Oznaka: Brett Ratner

RECENZIJA: Herkul (Hercules, 2014)

Kada iz Hollywooda danas dođu neka ugodna iznenađenja, to je manje posljedica neke izuzetne erupcije kvalitete, a više žalosno niskih kriterija koji vladaju u današnjoj američkoj filmskoj industriji. Hollywoodski filmovi su, naime, postali toliko loši da danas dobro izgledaju ostvarenja koja bi prije deset ili više godina izgledala loše ili, u najboljem slučaju, prošla kao zanatski korektna zabava za jednokratnu uporabu. Jedan od primjera za to pruža Herkul, najnovije ostvarenje Bretta Ratnera. Mjesecima prije premijere je izgledao kao još jedan bezlični ljetni “tentpole”, koji nastoji eksploatirati isti lik i istu priču koja se bila ekploatirala još u rimskim arenama. Zapravo, izgledao je kao tako tipičan “tentpole” da je početkom godine u kino-dvorane lansirana Legenda o Herkulu, “alternativni” eksploatacijski film Rennyja Harlina koji je očekivano završio na top-listi kandidata za Zlatnu malinu. Ratnerov Herkul, međutim, izgleda nešto drukčije od ljetnog “tentpolea” dijelom i zbog toga što je sa svojih 98 minuta neuobičajeno kratak za hollywoodska ostvarenja tog tipa.

Iako svoj izvor ima u legendi o polubogu koji je ubijao čudovišta, uklanjao ološ i dijelio pravdu po drevnoj Grčkoj, scenarij filma se nešto čvršće temelji na stripu, odnosno grafičkom romanu nedavno preminulog Stevea Moorea koji je mitu prišao na revizionistički način. Tako je radnja smještena u nama nešto bliže povijesne koordinate, Starog vijeka, a naslovni junak, koga tumači bivši kečer Dwayne “The Rock” Johnson, je tek profesionalni vojnik čije usluge koriste vladari raznih grčkih gradova-država. Herkul je u svom poslu bio toliko dobar da je sebi mogao priuštiti svitu, odnosno tim koji za njega obavlja pomoćne poslove, a što uključuje mladog nećaka Jolaja (Ritchie) čija je specijalnost to da, poput modernog PR-ovca, svim zainteresiranim stranama širi priče o Herkulovom božanskom podrijetlu, neranjivosti i nadnaravnim moćima. Zahvaljujući tome Herkul sebi može priuštiti da od svog posljednjeg klijenta – tračkog kneza Kota (Hurt) – zatraži dovoljno veliki honorar da bi se mogao povući na imanje na Crnom moru. Međutim, prije nego što se to dogodi, ispostavlja se kako je misija za koju ga je angažirao njegov poslodavac – gušenje krvave pobune – mnogo teža i kompliciranija nego što se mislilo. Ne samo što mora iz ničega stvoriti efikasnu vojsku, nego se čini i da neprijatelj raspolaže magijskim moćima koji njega i njegovu družinu dovode u neravnopravan položaj.

Iako je filmski Herkul iz komercijalnih razloga morao izbaciti neke detalje strip-predloška (protagonistovu biseksualnost i eksplicitno nasilje), upravo se scenarij Ryana J. Condala i Evana Spiilitopoulosa čini najkvalitetnijim elementom filma. Taj je scenarij s jedne strane, ekonomičan i jednostavan – likovi nisu nimalo složeni, a zaplet neopterećen spletkama i sličnim komplikacijama – a s druge strane na prilično domišljat način “tumači” Herkulov mit, odnosno vješto evocira njegove najpoznatije detalje pokušavajući objasniti odnosno prikazati njihovu prozaičnu podlogu. Odustajanje od elementa mita i fantastike je, s druge strane, značajno smanjilo potrebu za CGI-jem (iako će se on, naravno, morati koristiti u završnom obračunu), ali zato omogućilo Ratneru da neke od scena borbi, uključujući i veliku bitku na sredinu filma, režira na staromodan, ali prilično efektan način. 

Imperativ ekonomičnosti je, s druge strane, isto tako učinila Herkula, a daleko više njegove pomoćnike, prilično jednostavnim likovima. Usprkos svega toga, Dwayne Johnson se solidno snalazi u toj ulozi, ali ne može nadmašiti svoje iskusnije kolege  da ostave sjajan dojam u kratkim epizodama. To se odnosi kako na poslovično dobre britanske glumce kao što su Hurt, Fiennes i Sewell, ali i njihove nešto manje poznate nordijske kolege. Među njima se najviše ističe Norvežanin Axel Hennie (poznat kao protagonist crnohumornog krimića Headhunters) kao antička verzija PTSP-ovca, te njegova sunarodnjakinja Ingrid Bolsø Berdal koja se dobro nosi s nezahvalnom ulogom Amazonke koja cijelo vrijeme mora biti u kožnatom bikiniju. Razlog zbog koga ti napori uspijevaju jest taj što su glumci, kao i skoro svatko koji je sudjelovao u ovom filmu, svjesni njegovih ograničenja. Herkul stoga neće ući u antologije i vjerojatno će brzo ispariti iz sjećanja, ali zato barem sada, za razliku od mnogo ambicioznijih i samim time iritantnijih naslova ovog ljeta, služi svojoj svrsi.

HERKUL

(HERCULES)

uloge: Dwayne Johnson, Rebecca Ferguson, Ian McShane, Rufus Sewell, Joseph Fiennes, Peter Mullan, John Hurt, Aksel Hennie, Reece Ritchie, Ingrid Bolsø Berdal

scenarij: Ryan J. Condal & Evan Spilitopoulos

režija: Brett Ratner

proizvodnja: Paramount/MGM, SAD, 2014.

trajanje: 98′

OCJENA: 5/10

RETRO-RECENZIJA: Crveni zmaj (Red Dragon, 2002)

uloge: Anthony Hopkins, Edward Norton, Ralph Fiennes, Emily
 Watson, Harvey Keitel, Mary-Louise Parker, Philip Seymour
 Hoffman, Anthony Heald, Ken Leung, Frankie Faison
 glazba: Danny Elfman
 scenarij: Ted Tally (po romanu Thomasa Harrisa)
 režija: Brett Rattner
 proizvodnja: Dino De Laurentiis/Scott Free/Universal, SAD, 2002.
 distribucija: Kinematografi
 trajanje: 124'

I dok nas je Hollywood u posljednje vrijeme navikao (na uglavnom bezlične) remakeove popularnih filmova od prije 25-30 godina, talijanski producent Dino de Laurentiis je nedavno razbio rekord uzevpi kao predloćak film kojeg je bio producirao prije desetljeće i pol –  Lovac na ljude Michaela Manna iz 1986. godine. Razlog za tu odluku jest u globalnoj popularnosti Hannibala Lectera, lika koji se na velikim ekranima pojavio upravo u Mannovom filmu temeljenom na romanu Crveni zmaj Thomasa Harrisa. Najpopularniji serijski ubojica na svijetu se tada pojavio tek kao sporedan lik i umjesto oskarovca Anthonyja Hopkinsa ga je tumačio Brian Cox. No, Lovac na ljude je propao u kinima da bi tek Demmeov nastavak Kad jaganjci utihnu (s kojim de Laurentiis nije htio imati nipta) stvari doveo na svoje mjesto. Nakon špto je 2001. godine de Laurentiis producirao komercijalno uspješni, ali u suštini bezlični nastavak pod naslovom Hannibal, odlučio je do kraja eksploatirati Harrisov materijal te se u nedostatku novog romana odlučio za novu adaptaciju starog. Anthony Hopkins je još jednom doveden da tumači Lectera, a režija je povjerena Brettu Rattneru, filmašu specijaliziranom za komedije.

Radnja filma započinje godine 1980. kada Will Graham (Norton) agent FBI specijaliziran za lov na serijske ubojice pokušava riješiti seriju brutalnih ubojstava u Baltimoreu korištenjem posebne psihološke metode pomoću koje se pokušava uživjeti u um ljudi koje nastoji uhvatiti. Kada jedne večeri dolazi po savjet uglednom baltimorskom psihijatru dr. Hannibalu Lecteru (Hopkins) nema pojma da će ga taj susret umalo koštati glave kada slučajno otkrije da je dobri liječnik u stvari manijakalni ubojica. Jedva preživjevši, Graham napušta FBI da bi ga sedam godina kasnije njegov bivši sef John Crawford (Keitel) došao zamoliti da mu pomogne kao savjetnik u istrazi serije neobično opakih ubojstava pri čemu su žrtve manijaka obitelji, masakrirane u svojim kućama. Nakon dosta nećkanja Graham pristaje pomoći Crawfordu i u tu svrhu regrutira savjetničke usluge nikog drugog do Lectera, koji je sada zatvoren u dobro čuvanoj duševnoj bolnici. No, Lecter pak ima vlastite ideje o tome kako bi taj slučaj trebao završiti te na domišljat način stupa u kontakt s ubojicom – ekscentričnim usamljenikom po imenu Francis Dollarhyde (Fiennes). Graham, pak, ubojicu nastoji isprovocirati uz pomoć beskrupuloznog novinara Freddyja Loundsa (Hoffman). Planove obojice muškaraca ce ugroziti Reba McClane (Watson), slijepa djevojka s kojom Dollarhyde započinje ljubavnu vezu i koja će ga potaknuti da, makar privremeno, prestane s ubijanjem.

Za sve one koji su, poput autora ovih redaka, svojevremeno gledali Mannov original i pročitali Harrisov književni predlozak, Crveni zmaj neće donijeti ništa novo. No, “deja vu” ipak neće biti potpun, jer je Rattnerov film drukčijeg ugođaja i drukčijeg stila od onoga sto se moglo gledati prije desetljeće i pol; za razliku od ultra-stiliziranog Manna, Rattnerov stil režije je mnogo konvencionalniji, a zlobnici bi rekli i bliži TV-filmu. No Rattner je dovoljno dobar da nedostatke scenarija svede na najmanju moguću mjeru. Što se, pak, Tallyjevog scenarija tiče, on je daleko vjerniji književnom predlosku od Lovca na ljude, sto će, uz korištenje nekih elemenata iz Mannovog filma, Crveni zmaj učiniti mnogo duzim od svog prethodnika (i potencijalno dosadnijim).

Kada je sadržaj filma unaprijed poznat, jedino što gledatelje moze zanimati jest izvedba. Ona je uglavnom profesionalnog kvaliteta, pri čemu najvise valja pohvaliti Emily Watson, dok su sve ostale uloge u sjeni onih od prije šesnaest godina. Čak i Anthony Hopkins sa svom svojom zločestom karizmom, slično kao i u Hannibalu, predstavlja parodiju svoje najpoznatije uloge i nije do koljena Brianu Coxu iz Lovca na ljude. Tome su razlog i pomalo nespretna scenaristička rješenja kojima je njegov lik od sporednog promoviran u glavni. Ostatak glumačke ekipe – Norton, Fiennes, Hoffman, Keitel itd. – također je daleko ispod originala, iako se nikome od njih ne može predbaciti da su loše obavljali posao. Ženskom dijelu publike će ovaj film vjerojatno biti drazi od Lovca na ljude jer se u liku Dollarhydea pojavljuje ljepotan Ralph Fiennes, a u pojedinim ključnim scenama i bez odjeće. Iako se postavlja pitanje da li je ovaj film uopće imao smisla, napravljen je dovoljno profesionalno da zasluži preporuke, a ako nekog gledatelja potakne da pogleda Lovca na ljude, može se reći da je ispunio svrhu svog postojanja.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.