Spartak: Krv i pijesak – Finale sezone 1

Spartacus: Blood and Sand
Image by of Scotland via Flickr

Nakon što sam odgledao 13. epizodu s kojom završava prva sezona TV-serije “Spartak: Krv i pijesak”, moram još jednom zaključiti kako je nezahvalno dojmove o TV-serijama praviti na osnovu prve epizode. Ono što je na početku izgledalo kao besramna i ne baš efektna kopija filma “300” se u trinaest epizoda pretvorilo u prvoklasnu dramu s dobro izgrađenim likovima i nizom dramatičnih i – što je najvažnije – sasvim neočekivanih obrata. Ono čega sam se plašio nakon prve epizode – da će se sve svoditi na monotono CGI krvoproliće garnirano isto tako monotonim eksplicitnim seksom – nije se dogodilo.

Autori serije su, vjerojatno, bili svjesni da dio gledateljstva ima neku predodžbu o povijesnom Spartaku, odnosno da je barem vidio Kubrickov film s Kirkom Douglasom iz 1960. godine ili mini-seriju u kojoj naslovni lik tumači Goran Višnjić. Dakle, barem dio gledatelja je znao kako će Spartakova gladijatorska karijera završiti – bijegom iz škole uz pomoć svojih kolega koji će stvoriti srž vojske pobunjenih robova. Glavni zadatak je, dakle, bio doći do te točke, i on je u 13. epizodi ispunjen gotovo savršeno.

Manje-više svi podzapleti i konflikti među likovima koji su se razvili u prethodnih dvanaest epizoda su razriješeni u neočekivano brutalnoj i krvavoj završnici koja je dobila sasvim primjereno ime “Ubiti ih sve”. A sam način na koji se do posljednjeg trenutka taj ishod -čini neizvjesnim, čini tu epizodu vrhuncem scenarističkog umijeća. Pohvale zaslužuje to i da “Spartak” u potpunosti odbacuje sve klišeje i nepisana pravila dramske televizije, i to prije svega po pitanju preživljavanja i nepreživljavanja glavnih likova, kao i u tome što likovi koji bi trebali biti pozitivci čine neke u najmanju ruku moralno dvojbene stvari.

Međutim, finale sezone 1 sada pred autore postavlja probleme njenog nastavka. Sezona 1 je bila mnogo lakša od sezone 2, zato jer je radnja bila relativno ograničena na rimski provincijski gradić i gladijatorsku školu, pa se moglo štediti na CGI-ju i koristiti dobar okvir za niz intriga. Sezona 2, pak, umjesto gladijatora u sukobu sa svojim gospodarom mora prikazivati pobunjeničkog vođu u sukobu s cijelim carstvom, odnosno vojskovođu u sukobu čije je poprište cijela Italija. I tu CGI može malo pomoći, ali autori se moraju truditi da scenama bitaka daju nekakav suvisli kontekst. Za razliku od ranih Spartakovih dana, njegov ustanak je daleko bolje dokumentiran u antičkim izvorima i u njegovom gušenju su sudjelovali “kapitalna” imena tadašnje povijesti kao Kras i Pompej. Autori će imati daleko manje pjesničke slobode, te će se malo više morati obraćati pažnja na ekonomsku i političku krizu Rimske Republike kojoj je Spartakov ustanak bio jedan od simptoma.

Ostaje za vidjeti da li će zdravstveni problemi glumca Andyja Whitfielda uistinu dovesti da prvih nekoliko epizoda predstavljaju – prequel koji pokazuje rane Bacijatove dane, odnosno hoće li “redovna” sezona, koja bi trebala trajati 13 epizoda, biti zbrzana. Također treba vidjeti kako se to Spartak od čovjeka vođenog isključivo osobnom osvetom pretvorio u revolucionara i osloboditelja; ako postoji problem u posljednjoj epizodi sezone 1 onda je to nedostatak odgovora na to pitanje. Ako sezona 2 bude dostojna sezone 1, veliki dio zapleta bi se trebao baviti upravo time.

“Spartak: Krv i pijesak” – prvi dojmovi

Pogledao sam prvu epizodu TV-serije “Spartak: Krv i pijesak”, vjerojatno jednog od najrazvikanijih televizijskih projekata u posljednje vrijeme. Iako bi s obzirom na naslov mnogi pomislili da je u pitanju još jedna verzija priče o Spartaku – opisanom u spektakularnom (ali ipak precijenjenom) Kubrickovom filmu iz 1960. godine, odnosno nakon par godina zaboravljenoj mini-seriji sa Goranom Višnjićem u naslovnoj ulozi – u pitanje je nešto drugo. Čak bi se moglo reći da ovaj film ima vrlo malo zajedničkog i sa “Starim Rimom”, HBO/BBC-jevim projektom koji je postavio nove standarde za prikaz antike na malom ekranu.

Ako postoji ostvarenje s kojim se novi “Spartak” treba usporediti – odnosno koje mu je poslužilo kao inspiracija (najblaže rečeno) – onda je to Snyderov “300”. Naime, serija je snimljena u studiju, uz besramno korištenje CGI-ja isto onako kao i “300”. Isto kao i Snyderov film, resi je non-stop akcija u kojoj lete glave a krv štrca u slow-motionu. Ono u čemu je “Spartak”, uvjetno rečeno, drukčiji, odnosno “superiorniji” u odnosu na “300” jest daleko veća količina golotinje i eksplicitnog seksa.

Dojam je uglavnom pozitivan za sve one koji vole rekonstrukcije povijesti po suvremenim kanonima kablovske televizije (dakle, uz mnogo seksa, golotinje, dekadencije, razvrata i svega onoga što nedostaje današnjim “dosadnim” vremenima). Naravno, u usporedbi s ovim “Stari Rim” izgleda kao obrazovni program. I, naravno, povjesničari će imati daleko više razloga da se hvataju glavu zbog “pjesničke slobode” kojom se tretiraju mnoge činjenice o Rimskoj Republici.

Ono što bi “Spartaku”, međutim, trebao biti daleko veći problem jest to da je serija – koja se trenutno sastoji od 13 epizoda (plus 6 epizoda prequela čije je snimanje izazvano bolešću glavnog glumca) – u opasnosti da jednostavno “ispuca” sve svoje adute u prvih nekoliko epizoda, odnosno da gledateljima kombinacija klanja i seksa s vremenom dosadi, barem ako nema neke suvisle priče i zanimljivih likova. Ovoga potonjeg zasad u “Spartaku” baš i nema. Zbog toga prva borba u areni, iako nadasve zanimljiva, se jednostavno ne može mjeriti s nezaboravnom gladijatorskom borbom u “Starom Rimu”.

No, 13 epizoda isto tako znači i priliku da serija dobra isto kao može postati i loša. Za nadati se je da neće završiti s onako neuvjerljivim “hepi endom” s kojim je završio Kubrickov film.