Oznaka: Angelina Jolie

RECENZIJA: Nesalomljivi (Unbroken, 2014)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Kaže se da život piše romane. U slučaju Louisa “Loua” Zamperinija, američkog zrakoplovca, bivšeg olimpijskog atletičara i veterana Drugog svjetskog rata, moglo bi se reći da je život napisao scenarij za hollywoodski film. Slično se mišljenje počelo stvarati u Hollywoodu još 1950-ih, kada je netko prvi put nabacio ideju da bi se na temelju njegovih životnih iskustava mogao snimiti igrani film. No, kao što to obično bude, od ideje do realizacije vodi naporan, a u slučaju Zamperinija i neuobičajeno dugi put, koji je trajao gotovo šest desetljeća. Pravi poticaj za film je stigao tek 2010. godine kada je Laura Hillenbrand, poznata po knjizi Seabiscuit (kasnije ekraniziranoj u “oskarovsku” uzdanicu Utrka života), Zamperinijev život opisala u djelu koje je postalo bestseler. Nakon što su otkupljena filmska prava, režiju je preuzela Angelina Jolie, koja se za vrijeme produkcije sprijateljila sa Zamperinijem. Starca je, međutim, na samom kraju izdala sreća te je preminuo nekoliko mjeseci prije premijere, ne stigavši vidjeti dugo čekanu inkarnaciju svoje životne priče na velikom ekranu.

Njegov lik, koga u filmu tumači engleski glumac Jack O’Connell, na početku filma upoznajemo kao člana posade američkog bombardera B-24 koji 1943. godine napada japansku bazu na pacifičkom otoku. Letjelica, iako izrešetana u okršaju s japanskim lovcima, se uspije sretno vratiti u bazu, ali već u sljedećoj misiji Zamperinija i njegove drugove napušta sreća. Mehanički kvar dovodi do prisilnog slijetanja na površinu mora, a koga će preživjeti jedino Zamperini i njegova dva druga – Russell “Phil” Phillips (Gleeson) i Francis “Mac” MacNamarra (Witrock). Slijedi nekoliko tjedana u kojoj trojica zrakoplovaca plutaju na gumenim splavima, pokušavajući preživjeti sunčanicu, oluje, valove, nedostatak hrane i pitke vode, kao i morske pse koji se stalno plivaju oko njih strpljivo čekajući novi obrok. Kada spas na kraju dođe, ispostavi se da ga predstavlja japanska mornarica, te Zamperini završi u zarobljeničkom logoru gdje će, kao i gotovo svi njegovi suborci, postati predmetom brutalnog zlostavljanja. Pri tome se posebno ističe mladi čuvar Mutsushiro “Ptica” Watanabe (Miyavi) koji nekadašnjeg olimpijca uzima na pik. Kroz te teške godine Zamperini se kroz flashbackove podsjeća kako je žrtvom zlostavljanja bio i kao dijete siromašnih talijanskih imigranata u Kaliforniji, ali i stekao vrijedne životne lekcije, uključujući geslo “ako mogu izdržati, mogu uspjeti” koje će ga na kraju dovesti i do berlinske Olimpijade.

Nesalomljivi se, na prvi pogled, doima kao više nego solidno biografsko ostvarenje. Jolie se pokazuje prilično spretnom iza kamere, te jednako kvalitetno prikazuje spektakularne scene zračnih okršaja, kao i minimalističke scene preživljavanja trojice na gumenoj splavi koje bi se mogle napraviti i uz budžet europske TV-drame. Fotografija Rogera Deakinsa je, pak, prilično dobra, isto kao i glazba Alexandrea Desplata koja nas u pravim trenucima podsjeti da gledamo film “veći od života”, poput, recimo, Mosta na rijeci Kwai koji je, obrađujući sličnu temu, prije šest desetljeća pokupio hrpu “Oscara”.

Iako su se O’Connell i njegovi kolege Gleeson i Witrock izuzetno potrudili izgladnjivanjem napraviti glumačku transformaciju nužnu za prikaz posljedica brodolomačke odiseje, i kao takvi ispunili jedan od bitnih preduvjeta za “Oscara”, Nesalomljivi na tom planu, barem ako je suditi po nominacijama za Zlatni globus, nema baš prevelike šanse. Glavni razlog za to bi se mogao pronaći u previše “ziheraškom” i konvencionalnom scenariju, kome nije pomoglo ni sudjelovanje braće Coen u izradi. Uglavnom linearna naracija čak i onim gledateljima malo upoznatim sa povijesnom podlogom ostavlja malo sumnje kako će film završiti nakon što se radnja premjesti s gumene splavi u logor. Većina gledatelja zna da tamo protagonist, bez obzira na zlostavljanje, ima daleko veće šanse preživjeti rat nego na pučini. Film, tada, doduše dobija svog prvog, i to prilično dojmljivog negativca u liku Watanabea,; njega japanska pop-zvijezda Miyawi tumači sa zastrašujućom ambivalentnošću, ne dopuštajući gledatelju da pronikne nije li njegov odnos prema Zamperiniju odraz sadizma, potisnute homoseksualnosti ili nepatvorenog ludila. Te scene, međutim, lik Zamperinija čine prilično jednodimenzionalnim i manje zanimljivim od njegovog mučitelja. Upravo će one najviše naškoditi Nesalomljivom, prije svega kod onih gledatelja koji se sjete filma Sretan Božić, Mr. Lawrence, i s tugom se podsjete kako O’Connell nije David Bowie, Miyawi nije Ryuichi Sakamoto, a niti Jolie sebi još može dozvoliti da se usporedi s Nagisom Oshimom.

Još veće razočarenje dolazi na samoj odjavnoj špici, kada titlovi pokažu kako je film, zapravo, završio prerano i jednostavno nije obradio neke potencijalno zanimljive i nimalo nefilmične detalje Zamperinijevog života – poratnu borbu s PTSP-om i alkoholizmom, ali i preobraćenje u gorljivog kršćanina zbog koga je, između ostalog, veliki dio životnih napora uložio kako bi javno oprostio svojim mučiteljima. Taj propust, razumljiv bilo u kontekstu financijskih imperativa, bilo kroz svjetonazorske parametre današnjeg Hollywooda, još je jedan podsjetnik kako neke životne priče ne završe kao hollywoodski film, ma koliko to zaslužile.

NESALOMLJIVI

(UNBROKEN)

uloge: Jack O’Connell, Domnhall Gleeson, Miyavi, Garrett Hedlund, Finn Witrock

scenarij: Joel & Ethan Coen, Richard LaGravenese, William Nicholson

režija: Angelina Jolie

proizvodnja: Universal/Legendary Pictures., SAD, 2014.

trajanje: 123 ‘

OCJENA: 5/10

RETRO-RECENZIJA: Prvi grijeh (Original Sin, 2001)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
uloge: Angelina Jolie, Antonio Banderas, Thomas Jane, Jack Thompson
 glazba: Terence Blanchard
 scenarij: Michael Cristofer (po romanu Waltz into Darkness
 Cornella Woolricha)
 rezija: Michael Cristofer
 proizvodnja: MGM/UGC, SAD/Francuska, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 116 '

Iako se misli da je naručivanje nevjesta praksa uvedena tek nedavno, nakon raspada SSSR-a i uvođenja Interneta, ona je i u nekim ranijim razdobljima bila sredstvo pronalaženja bračne sreće. Tako u drugoj polovici 19. stoljeća bogati kubanski plantažer Luis Antonio Vargas (Banderas) naručuje Amerikanku koja je, sudeći po fotografijama, skromnog izgleda. Ali kada se brod s njegovom budućom nevjestom iskrca, Vargas će na svoje ugodno iznenađenje otkriti kako je Julia Russell (Jolie) punokrvna ljepotica. Vargas, koji je u pismima lagao da je obični činovnik, to ne smatra posebno strašnom prevarom, ali će se ubrzo otkriti da je stvar ipak nešto ozbiljnija, pogotovo kada se američka rodbina njegove supruge zabrine zbog nedostatka pisama. Vargas ne sumnja u ništa, čak ni kada u Havanu dođe privatni detektiv Walter Downs (Jane), ali najava njegovog posjeta plantaži je dovoljna da Julia nestane, naravno, nakon što je prethodno “počistila” Vargasove račune iz banke. Vargas ubrzo doznaje da je osoba za koju se oženio prevarantica koja je bila preuzela identitet prave Julie koja je, po svemu sudeći, ubijena. Vargas započinje bjesomučnu potragu za “Julijom”, ne znajući želi li osvetu ili je još uvijek zaljubljen u nju.

Prvi grijeh je druga po redu ekranizacija romana Cornella Woolricha (prva je bila Truffautova Sirena Mississipija s Belmondom i Catherine Denevue u glavnim ulogama), ali sumnjam da će većina publike na to obratiti pažnju. Pogotovo kada se uzme u obzir da je ovaj film najviše publiciteta izazvao zahvaljujući činjenici što su CGI-efekti po prvi put korišteni kako bi u “vrućim” erotskim scenama s tijela jednog od glumaca bile “izbrisane” tetovaže. U ovom slučaju je pokusni kunić bila “oskarovka” Angelina Jolie, koju je scenarist i režiser Michael Cristofer već bio razgolitio u nagrađenom TV-filmu Gia iz 1998. godine. Na žalost, te “vruće” scene – ionako režirane u bezličnoj videospotovskoj maniri – traju prekratko i prisiljavaju gledatelja da veći dio filma provede gledajući nimalo produhovljenu, maksimalno klišejiziran pokušaj spajanja herc-romana i “erotskog” trilera, koji se u mnogim dijelovima pretvara u nenamjernu parodiju obaju žanrova. Da stvar bude gora, protagonisti su nezainteresirani – Banderas umjesto Vargasa pokušava glumiti Keanu Reevesa, a Jolie pokazuje totalno odsutstvo svake glumačke interakcije s dotičnim. Čak je i inače pouzdani australski epizodist Jack Thompson zakazao u ulozi Vargasovog prijatelja te nas maltretira s očajnim juznjačkim naglaskom, dok je jedina svijetla tocka Thomas Jane (Duboko plavo more) kao detektiv. U film je uloženo dosta novaca te Cristofer nedostatak suvislog sadržaja nastoji prikriti dobrom glazbom Terencea Blancharda (čiji kubanski zvukovi nastoje prikriti činjenicu da je film sniman u Meksiku), fotografijom Rodriga Prieta te scenografijom i kostimima koji vjerno dočaravaju belle epoque. Iako zbog toga, kao i par efektnih scena, Prvi grijeh zaslužuje prolaznu ocjenu, ostaje gorak dojam da bi od svega ovoga netko kao Pierre Woodman napravio mnogo zanimljiviju, atraktivniju i kvalitetniju melodramu.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 24. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Pakleni kvart New Yorka (Hell’s Kitchen, 1998)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
uloge: Mekhi Phifer, Angelina Jolie, Johnny Whitworth, Rosanna
Arquette, William Forsythe, Stephen Payne, Jade Yorker, Michael
Nicolosi
glazba: Joseph Arthur
scenarij: Tony Cinciripini
režija: Tony Cinciripini
proizvodnja: Kuschner-Locke, SAD, 1998.
distribucija: Blitz
trajanje: 100'

Johnny (Phifer) je mladi crnac koji živi u njujorškoj četvrti Hell’s Kitchen, poznatoj po miješanom stanovništvu ali i visokoj stopi kriminala. I Johnny je bio upetljan u mračne poslove, ali je jednog dana naizgled rutinska pljačka zavrsila krvoprolićem u kojem je Johnny slučajno ubio prijatelja. Nakon što je odsjedio pet godina u zatvoru, Johnny se vraća natrag u Hell’s Kitchen ne bi li pronašao svog mlađeg brata koji se u međuvremenu navukao na drogu. Da bi zaradio za život, zapošljava se u konjušnici gdje ga njegov šef Lou (Forsythe), propali boksač, s vremenom počne uciti svojim vještinama. Johnny se nakon toga pokušava probiti u vode profesionalnog boksa, ali time privlači pozornost menadžera iz polusvijeta. No, to nije jedini Johnnyjev problem – Gloria McNeary (Jolie) ga drži odgovornim za bratovu smrt pa nastoji Pattyja (Whitworth), svog dečka i bivšeg Johnnyjevog pajtaša, nagovoriti da organizira Johnnyjevo ubojstvo. No, Patty, koji za život zarađuje kao diler, nije previše spreman to učiniti, jer ga mori savjest, kako zbog učešća u tragediji prije pet godina, tako i zbog toga sto održava ljubavnu vezu s Glorijinom majkom Liz (Arquette).

Pakleni kvart New Yorka, koji je svoju premijeru imao na festivalu u Torontu 1998. godine, nije film koji ce ući u antologije sedme umjetnosti, a i nap distributer ga vjerojatno ne bi otkupio da Angelina Jolie u međuvremenu nije postala velikom zvijezdom. No, s druge strane, to ne znači da je u pitanju lop film, iako je Tonyju Cinciripiniju ovo režijski debi. Uz Jolie i uvijek dobrog Phifera (Poštar) ovaj se film može pohvaliti odličnom ekipom poznatih i manje poznatih karakternih glumaca. Radnja filma je, doduše, opterećena klišejima filmova smještenim u podzemlje velikih gradova kao i za cinične 90-te neobično velikom količinom melodrame, ali se Cinciripiniju mora odati priznanje što ih je uspio prevladati relativno nekonvencionalnom završnicom. Humanistički ton filma je možda najveći razlog zbog kojeg bi Pakleni kvart New Yorka trebalo pogledati.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. prosinca 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Lara Croft: Tomb Raider (2001)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
uloge: Angelina Jolie, Iain Glen, John Voight, Daniel Craig, Noah
Taylor, Chris Barrie, Julian Rhind-Tut, Leslie Phillips, Richard
Johnson
scenografija: Kirk M. Petrucelli
kostimografija: Lindy Hemming
fotografija: Peter Menzies Jr.
montaza: Dallas Puett & Grant Scantlebury (Stuart Baird van spice)
glazba: Graeme Revell
scenarij: Simon West, Patrick Massett & John Zinman (sinopis: Sara B.
Cooper, Mike Werb & Michael Colleary)
rezija: Simon West
proizvodnja: Paramount, SAD, 2001.
distribucija: Kinematografi
trajanje: 100 '

Iskustvo nas je u proteklom desetljeću naučilo kako su video-igre u najmanju ruku upitan predložak za holivudske filmove. No, katastrofalni rezultati filmova kao što su Super Mario Brothers i Street Fighter nisu ostavili previše obeshrabrujući učinak na odjele za marketing pri tvrtkama specijaliziranim za proizvodnju video-igara. Kod njih još uvijek vlada uvjerenje kako se može namlatiti dodatni prihod ako se megapopularnost pojedine igre dodatno poveća holivudskim filmom. Posljednji takav projekt je Lara Croft: Tomb Raider, film rađen po seriji video-avantura čija je junakinja, britanska aristokratkinja koja otkopava grobove oboružana velikim pištoljima i još većim grudima, postala jednom od najprepoznatljivijih ikona današnje pop-kulture. Da bi osigurali što veću gledanost, producenti su glavnu ulogu povjerili imagea Lare Croft dostojnom seks- simbolu – “Oscarom” nagrađenoj i danas vrlo popularnoj Angelini Jolie. Usprkos svih tih napora, Lara Croft: Tomb Raider je na američkom tržisšu zavrsila s velikim komercijalnim podbačajem, ali to nije spriječilo domaće distributere da film koriste u svrhu propagandne kampanje “Hrvatskog Telekoma”.

Radnja filma započinje kada Lady Lara Croft (Jolie), bogata britanska aristokratkinja specijalizirana za otkrivanje dragocjenih artefakata u drevnim grobovima širom svijeta, otkrije jedan takav artefakt u svojoj raskošnoj kući. Naime, tamo ju je prije nekih petnaest godina, upravo prije nego sto će zauvijek nestati, ostavio njen otac Lord Richard Croft (Voight). Ispostavlja se da je artefakt dio talismana koji bi vlasniku omogućio da kontrolira vrijeme. Talisman je aktivan jedino u trenutku prilično rijetke planetarne konstelacije koja se događa jednom u 5000 godina. S obzirom da će se ta konstelacija zbiti za par dana, za Laru Croft su se odjednom zainteresirali Iluminati – tajno društvo koje ne bira sredstva da se dočepa talismana pomoću kojeg će zavladati svijetom. Zbog toga Larin dom postane metom plačenika koji kradu artefakt. No, to neće obeshrabriti Laru koja je spremna putovati na kraj svijeta i koristiti sve svoje borilačke i druge vještine ne bi li spriječila globalnu kataklizmu.

Lara Croft: Tom Raider predstavlja prijatno iznenađenje, ali samo za one koji su od ovog filma očekivali sve najgore. A za to su imali itekako razloga, jer je britanski režiser Simon West svoju ne bas zavidnu reputaciju (Con Air, Generalova kći) dodatno ocrnio javnim svađama sa scenaristima, kao i time da je cijeli film pretvorio u videospotovsku orgiju specijalnih efekata u kojima jedva da ima vremena za nekakve likove i radnju. Iako se to i moglo očekivati od filma temeljenog na video-igri, ipak se stječe dojam da je scenarij mogao malo vise pažnje posvetiti onome što se događa između akcijskih scena. Ovako je sirota Angelina Jolie prisiljena izgovarati najdebilnije moguće replike, služiti kao pomoćno sredstvo kompjuterskoj grafici te sudjelovati u prilično mlakim Westovim pokušajima da iskoristi njen seksepil (što je unaprijed osudjeno na propast zbog PG-13 rejtinga; oni koje zanima Jolie u uistinu erotskom izdanju bi trebali potražiti Giu u domaćim videotekama). Zbog svega toga se stječe dojam da je eksploatacija seksualnih fantazija muških adolescenata (koji predstavljaju gro fandoma Lare Croft) bila primjereniji zadatak za Lauru Angel, a ne za “Oscarom” nagrađenu holivudsku superzvijezdu. Doduše, Jolie se dobro snalazi s fizičkim aspektima akcijskih scena, a i njen engleski naglasak je uvjerljiv za nedovoljno istrenirano uho. Ostatak glumačke ekipe je također prilicno dobar, pri čemu valja istaci Chrisa Barrieja (legendarnog Rimmera iz Crvenog patuljka) u ulozi Larinog batlera, kao i britanskog karakternog glumca Daniela Craiga koji se odlično zabavlja u ulozi americkog plaćenika koji je jedini složeniji lik u ovoj slikovnici. Njih dvojica su odgovorni za nekoliko svijetlih trenutaka, između kojih je, na žalost, previše intervala koji ce gledatelje natjerati na zijevanje. Zbog svega ovoga Lara Croft: Tomb Raider je film koji će se vrlo brzo zaboraviti, a autoru ovih redaka ostaje nada da ce jednog lijepog dana Sid Meier’s Alpha Centauri doživjeti daleko bolji tretman.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 25. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Gospodarica zla (2014)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

English: Angelina Jolie at the Cannes film fes...
Angelina Jolie (izvor: Wikimedia Commons)

GOSPODARICA ZLA
(MALEFICENT)
uloge: Angelina Jolie, Sharlto Copley, Elle Fanning, Sam Riley, Imelda Staunton, Juno Temple, Leslie Manville
scenarij: Linda Woolvertoon
režija: Robert Stromberg
proizvodnja: Walt Disney Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 113'

Posljednjih godina se među pratiteljima filmskih zbivanja počela kristalizirati spoznaja da je vrijeme velikih zvijezda prošlo. Danas je vjerojatnije da će neki glumac postati uspješan zato što je nastupio u nekom uspješnom filmu nego zato da će neki film biti uspješan zato što u njemu nastupa neki uspješan glumac. Jedan od hollywoodskih studija koji se “opekao” zbog ove nove stvarnosti je i Disney, čiji je megaspektakularni blockbuster Usamljeni osvetnik propao usprkos toga što je njegova glavna zvijezda bio Johnny Depp. No, s druge strane, od svakog pravila postoje iznimke, čak i u ovoj novoj stvarnosti. Jedan od najnovijih primjera bi mogao biti igrani remake nepuna pola stoljeća starog Disneyevog animiranog filma o Trnoružici. Film je, usprkos toga što su sasjekli kritičari, postigao izuzetan uspjeh, a većina se slaže da je za to najmanje zaslužna njegova “subverzivna” ideja da se zbivanja iz originalne priče prikažu kroz perspektivu glavne negativke (koja se nekad na ovim prostorima zvala Grdana, a danas je jednostavno Maleficent). Razlog, dakako, nije ni u budžetu potrošenom na specijalne efekte, pa ni u marketingu, koji nije znao spašavati ni daleko kvalitetnije filmove. Jedini adut filma, koga su hrvatski distributeri u tako tipičnom nedostatku inspiracije prekrstili u Gospodarica zla, je njegova glavna zvijezda – Angelina Jolie.

Jolie u filmu tumači naslovnu ulogu, odnosno lik krilate vile koja živi u Močvari, čarobnom kraljevstvu koje graniči s kraljevstvom ljudi. Kao dijete se upoznala i sprijateljila sa ljudskim dječakom po imenu Stefan, a što će je skupo koštati kada oboje odrastu i postanu upetljani u sukob između dva svijeta. U njemu ljudski kralj sa svom svojom vojskom ne može poraziti Maleficent te nudi prijestolje onome tko ubije vilu. Stefan, zaslijepljen ambicijom, odluči iskoristiti staro prijateljstvo kako bi na prevaru ubio Maleficent; u posljednjem trenutku se, međutim, odluči tek da joj odreže krila i podnese ih kao dokaz kralju. Godinama kasnije Stefan stoluje kao kralj, ali se na krštenju svoje kćeri Aurore mora suočiti s time obogaljenom Maleficent, koja nije izgubila svoje magične moći i koja baca kletvu prema kojoj će Aurora u dobi od 16 godina zaspati vječnim snom iz koje će probuditi tek istinska ljubav. Kralj odluči skloniti svoju kći, ali 16-godišnja Aurora (Fanning) ne može pobjeći od svoje sudbine.

Osnovna ideja filma – “ikonoklastičko” obrtanje klasične bajke i njeno pretvaranje u modernu feminističku alegoriju – zapravo i nije previše originalna, a što ne bi trebalo predstavljati posebno iznenađenje. Scenarij za Gospodaricu zla je napisala Linda Woolverton, koja je prije četiri godine sličnu stvar napravila sa Alice, gdje je protagonistica klasične priče za djecu Lewisa Carrolla pretvorena u radikalnu feministicu. Ovdje je feminizam naglašen na još višoj razini, pa ne samo da negativka iz bajke postaje pozitivka, nego je i glavni negativac muškarac. A ključna scena filma prikazuje događaj koji se može protumačiti kao silovanje; a da za takav zaključak ne treba diploma ženskih studija pobrinula se i sama Jolie u intervjuima kojima je promovirala film. Naravno, postavlja se pitanje da li je takva scena primjerena filmu koji bi trebao biti prvenstveno namijenjen najmlađoj publici. Ona je dovoljno uznemirujuća i za odraslu publiku, pogotovo onu koja je dovodi u kontekst privatnog života glumice, odnosno nekih neugodnih medicinskih detalja.

Jolie, koja se, između ostalog, i zbog toga dugo vremena nije pojavljivala na filmu, u Gospodarici zla se prilično trudi svima pokazati kako je glumački talent još nije ostavio. U tome ima prilično uspjeha te lik Maleficent, prilično složen za ekranizaciju dječje bajke, predstavlja jednu od najupečatljivijih uloga njene karijere. Na žalost, uspjeh Jolie je ne samo zasjenio napore svih ostalih, nego i samo naglasio njihove nedostatke. To se prije svega odnosi na scenarij koji, u nastojanju da od negativke načini pozitivku, gledateljima servira teško objašnjive i neuvjerljive promjene njenih motiva i odnosa prema Aurori/Trnoružici. Ostatak glumačke ekipe je, pak, još gore prošao zahvaljujući loše napisanim i nedovoljno definiranim likovima. To se prije svega odnosi na južnoafričkog glumca Sharltoa Copleya kojemu je očigledno u Hollywoodu postala sudbina glumiti iritantne luđake i ubojice. Inače prilično talentirana Elle Fanning je, pak, jedna od najbljedunjavijih i najmanje glamuroznih filmskih princeza koje smo nedavno imali prilike vidjeti na filmu; Lily Collins iz Snjeguljice, sličnog “revizionističkog” filma,  u usporedbi s njom izgleda kao “oskarovka”. Nedostatak suvislih ili simpatičnih likova se pokušava nadoknaditi CGI-jem i korištenjem 3D tehnologije, i sve to na prvi trenutak izgleda atraktivno, s vremenom postane zamorno, a gledatelje, pogotovo one starije, će uhvatiti predvidljivi “deja vu”. Režiser Robert Stromberg je, s druge strane, možda bio svjestan tih nedostataka, pa je Gospodaricu zla srezao na nekih 97 minuta, što je skoro sat vremena manje od današnjeg hollywoodskog standarda za ovakvu vrstu filmova. Moglo bi se reći da je, uz Jolie, nešto kraća, a i samim time i manja izloženost hollywoodskom nedostatku inspiracije, jedino ugodno iznenađenje ovog filma.

OCJENA: 3/10

Filmskim zvijezdama tamni sjaj

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Box office – odnosno prihod s blagajni kino-dvorana u Sjevernoj Americi – se već nekoliko desetljeća pretvorio u dodatni oblik zabave za filmofile, odnosno najpouzdanije sredstvo za ocjenjivanje koliko je neki holivudski projekt uspješan. Praćenje box officea u posljednjem desetljeću, pak, mnoge dovodi do zaključaka koji su donedavno izgledali heretički, odnosno potpuno nezamislivi kada je u pitanju američka filmska industrija. Među njima se najviše ističe teza o propasti star-sistema, odnosno uvjerenje kako filmske zvijezde uopće više nisu važne, odnosno kako o njihovom prisutstvu više ne ovisi hoće li neko ostvarenje biti hit ili flop.

Dok je, na primjer, još 1990-ih bila sasvim normalna stvar da Jim Carrey naplaćuje desetke milijuna dolara za nastup u svakoj od holivudskih komedija, s obzirom da se “ona pretvarala u zlato”, danas to s njim, ali i većinom njegovih kolega definitivno nije slučaj. U klasičnom star-sistemu holivudski naslovi su postajali hitovi zato što su mogli računati na ogroman broj obožavatelja tumača glavnog lika. U današnjem sistemu filmovi postaju hitovi zahvaljujući marketinškim operacijama u kojima glavna “njuška” na plakatu tek djelić cjeline, a često i djelić bez koga se ne može.

Mnoge od analiza box officea u posljednje vrijeme tako pokazuju da najveći komercijalni uspjeh imaju crtići, u kojima se zvijezde uopće ne pojavljuju, odnosno, u najboljem slučaju, tek posuđuju glas. Avatar je postao prošlogodišnji i ovogodišnji megahit zbog mnogih razloga, ali Sam Worthington definitivno nije bio među njima. I histerija stvorena oko Sumraka pokazuje koliko su danas zvijezde nevažne – filmovi nisu postali hitovi zbog Stewart, Pattinson i Lautner; naprotiv, sve troje su danas zvijezde upravo zbog svog nastupa u Sumraku.

To, dakako, ne znači da u Hollywoodu nema projekata koji nastoje koristiti zvjezdanu paradigmu. Imenom na plakatu se uglavnom koriste romantične komedije (s ženskim zvijezdama), kao i pojedine komedije kao što su one u kojima glavnu ulogu tumači Adam Sandler. No, u pravilu je riječ o žanrovski predefiniranim proizvodima kojima je glavna zvijezda već ustanovljeni brand. Pokušaj zvijezde da izađe iz tih predefiniranih okvira je u pravilu osuđen na propast.

Zbog svega toga treba biti prilično skeptičan prema najnovijem holivudskom spektaklu koji opisuje život posljednje egipatske kraljice Kleopatre, a kome bi glavna atrakcija trebala biti Angelina Jolie. Glumica koja je izjavila da je umorna od glume se u ovom konkretnom slučaju doima prestarom za ulogu tinejdžerske zavodnice. Hollywood, kao i mnoge druge institucije u današnjem svijetu, ima ozbiljnih problema da uči na svojim greškama.