Zadovoljština za hrvatskih 33,33 %

O onome što se jučer dogodilo u Grčkoj će se vjerojatno dugo raspravljati, a izgledno je da će još duže vrijeme proći prije nego što se potpuno iskristaliziraju dugoročne posljedice. No, gotovo potpuno je sigurno kako je u pitanju jedan od onih događaja nakon kojih se voli govoriti da “stvari više nikada neće biti iste”.

To bi se moglo govoriti u Hrvatskoj, prije svega zato što je ishod grčkog referenduma, isto kao i događaji koji su mu neposredno prethodili, srušili temelje hrvatske političke paradgime. A ona je uključivala stav, koji se smatrao neupitnom istinom, da je ulazak Hrvatske u Europsku uniju predstavlja rješenje svih hrvatskih problema, odnosno da se svatko tko to dovodi u pitanje u najboljem slučaju predstavlja marginalni relikt prošlosti koga će brzo pregaziti parni valjak povijesnog napretka. Čak i ako, kao što je to bio slučaj s nekim drugim referendumom, predstavljaju oko 33,33 % stanovništva Republike Hrvatske. Glas svih tih ljudi ne vrijedi niti je vrijedio ništa, čak ni kod slatkorječivih intelektualaca koji u svakoj drugoj prilici vole tvrditi da poštovanje manjina predstavlja ključni element demokracije. Svi oni ne samo kao da nisu glasali, nego kao i da nisu postojali; nitko ih ne predstavlja u Saboru, nitko ih ne poziva u TV-emisije niti će itko, barem javno, pokušati hvatati njihove glasove kada se uskoro za fotelje budu ponovno natjecale dvije vodeće stranke. A referendum temeljem koga je Hrvatska postala članica EU će se, ako ga se već ne može izbrisati iz kolektivnog sjećanja, nastojati strpati na najopskurnije stranice povijesnih udžbenika.

Među tih ignoriranih i zaboravljenih 33,33 % je vjerojatno određen, a možda i ne tako mali broj, koji je  proteklu večer, kada su počeli stizati rezultati iz Atene, imao veliki osmjeh na licu.

A to je i u većini slučajeva imalo malo ili uopće nije imalo neke veze s ideologijom Syrize, Ciprasa i Varufakisa, odnosno argumentima s kojima su grčki birači uvjerljivo odabrali opciju “oxi”. Teško je zamisliti da bi prosječni hrvatski pristaša opcije “protiv” imao nešto zajedničko s neomarksističkim ljevičarim i zagovornicima imigrantskih i LGBT prava, čija se ekonomska i financijska politika, pogotovo u svjetlu Varufakisove ostavke, čini ne baš najbolje promišljenom ili dosljednom. A još je to teže zamisliti kada se u obzir uzme da Cipras i družina se još uvijek nisu usudili govoriti ne samo o izlasku Grčke iz Europske unije, nego i prijeći čak i tako plitak Rubikon kao što je grčki izlazak iz eurozone.

Razlog zbog koje se “oxi” dočekuje s oduševljenjem je u tome što su događaji u Grčkoj jasno u paramparčad razbila dogmu o svemoći i nepogrešivosti Europske unije, odnosno i posljednjeg koliko-toliko razumnog i objektivnog promatrača trebala uvjeriti da je ona propali ili barem teško bolesni projekt.

EU je javnosti bila prodana kao nešto što bi njenim građanima trebao donijeti novu razinu blagostanja, pravne države i ljudskih sloboda, odnosno mir i bratstvo među njenim stoljećima zakrvljenim nacijama. Teško je, pogotovo s obzirom na traumatična iskustva u prošlom stoljeću, a pogotovo ona na onim prostorima u 1990-im, osporiti da je EU u tom smislu, barem neko vrijeme, koliko-toliko postigla svoj cilj. Međutim, svaka, pa i najplemenitija, ideja, ima u sebi potencijal da se, pogotovo kada netko na njoj sagradi ideološku dogmu, pretvori u svoju suprotnost, odnosno da stvori više i ozbiljnije probleme od onih koje je njena primjena trebala riješiti. U ekstremnim slučajevima takve ideje dovode do giljotine ili gulaga, a u nekim, kao što je slučaj s EU, do globalne ekonomske krize i potkopavanja svega onoga što se donedavno smatralo zapadnom civilizacijom.

Prije samo desetak godina se Europska unija veličala kao najuspješnije i najveličanstvenije političko dostignuće u ljudskoj povijesti, a njeno političko-ekonomsko uređenje pod parolom tzv. “europskog sna”, pogotovo kada je u Bijeloj kući sjedio Bush, kao alternativa “američkom snu”. Danas parole o “europskom snu” zamjenjuju tvrdnje o europskoj noćnoj mori. EU je umjesto blagostanja cijelim generacijama, pogotovo onim najmlađim, donijela ništa drugo do siromaštvo, nezaposlenost i potpunu besperspektivnost. Umjesto ravnopravne zajednice koja je nadišla prošlost, EU je postala mjesto razdora gdje se, slično kao u jednoj balkanskoj krčmi prije nego što se ugasilo svjetlo, u političkim raspravama sve češće spominju leševima napunjene jame i nerašćišćeni ratni računi, a donedavno progresivni zagovornici “cool” kozmopolitanskog multikulturalizma na sjevernim koordinatama odjednom grme protiv “lijenih, lažljivih i nezahvalnih južnjaka” koji su, slučajno ili ne, nešto tamnije boje kože.

U slučaju Grčke su sjevernjaci koji govore o korupciji, desecima milijardi eura nenaplaćenih poreza i na sjevernjačkom novcu temeljenom “slatkom životu” možda u pravu. Ali ono što se u posljednjih pet godina tako često spominje, nije bilo ništa bitno drukčije ni ranije. Ako je EU uistinu tako genijalna politička tvorevina, i ukoliko u Bruxellesu uistinu sjede najumniji i najsposobniji ljudi koje su rodile majke na ovom kontinentu, ne bi li sve to nekako uspjeli otkriti barem pet ili deset godina ranije? EU, za koju se voli govoriti da je jedina stvar koja “problematične” zemlje na istoku i jugu može “dovesti u red”, je u slučaju Grčke imala gotovo tri i pol desetljeća da to učini. A nije.

Znači, ako stvar s Grčkom nije u redu, s EU je stvar daleko gora. Bez obzira kakve krajnje posljedice referenduma u Grčkoj bile, ona najvažnija je ta da se više nitko ne može ignorirati činjenicu da je, slično kao kod stvaranja jednog drugog državnopravnog projekta, “lajbek bio pogrešno zakopčan”.

Oglasi

Merkel postala evropski Obama – u negativnom smislu

Jedan od ozbiljnih problema za sve hrvatske eurofile jest u tome što obećana zemlja Bruxellija, iz koje bi na ove prostore trebali teći med i mlijeko, nema ličnost s karizmom dostojnom takve usrećiteljske uloge. To definitivno nije Barroso čiju Evropsku komisiju muči problem legitimiteta, niti nominalni poglavar evropske superdržave Herman van Rompuy koji se nigdje ne spominje (što i ne iznenađuje s obzirom na njegove problematične stavove o brisanju nacionalnih država). Hrvatima se kao voljeni evropski vođe ne mogu prodati ni čelnici najjačih evropskih država – Sarkozy se smatra frustriranim pseduonapoleonskim šminkerom bez ikakvih državničkih sposobnosti; Berlusconi je pohotni ljigavac slizan s mafijašima i neofašistima; Zapatero je potomak “crvenih” gubitnika u građanskom ratu i ne želi priznati Kosovo; Cameron je protestant i euroskeptik.

Srećom, tu je Angela Merkel koja ulogu spasiteljice svijeta, Evrope i Hrvatske igra daleko bolje, usprkos nedostatka bilo kakve karizme. Osim što ima dugogodišnji antikomunistički staž te pripada demokršćanskoj stranci, zalaže se za ulazak Hrvatske u EU uz – što je za hrvatske eurofile i najvažnije – istovremeno lupanje vratima u lice Srbiji koja EU i zajedničkog državnopravnog okvira s Hrvatskom više uistinu nikada neće vidjeti. Istovremeno su joj se pisali hvalospjevi i zbog toga što je Njemačku koliko-toliko izvukla iz recesije ponudivši recept svijetu da se izvuče iz krize.

A možda i ne. Barem ako je suditi po drastičnom padu popularnosti u rodnoj Njemačkoj, gdje njene usrećiteljske metode nisu po volji biračima, ali, kako stoje stvari i članovima vlastite stranke. U stvari, Merkel u ovom trenutku prilično podsjeća na Obamu koga svijet još uvijek smatra mesijom, dok je u rodnoj zemlji postao oličenje razočaranja.

A možda je i ironično što Merkel svoj najteži politički poraz dobiva istovremeno kada se u Hrvatskoj proslavlja godišnjica odlaska jednog sličnog mudrog vođe, odlučnog europejca i velikog usrećitelja kome je njemačka kancelarka bila veliki uzor, prijateljica i stranačka drugarica.

Party Like It’s 1931

I dok pojedini hrvatski mediji pripremaju javnost za predstojeći ulazak u EU, oni koji malo prate zbivanja u Uniji ne mogu a da ne primijete sve veće sličnosti s nekim ranijim državnopravnim konstrukcijama čiji je Hrvatska član bila. Ili, preciznije, situaciji u Uniji je sve sličnija situaciji u izvjesnoj federaciji krajem 1980-ih.

Sada je svima jasno da globalna recesija nije obična recesija koja je trebala proći krajem 2009. godine, nego daleko ozbiljnija kriza koja na vidjelo pokazuje sve ono što se desetljećima skrivalo pod sag. A to, dakako, uključuje ne samo razlike u mentalitetu i ekonomskoj razvijenosti pojedinih članica EU, nego i razlike u njihovim monetarnim i fiskalnim politikama, kao i – a što se je za pokojnu SFRJ bilo kobno – kako bi EU, zapravo, trebala izgledati.

Najvažniji razlog za zabrinutost na tom polju predstavlja sve veći jaz između Francuske i Njemačke – država čiji je savez, odnosno međusobna usklađenost politika, jedan od temelja EU. Der Spiegel je tome posvetio članak koji sugerira da su odnosi dviju zemalja na najgoroj točki od kraja drugog svjetskog rata, a da veliki udio u tome imaju međusobne antipatije i suparništvo Nicolasa Sarkozyja i Angele Merkel po pitanju tko će biti spasiti Evropu. Isti članak navodi i neprijateljski odnos francuskog tiska prema Njemačkoj, a što svakog poznavatelja historije treba dodatno zabrinuti, s obzirom da je upravo šovinistički tisak bio jedan od ključnih faktora za izbijanje katastrofalnog njemačko-francuskog rata 1870. godine.

A da Evropa može regresirati u “dobra stara” vremena, izgleda da je uvjeren i Jose Manuel Barroso koji je u razgovoru s vođama evropskim sindikata naveo mogućnost da u tri PIIGS države – Grčkoj, Portugalu i Španjolskoj – ponovno na vlast dođu ekstremni desničari, odnosno fašistički diktatori kojih su se te države riješile tek 1970-ih. John Monks, vođa evropskog sindikata TUC, je današnju situaciju usporedio s 1931. godinom, kada su sve te države počele kretati prema dugogodišnjim diktaturama. U pitanju je možda pretjerivanje, ali iskustva s ovih prostora uče da propagandistička pretjerivanja nekada imaju neugodnu navadu da se pretvore u stvarnost.

Frka u Grka

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=greece&iid=7878312″ src=”0/c/9/2/EU_Leaders_In_980d.JPG?adImageId=10245770&imageId=7878312″ width=”234″ height=”155″ /]

U četvrtak nam je rečeno da je u Bruxellesu na samitu Europske Unije postignut sporazum o pomoći Grčkoj da otplati svoje sada već legendarne dugove. Kriza, za koju sve više ekonomista govori da bi mogla imati kataklizmičke posljedice, odnosno potpuno zaustaviti oporavak od globalne recesije, je međutim previše velika i previše komplicirana da bi se mogla riješiti na jednom sastanku.

Zapravo, vrlo je vjerojatno da su na tom sastanku pale neke teške riječi. Taj je dojam teško izbjeći nakon što se – dan nakon “spasonosnih” odluka – grčki premijer George Papandreou obratio naciji preko televizije te optužio svoje europske kolege da “šalju nejasne signale” o svojim namjerama, odnosno “stvaraju atmosferu katastrofe koja će se pretvoriti u samoispunjavajuće proročanstvo”.

Iako Papandreou nije spominjao nikakva imena, većina svjetskih medija smatra da je meta njegovog bijesa Angela Merkel, odnosno njemačka vlada koja ne želi ni čuti da se Grčkoj šalje ikakva financijska pomoć, jer bi najveći dio te pomoći trebala iskesati upravo njemački porezni obveznici. Nijemcima je najvažnije očuvati stabilnost eura, odnosno skromna, ali za ostatak Evrope nedostižna dostignuća svog ekonomskog oporavka u prethodnoj godini.

Dio ekonomista smatra da se Grčkoj ne smije dati pomoć, jer bi se time destablizirao euro, odnosno da EU jednostavno nema novaca za tu vreću bez dna. Drugi, pak, smatraju da bi predstojeći bankrot Grčke mogao dovesti do lančane reakcije, odnosno da će doći do potpunog kolapsa financija u PIIGS-u (Portugal, Irska, Italija, Grčka, Španjolska) koje je kriza pogodila teže nego druge članice EU; posebno brine to što bi kolaps Španjolske mogao “izvesti” financijsku krizu u Latinsku Ameriku, te tako dovesti do još većih ekonomskih, političkih, a možda i sigurnosnih komplikacija u svijetu. Sve češće se spominje mogućnost potpunog ili djelomičnog ukidanja eura kao jedno od mogućih opcija za ublažavanje krize.

O svemu tome u našim medijima teško da se može naći slovo. To i ne iznenađuje – prizor demonstranata koji na atenskim ulicama pale zastavu EU je malo previše bogohulan, isto kao ideja da Unija za svoj 28. dragulj u kruni neće imati ni prebijene kinte.

Njemački izbori – udesno usprkos recesiji

Veliko čudo se nije dogodilo, a SPD-u nakon dva uspješna izbjegavanja očekivanog poraza treća nije bila sreća. Angela Merkel je sa svojim blokom CDU/CSU osvojila manje glasova nego 2005. godine, ali je socijaldemokratski kolaps bio još gori, a uspon FDP-a dovoljno impresivan da kancelarka drugi mandat okruni željenom crno-žutom umjesto omražene velike crno-crvene koalicije.

Tako Merkel sada ima priliku biti upravo ono čime su je reklamirali pred izbore 2005. godine – njemačka Margaret Thatcher koja će provesti neoliberalnu revoluciju za kojom se u Njemačkoj žudi još od 1980-ih, odnosno razmontirati državu blagostanja. To u protekle četiri godine nije mogla, jer su je blokirali njeni socijaldemokratski koalicijski partneri, ili se barem tako priča.

A sada takvih problema ili izgovora za njihovo nerješavanje neće biti. I to zahvaljujući tome što je liberalni FDP u svom programu inzistira na žestokom individualizmu, niskim porezima i demontaži svih socijalnih mjera i programa koji smetaju razvoju privatnog biznisa.  Da stvar bude još zanimljivija, FDP nikada nije bio tako jak, niti kao koalicijski partner tako utjecajan kao što je to slučaj danas.

Izbori u Njemačkoj stoga pokazuju kako je pogrešno na politička zbivanja primjenjivati jednostavnu logiku. Svijetom, a i Njemačkom, već godinu dana hara recesija, a i tamo je bilo komentatora koji nisu koristili priliku da pljuju po kapitalizmu, i to onom neoliberalnom, kao izvoru najvećeg zla. Njemački birači su, pak, sudeći po rezultatima izborima, zaključili da je upravo taj divlji neoliberalni kapitalizam ono što im treba.

Njemački izbori – prognoza

Usprkos kampanje koji mnogi nazivaju najbezličnijom u njemačkoj povijesti (i koju je tek pred kraj pokušala malo oživjeti besramna kopija američke “Obama girl”), današnji izbori za njemački Bundestag se u ovom trenutku doimaju prilično neizvjesnima.

Najsvežija anketa agencije Forsa daje demokršćanskom bloku CDU/CSU 33 posto, socijaldemokratima 25 posto, te ih slijede liberalna FDP (14 posto), Ljevica (12 posto) i Zeleni (10 posto).

Ukoliko tome budu odgovarali rezultati na biralištima, zahvaljujući kompliciranom razmjernom sustavu barem nekoliko sati se neće znati da li je Merkel i njen CDU/CSU uspjeli u naumu da zajedno s FDP-om ostvare većinu u Bundestagu, te tako postojeću veliku koaliciju sa SPD-om utrpati u ropotarnicu povijesti.

Naime, ako CDU i FDP ne budu imali većinu, najizglednijom se čini nastavak Velike koalicije. Takav ishod sugeriraju ranija iskustva, kada je SPD na izborima 2002. i 2005. godine prkosio anketama i uspijevao dobiti većinu, odnosno tjerati CDU na veliku koaliciju.

Već su sada krenule špekulacije da će SPD – koji je najavio da mu najviše odgovara nastavak aranžmana s CDU i CSU – na pola mandata jednostavno “otkačiti” Angelu Merkel te napraviti crveno-crveno-zelenu koaliciju s Ljevicom i Zelenima. Druga opcija, koja se također čini vjerojatnijom iako je svi odbacuju, jest tzv. “Jamajka” ili crno-žuto-zelena koalicija CDU, FDP i Zelenih.

Ono što je najzanimljivije jest da prema Forsinoj anketi CDU i SPD – dvije najveće njemačke stranke, koje se zbog svoje masovnosti nazivaju “narodnim strankama” (Volksparteien) – zajedno imaju tek 58 posto, odnosno najniži postotak otkako je u Njemačkoj (odnosno njenom zapadnom dijelu) uvedena demokracija nakon drugog svjetskog rata. Sve veći broj birača je duboko nezadovoljan demokršćansko-socijaldemokratskim “konsenzusom” i traži alternative, bilo u novoljevičarstvu bilo u desnom neoliberalizmu.

Takva situacija bi mogla utješiti i neke naše dušobrižnike koje užasava trijumf Keruma ili najave nekog Trećeg bloka. Hrvatska nije jedina evropska zemlja gdje se biračima zgadilo dvostranačje.

Njemački izbori postaju neizvjesni

Izbori za Bundestag, koji se održavaju 27. rujna, prozvani su jednima od najdosadnijih u suvremenoj njemačkoj povijesti. Dijelom je to zbog ne baš karizmatskih kandidata, dijelom zbog činjenice da vodeći rivali sjede u istoj velikoj koaliciji, a dijelom zbog anketa koji kancelarki Angeli Merkel i njenim demokršćanima daju 15 posto prednosti nad socijaldemokratskim partnerima.

Međutim, oprezniji pratitelji njemačkih zbivanja upozoravaju da su njemačke predizborne ankete tradicionalno nepouzdane, pogotovo kada su u pitanju dugoročne prognoze. Gerhard Schroder je tako mjesecima pred izbore 2002. godine bio otpisan, da bi u posljednjem trenutku iščupao još jedan mandat. Današnja velika koalicija CDU i SDP je, pak, bila najmanje očekivan od svih izbornih rezultata.

Postoje neke prognoze da bi se priča mogla ponoviti i ovaj put, odnosno da će SPD opet na biralištima proći bolje nego u anektama, pa bi se dosadašnji aranžman koji – po nekim komentatorima – odgovara objema strankama mogao nastaviti i nakon izbora.

U prilog tome idu i rezultati danas održanih pokrajinskih izborima na kojima je CDU u pokrajinama Saarland i Tiringija doživjela neočekivani pad s oko 48 posto na 34 posto glasova. Izuzetak je Saska gdje će CDU dosadašnju veliku koaliciju sa SPD-om moći zamijeniti od Merkel daleko više željenom koalicijom s desnim liberalima iz stranke FDP.

Vijesti iz Tiringije i Saarlanda, s druge strane, neće previše obradovati SPD, s obzirom da ih je u Tiringiji na četvrto mjesto pospremila Lijeva stranka (bivši komunisti iz DDR-a) i FDP, a s Lijevom strankom se bore za drugo mjesto čak i u Saarlandu koji pripada Zapadnoj Njemačkoj.

Vrlo lako bi se moglo dogoditi da očekivani pad SPD-a bude kompenziran porastom glasova za “problematične” ljevičare i Zelene, odnosno da CDU i FDP ostanu na istim pozicijama na kojima su bili 2005. godine, što bi moglo dovesti do još jedne velike koalicije.

Izbori u Njemačkoj bi mogli postati još jedno upozorenje svima onima koji su uvjereni da će SDP uskoro doći na vlast u Hrvatskoj. Za slučaj da ih izbori u Hrvatskoj 2007. godini nisu naućili da stvari nikada ne treba uzimati zdravo za gotovo.