Halo Bing, nudim diplomatsko priznanje, cijena prava sitnica

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Abkhazia&iid=7369548″ src=”c/7/d/7/Presidential_election_in_f4cc.JPG?adImageId=8407735&imageId=7369548″ width=”234″ height=”156″ /]

Kada Stjepan Mesić bude 7. siječnja dolazio u posjet Kosovu, domaćini će ga dočekati s isto onoliko oduševljenja s kojim su vlasti u Suhumiju ovaj tjedan dočekale Kierena Kekea, ministra vanjskih poslova Naurua. Predsjednik Abhazije Sergej Bagapš, koji je u nedjelju pobijedio na izborima, imat će dodatnih razloga za slavlje nakon što je delegacija te male pacifičke države (koja ima ukupno 10.000 stanovnika) potpisala sporazum o uspostavljanju diplomatskih odnosa. Nauru je također objavio kako uspostavlja i diplomatske odnose s Južnom Osetijom.

Nauru je tako postala četvrta po redu država koja priznaje nezavisnost dviju zakavkaskih republika, odnosno odmetnutih oblasti Gruzije koje su prošle godine bile predmetom kratkog rata u koji je intervenirala Rusija. Taj je sukob po prozapadnu vladu gruzijskog predsjednika Mihaila Saakašvilija imao isti rezultat kao i sukob na Kosovu za Miloševićevu Srbiju. Barem je Rusija nastojala ostaviti taj dojam priznajući nezavisnost te dvije republike i “kontrirajući” od strane SAD i EU “guranoj” nezavisnosti Kosova. Natjecanje Rusije i Zapada u diplomatskom priznanju svojih separatističkih favorita je zasada čvrsto na zapadnoj strani. Kosovo je priznalo 64 država (plus Tajvan), dok je zakavkaske republike priznalo njih 4.

Rusiji je posebno težak udarac to što ih u priznanju Južne Osetije i Abhazije nisu pratili partneri iz Zajednice nezavisnih država i Šangajskog pakta, pa čak ni Bjelorusija koja je od svih post-sovjetskih država s Rusijom imala najbolje odnose. Jedini koji su joj se pridružili u priznanju jesu Nikaragva i Venezuela, dvije latinoameričke države čija je novopronađena rusofilija prije svega motivirana sređivanjem hladnoratovskih računa sa SAD i željom njenih ljevičarskih vođa da se yanquijima pokazuje srednji prst čak i kada im je na čelu Obama.

Odluka Naurua da se uključi u ovo diplomatsko nadmetanje na ruskoj strani, moglo bi predstavljati njegovu prekretnicu. Ne samo što bi Nauru – čiji se predstavnik s Kavkaza vratio s 50 milijuna dolara obećane financijske pomoći – mogao dati dobar primjer mnogim drugim siromašnim i malim državama, nego je tim priznanjem razbijena i još važnija diplomatska barijera. Glasnogovornici američkog i francuskog ministarstva vanjskih poslova, koji su na vijest o nauruanskom potezu reagirali osudama i tvrdnjama da to neće ni na koji način ugroziti i “suverenitet i teritorijalni integritet Gruzije” su tako prigodno zaboravili da je taj isti Nauru u travnju prošle godine priznao Kosovo.

Nauru je time postao prva država koja u tom najnovijem rusko-zapadnom nadmetanju, poput bivše Jugoslavije, sjedi na dvije stolice. U svemu tome je još važnije da Nauru ne spominje nikakve političke razloge, “realnost na terenu”, brigu za “trajni mir” ili “pravo na samoodređenje”, te da je vođen isključivo hladnom ekonomskom računicom. Idealistima se to ne mora svidjeti, ali čak i u Obaminom svijetu važi zlatno pravilo da onaj koji ima zlato određuje pravila.

Komunisti izgubili izbore u Moldovi

“Moldova glasovima svrgnula posljednje komunističke vlastodršce u Evropi” je naslovnica kojom je londonski Guardian popratio rezultate jučer održanih izbora u toj bivšoj sovjetskoj republici. Partija komunista Republike Moldove (PCRM) je osvojila 45,1 posto glasova, odnosno 48 od 101 mjesta u parlamentu. Uz nju su prag od 5 posto prešle tri opozicijske stranke – Liberalno-demokratska stranka (16,29 posto), Demokratska stranka (12,61 posto) i Savez za našu Moldovu (7,37 posto) – koje zajedno imaju 53 od 101 mjesta, odnosno, ako žele mogu sklopiti većinu, a što su najavili.

Izbori su održani nekoliko mjeseci nakon što su na prethodnim izborima komunisti osvojili većinu, ali ne tropetinsku nužnu za izbor novog predsjednika. Ti su izbori, inače, bili obilježeni velikim neredima za koje je vlada predsjednika Vladimira Voronjina optužila rumunjske tajne službe, a prilikom kojih su vandalizirane vladine zgrade.

Nema sumnje da će današnji rezultat biti shvaćen kao veliki trijumf Zapada, s obzirom da je Voronjin posljednjih godina Moldovu, inače najsiromašniju zemlju Evrope, sve više okretao prema Rusiji, usprkos toga što Rusija svojom vojskom de facto održava nezavisnost odmetnute moldovske oblasti Pridnjestrovlje.

S druge strane, prilično je izgledno da Moldovu čekaju godine nestabilnosti, odnosno da bi situacija bila prilično slična onoj u Ukrajini nakon “narančaste revolucije”. Demokratska stranka, koja je ključna za uspjeh prozapadne koalicije, nastala je od PCRM-ovih disidenata, a njen vođa Valentin Lupu nije isključio mogućnost da uđe u koaliciju sa svojim bivšim drugovima, pod uvjetom da se Voronjin odrekne politike.

Ne treba, uostalom, zaboraviti da Guardianova naslovnica možda jest točna – PCRM je uistinu posljednja vladajuća komunistička partija u Evropi, ali je isto tako bila i prva koja se nakon sloma komunizma u Istočnoj Evropi vratila na vlast, osvojivši na parlamentarnim izborima 2001. godine vlast od nacionalističke desnice.

Moldova ide na nove izbore

Moldova, službeno najsiromašnija zemlja Evrope, po svemu sudeći će ponovno birati svoju vlast, i to samo dva mjeseca nakon izbora čije su posljedice bili neredi s ljudskim žrtvama. Moldovski predsjednik Vladimir Voronjin nije uspio u svom naumu da kao svoju nasljednicu postavi premijerku Zinaidu Greceanii, odnosno skupi za izbor novog predsjednika nužnu tropetinsku većinu u parlamentu kojim dominira njegova Partija komunista Republike Moldove (PCRM).

Voronjin, koji je uz ciparskog predsjednika Dimitriasa Cristofiasa jedini (nereformirani) komunist na čelu jedne evropske države, dugo vremena je važio kao pro-evropski i pro-zapadni političar te je Moldova, dijelom zbog neraščićene situacije s pro-ruskom separatističkom regijom Pridnjestrovlja, bila dio prozapadnog bloka država GUAM (Gruzija, Ukrajina, Azerbejdžan, Moldova). Međutim, Voronjin u posljednje vrijeme se okreće Moskvi, što izaziva bijes kod mladih Moldovaca, koji pristup Evropskoj Uniji – bilo direktno, bilo kroz moguće ujedinjenje s članicom EU Rumunjskom – vide kao jedini izlaz iz siromaštva.

Pobjeda komunista na izborima je zato izazvala nerede prilikom kojih su demonstranti zauzeli parlament i ured predsjednika, ali je policija nakon nekoliko sati žestokih uličnih borbi ponovno uspostavila red. Voronjinova vlada je za nerede optužila rumunjsku tajnu službu, a među uhapšenima su bili i srpski državljani, inače članovi organizacije “Otpor” koja je srušila Miloševića, te sudjelovala u “obojanim revolucijama” kojima su uspostavljane prozapadne vlade u Ukrajini i Gruziji.

Voronjin, koji po ustavu mora napustiti položaj nakon dva mandata, ipak nije uspio osvojiti nužnu većinu, pa je opozicijski bojkot parlamentarnbe sjednice, odnosno neuspjeh da se postigne nužna većina za izbora Greceaniijeve, doveo do primjene ustavne odredbe po kojoj se parlament mora raspustiti te raspisati novi izbori.