Antifašistički demonstranti napali sjedište BBC-a

[picapp src=”0/c/c/0/Protests_Are_Held_173c.jpg?adImageId=6400729&imageId=6880520″ width=”234″ height=”162″ /]

Nekoliko stotina antifašističkih demonstranata je danas napalo televizijski studio BBC-a u Zapadnom Londonu, nastojeći spriječiti dolazak Nicka Griffina, vođa ekstremno desne Britanske nacionalne stranke (BNP). Griffin, čija je stranka ove godine po prvi put osvojila zastupnike u Evropskom parlamentu, bi večeras po prvi put trebao gostovati u TV-emisiji Question Time. U njoj se tradicionalno pozivaju pozivaju predstavnici tri najjače stranke (Laburistička, Konzervativna, Liberalni demokrati) i po jedna osoba iz javnog života kako bi raspravljali o raznim političkim pitanjima.

Odluka o pozivanju Griffina je izazvala proteste kod strane velikog dijela lijeve i liberalne javnosti  s obzirom da se mnogi boje kako će se stranka – koja je nedavno tek sudskim nalogom prisiljena da iz statuta izbaci zabranu članstva za ne-bijele osobe – nastupom uz etablirane stranke legitimizirati.

Griffin se večeras uspio probiti u studio, a nekoliko desetaka osoba je izbačeno iz prostorija BBC-a nakon policijske intervencije. Demonstracije protiv Griffina su održane i u regionalnim centrima u još nekoliko britanskih gradova.

Nekoliko ministara u vladi Gordona Browna se javno založilo da se Griffinu zapriječi pristup BBC-ju, ali je premijer izjavio kako se neće miješati u uređivačku politiku najuglednije javne televizije na svijetu.

Zamjenik direktora BBC-a Marky Byford je, pak, branio odluku svoje kuće izjavivši kako BNP ima “pravo biti saslušan, njegovi stavovi preispitivani u raspravi a javnost na osnovu toga o njima donijeti zaključak”, te “da nije na BBC-u da provodi cenzuru”.

Ovakvih situacija u Hrvatskoj doglednoj budućnosti, pak, neće biti. Razlozi za to, na žalost, nisu oni zbog kojih bi se Hrvatska trebala pretjerano ponositi. Prvo, ekstremna desnica je daleko jača, pa njen eventualni dolazak na Prisavlje ne bi predstavljao problem. Drugo, manja je vjerojatnost da se prikupi toliko antifašističkih demonstranata da prave ovakve cirkuse. Treće, a što je najvažnije, javna televizija definitivno nema “cojones” za poteze koji su toliko kontroverzni, a opet neugodno u skladu s proklamiranim načelima o slobodi govora.

Oglasi

EU izbori? Kakvi EU izbori?

Jedan od vodećih hrvatskih medija – nomina sunt odiosa – nije našao za shodno izvijestiti svoje čitatelje o rezultatima izbora za Evropski parlament. To je, doduše, bio samo ekstreman slučaj u usporedbi s drugim medijima koji su se na najveće demokratske izbore na svijetu – iza onih indijskih – osvrnuli uglavnom protokolarno.

Takav pristup, čak i ako se u obzir uzme sve veći parohijalizam, tabloidizacija i ozbiljni kadrovski nedostaci hrvatskih medija, pomalo čudi. Naime, Evropska Unija, je pojam koji establishment hrvatskoj javnosti predstavlja kao svetinju, a ulazak Hrvatske u EU kao cilj radi kojeg je potrebno sve žrtvovati. I, čemu onda potpuno ignorirati najveći praznik evropske demokracije, odnosno potvrdu svih onih vrijednosti kojima Hrvatska treba težiti?

Cinici bi, dakako, rekli kako Evropska Unija, poput mnogih plemenitih projekata čiji je Hrvatska bila dio u prošlosti, daleko bolje izgleda u teoriji nego u praksi. Izbori za Evropski parlament u tome nisu nikakav izuzetak. Naime, nemoguće je EU shvatiti kao oličenje nekakvih plemenitih civilizacijskih ideala kada je odaziv na izborima za njeno zakonodavno tijelo ponegdje daleko ispod i sramotnog odaziva za hrvatske lokalne izbore. Još je teže EU shvatiti civilizacijski superiornom Hrvatskoj kada će u njenom parlamentu sjediti članove BNP – stranke koja zabranjuje pristup crncima – ili Jobbika, mađarske stranke koja ima vlastitu paravojnu formaciju koja paradira ulicama u uniformama nalik na one iz 1930-ih i 1940-ih.

Ignoriranje evropskih izbora ponekad ima i neke unutarnjopolitičke motive, kako kod hrvatske vlasti, tako i kod opozicije. Hrvatskim režimlijama je tako spominjanje evropskih izbora neugodno s obzirom na neko tako davna obećanja premijera Ive Sanadera prema kojima su i hrvatski birači prošli tjedan trebali kao punopravni članovi velike evropske obitelji birati eurozastupnike poput svoje slovenske, talijanske i mađarske braće. S druge strane, Sanaderu su izbori pružali priliku za sjajan “spin”, odnosno tvrdnje da su prošli izbori u Hrvatskoj samo pratili evropske trendove – na izborima za Evropski parlament su Sanaderovi drugovi iz Europske pučke stranke (EPP) rasturili Partiju evropskih socijalista (PES) isto onako kao što je HDZ rasturio SDP.

Samom SDP-u su, pak, euro-izbori trebali služiti kao odličan izgovor za svoj neuspjeh da efekte globalne recesije iskoristi na lokalnim izborima. Neuspjesi SDP-a isto tako predstavljaju praćenje evropskih trendova, s obzirom da uz neke časne izuzetke – kao Slovačka i Grčka – stranke lijevog centra užasno loše stoje u cijeloj Evropi, odnosno da su nezadovoljnici skloniji glasove skloniji dati populistima i ekstremnoj desnici. SDP i njegovi navijači u hrvatskoj javnosti, međutim, ne žele priznati da je Evropa – na koju se toliko vole pozivati – njihovoj ideološkoj poziciji (ma što se pod time podrazumijevalo) pokazala leđa.

Ekstremna desnica među pobjednicima evropskih izbora

Prve analize rezultata evropskih izbora uglavnom primjećuju debakl stranaka lijevog centra ili “etablirane” ljevice, odnosno uspjehe stranaka desnog centra, i to u zemljama gdje su one na vlasti i gdje bi se moglo očekivati da će ih birači kazniti zbog posljedica ekonomske krize. Takvim očekivanjima su prkosili Angela Merkel sa svojom koalicijom CDU/CSU u Njemačkoj, Nicolas Sarkozy i njegov UMP blok u Francuskoj te Silvio Berlusconi čijoj stranci Narod slobode nimalo nisu naškodili premijerovi nestašluci s maloljetnim manekenkama. Stranke lijevog centra koje su na vlasti uglavnom nisu bili te sreće – Zapaterovi španjolski socijalisti tako bilježe prvi ozbiljniji poraz od desne Narodne stranke u više godina, a u susjednoj Sloveniji su Socijalni demokrati završili daleko iza Janšinog SDS-a. Izuzecima od ovog pravila bi se mogla nazvati Švedska, gdje je vladajući desni blok izgubio glasove u korist socijaldemokrata te Grčka, gdje je Nova demokracija završila iza lijevog PASOK-a. Jedna od rijetkih svijetlih točaka evropske ljevice je Slovačka, gdje je socijaldemokratska stranka SMER premijera Roberta Fica doživjela veliki uspjeh u odnosu na desnu opoziciju.

Međutim, od svih rezultata će najviše pažnje svakako izazvati rast stranaka ekstremne desnice, koji, po nekim analitičarima, ukazuje da je ekonomska kriza izazvala povratak trendova karakterističnih za 1930-e. Najdramatičniji takav rezultat je činjenica da Britanska nacionalna partija (BNP) po prvi put ulazi u Evropski parlament, izazvavši zgražanje velikog dijela javnosti i političkog establishmenta. Današnji rezultat bi za posljedicu mogao imati dugoročno zamrzavanje planova da Britanija za svoje parlamentarne izbore, po uzoru na kontinentalnu Evropu, uvede proporcionalni izborni sistem.

Ekstremna desnica je ojačala i u drugim evropskim zemljama, bilo da je riječ o “čisto” anti-imigrantskim strankama kao Wildersova PVV u Nizozemskoj, Danska narodna stranka u Danskoj ili je riječ o klasičnim ultra-nacionalističkim strankama Istočne Evrope kao što je Stranka Velike Rumunjske u Rumunjskoj, SNS u Slovačkoj ili Ataka u Bugarskoj. Hrvatsku javnost bi, pak, trebao zabrinuti neočekivani uspjeh ultranacionalističke stranke Jobbik u Mađarskoj, s obzirom da iredentističke tendencije suvremenih mađarskih desničara, odnosno teritorijalne pretenzije koje uključuju Baranju i Međimurje.  Jobbik, koja je optuživana za antisemitizam, između ostalog, ima i vlastitu paravojnu formaciju pod nazivom Mađarska garda.

Britanska kraljica duboko zabrinuta zbog korupcijskog skandala u britanskom parlamentu

Britanska kraljica Elizabeta II se, piše Mail on Sunday, srela s premijerom Gordonom Brownom kako bi izrazila “duboku zabrinutost” zbog skandala koji posljednjih dana potresa britanski Parlament, odnosno otkrićima o tome kako su zastupnici trošili milijune funti poreznih obveznika kako bi, navodeći to kao troškove obavljanja svog posla, rodbini namještali stanove, dograđivali bazene ili naručivali porno-filmove.

Mail podsjeća kako je kraljica tokom svoje polustoljetne vladavine imala izvrsne odnose s jedanaest premijera, a kao jedini izuzetak se navodi slučaj Margaret Thatcher tokom štrajka rudara 1980-ih, kada je Buckinghamska palača ne tako diskretno stavila do znanja kako se ne slaže s politikom tadašnje konzervativne vlade. Neimenovani izvori na koje se poziva Mail tvrde da je razgovor britanskog suverena sa šefom vlade bio “iskren”, odnosno da je kraljica uvjerena da bi skandal mogao “uzrokovati trajnu štetu reputaciji” britanskog Parlamenta kao jedne od najstarijih i najuglednijih demokratskih institucija u svijetu. Kraljica, koja je odrasla u doba Velike ekonomske krize 1930-ih, je “svjesna da vlada recesija”, odnosno da je javnost revoltirana bahatošću i rastrošnošću svojih zastupnika.

Skandal je prije nekih devet dana u seriji članaka započeo razotkrivati Daily Telegraph, a osim vladajućih laburista su se na meti našli i opozicijski konzervativci i Liberalni demokrati. Međutim, bijes javnosti je prije svega usmjeren na Brownovu stranku koja se u ovom trenutku – više od dvanaest godina nakon dolaska na vlast – nalazi u otprilike u istoj poziciji u kojoj su se nalazili konzervativci početkom 1990-ih, s javnošću uvjerenom da ih je dugotrajna vlast korumpirala te da je potrebno okrenuti novu stranicu. Laburisti štetu nastoje umanjiti drastičnim mjerama, kao što su interne istrage, suspenzije i izbacivanja članova uhvaćenih u skandalu.

Britanska policija je, pak, najavila kako će sljedeći tjedan oko skandala pokrenuti kriminalističku istragu. Ipak, najgore posljedice skandala ne bi pogodile samo laburiste, nego i Britaniju u cjelini, ako je vjerovati anketama koje se vode manje od mjesec dana prije izbora za Evropski parlament. One sugeriraju da bi jedan od njihovih najvećih pobjednika mogla biti euroskeptična Stranka nezavisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP), odnosno da bi po broju glasova i zastupnika u Bruxellesu mogla prestići laburiste. To i nije takav problem koliko sve ozbiljnija mogućnost da dio laburističkih glasova ode nikom drugom do ekstremno desnoj Britanskoj nacionalnoj partiji (BNP) koja se, po nekim procjenama, može nadati čak četvorici eurozastupnika. BNP bi, pak, tako mogao omogućiti da druge ekstremno desne evropske stranke – poput mađarskog Jobbika i talijanske Forze Nuove – skupe 25 eurozastupnika te tako po prvi put stvore paneuropski parlamentarni blok najtvrđe desnice.

Da korupcijski skandal u Britaniji, pogotovo u uvjetima velike ekonomske krize, može imati nesagledive posljedice možda najbolje svjedoči afera Stavisky, koja je početkom 1930-ih izazvala potpuni raskol u francuskom političkom establishmentu, pa i krvoproliće na ulicama. Iako, za razliku od Njemačke, fašisti nisu došli na vlast a demokracija bila formalno očuvana, cinično i od političara potpuno otuđeno stanovništvo nije pokazalo pretjerani entuzijazam kada su se morali zaustavljati Hitlerovi tenkovi. Elizabeta, koja je kao izbjeglica iz bombardirane Buckinghamske palače neke od tih posljedica osjetila na svoj koži, imala je s obzirom na ta iskustva – van spoznajnih mogućnosti većine njenih današnjih podanika – itekako razloga da zabrinutost.