Filmskim zvijezdama tamni sjaj

Box office – odnosno prihod s blagajni kino-dvorana u Sjevernoj Americi – se već nekoliko desetljeća pretvorio u dodatni oblik zabave za filmofile, odnosno najpouzdanije sredstvo za ocjenjivanje koliko je neki holivudski projekt uspješan. Praćenje box officea u posljednjem desetljeću, pak, mnoge dovodi do zaključaka koji su donedavno izgledali heretički, odnosno potpuno nezamislivi kada je u pitanju američka filmska industrija. Među njima se najviše ističe teza o propasti star-sistema, odnosno uvjerenje kako filmske zvijezde uopće više nisu važne, odnosno kako o njihovom prisutstvu više ne ovisi hoće li neko ostvarenje biti hit ili flop.

Dok je, na primjer, još 1990-ih bila sasvim normalna stvar da Jim Carrey naplaćuje desetke milijuna dolara za nastup u svakoj od holivudskih komedija, s obzirom da se “ona pretvarala u zlato”, danas to s njim, ali i većinom njegovih kolega definitivno nije slučaj. U klasičnom star-sistemu holivudski naslovi su postajali hitovi zato što su mogli računati na ogroman broj obožavatelja tumača glavnog lika. U današnjem sistemu filmovi postaju hitovi zahvaljujući marketinškim operacijama u kojima glavna “njuška” na plakatu tek djelić cjeline, a često i djelić bez koga se ne može.

Mnoge od analiza box officea u posljednje vrijeme tako pokazuju da najveći komercijalni uspjeh imaju crtići, u kojima se zvijezde uopće ne pojavljuju, odnosno, u najboljem slučaju, tek posuđuju glas. Avatar je postao prošlogodišnji i ovogodišnji megahit zbog mnogih razloga, ali Sam Worthington definitivno nije bio među njima. I histerija stvorena oko Sumraka pokazuje koliko su danas zvijezde nevažne – filmovi nisu postali hitovi zbog Stewart, Pattinson i Lautner; naprotiv, sve troje su danas zvijezde upravo zbog svog nastupa u Sumraku.

To, dakako, ne znači da u Hollywoodu nema projekata koji nastoje koristiti zvjezdanu paradigmu. Imenom na plakatu se uglavnom koriste romantične komedije (s ženskim zvijezdama), kao i pojedine komedije kao što su one u kojima glavnu ulogu tumači Adam Sandler. No, u pravilu je riječ o žanrovski predefiniranim proizvodima kojima je glavna zvijezda već ustanovljeni brand. Pokušaj zvijezde da izađe iz tih predefiniranih okvira je u pravilu osuđen na propast.

Zbog svega toga treba biti prilično skeptičan prema najnovijem holivudskom spektaklu koji opisuje život posljednje egipatske kraljice Kleopatre, a kome bi glavna atrakcija trebala biti Angelina Jolie. Glumica koja je izjavila da je umorna od glume se u ovom konkretnom slučaju doima prestarom za ulogu tinejdžerske zavodnice. Hollywood, kao i mnoge druge institucije u današnjem svijetu, ima ozbiljnih problema da uči na svojim greškama.

Apatow podbacio

Funny People, nova komedija Judda Apatowa s Adamom Sandlerom u glavnoj ulozi, prošli je vikend na sjevernoameričkom kino-tržištu zaradila 22,6 milijuna US$. Iako mu je film završio na prvom mjestu po gledanosti, Apatow i neće baš imati nekog posebnog razloga za zadovoljstvo. Prije svega, budžet je iznosio 75 milijuna US$, što znači da će mu trebati još više vremena kako bi stigao do pozitivne nule.

Mnogo je važnija stvar vezana uz podbačaj ovog filma činjenica da će Apatow – koji je posljednjih godina napravio svojevrsnu mini-revoluciju u Hollywoodu praveći komercijalno uspješne komedije s, među velikim studijima omraženim, cenzorskim rejtingom “R” – odsada imati problema daleko više problema sa šefovima studija, odnosno da mu šefovi studija neće tako rado izlaziti u susret kada od njih bude tražio da mu odobre nekonvencionalne stvari u filmu.

U slučaju Funny People nekonvencionalnost je bila u tome što film traje gotovo dva i pol sata, što je barem sat vremena duže od standardne holivudske komedije. Nikki Finke je na svom blogu Deadline Hollywood tako prenosila glasine – a kasnije ih demantirala preko “dobro upućenih izvora” – kako se Apatow žestoko svađao s Universalovim čelnicima po tom pitanju. Iako je Apatow potpisao ugovor s Universalom za tri filma, nije baš sigurno da će imati toliko kreativne slobode nakon što je box office pao ispod 25 milijuna US$ koliko je bila donja granica očekivanja studija.

Zanimljivo je, pak, da je kritika prilično blagonaklona prema Apatowu. Ali to nije prvi, ali ni posljednji slučaj kada kritika ide šumom, a publika i šefovi studija drumom.