RECENZIJA: Londonska polja (London Fields, 2018)

U neka sretnija vremena, kada se nije znalo kako apokalipsa stvarno izgleda, autori fikcije su mogli dati mašti na volju kada su je prikazivali. Neki od njih se čak i nisu previše trudili, kao engleski književnik Martin Amis, koji je “zanimljiva vremena” s kraja 1999. godine eufemistički nazvao “krizom”, odnosno apokaliptičke promjene klime, primicanje rata i nerede iskoristio tek kao ne baš naročitu pozadinu mnogo intimnijeg zapleta za svoj roman Londonska polja. Roman objavljen 1989. godine je usprkos toga postao jedno od njegovih najuspješnijih i najpoznatijih djela i, naravno, privukao pažnju hollywoodskih studija i producenata. Na ekranizaciju se, međutim, moralo izuzetno dugo čekati, a strpljenje fanova Amisovog romana na kraju balade i nije bilo nagrađeno. Film je nedugo pred premijeru 2015. postao predmetom sudskih tužbi između producenata, režisera i glavne glumice Amber Heard, a kada je konačno uspio nekako doći do kino-dvorana tri godine kasnije, doživio je komercijalni fijasko i bio brutalno sasječen od kritike, pa tako Londonska polja predstavljaju još jedan primjer fenomena u kojima hvaljena književna djela postaju celuloidno gnojivo čim ih netko pokuša adaptirati za veliki ekran.

Radnja započinje 5. studenog navečer, na Dan Guya Fawkesa, kada se London uz tradicionalne lomače “ukrašen” masovnim paležom i neredima. Za lijepu i tajanstvenu ženu po imenu Nicola Six (Heard) to nije važno, jer je nedugo prije ponoći ulazi u automobil znajući da će je muškarac koji se tamo nalazi ubiti. Odgovor na pitanje tko, kako i zašto će je ubiti bi trebao dati jedan od likova i narator – neuspješni američki pisac Samson Young (Thornton), koji je nekoliko dana ranije došao u London prihvativši ponudu svoga daleko uspješnijeg britanskog kolenega Martina Aspreya (Isaacs) da privremeno zamijene stan. Young, koji sanja o tome da napiše uspješan roman, nalazi inspiraciju upravo u Nicoli za koju se ispostavi da mu je susjeda, i u čije se zavodničke sposobnosti ima prilike uvjeriti u jednom od lonodnskih pubova gdje dvojicu potpuno različitih muškaraca uspije vrtiti oko malog prsta. Jedan od njih je Keith Talent (Sturgess), sitni kriminalac, prostak i gubitnik koji je uvjeren da bi ga s dna društvene ljestvice mogla povući vještina u igranju pikada. Drugi je Guy Clinch (James), uspješni i imućni poslovni čovjek koji je zbog Nicole spreman žrtvovati obitelj i brak, a kamoli tisuće funti koje mu Nicola cijedi svojim srcedrapateljnim pričama. I sam Young postane opsjednut s Nicolom, pogotovom kada čitajući njene namjerno odbačene dnevnike dozna kako posjeduje sposobnost predvidjeti nečiju, pa i vlastitu smrt.

Originalni roman je u mnogo čemu proizvod 1980-ih, pa je njegov sadržaj velikim dijelom bio odraz kako hladnoratovske tjeskobe, tako i satiričkog pogleda na renesansu ultrakapitalizma i sve brutalnije socijalne razlike u thatcherovskoj Britaniji. Adaptacija, koja je došla četvrt stoljeća kasnije, usprkos toga nije zahtijevala previše kreativnog napora jer su u filmu daleko važniji bili likovi, koji se u mnogo čemu mogu nazvati arhetipskima. I zato su ovdje glavni posao obavili glumci, i to s različitim uspjehom. Za Amber Heard se može reći da je ulogu femme fatale zavodnice, prilikom koje se pojavljuje i u par “slobodnih scena”, odigrala maestralno, a oni koji je ne vole če to vjerojatno protumačiti što je takav lik u stvarnom životu, barem kada je riječ o fanovima njenog bivšeg (a u vrijeme snimanja aktualnog) supruga Johnnyja Deppa koji se u filmu nakratko pojavljuje u upečatljivoj ulozi zelenaša. Theo James, koji je široj javnosti poznat jedino kao bezlični ljepotan u Divergentu, je ovdje prilično ozbiljno shvatio priliku da tumači jedan mnogo složeniji, pa na trenutke čak i tragičniji lik. Nasuprot tome, James Strugess u ulozi njegovog suparnika iz nižeg klase se upušta u na trenutke iritantno preglumljivanje kojemu dosta doprinosi i to što režiser Matthew Cullen, poznat jedino po video-spotovima, očigledno nema osjećaja za ritam. Inače uvijek pouzdani Billy Bob Thornton je ovdje vidno umoran i nezainteresiran, te se ne može sakriti nedostatak nekakve jače “kemije” s Heard. Iako Londonska polja nisu onako loš film kao što bi mogle sugerirati porazne kritike i njegova poprilična opskurnost, svejedno je riječ o razočaranju te se ovaj film može preporučiti prije svega najfanatičnijim poklonicima Martina Amisa i/li Amber Heard.

LONDONSKA POLJA

(LONDON FIELDS)

uloge: Billy Bob Thornton, Amber Heard, John Sturgess, Theo James, Jason Isaacs

scenarij: Roberta Hanley & Martin Amis

režija: Matthew Cullen

proizvodnja: GVN Releasing, SAD/UK, 2018.

trajanje: 103 min.

OCJENA: 4/10

RETRO-RECENZIJA: Svi lijepi konji (All the Pretty Horses, 2000)

uloge: Matt Damon, Henry Thomas, Penelope Cruz, Lucas Black, Ruben
 Blades, Miriam Colon, Bruce Dern, Robert Patrick, Sam Shepard, Julio
 Oscar Mechoso
 scenografija: Clark Hunter
 kostimografija: Douglas Hall
 fotografija: Barry Markowitz
 montaža: Sally Menke
 glazba: Larry Paxton, Marty Stuart & Kristy Wilkinson
 scenarij: Ted Tally (po romanu Cormaca McCarthyja)
 režija: Billy Bob Thornton
 proizvodnja: Columbia/Miramax, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 117 '

Godine 1949. mladi teksaški kauboj John Grady Cole (Damon) doživio je da mu majka proda rancčnaftnoj kompaniji. Ostavši bez jedinog načina života kojeg poznaje, Cole odlučuje zajedno sa svojim najboljim prijateljem Laceyem Rawlinsom (Thomas) odjahati u Meksiko. Putem im se pridruži djecak Jimmy Blevins (Black) za kojeg je sve izvjesnije da je rijeć o maloljetnom delikventu. No, Cole i Rawlins se uspiju riješiti njegovog društva i pronaći posao na golemom imanju meksičkog aristokrata Roche (Blades). Rocha je prilično impresioniran Coleovom vještinom s konjima i Colea čeka svijetla budućnost na imanju. Jedini je problem u tome što se Cole bezglavo zaljubio u Rochinu lijepu kći Alejandru (Cruz).

Temeljen na hvaljenoj knjizi Cormaca McCarthyja, ovaj film predstavlja još jedan pokušaj da se revitalizira žanr vesterna u moderno vrijeme. Ugledni američki glumac, scenarist i režiser Billy Bob Thornton (javnosti poznatiji kao suprug Angeline Jolie) očigledno je ovom projektu pristupio s dosta entuzijazma. Na žalost, kao i mnogo puta dosad, dobra književnost se pokazala lošim predloškom za film. Iako je Thornton pod pritiskom studija bio prisiljen skratiti Sve lijepe konje s originalna četiri na samo dva sata, film je svejedno razvučen. Da stvar bude gora, montažeri nisu dobro obavili svoj posao, pa je u mnogim segmentima film nejasan i zbrzan. Niti podjela uloga nije napravljena dobro – Matt Damon nije baš previše uvjerljiv kao Teksašanin, a romantični podzaplet pati od nedostatka bilo kakve suvisle interakcije između Damona i Penelope Cruz. S druge strane, mladi Lucas Black i nešto stariji Henry Thomas su prilicno dojmljivi u sporednim ulogama, dok je najbolju ulogu ostvarila Miriam Colon kao Alejandrina mudra tetka. Najbolje od svega u filmu su bez svake sumnje pejzaži Teksasa i Novog Meksika, ali to nije dovoljno da bi ovaj film dobrih namjera i loše izvedbe dobio ista vise od prolazne ocjene.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Dar (The Gift, 2000)

uloge: Cate Blanchett, Keanu Reeves, Giovanni Ribisi, Gary Kinnear,
Hilary Swank, Katie Holmes, J.K. Simmons, Gary Cole, Michael Jeter,
Kim Dickens, Rosemary Harris, Chelcie Ross
scenografija: Neil Spissak
kostimografija: Julie Weiss
fotografija: Jamie Anderson
montaza: Arthur Coburn & Bob Murawski
glazba: Christopher Young
scenarij: Billy Bob Thornton & Tom Epperson
rezija: Sam Raimi
proizvodnja: Lakeshore, SAD, 2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 111'

Sam Raimi je svoju reputaciju kult-filmaša izgradio na bizarnim horor-komedijama koje su zračile prepoznatljivim vizualnim stilom, kao i nevjerojatnim smislom za crni humor. No, u posljednje vrijeme je Raimi (danas također poznat i kao producent kultnih TV- serija Hercules i Xena) promijenio ploču i počeo snimati prilično konvencionalne filmove, pri čemu se okušao i za njega neobičnim žanrovima kao što su trileri i sportske drame. Na kraju se ispostavilo da se Raimi podvrgnuo konvencijama čak i kada se vratio žanru koji mu je svojevremeno bio omogućio slavu. Najbolji dokaz za to je Dar, triler sa horor-motivima kojeg je Raimi snimio prema scenariju Billyja Boba Thorntona, glumca s kojim je bio suradjivao u Jednostavnom planu. Taj je film u hrvatska kina došao s prilično zakašnjenja, vjerojatno zato što prije skoro godinu dana u Americi nije imao bog-zna-kakvu prođu na blagajnama (što se zbog relativno niskog budžeta od nekih 10 milijuna US$ i ne mora smatrati posebnom tragedijom).

Radnja filma odvija se u Brixtonu, gradiću u Georgiji gdje većina stanovnika jedva sastavlja kraj s krajem od socijalne pomoći. Za udovicu Anne Wilson (Blanchett) ta socijalna pomoć nije dovoljna da bi mogla prehraniti troje sinova, pa je prisiljena koristiti svoj vidovnjački talent i sugrađanima predviđati budućnost iz tarot-karti u zamjenu za sitnu financijsku “donaciju”. Iako je Anne svoj vidovnjački talent naslijedila od bake, rijetko ga koristi i svojim klijentima umjesto toga dijeli savjete. Tako će brutalno zlostavljanoj Valerie Barksdale (Swank) savjetovati da napusti svog nasilničkog supruga Donnieja Barksdalea (Reeves), na što joj dotični počne prijetiti i na svakojake druge načine zagorčavati zivot. U međuvremenu svakodnevnicu Brixtona je uzburkala vijest o nestanku Jessice King (Holmes), mlade kćeri najmoćnijeg čovjeka u gradu. Nakon bezuspješnih pokušaja da slučaj riješi konvencionalnim metodama lokalni šerif Johnson (Simmons) se nevoljko za pomoć obraća Annie. Njeni napori u početku ne donose nikakvog rezultata, ali kada vizije konačno dođu, odvesti će je do šokantnog otkrića koje će joj život dovesti u opasnost.

Zaplet Dara nije bog-zna-sto i već je mali milijun puta (uključujući završnicu koju je mogao predvidjeti svatko tko ima iole iskustva s holivudskim filmovima) korišten u trećerazrednim epizodama Dosjea X, pa i u Zemeckisovom trileru Ispod površine. No, ono što ovaj film razlikuje od svih njih je izvedba. Prije svega je riječ o izvrsnom scenariju Toma Eppersona i Billyja Boba Thorntona, koji je s dosta realizma i životnosti opisao likove koji obitavaju u ruralnoj, siromašnoj i neobrazovanoj Americi koju danas tako rijetko imamo prilike vidjeti u holivudskim filmovima. Zatim je tu i Raimi kao režiser koji itekako zna graditi napetost u filmu, tako da u Daru imamo neke od najjezovitijih scena koje smo u posljednje vrijeme imali priliku vidjeti na velikom ekranu. Ali, najugodnije iznenađenje filma je u castingu. Tako se australska glumica Cate Blanchett još jednom dokazuje kao prava majstorica svog posla, čineći lik samohrane juznjačke majke jednako uvjerljivim kao i likove renesansnih suverena i viktorijanskih dama koje je bila glumila u svojoj karijeri. Ovdje se čak i Keanu Reeves, glumac čija je drvena gluma bila upropastila tolike filmove, iskazao u neobično efektnoj ulozi negativca, koji je daleko neugodniji i opakiji od svih holivudskih serijskih ubojica upravo zato sto izgleda kao netko koga svaki dan možemo sresti na ulici. Sto se muške publike tiče, pogotovo adolescenata koji su voljeli Dawson’s Creek, njoj ce izuzetno ugodno iznenađenje biti scena u kojoj Katie Holmes eksplicitno pokazuje dva atributa koja su joj donijela slavu. Iako ce reciklirana i predvidljiva završnica prilično pokvariti dojam o filmu koji je mogao biti pravo pravcato remek-djelo, Dar je nešto sto bi ljubitelji kvalitetnog i inteligentnog žanrovskog filma itekako trebali pogledati.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 25. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.