Hrvatska je ušla u Europsku uniju, ali bi se to teško moglo zaključiti po načinu na koji hrvatski mediji prate zbivanja u zajednici kojoj Hrvatska, od prošle godine i službeno, pripada. Tako su i predstojeći izbori za Europski parlament, koji su, prema službenim najavama, potakli najdužu predizbornu kampanju u povijesti suvremene hrvatske demokracije, gotovo neprimjetni. A riječ je o nečemu što bi trebao biti glavni politički događaj ove godine u Hrvatskoj. Nije teško pretpostaviti da se europska ekonomska i politička zbivanja koja se Hrvatske neposredno ne tiču biti još temeljitije ignorirana od strane novinara i urednika. Pa se tako doima da povijest prestaje na hrvatskim granicama, koje su, što se nekih “ozbiljnih” informacija tiče, nepropusne isto onako kao što su obale Japana pod Tokugawinim šogunatom bile neprijateljske prema zapadnim kulturnim i znanstvenim utjecajima.

Postoje brojni razlozi za to – od posljedica apsolutne komercijalizacije medija i kretenizacije hrvatske publike do pragmatičnog nastojanja da se Hrvatska u EU – kada već nije onakva zemlja meda i mlijeka kakvom se opisivala – prikaže kao najbolji od svih mogućih svjetova. Ozbiljniji i profesionalniji pristup u prikazu europskih država bi takva nastojanja, pak, mogao prilično otežati. Stanje u Europskoj uniji je već dugo godina sve nego bajno, a usporedbe Hrvatske sa odnedavno “bratskim” državama bi dale još porazniji rezultat za sve hrvatske europejce, tj. za cjelokupni politički, ekonomski i kulturni establishment. Po manje-više svim relevantnim kriterijima Hrvatska je na dnu svih članica EU, odnosno svim drugim državama EU služi otprilike u iste one svrhe kojoj Hrvatska služi današnja Srbija – kao svojevrsna utjeha. Naime, sve ono što je u drugim zemljama EU dobro u Hrvatskoj je loše, a sve ono što što je u drugim zemljama EU loše je u Hrvatskoj još gore. Ili je barem takav opći dojam, koji ne daje potpunu sliku stvari.  Hrvatska se  ipak može pohvaliti da u njoj, za razliku od Španjolske, još uvijek ne ubijaju čelnike vladajuće stranke na ulici zato što je neki uhljeb izgubio posao.

U većini slučajeva su usporedbe očekivano negativne, a to uključuje ne samo eklatantnu nesposobnost hrvatskih vlastodržaca, da razliku od svih svojih europskih kolega, preokrenu porazne ekonomske pokazatelje i makar nakratko poboljšaju situaciju siromaštvom iscrpljenih masa, nego i nesposobnost za išta što makar i “miriši” na nekakav hrabar potez, čak i kada bi on bio popularan i mogao se javnosti prodati čak i bez pretjerane količine spina. Jedan od njih je inicijativa za temeljitu teritorijalnu reorganizaciju hrvatske države, odnosno zamjena dvadesetak županija, stotinjak “gradova” i nekoliko stotina minijaturnih općina  sa pet do sedam regija uz stotinjak maksi-općina. Ideja, koja se svojevremeno pripisivala SDP-ovom ministru Arsenu Bauku, i koja je uživala verbalnu podršku velikog dijela javnosti bijesnog na birokraciju, “lokalne šerife” i trutovske “uhljebe” koji sišu milijarde kuna državnog proračuna, na kraju je završila kao ispuhani “probni balon”, i to iz predvidljivih dnevnopolitičkih razloga i zajedničkih interesa dvije glavne stranke.

Neke druge zemlje, međutim, ne zaziru od takvih riskantnih poteza, a što uključuje i zemlje gdje je na zemlji opcija koja po svom svjetonazorskom opredijeljenju odgovara Milanoviću i njegovoj (trenutnoj) vlastodržačkoj družini. Jedna takva zemlja je Francuska, gdje su na vlast  socijalisti Francoisa Hollandea došli na vlast nedugo nakon Milanovićevih “socijaldemokrata” u Hrvatskoj, i gdje je njihova nesposobnost da preokrenu stvar nabolje za samo par godina dovela do sličnih rezultata u anketama javnog mnijenja.

Sličnosti između Milanovića i Hollandea, međutim, tu prestaju. Socijalisti su, nakon što su ovog proljeća teško poraženi  na lokalnim izborima, imenovali Manuela Vallsa za novog premijera i pokrenuli novu inicijativu za promjenu teritorijalne organizacije Francuske. Ona predviđa da se broj regija koje čine Francusku smanji sa dosadašnje 22 na 12, a što bi, prema procjenama Vallsovih ministara, francuskim poreznim obveznicima trebalo donijeti uštedu od nekih 25 milijardi eura. Da Valls i Hollande misle ozbiljno, i da je u pitanju uistinu velika promjena u odnosu na dosadašnje stanje, svjedoče i planovi da se ogdode regionalni izbori predviđeni za predstojeću godinu.

S druge strane, reakcije koje je taj hrabri plan izazvao dobro pokazuju zašto ga nisu primijenili Milanović i Bauk, odnosno zašto je u hrvatskom slučaju to ostao tek probni balon. Francuski građani, ako je vjerovati anketama, velikom većinom podržavaju plan o tome da se smanji broj regija. Međutim, kada je u pitanju ukidanje regije u kojoj žive, odnosno spajanje s regijom gdje žive njihovi susjedi, pokazuju daleko manje oduševljenja.  U pitanju je dobri stari NIMBY sindrom (“Ne u mojem dvorištu”), odnosno često tragičan raskorak između načelne podrške nekakvim plemenitim i društveno korisnim pothvatima i konkretnog protivljenja tim istim pothvatima kada oni izazivaju pražnjenje njihovog džepa, promjenu načina života ili, u nekim slučajevima, smrtnu uvredu lokalpatriotskom egu. Tu je, dakako Ako se svemu tome doda da i Francuska ima svoje birokratske “uhljebe” koji stvaraju ne baš maleni glasački stroj, prilično je jasno zašto su Valls i Hollande preuzeli prilični rizik.  i zašto nije isključeno da bi brzo mogli pronaći neke dobre razloge da odustanu od svog plana.

Ako se to dogodi, svima onima koji se žale da u Hrvatskoj godinama nema neke značajne promjena bi kao utjeha mogla poslužiti misao da je Hrvatska, barem u nečemu postala Europa. Ili je možda Europa ili ono što se kod nas smatralo Europom, danas slična Hrvatskoj.