Oznaka: Amber Heard

RECENZIJA: Londonska polja (London Fields, 2018)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

U neka sretnija vremena, kada se nije znalo kako apokalipsa stvarno izgleda, autori fikcije su mogli dati mašti na volju kada su je prikazivali. Neki od njih se čak i nisu previše trudili, kao engleski književnik Martin Amis, koji je “zanimljiva vremena” s kraja 1999. godine eufemistički nazvao “krizom”, odnosno apokaliptičke promjene klime, primicanje rata i nerede iskoristio tek kao ne baš naročitu pozadinu mnogo intimnijeg zapleta za svoj roman Londonska polja. Roman objavljen 1989. godine je usprkos toga postao jedno od njegovih najuspješnijih i najpoznatijih djela i, naravno, privukao pažnju hollywoodskih studija i producenata. Na ekranizaciju se, međutim, moralo izuzetno dugo čekati, a strpljenje fanova Amisovog romana na kraju balade i nije bilo nagrađeno. Film je nedugo pred premijeru 2015. postao predmetom sudskih tužbi između producenata, režisera i glavne glumice Amber Heard, a kada je konačno uspio nekako doći do kino-dvorana tri godine kasnije, doživio je komercijalni fijasko i bio brutalno sasječen od kritike, pa tako Londonska polja predstavljaju još jedan primjer fenomena u kojima hvaljena književna djela postaju celuloidno gnojivo čim ih netko pokuša adaptirati za veliki ekran.

Radnja započinje 5. studenog navečer, na Dan Guya Fawkesa, kada se London uz tradicionalne lomače “ukrašen” masovnim paležom i neredima. Za lijepu i tajanstvenu ženu po imenu Nicola Six (Heard) to nije važno, jer je nedugo prije ponoći ulazi u automobil znajući da će je muškarac koji se tamo nalazi ubiti. Odgovor na pitanje tko, kako i zašto će je ubiti bi trebao dati jedan od likova i narator – neuspješni američki pisac Samson Young (Thornton), koji je nekoliko dana ranije došao u London prihvativši ponudu svoga daleko uspješnijeg britanskog kolenega Martina Aspreya (Isaacs) da privremeno zamijene stan. Young, koji sanja o tome da napiše uspješan roman, nalazi inspiraciju upravo u Nicoli za koju se ispostavi da mu je susjeda, i u čije se zavodničke sposobnosti ima prilike uvjeriti u jednom od lonodnskih pubova gdje dvojicu potpuno različitih muškaraca uspije vrtiti oko malog prsta. Jedan od njih je Keith Talent (Sturgess), sitni kriminalac, prostak i gubitnik koji je uvjeren da bi ga s dna društvene ljestvice mogla povući vještina u igranju pikada. Drugi je Guy Clinch (James), uspješni i imućni poslovni čovjek koji je zbog Nicole spreman žrtvovati obitelj i brak, a kamoli tisuće funti koje mu Nicola cijedi svojim srcedrapateljnim pričama. I sam Young postane opsjednut s Nicolom, pogotovom kada čitajući njene namjerno odbačene dnevnike dozna kako posjeduje sposobnost predvidjeti nečiju, pa i vlastitu smrt.

Originalni roman je u mnogo čemu proizvod 1980-ih, pa je njegov sadržaj velikim dijelom bio odraz kako hladnoratovske tjeskobe, tako i satiričkog pogleda na renesansu ultrakapitalizma i sve brutalnije socijalne razlike u thatcherovskoj Britaniji. Adaptacija, koja je došla četvrt stoljeća kasnije, usprkos toga nije zahtijevala previše kreativnog napora jer su u filmu daleko važniji bili likovi, koji se u mnogo čemu mogu nazvati arhetipskima. I zato su ovdje glavni posao obavili glumci, i to s različitim uspjehom. Za Amber Heard se može reći da je ulogu femme fatale zavodnice, prilikom koje se pojavljuje i u par “slobodnih scena”, odigrala maestralno, a oni koji je ne vole če to vjerojatno protumačiti što je takav lik u stvarnom životu, barem kada je riječ o fanovima njenog bivšeg (a u vrijeme snimanja aktualnog) supruga Johnnyja Deppa koji se u filmu nakratko pojavljuje u upečatljivoj ulozi zelenaša. Theo James, koji je široj javnosti poznat jedino kao bezlični ljepotan u Divergentu, je ovdje prilično ozbiljno shvatio priliku da tumači jedan mnogo složeniji, pa na trenutke čak i tragičniji lik. Nasuprot tome, James Strugess u ulozi njegovog suparnika iz nižeg klase se upušta u na trenutke iritantno preglumljivanje kojemu dosta doprinosi i to što režiser Matthew Cullen, poznat jedino po video-spotovima, očigledno nema osjećaja za ritam. Inače uvijek pouzdani Billy Bob Thornton je ovdje vidno umoran i nezainteresiran, te se ne može sakriti nedostatak nekakve jače “kemije” s Heard. Iako Londonska polja nisu onako loš film kao što bi mogle sugerirati porazne kritike i njegova poprilična opskurnost, svejedno je riječ o razočaranju te se ovaj film može preporučiti prije svega najfanatičnijim poklonicima Martina Amisa i/li Amber Heard.

LONDONSKA POLJA

(LONDON FIELDS)

uloge: Billy Bob Thornton, Amber Heard, John Sturgess, Theo James, Jason Isaacs

scenarij: Roberta Hanley & Martin Amis

režija: Matthew Cullen

proizvodnja: GVN Releasing, SAD/UK, 2018.

trajanje: 103 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Aquaman (2018)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Protekle godine nisu bile najbolje za Warner Bros., barem ako je suditi po načinu na koji su prošle najveće uzdanice tog studija, odnosno filmovi iz ciklusa DC Extended Universe, projekta kojim je taj studio trebao pokazati Disneyu i njihovom Marvelom filmskom univerzumu tko je glavni gazda. Međutim, čak i kada su na ekranu bili najpopularniji strip junaci kao Batman i Superman, to nije spriječilo DC Extended Universe da u srazu s Marvelom završi isto onako kao njemačka carska Kriegsmarine u srazu s britanskom Kraljevskom mornaricom u Prvom svjetskom ratu. Stjecajem okolnosti, jedini koji su u tom fijasku uspjeli spasiti čast Warnerta i DC Comics jesu drugoligaški i najširoj javnosti uglavnom nepoznati strip-junaci. I dok se u slučaju prošlogodišnjeg uspjeha Wonder Woman to može djelomično objasniti snažnim feminističkim nabojem koji je osvojio srca SJW-ovski raspoloženih kritičara, kada se ove godine ista stvar dogodila s Aquamanom, trebat će pronaći malo drukčije objašnjenje.

Aquaman, jedan od slabije poznatih stripovskih superheroja iz DC-jevog univerzuma, se prvi put u novoj filmskoj seriji nakratko pojavio 2016. godine kao jedan od “meta-ljudi” u zloglasnom Batman v Superman: Zora pravdenika, da bi prošle godine bio jedan od članova tima u Ligi pravde. Novi je film posvećen isključivo njemu, odnosno može se shvatiti i kao svojevrsna “priča o nastanku”, mada se glavnina radnje odvija iza događaja prikazanih u prethodnim filmovima serije. Nakon prologa koji opisuje kako se Arthur Curry alias Aquaman rodio 1985. godine kao plod ljubavi svjetioničara Thomasa Curryja (Temuera Morrison) i atlantidske princeze Atlanne (Kidman), radnja se premješta u sadašnjost u kojoj se sada odrasli i zahvaljujući svojim superherojskim moćima slavan Aquaman mora suočiti s iskušenjima koji dolaze iz Atlantide, podmorskog kraljevstva u kojem je nestala njegova majka. Njime sada, pak, vlada Aquamanov polubrat Orm (Wilson) koji je odlučio ujediniti sva podmorska kraljevstva i povesti ih u veliki rat protiv kopnene ljudske civilizacije koju drži odgovornom za zagađenje mora. U tome ga nastoji spriječiti Mera (Heard), princeza podmorskog kraljevstva Xebel koja odlazi na površinu i moli Aquamana za pomoć. On bi trebao postati kralj Atlantide i to tako da pronađe legendarni trozubac kralja Atlana koji njegovom nositelju daje vlast.

Režija Aquamana je bila povjerena Jamesu Wanu, australskom režiseru koji se bio proslavio nizom hvaljenih i komercijalno uspješnih horor-filmova, ali je također pohvale stekao i akcijskim filmom Brzi i žestoki 5. Novi je projekt, predstavljao ne samo uplovljavanje u nove žanrovske vode, nego i možda najambiciozniji i najsloženiji film u karijeri tog filmaša. Wan je u svom pothvatu, kada se sve zbroje i oduzme, uglavnom uspio te se Aquaman trenutno može smatrati najboljim od svih filmova u DC-jevom ciklusu. Glavni je razlog u tome što je Wan izuzetno spretno baratao sa 160 milijuna US$ koja mu je povjerio Warner Bros., ali i što je shvatio da superherojski film danas može biti uspješan jedino ako što je manje moguće sliči na druge superherojske filmove. U slučaju Aquamana glavni je element voda, koja ne samo da predstavlja glavno mjesto radnje nego i, u slučaju hidrokinezom obdarene Mere, jedno od sredstava za obračunavanje sa zlikovcima. Wan u filmu vješto koristi najsuvremenije CGI efekte kako bi prikazao manipuliranje s vodom u oba svijeta, ali i na uvjerljiv način prikazao kako Aquaman bez ikakvih problema može disati i kretati pod vodom. No, najimpresivnijim se čini trud uložen u to da se podmorski svjetovi učine što atraktivnijima, a isto tako njihovi stanovnici različiti jedni od drugih. Rezultat je niz dojmljivih prizora koji će, pogotovo ako se film bude gledao u kino-dvoranama s 3D naočalama, imati isti onaj efekt koji su prizori Pandore imali prije desetak godina u slučaju Avatara. Wan uspijeva čak i onome što je bio čest nedostatak superherojskih filmova – završnom obračunu; umjesto da bude još jedna antiklimaktička i razvučena “šoračina” u stilu Osvetnika, ovdje se on odigrava u obliku uistinu epske bitke, koju je Wan napravio u stilu Jacksonovh bitaka u Gospodaru prstenova, i koja čak ima nekog smisla u kontekstu radnje te koja završava upravo u trenutku kada bi trebala. Wan atraktivnim zna napraviti čak i relativno kratke scene koje se odigravaju na kopnu, bilo da je riječ o svjetioniku Curryjevih, saharskoj pustinji ili živopisnom sicilijanskom gradiću gdje će se odigrati jedna od akcijskih sekvenci. Dojam je još bolji zahvaljujući dopadljivom, ali i neobičnom soundtracku temeljenom na sintesajzerima, a koji će poznavatelje filmske glazbe podsjetiti na najbolje radove Vangelisa i Kitaroa.

Atraktivnost filma se može vidjeti i kroz izbor glavnih glumaca koji se teško mogu proglasiti nekakvim vrhunskim dramskim umjetnicima, i čija je karijera imala popriličnih padova u prethodnih godina. No, Aquaman će oboma pomoći da se riješe tog balasta – Momoi će tako mnogi nakon ovog zaboraviti zlosretni remake Conana barbarina, isto kao što će Amber Heard osvojiti barem dio simpatija koje je izgubila zahvaljujući fanovima Johnnyja Deppa i štovateljima Elona Muska. Njih dvoje tumače relativno jednostavne likove tradicionalnih heroja i princeze, te taj zadatak obavljaju vrlo dobro, stvarajući također dobru međusobnu “kemiju”. Ostatak glumačke postave je uglavnom dobar, a što uključuje kako Patricka Wilsona u ulozi za današnje hollywoodske standarde neobično “cool” i inteligentnog negativca, tako i Willema Dafoea koji bi ulogu poput Aquamnovog mentora Vulkoa mogao odglumiti i zavezanih očiju. Neki od glumaca su, međutim, svedeni na uloge tek nešto veće od cameoa, a u slučaju Morrisona i Kidman opterećeni potrebom da ih se pomlađuje na trenutke baš i ne najuvjerljivijim CGI-jem.

Najveći nedostatak Aquamana je, međutim, u scenariju koji je po pitanju kvalitete čak i ispod onih niskih standarda na koje su nas navikli moderni hollywoodski blockbusteri. To se odnosi na očajne dijaloge koje će čak i najfanatičniji poklonici ovog filma vjerojatno htjeti ignorirati ili zaboraviti. Dijalozi su, međutim, još manji problem od izuzetno razvučenog i neatraktivnog početka. Stvari se uglavnom poboljšavaju nakon trećine filma, ali je tu još uvijek strukturni problem izazvan potrebom da se u relativno jednostavnu priču o sukobu Aquamana s Ormom ubaci stripovski supernegativac Black Manta kojeg tumači Yahya Abdul-Mateen II, kojem je uvaljen melodramatski podzaplet za kojeg je odmah jasno da predstavlja smetnju, ali koji će svejedno Aquamanu donio iritantni cliffhanger koji bi se trebao razriješiti tek nakon nekoliko nastavaka. Ukoliko Wan ne bude iza kamere, za vjerovati je da nijedan od tih nastavaka neće biti bolji od Aquamana, ostvarenja koje se može opisati kao neobično dobar film za tako loš scenarij.

AQUAMAN

uloge: Jason Momoa, Amber Heard, Willem Dafoe, Patrick Wilson, Dolph Lundgren, Yahya Abdul-Mateen II, Nicole Kidman

scenarij: David Leslie Johnson McGodrick & Will Beal

režija: James Wan

proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2015.

trajanje: 143 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Paranoja (2013)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
PARANOJA
(PARANOIA)
uloge: Liam Hemsworth, Gary Oldman, Harrison Ford, Amber Heard, Richard Dreyfuss
scenarij: Alexandra Milchan, Scott Lambert & Deepak Nayar
režija: Robert Luketic
proizvodnja: Gaumont Film/IM Global, SAD, 2013.
trajanje: 115  '

Kada su početkom 1970-ih Watergate i drugi skandali izazvali potpuni pad povjerenja američke javnosti u čestitost vlastite vlade, Hollywood je tom sentimentu podilazio snimajući mračne, uznemirujuće trilere o svemoćnoj vlasti koja najsuvremenijom tehnologijom prati svaki korak građana i ne ustručava se od brutalnih likvidacija novinara i sličnih dosadnjakovića koji čeprkaju tamo gdje ne bi trebali. Ostvarenja kao “Prisluškivanje”  i “Ubojice i svjedoci” su tada postala toliko popularna, da ih se počelo smještati u poseban žanr filmova političke paranoje. Četiri desetljeća kasnije, nakon što su sumnjive okolnosti smrti novinara Michaela Hastingsa i spektakularna otkrića Edwarda Snowdena pokazala da su te mračne vizije u mnogo čemu bile proročanske, netko bi mogao pomisliti da bi se film pod naslovom “Paranoja” oslanja na tu tradiciju ili barem pokušava na svoj način iskoristiti aktualni trenutak.

Takav dojam bi se rasprsnuo već nakon gledanja trailera, u kome su detaljno izloženi ne samo radnja, nego i “iznenadni” obrati. Scenarij se temelji na romanu Josepha Findera objavljenom 2004. godine, iako početna naracija u samom filmu sugerira kako je bio barem djelomično inspiriran kasnije započetom i danas aktualnom ekonomskom krizom. Protagonist Adam Cassidy (Hemsworth) je jedna od njenih žrtava, iako se, za razliku od većine njih, može pohvaliti da ima stalni posao. Problem je u tome što nakon šest godina mukotrpnog rada u informatičkoj tvrtki koju vodi beskrupulozni Nick Wyatt (Oldman) nije dobio zasluženo promaknuće ni povišicu, a koja mu je itekako potrebna jer se brine o teško bolesnom ocu (Dreyfuss). Njegov pokušaj da impresionira šefa završi fijaskom i otpuštanjem, ali mu Wyatt na kraju ipak daje drugu šansu. Ovaj put, pak, mora obaviti špijunski posao, odnosno infiltirirati se u tvrtku koju vodi Wyattov bivši mentor i sadašnji suparnik Jock Goddard (Ford), te pokušati dobaviti podatke o novom revolucionarnom mobitelu.

Da “Paranoja” neće biti naročito kvalitetan triler, mogao je sugerirati i angažman Roberta Luketica, australskog režisera koji od daleke 2001. godine nije uspio ponoviti uspjeh svog hollywoodskog prvijenca, komedije “Plavuša sa Harvarda”. Gledateljima će, međutim, najviše u oči pasti to da glavni glumac Liam Hemsworth izgleda kao član boy banda, a ne kao prekaljeni informatički profesionalac. Nedostatak njegovog glumačkog iskustva i talenta dolazi još više do izražaja kada ekran mora dijeliti s prvoligašima kao što su Gary Oldman i Harrison Ford. Iako im scenarij nije dao pretjerano produhovljene ili originalne replike, oni svoj posao obavljaju profesionalno i snose najmanju krivnju za neuspjeh “Paranoje”. Kod Forda, koji je za potrebe uloge prvi put obrijao glavu, bi se čak mogao prepoznati nekakav pokušaj da se lik koji glumi modelira po Steveu Jobsu; Oldman je, pak, neuobičajeno suzdržan za svoje standarde, ali svejedno efektan. Najgore je u cijeloj priči prošla Amber Heard, kojoj je dodijeljena nezahvalna uloga protagonistove djevojke koju on licemjerno iskorištava, ali koja svejedno, da bi se zadovoljile hollywoodske konvencije, završava u njegovom naručju, i to nakon što je na samom početku filma s njim dijelila krevet.

Naslovna tema, pak, u filmu postaje aktualna tek kada se protagonist suoči s pravom prirodom i motivima svojih poslodavaca, ali i sredstvima za video-nadzor i prisluškivanju koji im sve vrijeme stoje na raspolaganju. Hemsworthov lik svoj strah od praćenja izražava na nimalo uvjerljiv način, a nije ništa bolji ni jednostavni, ali potpuno razočaravajući deus ex machina kojim se njegovi problemi rješavaju. Kada se svemu tome doda da u “Paranoji” nema baš previše humora, kao ni akcijskih scena, postaje malo jasnije zašto ju je pokopala kritika i zašto je doživjela fijasko na sjevernoameričkim blagajnama. I to sasvim zasluženo.

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: Portorikanske noći: Dnevnik opijanja (2011)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

The Rum Diary (film)
(izvor: Wikipedia)

PORTORIKANSKE NOĆI: DNEVNIK OPIJANJA
(THE RUM DIARY)
uloge: Johnny Depp, Aaron Eckhart, Michael Rispoli, Amberd Heard, Giovanni Ribisi
scenarij: Bruce Robinson
režija: Brus Robinson
proizvodnja:  GK Films/Infinitum Nihil, SAD, 2011.
trajanje:  128'

U vrijeme kada se Hollywood natječe u istovaru što goreg celuloidnog gnojiva na velike ekrane, a mnoge glumačke zvijezde, prostituirajući svoj talent, sudjeluju u toj prljavoj raboti, utješno je vidjeti kako ponekad motiv glumcu za izlazak pred kamere može biti iskreni, nepatvoreni entuzijazam prema ulozi. Jedan takav svijetli primjer bi mogao pružiti Johnny Depp, bez čije upornosti ne bi bilo filma koji se u našim kinima pojavio pod naslovom Portorikanske noći: Dnevnik opijanja. Na žalost, entuzijazam sam po sebi ne mora značiti dobar film; u ovom slučaju sama priča o nastanku filma izgleda zanimljivija i uzbudljivija od onoga što će dočekati gledatelje.

Ona je svoj početak imala kada se Depp pripremao za jednu od svojih najpoznatijih uloga – Huntera S. Thompsona, znamenitog američkog gonzo novinara i kontrakulturnu ikonu 1960-ih i 1970-ih, čiji je lik utjelovio u filmu Strah i prijezir u Las Vegasu. Depp je postao ne samo veliki poklonik Deppovog lika i djela, nego i piščev osobni prijatelj te je, prilikom boravka u njegovoj kući iščeprkao neobjavljenog i zaboravljenog poluautobiografskog romana Rum Diary, napisanog na samom početku njegove karijere. Depp je Thompsona nagovorio da rukopis objavi 1998. godine, a potom je počela duga i mukotrpna borba za njegovu filmsku ekranizaciju, čiji kraj Thompson nije dočekao, izvršivši samoubojstvo 2005. godine. Depp je za režiju angažirao britanskog filmaša Brucea Robinsona, poznatog po kult-filmu Whitnail i ja, a glavnu ulogu lika temeljenog na Thompsonovom alter egu, naravno, povjerio sebi.

Taj je lik Paul Kemp, piću pretjerano skloni američki novinar koji 1960. godine dolazi u Portoriko kako bi radio u tamošnjim novinama. Egzotični otok, iako upravo doživljava turistički bum, je mjesto dubokih socijalnih i etničkih tenzija između domaćih, uglavnom siromašnih, Portorikanaca i mnogo bogatijih “Gringosa”. Kemp, koji tokom rada u novinama upoznaje ekscentrične kolege kao što su druželjubivi fotograf Bob Sala (Rispoli) i od droge “ispaljeni” reporter Moberg (Ribisi), privlači pažnju Hala Sandersona (Eckhart), američkog biznismena koji povoljnim tretmanom u medijima nastoji “podmazati” mutni posao s hotelskim nekretninama. Kemp u zamjenu za sudjelovanje u tom projektu dobiva ključeve od luksuznog “Chevyja”, ali i pristup Sandersonovoj zanosnoj zaručnici Chenault (Heard).

Trud i strpljenje uloženo u Portorikanske noći se barem u jednom dijelu isplatilo; riječ je o u vizaulnom smislu atraktivnom filmu koji jednako uspješno koristi portorikanske lokacije, kao i rekonstuira svijet od prije pola stoljeća. Atraktivnosti svakako doprinosi i Amber Heard čiji lik evocira sjećanja na filmske boginje 1950-ih, bilo da je riječ o Grace Kelly ili Brigitte Bardot u I bog stvori ženu. Njen nastup, međutim, ne može ispraviti ključnu pogrešku filma – angažman Deppa, čiji je lik zamišljen kao sirova, mlada i drogom nenačeta verzija Thompsona iz doba Straha i prijezira, ali koga tumači glumac čija šminka sve teže krije sredovječnost. Uz tu glavnu neuvjerljivost dolazi i anakroni i nekonzistentni soundtrack, ali još više slab Robinsonov scenarij koji bez uspjeha pokušava od Thompsonove proze stvoriti neku suvislu cjelinu, koristeći kao okvir ultraklišejizirani podzaplet o korupciji i moralnom buđenju glavnog junaka. Iako Deppu valja odati priznanje za to što je nastojao dati hommage svom prijatelju, Thompson, ali i publika su ipak zaslužili nešto daleko bolje.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 24. siječnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)