RETRO-RECENZIJA: Valentinovo spiljskog čovjeka (The Caveman’s Valentine, 2001)

uloge: Samuel L. Jackson, Colm Feore, Ann Magnusson, Damir
 Andrei, Aunjanue Ellis, Tamara Tunie, Peter MacNeill, Rodney
 Eastman, Anthony Michael Hall, Kate McNeil
 glazba: Terence Blanchard
 scenarij: George Dawes Green (po vlastitom romanu)
 režija: Kasi Lemmons
 proizvodnja: Arroyo/Jersey Shore/Universal, SAD, 2001.
 distribucija: UCD
 trajanje: 105 '

U njujorškom Central Parku pronađen je leš jednog mladića. Romulus Ledbetter (Jackson) je dotičnog poznavao dovoljno dobro da bude siguran kako nije riječ o nesretnom slučaju nego o umorstvu. Problem je u tome što Ledbetteru malo ljudi vjeruje, što i ne iznenađuje s obzirom da živi u spilji usred Central Parka gdje su ga otjerali anđeli koji mu plešu u glavi i neki mračni tip koji iz Chryslerove zgrade odašilje zrake smrti. Zbog svega toga Ledbetter odlučuje istragu započeti sam, pri čemu će mu pomoći bogati odvjetnik Bob (Hall), filantrop koji je u beskućniku uspio prepoznati negdađnjeg pijanistu s diplomom Julliard akademije. Ošišan, okupan i pristojno odjeven, Ledbetter će se moći ubaciti u krugove njujorške elite gdje se nalazi glavni sumnjivac – David Leppenraub (Feore), umjetnički i fotograf koji je slavu i bogatstvo stekao sadomazohističkim slikama mladih muškaraca i kojemu je smrznuti mladić bio jedan od modela. Ledbetteru će pomoć pri pronalaženju dokaza pruziti Leppenraubova sestra Moira (Magnusson) koja prema tajanstvenom crnom neznancu osjeti veliku privlačnost.

Valentinovo spiljskog čovjeka je bilo gotovo neprimjećeno u našim videotekama, što i ne čudi s obzirom da je film sličnu sudbinu doživio u Americi, usprkos jedne takve zvijezde kao što je Samuel L. Jackson u glavnoj ulozi. Razlog za to se može pronaći u tome da se ovaj film nalazi na granici dvaju svjetova – bio je previše konvencionalan za art-snobove, a istovremeno i previše “otkačen” za “običnu raju”. To je zbilja šteta, jer riječ je o jednom od najprijatnijih iznenađenja u našim videotekama. Zaplet o šizofreniku-detektivu može izgledati suludo, ali scenarist George Dawes Green (koji je napisao originalni roman) ga čini uvjerljivim, pri čemu ce mu veliku pomoć pružiti režiserka Kasie Lemmons (bivša glumica i supruga Vondieja Curtis-Halla) koja je već jednom iskoristila talent Samuela L. Jacksona u svom debiju Eve’s Bayou. Uz još jednu maestralnu ulogu Samuela Velikog, za kojeg uloga šizofrenika izgleda kao salivena, valja pohvaliti cijeli niz njegovih malo poznatih kolega, uglavnom u karakternim ulogama, a posebno Colma Feorea, jednu od najprepoznatljivijih faca u modernom Hollywoodu. Lemmonsova se za relativno neiskusnu filmašicu dobro snalazi sa složenim scenarijem, vješto kombinirajuci fotografske i montažne stilove kako bi što vjernije simulirala “otkačenu” perspektivu iz koje glavni junak promatra svijet. Ipak, najupečatljivija stvar u Valentinovu spiljskog čovjeka jest glazba Terencea Blancharda, koja s obzirom na zanimanje glavnog junaka ima itekako bitnu ulogu. Ta je partitura, koja se temelji na klavirskim dionicama, nešto najbolje što se moglo čuti u filmovima u posljednje vrijeme. Iako će pomalo isforsirana završnica malo pokvariti dojam, Valentinovo spiljskog čovjeka je više nego dobar film koji je itekako zaslužio da mu naši gledatelji daju priliku.

OCJENA: 7/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Freddy je popušio (Freddy Got Fingered, 2001)

uloge: Tom Green, Rip Torn, Marisa Coughlan, Eddie Kaye Thomas,
 Harland Williams, Anthony Michael Hall, Julie Hagerty, Drew
 Barrymore
 glazba: Mike Simpson
 scenarij: Tom Green & Derek Harvie
 režija: Tom Green
 proizvodnja: 20th Century Fox/New Regency, SAD, 2001.
 distribucija: Continental
 trajanje: 87'

Gord Brody (Green) je 28-godišnji neshvaćeni umjetnik koji sanja o tome kako će jednog dana biti uspješni autor animiranih filmova. Njegov prvi pokušaj da se probije u Los Angelesu završava neuspjehom i on se radi nalaženja inspiracije vraća roditeljskom domu, na užas svog oca Jima (Thorn) koji je uvijek inzistirao da Gord ostavi svoje umjetničke ambicije i poput svog mlađeg brata Freddyja (Williams) pronađe dosadni posao u banci. No, Gord umjesto posla pronalazi inspiraciju u ljubavnoj vezi sa simpatičnom, ali hendikepiranom djevojkom Betty (Coughlan), koja će mu dati poticaj da ostvari svoje snove. No, u međuvremenu će doći do neumitnog obračuna s ocem, kojeg jednom za svagda mora uvjeriti da mu dozvoli živjeti onako kako želi.

Iako pet dobijenih “Zlatnih malina” govore suprotno, Freddy je popušio predstavlja nešto malo vise od pokušaja da se eksploatiraju humoristički trendovi brace Farelly, odnosno popularnost MTV-jevog komičara Toma Greena. Naime, scenarij kojeg je Green napisao zajedno s Derekom Harviejem, očigledno inspiriran motivima iz knjige Mein Kampf Adolfa Hitlera, nastojao je progovoriti o dilemama modernog mladog čovjeka – da li slijediti svoj životni put ili dozvoliti da ga s njega skrene pritisak okoline, oličen u roditeljima, susjedima i sličnim nižim bižima koja ne mogu shvatiti novi evolucijski stupanj u razvitku homo sapiensa – prosječnog američkog tinejdžera. Na žalost, Green je prilikom ekranizacije tog svog potencijalnog remek-djela učinio fatalnu pogrešku time što je stao ispred i iza kamere, očito uvjeren kako se popularnost njegovog ranijeg hita Put do zrelosti ima zahvaliti isključivo njegovoj pojavi. To, u najmanju ruku, nije točno, u što će se uvjeriti svatko onaj tko pokuša izdržati 87 minuta filma u kojem Green pokazuje u ovom slučaju tragičnu nesklonost da reže ijedan kadar u kojem se pojavljuje njegov lik. Nastojeći izraziti sebe najbolje što može, Green je pokušao svoju poruku približiti humorom, očito nesvjestan kako mu zato nedostaje talent, te su potencijalno antologijske scene, umjesto smijeha izazivale mučninu. Zbog svega toga Freddy je popušio predstavlja jedan od onih rijetkih holivudskih proizvoda koji su u posljednje vrijeme pred hrvatskim gledateljima opravdali svoju reputaciju.

OCJENA: 1/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 2. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Dodir nade (A Touch of Hope, 1999)

uloge: Anthony Michael Hall, Fay Masterson, CCH Pounder, Alan Rosenberg,
 Abraham Benrubi
 glazba: Mark Snow
 scenarij: Scott Davis Jones (po knjizi Deana i Rochelle Kraft)
 rezija: Craig W. Baixley
 proizvodnja: NBC, SAD, 1999.
 trajanje: cca. 90 '

Ukoliko se nađete na mjestu prometne nesreće, čovjekoljublje nije jedini razlog zbog kojeg biste trebali izvući bespomoćnu žrtvu iz gorućeg automobila. Jer, tko zna, možda upravo u jednoj takvoj situaciji otkrijete da posjedujete iscjeliteljske sposobnosti. Tako nešto se dogodilo Deanu Kraftu (Hall), mladom poslovnom čovjeku koji je nakon dugotrajne sumnje u svoje sposobnosti odlučio okrenuti novu stranicu u životu te ih koristiti kako bi pomagao onima kojima konvencioalna medicina ne moze pomoći. Dodir nade, koji se temelji na knjizi dotičnog covjeka, je tipičan TV-proizvod u kojem je prozaična stvarnost rutinerski upakirana u format 90-minutne drame, koja ponekad ima sapunski naboj. No, iako je riječ o ostvarenju koje ćemo brzo zaboraviti, režiseru Baixleyu i glumackoj ekipi se ne može prigovoriti nedostatak profesionalizma. Ipak, Dodir nade je film kojeg se treba pogledati samo onda ako nijedan drugi oblik zabave nije na raspolaganju.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.