morfiju. Situaciju dodatno komplicira to što je u tvrtci zaposlena Angela Moss (Portia Doubleday), njegova najbolja prijateljica iz djetinjstva, dok se u samom ECorpu za direktorsko mjesto bori mladi, računalno nadareni, ali beskrupulozni i bolesno ambiciozni Tyrell Wellick (Martin Wallström).

Mr. Robot bi se najlakše mogao opisati kao autorsko djelo. To ne iznenađuje jer je njegov tvorac Sam Esmail, koji ga je originalno bio zamislio kao cjelovečernji film, velikim dijelom inspiraciju za protagonista i radnju pronašao u detaljima iz vlastitog života. Esmail, koji je, kao i glavni glumac Malek, podrijetlom Egipćanin, a neko vrijeme se bio školovao za informatičara, je za scenarij bio potaknut Arapskim proljećem, odnosno ulogom hakera i društvenih mreža u tim burnim zbivanjima. Njegova se serija također za mnoge motive naslanja na stvarni život – FSociety se velikim dijelom može shvatiti kao fiktivna verzija Anonymousa, a zli ECorp je, pak, svoj logo posudio od Enrona, zloglasne i prije više godina neslavno propale američke energetske tvrtke, gledateljima u Hrvatskoj poznatoj po tome što je za vrijeme Račanove vlade trebala preuzeti HEP-ove elektrane. Ljubiteljima filmova i TV-serija će, pak, daleko više u oči padati brojne reference na prethodna ostvarenja, a zbog čije učestalosti i eksplicitnosti se Mr. Robotu ne može nazvati najoriginalnijim. Vjerojatno najviše upada u oči u to što su glavni lik i njegova naracija “posuđeni” iz Dextera, dok antikapitalistički stav, ali i pojedini detalji zapleta, pa i likovi, jasno ukazuju na Fincherov Klub boraca kao Esmailov uzor.

To ne znači da u Mr. Robota nije uložen veliki trud. To se prije svega odnosi na izbor prilično neobične i raznovrsne glumačke ekipe. Malek, koga publika poznaje prije svega po nezahvalnim ili sporednim ulogama (poput faraona u trilogiji Noći u muzeju), jednostavno briljira u fascinantnoj ulozi protagonista za koga nikada nije posve jasno da li je duševno zdrav, odnosno nije li sve što se događa oko njega proizvod bolesne mašte. Christian Slater je isto tako briljantan kao sredovječna verzija buntovnog adolescenta koga je prije više od četvrt stoljeća glumio u Buntovniku na radio-valovima. Portia Doubleday je, pak, sa svojim disneyevskim velikim očima prilično uvjerljivo oličenje dobre i savršene djevojke za koju bi u konvencionalnom filmu navijali da završi s protagonistom. Čak i likovi koji bi inače bili sporedni su sjajni – Martin Wallström briljira ikao putanja njegovog lika nije baš najsretnije scenaristički isprofilirana, a Carly Chaykin, usprkos toga što je daleko od suvremenih estetskih kriterija ljepote i toga što je njen lik iritantno dosljedan arhetip pankerske hakerice, jednostavno zrači svojevrsnim “uvrnutim” seksepilom. S druge strane, Mr. Robot na trenutke pretjeruje s političkom korektnošću, pa se među živopisnim likovima našlo mjesta za sve moguće rasne, vjerske, etničke, LGBT i druge manjine koje prošle godine nisu uspjele izabrati Hillary Clinton za predsjednicu. No, taj element, koji veliki dio publike i neće smatrati nekim naročitim nedostatkom, će mnogo manje upasti u oči u odnosu na izuzetan trud koji su tvorci serije uložili u specifičan stil, koji uključuje ne samo brigu o scenografiji i izboru glazbe, nego i ugođaj koji od početka do kraja podsjeća na Stanleya Kubricka u najboljim danima. Mr. Robot zbog svega toga, čak i u sve kompetitivnijem svijetu kvalitetnih TV-serija, izgleda kao nešto posebno, a što će na kraju prve sezone potvrditi i specifičnim načinom na koji gledateljima servira svoj cliffhanger – iza odjavne špice, u izuzetno mračnoj i zloslutnoj sceni koja sugerira da revolucije rijetko stvaraju jedan bolji i ljepši svijet, odnosno previše često nisu ono što o njima misle njihovi najvatreniji poklonici. Da su TV-serije kao Mr. Robot jedino mjesto gdje se gledatelji moraju suočiti s tom neugodnom istinom, svijet bi tek tada bio lijepo mjesto.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Nimfomanka (I i II dio, 2013)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment
Maniac is the word
(izvor: aka Jens Rost)
NIMFOMANKA
(NYMPHOMANIAC)
uloge: Charlotte Gainsbourgh, Stellan Skarsgaard, Stacy Martin, Uma Thurman, Shia LaBeouf, Jamie Bell, Christian Slater, Connie Nielsen
scenarij: Lars von Trier
režija: Lars von Trier
proizvodnja: Zentropa/Heimatfilm,  Danska/Njemačka/Francuska/Belgija, 2014.
trajanje: 145 ' (prvi dio) i 124 ' (drugi dio)

Današnjom globalnom kulturom dominira površnost, i prečesti je slučaj da brojna kreativna djela na sebe privlače pažnju provokacijama svojih autora ili izvođača umjesto svojom objektivnom kvalitetom. Dobar primjer za to je glazbena industrija, gdje danas najpoznatija imena slavu više duguju drmanjem guzovima i simuliranjem snošaja na pozornici, a manje tome što će netko za par desetljeća u automobilu slušati njihovo revanje. Mnogo lošiji primjer je, pak, svijet filma, gdje danas nekakvih velikih provokacija zapravo i nema, i gdje su se i komercijalni i art-snobovski filmaši, svaki na svoj način, zaključali u svoja konformistička geta. Jedan od rijetkih, a možda i posljednjih, filmskih provokatora je danski režiser Lars von Trier čiji filmovi često izazivaju pažnju svakojakim skandalima koji nekad mogu, ali i ne moraju, imati veze s onime što gledatelji vide na ekranu. Njegovo najnovije ostvarenje, koje se možda prije nekih pet ili deset godina moglo nazvati filmskom provokacijom par excellence, jest dramski film Nimfomanka. U naša kina je došao s dosta publiciteta koje je izazvao njegov sadržaj, odnosno scene koje uključuju ono što se, danas sve rjeđe, naziva “tvrdom” pornografijom. Dodatni publicitet je izazvalo i to što se pojavio u, prema tvrdnjama na špici, “cenzuriranoj” verziji koja je, čak i tako okljaštrena, dovoljno duga da se film morao prikazivati u dva dijela od po oko dva sata.

Radnja započinje u jednom mračnoj uličici gdje sredovječni neženja po imenu Seligman (Skarsgard) pronalazi pretučenu ženu po imenu Joe (Gainsbourg). Ona iz nekog razloga odbija njegovu ponudu da pozove hitnu pomoć, ali pristaje poći u njegov stan gdje će joj previti rane. Dok se oporavlja, Joe, koja sebe opisuje kao potpuno amoralnu osobu, nastoji svom domaćinu objasniti kako je došla do situacije da leži pretučena na ulici. Njena priča, koja se sastoji od osam poglavlja, započinje u najranijem djetinjstvu, kada je otkrila vlastitu seksualnost, a nastavlja se kada kao adolescentica (koju tumači Stacy Martin) odluči izgubiti nevinost s mladim auto-mehaničarem po imenu Jerome (LaBeouf). To je iskustvo tjera da traži sve brojnija, sve bizarnija, a na kraju i sve opasnija seksualna iskustva koja će izazvati kaos i destrukciju ne samo u njenom, nego i životima ljudi s kojima dolazi u susret.

Nimfomanka nije prvi, a vjerojatno neće biti ni posljednji, film koji, uvjetno rečeno, pripada “mainstream” kinematografiji a istovremeno gledateljima prikazuje ono što je Igor Mandić svojevremeno navodio kao ključni element pornografije – mušku erekciju, penetraciju i ejakulaciju. Takvih je ostvarenja već bilo u našim kino-dvoranama i ranije, a jedan od svježijih primjera je i kontroverzni Srpski film. Von Trieru je, međutim, na ruku išao razvoj suvremene filmske tehnologije, pa je tako kombinacijom šminke, proteza u obliku penisa i vagina, CGI-efekata i profesionalnih porno-glumaca koji kao “body double” posuđuju tijelo, omogućio svojim glumcima da nastupaju u filmu, a bez da moraju ulagati isti trud kao “izvođači” iz kalifornijske Doline San Fernando. Sve to, dakako, ne znači da je Nimfomanka naročito erotičan film – mada je za vjerovati kako muškom dijelu publike neće previše smetati “vruće” scene u kojima nastupa bivša manekenka Stacy Martin. Von Trier publiku ne nastoji toliko uzbuditi, koliko šokirati, pa je često njegov prikaz seksualnosti isto onoliko erotičan koliko i ginekološki pregled. Neke od najdojmljivijih scena su, zapravo, najmanje privlačne, pri čemu se posebno ističe prizor u kojem Joein otac, koga tumači Christian Slater, umire na jedan od najneugodnijih načina u povijesti filma. Neugodnost filma se vidi i u tome da su gotovo svi eksterijeri “nordijski” hladni i sivi, kao i da se veliki dio filma, sudeći po rekvizitima i drugim detaljima, odvija u “olovnim” 1970-im.

To sve, dakako, ne znači da film nema kvalitete niti da neće pružiti užitka koji ga nastoje pronaći u suvremenoj kinematografiji. Njega je najlakše pronaći u glumačkim izvedbama, uključujući neke od briljantnih epizoda, pri čemu se posebno ističe gotovo neprepoznatljiva Uma Thurman u istovremeno grotesknoj ali i zastrašujućoj sceni gdje glumi prevarenu suprugu. Vrlo dobar je i Jamie Bell kao profesionalni sadist. To se, s druge strane, ne može reći za Shiju LaBeoufa, glumca koji je posljednjih godina postao prilično nepopularan zbog ekscesnog ponašanja i previše ega, kojeg u slučaju Nimfomanke ne može opravdati neki naročito dobri nastup. Francuska glumica Charlotte Gainsbourg kao odrasla Joe je, pak, izvrsna, isto kao i von Trierov stari suradnik i uvijek pouzdani Stellan Skarsgaard, koji tumači lik šarmantnog Selligmana tako da gledatelja ostavlja u intrigirajućoj nedoumici da li je on intelektualno stimuliran Joeinim bizarnim pričama ili jednostavno napaljen.

Za taj bi se lik, u neku ruku, moglo reći da predstavlja i autorov alter ego, odnosno njegovo nastojanje da nešto tako banalno, a naoko “misteriozno” poput ljudske seksualnosti “oplemeni” sa prilično zabavnim intelektualnim opservacijama. Upravo su najzabavnije scene filma one u kojima Selligman Joeino prepričavanje njenih seksualnih eskapada koristi kao priliku da demonstrira svoju erudiciju, odnosno da kroz komentare svoju sugovornicu, a i publiku upozna s fascinantnim temama kao što su Fibonnacijev niz, tehnike riječnog ribolova, Bachova glazba ili razlike između katoličanstva i pravoslavlja. Pred sam kraj, gdje Joeina priča počinje nalikovati pretjeranom čak i za standarde eksploatacijskog “trasha”, komentari i rasprave sa Selligmanom postaju sve ozbiljnije i sve relevantnije, odnosno tiču se nekih aktualnih tema kao što su seksizam, feminizam, te se kroz usta likova iznose i neke prilično kontroverzni stavovi koji se tiču pedofilije, “političke korektnosti” i slobode govora u modernim demokratskim društvima. Može se zamisliti kako je za ovo posljednje inspiraciju predstvaljala i bura koju je izazvalo par von Trierovih ljubaznih riječi o Adolfu Hitleru na kanskom festivalu prije par godina. Nimfomanka bi bila još efektnija da von Trier nije, po običaju, film zaključiti sa karakterističnim sarkazmom i mizantropijom. No to ipak neće previše pokvariti dojam o ovom filmu kao neobično intrigantnom ostvarenju koje provocira više svojim heretičkim idejama nego banalnim prikazom anatomsko-medicinske stvarnosti.

OCJENA: 8/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Metak u glavu (2013)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment
U.S. actor Sung Kang at the 2007 Sundance Film...
Sung Kang (izvor: Wikimedia Commons)
METAK U GLAVU 
(BULLET TO THE HEAD)
uloge: Sylvester Stallone, Sung Kang, Sarah Shahi, Jason Momoa, Adewale Akinnuoye-Agbaje, Christian Slater
scenarij: Walter Hill & Alessandro Camon 
režija: Walter Hill
proizvodnja: Dark Castle/IM Global, SAD, 2013.
trajanje: 92 '

Među velikanima tzv. “Novog Hollywooda” 1970-ih posljednja desetljeća su bila najmanje sklona Walteru Hillu. Nekoć hvaljeni tvorac klasika akcijskog žanra kao što su “Ratnici podzemlja” i “Zavjera u San Franciscu”, je svojim novijim radovima uglavnom izazivao razočarenja. Nešto slično bi se moglo reći i za najnovije ostvarenje “Metak u glavu”, koje je neslavno propalo na američkim kino-blagajnama te predstavljalo ozbiljni komercijalni kiks za glavnog lumca Sylvestera Stallonea. Dio promatrača, pogotovo onih koji sve gledaju kroz prizmu američkih kulturnih ratova, time je bio oduševljen, zaključivši kako je publika konačno odbacila revolveraško nasilje kao oblik zabave; drugi dio je, pak, fijasko pripisao Stalloneovoj podršci inicijativama za oduzimanje oružja građanima – nešto što se teško može pomiriti s njegovim likom u filmu i sa stavovima velikog broja ciljane publike. “Metak u glavu” je, doduše, nešto malo bolje prošao kod kritike, a koliko je to opravdano se odnedavno može vidjeti i kod nas.

Radnja, koja se temelji na grafičkom romanu francuskog strip-crtača Alexisa Nolenta, je smještena u New Orleans, živopisnu američku metropolu čija bogata tradicija uključuje i duboko ukorijenjenu korupciju. Protagonist je Jimmy Bobo (Stallone), iskusni kriminalac koji se desetljećima bavi plaćenim ubojstvima. Nedugo nakon posljednje, naizgled rutinske, likvidacije Bobo i sam postane metom plaćenog ubojice (Momoa), ali, mu za razliku od svog mlađeg partnera, uspije izbjeći. Bobo je odmah zaključio kako ga naručitelji posljednjeg posla žele likvidirati, ali ih on sam, s obzirom da je bio angažiran preko posrednika, ne može odmah identificirati. U međuvremenu u New Orleans iz Washingtona dolazi policijski detektiv Kwon (Kang), koji istražuje korupcijski skandal u koji je bila upetljana posljednja Bobova žrtva. Njegova istraga je, pak, otežana time što lokalni policajci, koji se nalaze u džepu kriminalaca, žele trajno ukloniti svog kolegu. Twon i Bobo su stoga prisiljeni međusobno surađivati kako bi pronašli naručitelje ubojstva, pri čemu je pitanje što s njima na kraju učiniti – uhititi ih ili jednostavno skratiti za glavu – od sekundarne važnosti.

Hill se u svom novom filmu nimalo ne trudi gledateljima ponuditi nešto naročito novo ni originalno. Scenarij, koji je napravio zajedno sa Alessandrom Carmonom, predstavlja zbirku klišeja, odnosno svojevrsni školski primjer konfekcijskih akcijada koje su se štancale 1980-ih. Tu se nalazi gotovo sve – protagonist motiviran željom da osveti partnera; korištenje ultranasilnih, nezakonitih ali na kraju efikasnih metoda za istjerivanje pravde; sparivanje protagonista s novim partnerom koji predstavlja njegov svjetonazorski antipod i s kojim će se usprkos toga sprijateljiti; i, naravno, završni obračun u usamljenoj tvornici gdje će se protagonist s glavnim negativcem pošajbati prsa u prsa. Netko drugi bi od svega ovoga napravio parodiju, ali ne i Hill, koji priču i likove tretira sasvim ozbiljno. Ono što film čini gledljivim, a u mnogim trenucima i zabavnim, jesu crnohumorne replike, dopadljivi prikaz njuorlinške glazbene scene i nekih drugih detalja tamošnjeg života, ali i prilično raspoložena glumačka postava. Ona uključuje kako i Sarah Shahi (nekadašnju partnericu protagonista TV-serije “Put osvete”) u prilično nezahvalnoj ulozi Bobove kćeri (u kojoj se, gotovo kao i svi ženski likovi, pojavljuje gola) tako i samog Stallonea koji prikazuje kako se još uvijek vrlo dobro nosi sa svojim godinama, kao što je to u svoje vrijeme znao raditi i Charles Bronson. Kang, korejsko-američki glumac angažiran kako bi kao azijski policijski “geek” dao kontrast tvrdom uličnom kriminalcu, je, međutim, daleko manje upečatljiv. Srećom, Hill je, za razliku od mnogih svojih kolega, zadržao smisao za ekonomičnost, pa za današnji Hollywood neobično kratkih 90 minuta prolazi vrlo brzo i po gledatelje uglavnom ugodno.

OCJENA:5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 17. ožujka 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)