RETRO-RECENZIJA: Crveni zmaj (Red Dragon, 2002)

uloge: Anthony Hopkins, Edward Norton, Ralph Fiennes, Emily
 Watson, Harvey Keitel, Mary-Louise Parker, Philip Seymour
 Hoffman, Anthony Heald, Ken Leung, Frankie Faison
 glazba: Danny Elfman
 scenarij: Ted Tally (po romanu Thomasa Harrisa)
 režija: Brett Rattner
 proizvodnja: Dino De Laurentiis/Scott Free/Universal, SAD, 2002.
 distribucija: Kinematografi
 trajanje: 124'

I dok nas je Hollywood u posljednje vrijeme navikao (na uglavnom bezlične) remakeove popularnih filmova od prije 25-30 godina, talijanski producent Dino de Laurentiis je nedavno razbio rekord uzevpi kao predloćak film kojeg je bio producirao prije desetljeće i pol –  Lovac na ljude Michaela Manna iz 1986. godine. Razlog za tu odluku jest u globalnoj popularnosti Hannibala Lectera, lika koji se na velikim ekranima pojavio upravo u Mannovom filmu temeljenom na romanu Crveni zmaj Thomasa Harrisa. Najpopularniji serijski ubojica na svijetu se tada pojavio tek kao sporedan lik i umjesto oskarovca Anthonyja Hopkinsa ga je tumačio Brian Cox. No, Lovac na ljude je propao u kinima da bi tek Demmeov nastavak Kad jaganjci utihnu (s kojim de Laurentiis nije htio imati nipta) stvari doveo na svoje mjesto. Nakon špto je 2001. godine de Laurentiis producirao komercijalno uspješni, ali u suštini bezlični nastavak pod naslovom Hannibal, odlučio je do kraja eksploatirati Harrisov materijal te se u nedostatku novog romana odlučio za novu adaptaciju starog. Anthony Hopkins je još jednom doveden da tumači Lectera, a režija je povjerena Brettu Rattneru, filmašu specijaliziranom za komedije.

Radnja filma započinje godine 1980. kada Will Graham (Norton) agent FBI specijaliziran za lov na serijske ubojice pokušava riješiti seriju brutalnih ubojstava u Baltimoreu korištenjem posebne psihološke metode pomoću koje se pokušava uživjeti u um ljudi koje nastoji uhvatiti. Kada jedne večeri dolazi po savjet uglednom baltimorskom psihijatru dr. Hannibalu Lecteru (Hopkins) nema pojma da će ga taj susret umalo koštati glave kada slučajno otkrije da je dobri liječnik u stvari manijakalni ubojica. Jedva preživjevši, Graham napušta FBI da bi ga sedam godina kasnije njegov bivši sef John Crawford (Keitel) došao zamoliti da mu pomogne kao savjetnik u istrazi serije neobično opakih ubojstava pri čemu su žrtve manijaka obitelji, masakrirane u svojim kućama. Nakon dosta nećkanja Graham pristaje pomoći Crawfordu i u tu svrhu regrutira savjetničke usluge nikog drugog do Lectera, koji je sada zatvoren u dobro čuvanoj duševnoj bolnici. No, Lecter pak ima vlastite ideje o tome kako bi taj slučaj trebao završiti te na domišljat način stupa u kontakt s ubojicom – ekscentričnim usamljenikom po imenu Francis Dollarhyde (Fiennes). Graham, pak, ubojicu nastoji isprovocirati uz pomoć beskrupuloznog novinara Freddyja Loundsa (Hoffman). Planove obojice muškaraca ce ugroziti Reba McClane (Watson), slijepa djevojka s kojom Dollarhyde započinje ljubavnu vezu i koja će ga potaknuti da, makar privremeno, prestane s ubijanjem.

Za sve one koji su, poput autora ovih redaka, svojevremeno gledali Mannov original i pročitali Harrisov književni predlozak, Crveni zmaj neće donijeti ništa novo. No, “deja vu” ipak neće biti potpun, jer je Rattnerov film drukčijeg ugođaja i drukčijeg stila od onoga sto se moglo gledati prije desetljeće i pol; za razliku od ultra-stiliziranog Manna, Rattnerov stil režije je mnogo konvencionalniji, a zlobnici bi rekli i bliži TV-filmu. No Rattner je dovoljno dobar da nedostatke scenarija svede na najmanju moguću mjeru. Što se, pak, Tallyjevog scenarija tiče, on je daleko vjerniji književnom predlosku od Lovca na ljude, sto će, uz korištenje nekih elemenata iz Mannovog filma, Crveni zmaj učiniti mnogo duzim od svog prethodnika (i potencijalno dosadnijim).

Kada je sadržaj filma unaprijed poznat, jedino što gledatelje moze zanimati jest izvedba. Ona je uglavnom profesionalnog kvaliteta, pri čemu najvise valja pohvaliti Emily Watson, dok su sve ostale uloge u sjeni onih od prije šesnaest godina. Čak i Anthony Hopkins sa svom svojom zločestom karizmom, slično kao i u Hannibalu, predstavlja parodiju svoje najpoznatije uloge i nije do koljena Brianu Coxu iz Lovca na ljude. Tome su razlog i pomalo nespretna scenaristička rješenja kojima je njegov lik od sporednog promoviran u glavni. Ostatak glumačke ekipe – Norton, Fiennes, Hoffman, Keitel itd. – također je daleko ispod originala, iako se nikome od njih ne može predbaciti da su loše obavljali posao. Ženskom dijelu publike će ovaj film vjerojatno biti drazi od Lovca na ljude jer se u liku Dollarhydea pojavljuje ljepotan Ralph Fiennes, a u pojedinim ključnim scenama i bez odjeće. Iako se postavlja pitanje da li je ovaj film uopće imao smisla, napravljen je dovoljno profesionalno da zasluži preporuke, a ako nekog gledatelja potakne da pogleda Lovca na ljude, može se reći da je ispunio svrhu svog postojanja.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Potonula srca (Hearts in Atlantis, 2001)

uloge: Anthony Hopkins, Anton Yelchin, Hope Davis, Mika Boreem,
 Will Rothaar, David Morse, Timothy Reifsnyder, Celia Watson
 glazba: Mychael Danna
 scenarij: William Goldman (po motivima knjige Stephena Kinga)
 režija: Scott Hicks
 proizvodnja: Castle Rock/Warner Bros, SAD, 2001.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 101'

Fotograf Bobby Garfield (Morse) se nakon nekoliko desetljeća vraća u rodni grad kako bi prisustvovao pogrebu starog prijatelja i to putovanje mu budi uspomene na ljeto 1960. godine. 11-godišnji Bobby (Yelchin) je tada živio u idiličnom svijetu sa svojim najboljim prijateljem Sullyjem (Rothaar) i djevojčicom Carol Gerber (Boreem) koja će mu postati prva ljubav. No u domu Garfieldovih je malo toga idilično – Bobbyjeva samohrana majka Liz (Davis) očajnicki treba novac koji nije u stanju pribaviti plaćom tajnice, pa zato iznajmljuje sobu tajanstvenom došljaku Tedu Brautiganu (Hopkins). Ostarjelog Brautigana oči slabo služe te Bobbyja plaća kako bi mu čitao novine i s vremenom njih dvojica postaju dobri prijatelji. Brautigan od Bobbyja također traži još jednu uslugu – da pazi na tajanstvene strance koji bi ga mogli odvesti. Bobby polako shvaća da bi to moglo imati veze s Brautiganovom sposobnošću čitanja misli i predviđanja budućnosti. Ali, prije nego sto se misterij razriješi, Bobby će se morati suočiti s nekim neugodnim životnim istinama.

Za razliku od prethodnih par desetljeća, ime Stephena Kinga se danas sve manje vezuje uz horor-žanr. Razlog za to su filmaši kojima su u posljednje vrijeme inspiraciju pružile Kingove knjige u kojima je fantasy i horor elemenata bilo u neprimjetnim količinama ili ih nije bilo uopce (Iskupljenje u Shawshanku). Slična je stvar i s ovim filmom, temeljenim na zbirci pripovjedaka motive kojih je proslavljeni scenarist William Goldman komponirao u jedinstveni scenarij. Goldman, koji je s Kingom već imao iskustva prilikom snimanja filma Misery, također je iz originala izbacio fantasy i SF elemente te film učinio naizgled mnogo prozaičnijim, ali zato ništa manje zanimljivim. Razlog za to se prije svega može naći u darovitom australskom režiseru Scottu Hicksu (Sjaj, Zauvijek neprijatelji) koji se u Kingovom ambijentu malih gradova Nove Engleske očito snalazi kao riba u vodi. Hicks je također cijeli podzaplet vezan uz Brautiganov misterij stavio u drugi plan kako bi ispričao mnogo univerzalniju priču o kraju djetinjstva i načinu na koji nostalgija to razdoblje čini idiličnijim nego što je uistinu bilo.

Tome je podređen stil filma. Fotografija Piotra Soboticinskog (proslavljenog suradnika Kieszlowskog koji je umro prilikom snimanja) koristi snažni kontrast između hladnih tonova današnjice i toplih boja koje opisuju nostalgično ljeto 1960. godine. Glazba je također dobro korištena, uključujući soundtrack kojim dominiraju “Plattersi” i koji evocira nostalgiju za jednim boljim, ljepšim svijetom u kojemu nije bilo Vijetnama, Watergatea, droge, rasnih nereda, AIDS-a i drugih zala koje se obično vezuju uz baby boom generaciju. No, Hicks zna kako se ispod tog blještavila krije mnogo surovija stvarnost koju postupno razotkriva pokazujuci kako mračne tajne doma Garfieldovih tako i mračne četvrti naizgled idiličnog Bridgeporta.

Ipak, najveća vrijednost filma je u savršenom castingu. Anthony Hopkins, kada ga netko opskrbi imalo dobrim scenarijem, zna i od najbanalnije uloge napraviti remek-djelo. Ostarjeli Ted Brautigan izgleda svjetlosnim godinama daleko od Hannibala Lectera, ali je zato ova Hopkinsova uloga mozda čak i bolja od Hannibala Lectera (u Kad jaganjci utihnu mozda, u Hannibalu sigurno). Hopkinsu dobru podršku pruža i Hope Davis (Slijedeća postaja: Zemlja čudesa), iskusna kazališna glumica kojoj komplicirana i moralno ambivalentna uloga Bobbyjeve majke vrlo dobro leži. No, najveće je otkriće filma sjajni 11-godišnji Anton Yelchin, koji se bez imalo kompleksa nosi u društvu sa svojim starijim i mnogo poznatijim imenjakom.

Potonula srca je mogao biti još bolji film da Hicks nije potcijenio inteligenciju gledatelja i nastojao im dati kakvo-takvo (i prilično neuvjerljivo) objasnjenje Brautiganovog misterija. Film je mogao biti daleko bolji bez tih (naknadno snimljenih) scena, ali i ovako nesavršen predstavlja jednu od svjetlijih točaka kvalitetom ne bas dojmljive Kingove filmografije.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Titus (1999)

uloge: Anthony Hopkins, Jessica Lange, Harry J. Lennix, Alan
 Cumming, Laura Fraser, Colm Feore, Angus MacFadyen, Jonathan
 Rhys-Myers, Matthew Rhys, Osheen Jones
 glazba: Elliott Goldenthal
 scenarij: Julie Taymor (po tragediji Tit Andronik Williama
 Shakespearea)
 režija: Julie Taymor
 proizvodnja: Overseas Group/Urania, SAD/Italija, 1999.
 distribucija: VTI
 trajanje: 162'

Iako je pod utjecajem antiameričke kulturne intifade i pomodarstva pseudotalibanskih snobova danas moderno tvrditi kako će Amerika propasti jer im se kultura svodi na promicanje nasilja i iskorištavanje najnižih ljudskih strasti, povijest tvrdi sasvim drukčije. Nasilje je bilo dijelom kulture, čak i one masovne, još davno u prošlosti, čak među nacijama koje se smatraju dugovječnijima, uljuđenijima i humanijima od bivših britanskih kolonija. Lijep primjer za to je opus Williama Shakespearea, odnosno njegova tragedija Tit Andronik. Dotično djelo, koje predstavlja Shakespeareov spisateljski debi, smatra se najgorim dijelom Bardovog opusa, a mnogi ugledni kritičari kroz stoljeća su je nazivali bezvrijednom komercijalom čija se radnja ne svodi na ništa drugo do larpurlartističko i potpuno besmisleno nasilje. Shakespearovi suvremenici, pak, nisu dijelili kritičarsko misljenje – upravo zato što je bila najkrvavija i najnasilnija, ta je drama od svih Shakespeareovih drama bila najpopularnija i najizvođenija te je upravo pod utjecajem Tita Andronika masovno krvoproliće postalo zaštitni znak britanske drame u 17. stoljeću. Stoga bi mnogi pomislili da je Titus, filmska verzija iz 1999. godine, probleme s američkim cenzorskim odborom MPAA imala zbog količine i prirode nasilja na ekranu. No, nije tako – nepodnošljivi rejting NC-17 je skinut tek nakon što je režiserka Julie Taymor iz filma izbacila scene seksa i golotinje.

Radnja se odvija u Rimu negdje u 4. stoljeću n.e. Ostarjeli i proslavljeni rimski general Tit Andronik (Hopkins) se nakon desetogodišnjeg rata protiv divljih Gota vraća u Rim kao pobjednik, dovodeži sa sobom zarobljenike, uključujući gotsku kraljicu Tamoru (Lange). Andronika je pobjeda skupo kostala – od dvadeset pet sinova, poginulo je njih dvadeset, pa Andronik, u skladu s drevnim običajima, mora umiriti njihove duhove žrtvovanjem Tamorinog najstarijeg sina. Nedugo potom Rim se našao na rubu građanskog rata, kojeg će Andronik spriječiti tako što odbije od Senata ponuđenu carsku krunu i legalistički prizna kao novog suverena mladog i dekadentnog Saturnija (Cummings). To će vrlo brzo zažaliti, jer će Saturnije, uvrijeđen odbijanjem od strane Titove kćeri Lavinije (Fraser), utjehu pronaći upravo u Tamori. Gotska kraljica, a sada rimska carica, će svoj položaj iskoristiti da uz pomoć svog crnog ljubavnika Arona (Lennix) pripremi opaku spletku nakon koje će Andronik doživjeti nevjerojatnu bol i poniženja. To je, sve, naravno, samo početak niza krvavih događaja u kojima će perverzno nasilje eskalirati do neopisive razine.

Slično kao i mnogi filmasi koji su se u posljednje vrijeme latili Shakespearea, i Julie Taymor u svojoj adaptaciji pokazuje sklonost prema povijesnom anakronizmu, patako uz klasične rimske mačeve, šljemove, toge i slične artefakte koegzistiraju automobili, megafoni, jazz, video-igrice, vatreno oružje te navijački rekvizititi “Lazija” i “AS Rome”. Za Taymoricu to nije neobično, s obzirom na njene kazališne korijene, odnosno “Tonyja” kojeg je bila dobila za brodvejsku adaptaciju Kralja lavova. No, upravo su ti kazališni korijeni glavni problem ovog filma – Taymorici nedostaje filmsko iskustvo da zanimljive sličice (pri čemu se uz sjajnu fotografiju Luciana Tovolija, scenografiju Dantea Ferretija i Goldenthalovu glazbu koriste rimske zgrade iz Mussolinijevog razdoblja, odnosno pulska Arena) sastavi u neku koherentnu cjelinu. Zbog toga nadrealistički ugođaj stvoren miješanjem različitih era s vremenom postaje iritantan. To se možda najviše vidi u početnoj sceni u kojoj Taymorova uvodi lik dječaka za kojeg će se tek negdje na polovici filma ispostaviti da je riječ o Andronikovom unuku. Čak ni u izboru glavnog glumca Taymorova nije imala previše sreće – Hopkins kao da u liku Andronika svjesno parodira Hannibala Lectera. S druge strane je Jessica Lange pogođena kao Tamora, Alan Cumming (recepcioner iz Oči širom zatvorene) je sjajan kao tankoćutni imperator, a Harry J. Lennix je sjajan kao karizmatični hipernegativac. Kada se sve zbroji i oduzme, Titus je daleko od Almereydinog Hamleta i sličnih modernih shakespearovskih adaptacija, ali i ovakav predstavlja prilično uspješno sredstvo za upoznavanje širokih masa s djelom velikog Barda.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 29. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Hannibal (2001)

uloge: Anthony Hopkins, Julianne Moore, Gary Oldman, Ray Liotta,
 Frankie Faison, Giancarlo Giannini, Francesca Neri, Zeljko Ivanek,
 Hazzelle Goodman
 scenografija: Norris Spencer
 kostimografija: Janty Yates
 fotografija: John Mathieson
 montaza: Pietro Scalia
 glazba: Hans Zimmer
 scenarij: David Mamet & Steven Zaillian (po romanu Thomasa Harrisa)
 rezija: Ridley Scott
 proizvodnja: MGM/Universal/De Laurentiis/Scott Free, SAD/Britanija,
 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 131'

Hollywood danas, za razliku od prijašnjih vremena, nedostatak vlastite originalnosti nastoji nadoknaditi remakeovima umjesto nastavcima. To što nastavaka ima manje nego ranije ne znači da su oni sami po sebi kvalitetniji nego u doba kada se reputacija svakog iole popularnijeg hita uništavala nastavkom par godina nakon premijere. Najbolji primjer za to je Kad jaganjci utihnu Jonathana Demmea, jedan od najboljih i najutjecajnijih filmova prethodnog desetljeća i jedan od rijetkih primjera kada su “Oscari” došli u prave ruke. Ta uznemirujuća priča o briljantnom ali i opasnom serijskom ubojici i njegovom bizarnom odnosu s agenticom FBI je, kao što se i moglo očekivati, jednostavno morala imati nastavak. Doduše, trebalo je proći nešto vremena prije nego sto je autor originalnog romana Thomas Harris napisao predložak, a onda su se producenti našli pred nizom problema vezanih uz činjenicu da je “Oscarom” nagrađena glavna glumica Jodie Foster smatrala kako bi scenarij “Hannibala” trebao biti bitno drukčiji od romana. Što se režisera Jonathana Demmeja tiče, on je odmah napustio projekt i njegovo je mjesto zauzeo danas najcijenjeniji holivudski plaćenik Ridley Scott (Osmi putnik, Blade Runner, Gladijator). Na kraju je Fosterova, iako su joj producenti bili udovoljili po pitanju scenarija, napustila projekt i ulogu Clarice Starling je preuzela Julianne Moore. Iako je kritika bila podijeljena, publika je nasjela reklamnoj kampanji i Hannibal je bio jedan od komercijalno uspješnih holivudskih hitova 2001. godine.

Radnja filma započinje deset godina nakon sto je nekoć ugledni psihijatar dr. Hannibal Lecter (Hopkins) uspio pobjeći iz ludnice gdje je držan zbog serije okrutnih umorstava. Lecter je ne samo uspio izmaći svim pokušajima hvatanja nego je iskoristio svoje odlično poznavanje talijanskog jezika, kulture i umjetnosti da se pod lažnim identitetom dr. Fella skrasi u Firenzi gdje ga čeka posao kustosa u lokalnom muzeju. Clarice Starling (Moore), agentica FBI kojoj je Lecterova ekspertiza pomogla u njenom prvom važnom slucaju, nikako se nije lišila nade da će ga jednog dana privesti pravdi. U međuvremenu, njena vlastita karijera je ugrožena nakon rutinskog hapšenja koje se pretvorilo u masakr. To predstavlja izvrsnu priliku za Masona Vergera (Oldman), utjecajnog bogatuna koji je svojevremeno nakon susreta s Lecterom ostao unakažen i vezan uz krevet. Uz pomoć svojih veza u Washingtonu, među koje spada seksistički službenik Ministarstva pravde Paul Krendler (Liotta), Verger uspijeva urediti da Starling ponovno dobije Lecterov slučaj. No, Vergeru, dakako, cilj nije Lectera privesti pravdi, koliko iskoristiti Starling kao mamac koji bi Lectera doveo u ruke Vergerovih okrutnih plaćenika. U međuvremenu je za Lecterovo hvatanje raspisao nagradu od nekoliko milijuna US$ i to je više nego dovoljan razlog za firentinskog policijskog inspektora Pazzija (Giannini) da počne pratiti “dr. Fella” ne bi li ga uhvatio u privatnom aranžmanu.

S obzirom na reputaciju svog “oskarovskog” prethodnika, bilo je za očekivati da ce se Hannibal teško moći s njim uspoređivati te da će usporedbe u pravilu biti na njegovu štetu. No, uistinu je malo tko mogao očekivati da će rezultati te usporedbe biti toliko porazni, odnosno da će Jodie Foster imati toliko razloga da se veseli što je digla ruke od ovog projekta. Za razliku od prethodnika, koji je ponudio nešto svježe, originalno i natjerao gledatelje da razmišljaju, Hannibal se sveo na uobičajeno neproduhovljenu i konfekcijsku eksploataciju najnižih poriva publike, koje bi trebao zadovoljiti naslovni junak. Zbog svega toga su likovi, a pogotovo odnos između Lectera i Starlingove – najfascinantniji dio prethodnika – lišeni bilo kakvog sadržaja, a sam Lecter pretvoren u vlastitu karikaturu. Ono što je u prethodniku bilo oličenje zla, ovdje je uglađeni i profinjeni gospodin čija ljubav prema uzvišenoj kulturi i vrhunskoj modi koji bi prema svim holivudskim stereotipovima sugerira “tetkicu” (Lecterov homoseksualizam se u par scena čak i nepto eskplicitnije naznačuje, očigledno u pokušaju producenata da se prikazivanjem Lectera kao malo “pomaknutog” pozitivca dodvore moćnom holivudskom gay lobiju, koji im još nije oprostio lik Buffalo Billa u Kad jaganjci utihnu). Naravno, s obzirom da bi publika trebala za Lectera navijati, čak i u scenama gdje (čak i za holivudske standarde prilično zorno prikazano) rearanžira unutrašnjost svojih još uvijek živućih žrtava, tipovi protiv kojih se Lecter bori moraju biti jos gori od njega – bogatuni koji su u stanju nekažnjeno činiti najgore zločine, korumpirani policajci, seksistički birokrati ili homicidalne seljačine. S obzirom da su likovi ovdje svedeni na stereotipove, uopće nije bitno tko ih glumi, pa je jasno zašto je Oldman zahtijevao da mu se ime izbriše s uvodne špice. S druge strane, izbor Ridleya Scotta za režisera bio je pravilan, s obzirom da Scotta vise zanimaju lijepe sličice nego likovi ili priča. Scott fino koristi firentinske lokacije, ali ce gledatelj svejedno imati dojam da gleda dva sata dugi video-spot umjesto normalnog filma. I scene klanja (uključujući famoznu demonstraciju Lecterovih kulinarskih sposobnosti na kraju) su, za razliku od prethodnika, jasno prikazane. I dok je Demme znao kako kod gledatelja izazvati strah i mučninu, Scott izaziva samo mučninu i to je osjećaj koji će pogoditi većinu onih nesretnika koji podlegnu propagandi i pristanu dva sata svog zivota utrošiti na ovu prostituciju talenata. Zbog svega ovoga čovjek skoro poželi da netko kao Lecter postoji u stvarnosti kako bi autore ovog nedjela pozvao na večeru.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 29. prosinca 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Westworld (sezona 1, 2016)

Ostale sezone: 2

Kada se danas govori o Zlatnom dobu televizije, teško je izbjeći, često nezahvalne, usporedbe sa Zlatnim dobom Hollywooda. A to uključuje i studije koji se, zasluženo ili ne, ističu kao svojevrsne institucije tih razdoblja. U nama bližem slučaju to je HBO, američka tvrtka koja je među prvima prepoznala potencijale novog kablovskog medija i, razbijajući ograničenja sadržaja i forme, s vremenom stvorila brend koji će s oduševljenjem prihvatiti svi frustrirani konfekcijom i cenzurom u kino-dvoranama i na konvencionalnom TV-mrežama. U tome, doduše, danas više nije sam, ali time što je prokrčio put za AMC, Netflix i druge studije, odnosno time sebi može priuštiti da izbaci 100 milijuna dolara ili druge donedavne nezamislive svote na pilot ili gotove sezone TV-serije se ističe u mnogo čemu na isti način na koji se u zlatna hollywoodska vremena MGM, poznat po svojim raskošnim mjuziklima i filmskim epovima “većim od života” isticao među drugim poslovnim carstvima losanđeleske tvornice snova. Stoga ne iznenađuje što se povijest pobrinula da se pronađe poveznica između ta dva entiteta, i to u obliku jedne od najskupljih, najiščekivanijih, najambicioznijih i najprestižnijih TV-serija ove godine.

Westworld, koji se velikim dijelom reklamirao i kao svojevrsna zamjena za Igru prijestolja, HBO-vu zlatnu koku koja, usprkos megapopularnosti, ima daleko manje epizoda ispred nego iza sebe, je svoj začetak imao prije nepunih pola stoljeća kao cjelovečernji film nastao upravo u produkciji MGM-a. A to je dobar povod za isto tako neumitne usporedbe između njegove filmske i televizijske inkarnacije (pri čemu se ne treba računati kratkotrajna, brzo ugašena i vjerojatno brže zaboravljena TV-serija Beyond Westworld iz 1980. godine), odnosno jasan prikaz kako su se stvari bitno promijenile od 1973. godine. Pri čemu, dakako, najviše u oči upada kako je MGM, za razliku od HBO-a, svoj Westworld napravio u trenucima kada su njegovi najbolji dani bila iza njega, pa je Michael Crichton svoj režijski debi bio prisiljen raditi sa zapravo prilično malenim budžetom. To se, između ostalog, odrazilo i kroz relativno kratko trajanje, jednostavnu priču i likove, ostavivši film koji dobro funkcionira sam po sebi, ali se upravo zbog svoje jednostavnosti čini izuzetno dobrim temeljem za remakeove. To je, uostalom, prepoznao i sam Crichton iskoristivši osnovni koncept za mnogo poznatiji i uspješniji Jurski park. Stoga ne bi trebalo previše iznenaditi što je i HBO došao zaključaka da se upravo taj izvor može iskoristiti za spektakl sličnog kalibra.

Koliko je Westworld zahvalan materijal za remake svjedoči i to što je HBO-va verzija koristi Crichtonov originalni scenarij na način da ga gotovo u nijednom detalju ne mijenja. Opet se gledatelje dovodi u svijet neodređene, i uvjetno rečeno, bliske budućnosti u kojoj je korporacija pod imenom Delos razvila tehnologiju za proizvodnju robota izgledom, ponašanjem i drugim detaljima gotovo identični ljudima. I ta tehnologija svoju praktičnu primjenu pronalazi kroz zabavni park na temu Divljeg zapada gdje posjetiteljima roboti pružaju usluge u rasponu od dječačkih igara kauboja i Indijanaca, preko seksa do ispunjavanja najmračnijih fantazija. Naravno, sve do trenutka kada stvari u parku krenu katastrofalno krivo te se androidi svoju fizičku i drugu superiornost iskažu tako što iznenada počnu masakrirati goste.

Jonathan Nolan, koji je zajedno sa suprugom Lisom Joy osmislio seriju, je imao i lagan i težak zadatak. S jedne strane Crichton mu je svojim predloškom ostavio izuzetnu slobodu da odgovori na pitanja “kako” i “zašto” se u zlosretnom Delosovom parku dogodilo ono što se dogodilo. S druge strane je relativno jednostavnu priču u trajanju od sat i pol vremena trebalo rastegnuti na najmanje 10-12 sati, ubaciti malo “jače” likove, intrigantnije podzaplete, i “dublje” sadržaje, i sve to uz završnicu koja bi od svega načinila kakvu-takvu zaokruženu cjelinu, a istovremeno pružila i cliffhanger dovoljno za drugu sezonu. Bračni par u tome nije u potpunosti uspio, ali je savršenstvo bilo teško očekivati od projekta napravljenog s toliko visokim očekivanjima.

Najprimjetnija razlika novog u odnosu na stari Westworld, odnosno kreativna odluka koju su Nolanovi donijeli, tiče se promjene perspektive. U filmu su se zbivanja pratila isključivo iz ljudske perspektive, dok se u seriji uvodi perspektiva samih androida ili, kako ih Delosovi tehničari zovu “domaćina”. Oni više nisu tek obični strojevi, nego je nastojanje da ih se učini što sličnijim ljudima dovelo do toga da dobiju sjećanja, a s vremenom razviju i nešto nalik na svijest te počnu postavljati pitanja o pravoj prirodi i svrsi svoga postojanja, čiji će odgovor dovesti do završnice koju sugerira u trailerima i tokom serije često navođen Shakespeareov citat o “nasilnim užicima koje dovode do nasilnih svršetaka”. A kada se, i to prilično eksplicitno, pokaže kako su svi oni bili izloženi godinama i desetljećima manipulacije, nasilja i zlostavljanja, a gledatelji istovremeno budu izmanipulirani da u njima vide ili ljudska bića ili novu razinu evolucije, neumitni ustanak se čini opravdanim.

Za to je, pak, potrebno prikazivati stvari i s ljudske strane, odnosno koristiti ljudske likove. To uključuje posjetitelje parka, koji, barem na prvi pogled, igraju trećerazrednu ulogu. Tandem nominalnih protagonista iz filma je dobio svoj ekvivalent u likovima Williama (sjajni Jimmi Simpson) kao čovjeka koji prvi put posjećuje park i osjeća vidnu nelagodu u usporedbi sa svojim mnogo iskusnijim prijateljem i budućim šurjakom Loganom (Ben Barnes) koji je mnogo opušteniji i ne osjeća nikakve komplekse kada se prepušta, često nasilnim, užicima koji su mu na raspolaganju. Mnogo se upečatljivijim čini odluka da televizijska verzija dobije i vlastitu verziju glavnog negativca koji svoje moralno određenje sugerira i sa crnom odjećom; za razliku od filmskog Yula Brynnera koji je bio robot, u slučaju televizijske verzije je to čovjek, odnosno posjetitelj čiji oblik zabave predstavlja sadističko iživljavanje nad bespomoćnim robotima koje će tek s vremenom dobiti oblik nekakve potrage za “labirintom”, odnosno posljednjom, završnom atrakcijom parka koja se čini jednako beznandnom poput potrage “domaćina” za smislom.

Mnogo se zanimljivijim za zaplet, također na prvu loptu, čini prikaz aktivnosti “iza scene”, odnosno svakodnevnica radnika i uprave parka, prisiljenih da svakodnevno paze da gostima ne padne dlaka s glave, odnosno da prate svaki pokret “domaćina” i stalno ih popravljaju i ponovno stavljaju u promet. Nolan i Joy su ovdje unijeli još jednu značajnu promjenu u odnosu na original – osim samih “šljakera” s dna hranidbenog lanca, tj. tehničara i zaštitarske ekipe, tu su i direktori Delosa, ali i tvorac samog parka Robert Ford. Njega tumači uvijek pouzdani Anthony Hopkins, i to tako dobro da nije jasno je li riječ o hladnom sociopatu koji uživa u patnjama “domaćina” poput Hannibala Lectera, poludjelom geniju, kvazibožanskoj figuri koja zapravo iskreno brine o dobrobiti svoje mehaničke djece ili kombinaciji svega toga. Hopkinsov je nastup, pak, u velikoj mjeri zasjenjen Jeffreyjem Wrightom koji je izvrstan u ulozi Fordovog prijatelja i dugogodišnjeg suradnika Bernarda Lowea, čiji je radoholičarski životni stil posljedica osobne tragedije. Na toj razini, međutim, Westworld ima i određene nedostatke, prije svega zbog toga što Delosovo osoblje uključuje nekoliko likova koji nisu dovoljno dobro razrađeni, i čija je sudbina na samom kraju iritantno nejasna.

Mnogo ozbiljniji problem za Westworld je isti onaj koji je pogodio i originalni film. Prvi dio – u kome se gledatelji upoznaju sa svijetom i likovima – je previše razvučen i scene se ponekad ponavljaju, čak i onda kada to – za razliku od prikaza toga da “domaćini” moraju tisuće puta prolaziti scenarij Beskrajnog dana – nije baš najopravdanije. Dodatnu zbrku neće izazvati samo iskrivljenost perspektive “domaćina”, izazvana time da su sami podložni stalnom brisanju i promjeni sjećanja, nego i to da se radnja odvija u nekoliko različitih vremenskih razdoblja, pa za pojedine scene nije jasno da li se događaju u sadašnjosti, prošlosti ili predstavljaju nečiju halucinaciju i lažno sjećanje. Tek negdje od pete epizode stvari počinju dolaziti na svoje mjesto te se prva sezona počinje rasplitati konvencionalnim ritmom, iako još uvijek ne i na konvencionalni način. Upravo tada se može najviše osjetiti i autorski pečat, bilo da je riječ o referencama na klasične vesterne, bilo o liku frustriranog britanskog scenarista (Simon Qauterman) unajmljenog od Delosa da stvara “priče” u kojima glume “domaćini”, a koji se može shvatiti i kao svojevrsni Nolanov autoironični komentar na sam kreativni proces Westworlda.

Većina gledatelja će, međutim, od detalja daleko više pažnje staviti na ono što je već duže vremena HBO-v zaštitni znak – eksplicitni seks i golotinja. Tu se televizijska verzija čini daleko slobodnijom od filmske, što je u mnogo čemu potvrda ironičnog obrata situacije iz 1973. godine u kojem su ljubitelji “slobodnijih” sadržaja morali ići u kino-dvorane dok ih na malim ekranama nisu mogli zamisliti (a danas je sasvim drukčije). Neki od tih sadržaja se čine nepotrebnim i eksploatacijskim, a što se prije svega može reći za antiklimaktičku i zapravo potpuno nepotrebnu scenu orgije u meksičkom gradiću, čiji je jedini smisao bio da se seriji da nekakav “zločesti” publicitet. S druge strane, u seriji ima daleko više golotinje, a ona je ovaj put, čak bi se moglo reći, i opravdana; to se odnosi na “domaćine” koje je iza scene daleko lakše popravljati i održavati ako nemaju ništa na sebi, a u jednoj od scena čak i jedan lik nastoji to opravdati na način koji se može protumačiti kao preventivni odgovor autora serije puritanskim kritičarima. Međutim, različite klauzule odgovora i različite razine sramežljivosti glumačke ekipe u nekim trenucima znaju razbiti iluziju; tako Evan Rachel Wood, koja tumači lik “domaćinske” protagonistice Dolores, zahvaljujući strateškom kadriranju, snimanju s leđa i drugim trikovima ostavlja daleko više prostora za maštanje od njene norveške kolegice Ingrid Bolsø Berdal, koja u liku “domaćinske” razbojnice Armastace svoju najimpresivniju akcijsku scenu odrađuje u rođendanskom kostimu (samo malo oskudnijem od PG-13 izdanja u nedavnom Herkulu).

Taj impresivni prizor Westworld svojim gledateljima pruža u završnoj epizodi koja je, usprkos tome i brojnim drugim detaljima, svojevrsno razočaranje. Prije svega se to odnosi na iritantni “cliffhanger” koji pitanje krajnje sudbine pojedinih likova, za koje bi se inače moglo pretpostaviti da će stradati, ostavlja previše otvorenim. Isto se može reći za inače od Thandie Newton izvrsno odglumljeni lik Maeve, za koji nije jasno ima li ili nema slobodnu volju i čiji su postupci, isto kao i raspologanje gotovo božanskim moćima na samom kraju neobjašnjivi. A ni Delosova sigurnosna ekipa koja u oružanom okršaju s “domaćinima” iskazuje streljačke “vještine” Imperijalnih jurišnika iz Ratova zvijezda nije nešto čime bi se Westworld može dičiti. Barem kada su u pitanju zagriženi geekovi koji vole obraćati pažnju na sitne detalje i od njih u pauzama emitiranja epizoda stvarati maštovite teorije o obratima u zapletu, a pri čemu su se one najpopularnije pokazale ispravnima. Svemu usprkos, Westworld je ipak dovoljno dobro režiran i vrlo dobro odglumljen te je gledateljima pružio više nego dovoljno zabave da opravda drugu sezonu. Na nju će se, kako stvari stoje, čekati sve do 2018. godine, nešto duže nego što je to običaj kod drugih TV-serija. No, kada su u pitanju HBO i tako ambiciozan projekt, duža pauza koja bi omogućila ulaganje više truda i mogućnosti uklanjanja pogreška se čini opravdanim.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Noa (2014)

English: A photo I personally took of Darren A...
Darren Aronofsky (izvor: Wikimedia Commons)
NOA
(NOAH)
uloge: Russell Crowe, Jeniffer Connelly, Ray Winstone, Emma Watson, Logan Lerman, Anthony Hopkins, Douglas Booth
scenarij: Darren Aronfosky & Ari Handel
režija: Darren Aronofsky
proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 138 '

Damir Boras, novi rektor zagrebačkog Sveučilišta, je izjavom da će Sveučilište voditi u skladu s “biblijskim vrijednostima” ispalio još hitac u kulturnim ratovima koji posljednjih godinu dana zabavljaju hrvatsku javnost, te tako izazvao predvidljivu reakciju svih onih koji “biblijske vrijednosti” nikako ne mogu pomiriti s onime pod čime se podrazumijeva moderna civilizacija. Glavni argument tezi o njihovoj nespojivosti jest sadržaj knjige na kojoj se temelje biblijske vrijednosti, prije svega u njenom starozavjetnom dijelu koji uključuje mnoge prilično neugodne i krvave događaje. Vjerojatno najneugodniji od svih je Veliki potop, koji, pak, predstavlja podlogu priče o Noi i njegovoj arci, a koja je, sasvim prigodno za uskršnje blagdane, evocirana u hollywoodskom spektaklu Noa koji se našao u hrvatskim kino-dvoranama.

Ulaganje stotinjak milijuna dolara u ekranizaciju teksta koji predstavlja temelj današnje judeokršćanske kulture se na prvi pogled čini prilično neobičnim potezom za današnji Hollywood, koji je stvorio reputaciju glavnog zagovornika društvenog liberalizma i čije se vrijednosti često smatraju radikalnim odbacivanjem svega onoga što se promoviralo u Bibliji. Još je neobičnije što je za takav projekt odabran Darren Aronofsky, filmaš čija su specijalnost duboko osobna art-ostvarenja koja znaju bacati u ekstazu kritičare i kupe prestižne nagrade, ali za koje je malo vjerojatno da će gledatelje dovesti u kino. Razlog zbog kojeg je Paramount Pictures pristao ući u taj projekt se, s druge strane, može pronaći u održavanju tradicije koju je taj studio stvorio snimajući povijesne i biblijske spektakle u zlatno doba Hollywooda. Aronofsky je, pak, u zamjenu za blockbusterski budžet morao pristati na određene kreativne kompromise kako bi njegovo ostvarenje bilo u stanju ostvariti svoju komercijalnu funkciju. Takvi kompromisi ne moraju uvijek završiti poraznim rezultatom, ali često sadrže rizik da filmovi završe u “limbu” između komercijalnog i art-snobovskog svijeta. Moglo bi se reći da se nešto takvo dogodilo i Noi.

Aronofskom je u prilog išlo to što je starozavjetni tekst o Noi i Potopu prilično kratak, odnosno siromašan detaljima, te je tako, kao i brojnim književnicima i umjetnicima u posljednjih par tisućljeća, imao dosta kreativnog prostora za različita tumačenja i prikaze. U ovom slučaju je riječ o prilično radikalnoj obradi biblijskog teksta koja, je uz predvidljive kritike iz kršćansko-fundamentalističkih krugova, dovela i do zabrane filma u cijelom nizu islamskih zemalja (gdje se Noa smatra prorokom). Radnja tako počinje nekoliko generacija iza Postanka, u vrijeme kada su se potomci Adama i Eve proširili svijetom i, uz pomoć palih anđela Nefilima, izgradili industrijsku civilizaciju, ali isto tako zagadili i opustošili Zemlju te je oskvrnuli nasiljem. Noa i njegova mala obitelj (Crowe) predstavljaju jedine pravednike koji ne jedu meso, ne pustoše zemlju i ne prakticiraju nasilje. Nou s vremenom počnu mučiti vizije masovnog pomora u vodi, a nakon što dobije savjet od svog djeda Metuzalema (Hopkins) počinje graditi veliku arku kako bi u njoj sklonio nedužne, odnosno životinje koje će poslije potopa nastaniti svijet. Prije samog potopa se, međutim, mora obračunati sa masama očajnih nasilnika koje Tubal-Kain (Winstone) koji se želi dočepati sigurnosti na Arci.

Potop predstavlja najspektakularniji od svih događaja u Bibliji, te se upravo u tome krije razlog zašto je Paramount pristao uložiti novac u Nou. Prikaz sveopće destrukcije, ali i pretpotopnog svijeta – za koji se može pretpostaviti da je izgledao prilično drukčije od današnjeg – je trebao pružiti priliku za demonstriranje CGI-ja i drugih čarolija u hollywoodskom arsenalu. U tome se vjerojatno krije i razlog zbog koga su prilično opskurni Nefilimi iz biblijskih tekstova (o čijoj pravoj prirodi traju tisućljetne debate) pretvoreni u kamene divove zadužene za pomaganje prvim ljudima, a potom u Noine pomagače koji će sudjelovati u epskoj bitci protiv hordi koje nastoje zauzeti Arku. Aronofsky, međutim, ne koristi priliku da izgradi uistinu zanimljiv pretpotopni svijet; Zemlja koju nastanjuju potomci Adama i Eve je sumorna pustoš nalik na one u postapokapolitičnim ostvarenjima, i umjesto CGI-ja je dočarana prilično banalnim korištenjem islandskih lokacija. Kada se u filmu uistinu počne događati nešto zanimljivo, odnosno životinje počnu dolaziti u Arku, te scene ne izgledaju spektakularno. Čak i velika bitka pred sam potop izgleda prilično dosadno, pogotovo kada se usporedi sa sličnim okršajima u Gospodaru prstenova. Nefilimi, umjesto da predstavljaju izraz nečijeg kreativnog genija, su mnogim kritičarima dali priliku za posprdne usporedbe s Transfomerima. Zanimljivo je da vizualno najimpresivnija sekvenca – u kojoj tekst koji prepričava tradicionalnu priču o Postanku prate kadrovi koji prikazuju evoluciju čovjeka – najkraća i gledateljima vjerojatno neće toliko upasti u oči.

Kritičari koji će Noi dati palac gore argumente obično nastoje pronaći u tome da je Aronofsky dao prilično “hrabru” (čitaj: “hipstersku”) reinterpretaciju starozavjetne priče, odnosno nastojao je uskladiti s radikalno ekološkim, New Age i drugi “politički korektnim” idejama koji predstavljaju ortodoksiju današnjeg Hollywooda. Bog se tako ne spominje, nego tek naziva “Tvorcem”; Noi se on ne obraća neposredno, nego Noa tek vlastite vizije tumači kao njegov glas; grijeh zbog koga čovječanstvo mora biti uništeno nije toliko u nasilju koliko u uništenju prirode, odnosno konzumaciji mesa (što, s obzirom da je Aronofsky deklarirani veganac, i ne bi trebalo previše iznenaditi). Sva ta hrabrost, odnosno nastojanje da se “modernost” kroz vješto popunjavanje biblijskih “rupa” pomiri sa religijskom tradicijom je potrošena, s obzirom da posljednji i potencijalno najzanimljiviji dio filma postaje najlošiji od svih.

Za pretpostaviti je da većina gledatelja, bili vjernici ili ne, zna kako će cijela priča o Potopu i Arci završiti, odnosno da će Noa na kraju, bez obzira na sve prepreke, uključujući gotovo parodijskog negativca koga rutinski tumači Winstone, uspjeti u svojoj misiji. Aronofsky mora, stoga odgovoriti na pitanje, “kako”. Boravak Noe i njegove obitelji na Arci je u tome imao najviše dramskog potencijala – bilo kroz grižnju savjesti zbog gomile ljudi koji su namjerno ostavljeni da umru, bilo kroz egzistencijalne, pa čak i seksualne tenzije koje izaziva situacija u kojoj je netko danima i tjednima prisiljen dijeliti ograničeni prostor. Aronofsky, međutim, preko toga uglavnom prelazi i, poput mađioničara iz šešira, kao razlog za napetost stvara Noinu transformaciju od dobroćudnog pastira i djedice u religijskog fanatika uvjerenog nepopravljivost ljudske vrste i uvjerenog da ista sudbina koja je zadesila ostatak čovječanstva mora zadesiti i njegovu obitelj. Croweu to daje priliku za nešto više demonstracije glumačkog umijeća, ali je Aronofsky, nastojeći opravdati Noino prihvaćanje tog antihumanističkog stava, stvorio nekoliko prilično slabašnih scena koje sugeriraju ljudsku “opačinu” (i pri tome, onima koji su skloni pronalaziti zlobne povijesne paralele, sugeriraju sličnost Noe s još jednim vegetarijancem koji je promovirao “konačna rješenja” za problematičnu ljudsku populaciju). Još se bijednijim čini i sukob Noe sa Hamom čiji lik tumači prilično bljedunjavi Logan Lerman, a čija je bljedolikost prilično “elegantan” način da se izbjegnu eventualne rasističke konotacije vezane uz tzv. Hamovo prokletstvo. Kada se taj sukob razriješi na predvidljivo melodramatičan način, a nakon njega slijedi isto tako predvidljivi epilog, gledateljima će ostati dojam o autoru čiji su kreativni kompromisi sa hollywoodskom komercijalom upropastili prilično osobni i potencijalno ikonoklastički film, a gledateljima svejedno nisu bili u stanju dostaviti “pravi” hollywoodski blockbuster.

OCJENA: 4/10

 

 

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Thor: Svijet tame (2013)

SDCC Thor: The Dark World Banner
(izvor: vagueonthehow)
THOR: SVIJET TAME
(THOR: DARK WORLD)
uloge: Chris Hemsworth, Natalie Portman, Tom Hiddleston, Anthony Hopkins, Christopher Eccleston, Rene Russo
scenarij: Christopher Yost, Christopher Markus, Stephen McFeely
režija: Alan Taylor
proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel Studios, SAD, 2013.
trajanje: 112 '
OCJENA: 4/10

Današnji Hollywood ne krasi neka naročita kreativnost, osim kada je u pitanju ono što je za Hollywood najvažnije – metode pražnjenja novčanika publike koja gleda njihove proizvode. Jednim od najvećih poslovnih uspjeha se danas može pohvaliti izdavačka kuća Marvel Comics, odnosno njena filmska podružnica Marvel Studios, koja danas predstavlja nešto najbliže idealu zlatne koke u cijeloj američkoj i svjetskoj filmskoj industriji. Marvelovci su, naime, smislili jednostavan ali zato izuzetno efikasan model proizvodnje i distribucije blockbustera – serija filmova koji nisu neposredno povezani, ali zato dijele isti fiktivni univerzum, s bezbroj mogućnosti za “crossovere” i nadopunjavanje jednim drugih, a koji isto tako omogućava uštedu na području kostimografije, specijalnih efekata i reklame. Rezultat toga je serija od čak osam blockbustera u prethodnih pet godina, među kojima je posljednji “Thor: Svijet tame” u režiji Alana Taylora.

Ovo ostvarenje predstavlja nominalni nastavak filma Thor iz 2011. godine, iako je njegov naslovni junak, koga tumači Chris Hemsworth, imao značajnu ulogu i kao član superherojskog tima u “Osvetnicima” prethodne godine. Na samom početku se devet različitih univerzuma nalazi u kaosu, pa je Thor, kao sin nordijskog vrhovnog božanstva Odina (Hopkins) prisiljen po različitim planetama zavoditi red i mir, te je zbog toga razdvojen od svoje ljubavi, zemaljske astrofizičarke Jane Foster (Portman). Ona se, pak, nađe u nevolji kada stjecajem okolnosti dođe u dodir s Eterom, drevnim oružjem Tamnih vilenjaka koje su porazili Odinovi i Thorovi preci. Ono, pak, postaje predmetom Malekitha  (Eccleston), vođe Tamnih vilenjaka koji se probudio nakon eona i želi iskoristiti Eter kako bi uništio univerzum.

Marvelova i Disneyeva industrijska produkcija blockbustera  ima i dobre i loše strane. Dobre strane su, kao i obično, “ispeglanost” proizvoda i sposobnost da se ciljanoj publici uvijek isporuči manje-više ono na što je već bila naviknuta i što unaprijed očekuje. Loše strane su u nespremnosti za nekakvo eksperimentiranje s novim idejama ili skretanje od formule, kao i to da ne postoje nekakve prevelike varijacije u kvaliteti. “Svijet tame” tako nije film kome bi se mogle uputiti nekakve pretjerane zamjerke, ali također nije ni film na koji bi se, van konteksta njegove franšize, trebala obratiti neka posebna pažnja.  Scenaristički odbor po dobrom starom običaju servira zaplet u kome nekakav monstruozni negativac namjerava izazvati nezamislivu kataklizmu; ovdje je novo jedino to što je u opasnosti ne jedan nego nekoliko univerzuma. I, po dobrom starom običaju, završni obračun predstavlja orgiju destrukcije na nekoj prepoznatljivoj zemaljskoj lokaciji – u ovom slučaju je predmet razaranja postao London. Scenaristi toj formuli dodaju nekoć teško predvidljivi, ali danas već rutinski detalj likvidacije lika koji se trebao smatrati stalnim. U slučaju Svijeta tame je ta smrt bila prilično predvidljiva, te, iako rezultira scenom veličanstvenog pogreba, prije odaje nedostatak inspiracije scenarista nego neku njihovu naročitu hrabrost.

Najveća slabost “Svijeta tame” je, pak, prije svega u slaboj karakterizaciji. Hemsworth i Portman nemaju neku naročitu “kemiju” da bi ih se moglo prihvatiti kao naročito uvjerljiv ljubavni par te su scene s njih dvoje najdosadnije. Ubacivanje lika nordijske ratnice Sif (koju glumi Jamie Alexander), koje sugerira mogućnost nekakvog ljubavnog trokuta, nije iskorišteno i izgleda tek kao jeftini “teaser” za buduće nastavke. Stvari najgore stoje sa negativcem. Smatrajući kako Tomu Hardyju maska nije previše smetala da napravi dobar dojam kao Bane u posljednjem “Batmanu”, producenti su inače talentiranog Christophera Ecclestona učinili posve neprepoznatljivim iza tona šminke, ali su mu također uvalili nedostatak bilo kakve suvisle motivacije i opteretili ga s lako zaboravljivim replikama. Usprkos hrpe novaca uložene na specijalne efekte i dočaravanje nekoliko impresivnih svjetova, publici će u sjećanju najviše ostati ono što se u filmu najmanje koristi. To su šarmantna Kat Dennings u ulozi Fosterine šašave pripravnice, kao i irski komičar Chris O’Dowd kao Fosterin neuspješni udvarač. Najboji dojam, pak, ostavlja Tom Hiddleston kao Thorov zločesti brat Loki, a u tome mu je dosta pomogao scenarij koji njegov lik pravi moralno ambivalentnim, odnosno publiku drži u neizvjesnosti hoće li se svrstati na stranu Dobra ili Zla. Odgovor na to pitanje, s obzirom da su nastavci neizvjesni (a koje također sugerira scena, po marvelovskom običaju, ubačena usred odjavne špice), nije teško predvidjeti, ali do njega Svijet tame publiku dovodi na adekvatan način. Onima koji sljedećeg ljeta budu gledali Guardians of the Galaxy ili Kapetan Amerika: Zimski vojnik, s druge strane, neće previše smetati ako su ovaj dio sage prethodno propustili.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: RED 2 (2013)

RED 2
uloge: Bruce Willis, John Malkovich, Mary-Louise Parker, Catherine Zeta-Jones, Byung-hun Lee, Anthony Hopkins, Helen Mirren
scenarij: Jon Hoeber & Eric Hoeber
režija: Dean Parisot
proizvodnja: DC Comics/Summit Entertainment, SAD, 2013.
trajanje: 116'

Osvajanje “Oscara” se često zna pretvoriti u prokletstvo. Mnogi glumci, a posebno glumice, su imali prilike vidjeti kako im karijera propada nakon što su se uspjeli okititi zlatnim kipićem.  Takvo prokletstvo, pak, daleko češće na svojoj koži znaju osjetiti gledatelji, suočeni s ostvarenjima u kojima nastupaju “oskarovci” uvjereni kako im je reputacija odavno osigurana, pa sljedeće projekte ležerno biraju motivirani prije svega debljinom honorara i zabavljanjem na setu, a za kvalitetu ih boli neka stvar. Rijetko što ilustrira taj fenomen kao “RED 2”, akcijska komedija čiji trailer s ponosom reklamira činjenicu da u njemu nastupaju glumci koji su osvojili ili bili nominirani za “Oscare”, “Emmyje”, “Tonyje” i druge prestižne nagrade.

“RED 2” predstavlja nastavak filma “RED”, adaptacije stripa o umirovljenim obavještajnim “likvidatorima” u kome je glavnu ulogu tumačio Bruce Willis i koji je, usprkos ne pretjerano produhovljenog scenarija doživio priličan uspjeh. To je, dakako, Hollywoodu bilo dovoljno da pokuša ponovno izmusti istu kravu kroz nastavak kome bi glavna atrakcija trebala biti glumačka postava. Willis ponavlja svoju ulogu Franka Mosesa, umirovljenog CIA-inog ubojice koji sada, pak, živi mirnim životom sa djevojkom Sarah Ross (Parker). Takvo stanje se mijenja kada ga sretne njegov paranoični bivši kolega Marvin (Malkovich) i priopći da je ponovno postao meta obavještajnih službi koje ga žele ukloniti. Ispostavi se kako je razlog u tome što je Frank za vrijeme hladnog rata obavio operaciju postavljanja nuklearne bombe u središte Moskve; uređaj koji je desetljećima bio zaboravljen odjednom postaje predmetom zanimanja raznih “igrača” pa ga Frank zajedno sa svojim prijateljima mora pronaći, spriječiti nuklearnu apokalipsu i, ako je nekako moguće, izbjeći armije vrhunskih ubojica angažiranih da ga permanentno ušutkaju.

Gledatelji koji su vidjeli “RED” u nastavku uglavnom neće vidjeti ništa naročito novo, a ono što se pokuša prodati kao novo će biti ustajalo i potrošeno. To se prije svega odnosi na kvalitetu humora koja odaje priličan nedostatak inspiracije scenarističkog tima Jona i Ericha Hoebera (kojima se pripisuje prošlogodišnji komercijalni promašaj “Battleship”). Najatraktivniji, odnosno nasmješniji sadržaji – bez obzira bila riječ o gegovima ili replikama protagonista – su, dakako, potrošeni u traileru. Ono što je ostalo jesu “bradati” vicevi i scene koje se doimaju “posuđenim” iz mnogo ambicioznijih i kvalitetnijih filmova. Nedostatak humora “RED 2” pokušava nadoknaditi akcijom, koja se svodi na kao lopatom nabacane scene jurnjava, pucnjava i tučnjava. Iako u njima sve pršto od eksplozijama, tisućama ispaljenih metaka i desecima poginulih negativaca, one na kraju izgledaju jeftino. Isto se može reći i za ugledne glumačke veličine potrošene u maksimalno klišejiziranim ulogama; Anthony Hopkins čak i nije previše uvjerljiv kao poludjeli znanstvenik, a Catherine Zeta-Jones služi tek kao kratkotrajni ukras. Ako nešto spašava dojam, onda je to Helen Mirren koja se očito dobro zabavlja ponavljajući za njenu karijeru prilično atipičnu ulogu profesionalne atentatorice, a jedan od rijetkih svijetlih scenarističkih trenutaka jest i scena u kojoj je prisiljena glumiti englesku kraljicu. Mirren se, na žalost, u “RED 2” pojavljuje prekasno da bi značajno popravila dojam. Za razliku od “Plaćenika”, franšize koja je slični koncept bolje koristi kroz svjesnu samoparodiju, “RED”, čiji se stripovski predložak ne može mjeriti s filmskim ikonama 1980-ih, je daleko brže potrošio svoje kreativne resurse i smisao postojanja. Dijelu publike, pogotovo one starije, će možda biti utješno vidjeti kako “starci” još uvijek znaju “dobro prašiti”, kao i pretpostaviti da su se dobro zabavili prilikom snimanja. Na žalost, zabave za one koji sjede pred ekranom ima daleko manje.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Hitchcock (2012)

New York Premiere of HITCHCOCK - Ziegfeld Thea...
(izvor: ChrisGoldNY)
HITCHCOCK
uloge: Anthony Hopkins, Helen Mirren, Scarlett Johansson, Danny Huston, Michael Wincott
scenarij: John J. McLaughlin
režija: Sacha Gervasi
proizvodnja: Fox Searchlight, SAD, 2012.
trajanje: 118 '

Prilično je teško pronaći 45 sekundi koje su imale veći utjecaj na povijest filma i popularnu kulturu od znamenite scene tuširanja u Hitchcockovom filmu “Psiho”. Sam film, jedan od rijetkih za koje se može reći “da nakon njega ništa nije bilo isto”, nije imao previše sreće kada je na dnevni red došla njegova neposredna eksploatacija od strane matičnog studija. Nakon neizbježnog nastavka i zaboravljene TV-serije je poklonicima Hitchcockovog djela 1998. stiglo svetogrđe u obliku Gus Van Santovog “kadar-po-kadar” remakea zbog koga su gotovo svi kritičari u svojim recenzijama koristili riječ “nepotreban”. Nešto slično bi moglo zadesiti i “Hitchcock”, biografski film Sache Gervasija koji kao temu koristi upravo snimanje Hitchcockovog najpoznatijeg filma.

Scenarij Johna J. McLaughlina se temelji na knjizi filmskog povjesničara Stephena Rebelloa iz 1990. godine. Radnja započinje godine 1959. na trijumfalnoj premijeri trilera “Sjever-sjeverozapad”, u trenutku kada se Alfred Hitchcock (Hopkins) nalazi na vrhuncu slave, uživajući reputaciju “majstora napetosti” i najpoznatijeg filmskog režisera u Hollywoodu. Hitchcock je, međutim, svjestan da se ukus publike mijenja i da joj, želi li je zadržati, mora ponuditi nešto potpuno drukčije od hičkokovskih trilera. Rješenje dolazi u obliku romana Roberta Blocha o seksualno frustiranom ubojici; Hitchcok od njega odluči napraviti niskobudžetni horor koji će šokirati publiku. Njegova supruga i stalna suradnica Alma Reville (Mirren) je skeptična prema toj ideji, ali mu na kraju pristaje pomoći. Uvjeriti studio da podrže takav ne-hičkokovski projekt, kao i službene cenzore da odobre pojedine “problematične” scene, je mnogo teže, pa na kraju Hitchockovi projekt pokreću tek nakon što založe vlastitu kuću. Dok se film snima, Hitchock, po svom običaju, razvija naklonost prema glamuroznoj glavnoj glumici Janet Leigh (Scarlett Johannsson), ali i postaje ljubomoran nakon što mu supruga počne surađivati sa scenaristom Whitfieldom Cookom (Huston) na drugom projektu.

Britanac Sacha Gervasi je poznat prije svega kao autor nagrađivanog dokumentarca “Anvil! The Story of Anvil”, u kome je prikazao karijeru nekoć popularnu, a sada zaboravljenu heavy metal grupu. Iako se na prvi pogled činilo da ga to čini specijalistom za biografije umjetnika, put od dokumentarca do igrane filmske biografije se za Gervasija pokazao preteškim, a neka od nametnutih ograničenja preteškim. To se, doduše ne odnosi na prikaz Hollywooda 1950-ih, kao i neosigurana autorska prava, zbog kojih su kao lokacije snimanja “Psiha” korišteni Paramountovi umjesto Universalovih studija. Najveće od svih ograničenja je, međutim, bio scenarij Johna J. McLaughlina koji od stvaranja filma – koje ponekad može biti prilično uzbudljivi i fascinantni proces – ne zna stvoriti pravu dramu. To se na najgori mogući način kompenzira kroz umjetno napuhanu bračnu krizu između Hitchocka i Reville, kao i nimalo uvjerljivi podzaplet vezan za Cooka. Kada je jasno da se čak ni time neće moći napuniti sat i pol filma, u film je kao jedan od likova ubačen i Ed Gein, zloglasni serijski ubojica koji je inspirirao Roberta Blocha. On je prikazan kao svojevrsni Hitchcockov “alter ego” i zamišljeni prijatelj koji mu pomaže pronaći inspiraciju. Iako danas već pomalo zaboravljeni Michael Wincott dobro tumači tu ulogu, ona je prilično nezahvalna, s obzirom da njegova pojava razbija svaki tračak filmske iluzije i prije izgleda kao očajnički pokušaj da se rutinska filmska biografija na silu učini “drukčijom”. Osnovni problem – činjenicu da filmofilska publika kojoj je ovaj film namijenjen zna kako će on završiti – ni McLaughlin ni Gervasi nisu znali riješiti. Opći dojam nimalo ne popravlja inače prilično raspoložena glumačka ekipa, pa “Hitchock” na kraju prije izgleda kao rutinerska televizijska biografija nego dostojno odavanje počasti jednom od najvećih filmaša svih vremena.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. ožujka 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)