Kategorija: Film

RETRO-RECENZIJA: Izabranica tame (Bless the Child, 2000)

uloge: Kim Basinger, Jimmy Smits, Holliston Coleman, Rufus Sewell, Angela
 Bettis, Christina Ricci, Michael Gaston, Anne Betancourt, Ian Holm
 glazba: Christopher Young
 scenarij: Thomas Rickman, Clifford Green & Ellen Green (po romanu Cathy Cash
 Spellman)
 režija: Chuck Russell
 proizvodnja: Paramount/Icon/MFP, SAD/Njemacka, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 107 '

 

Malo koji film je bio tako ispljuvan od američkih kritičara kao pseudoreligijski horor Izabranica tame, iako se teško za to može pronaći neki racionalni razlog. Možda kritičari nisu ispunili pljuvačku kvotu za tematski sličan Početak kraja. Možda im se nije svidjelo to da je nastup njihove ljubimice Christine Ricci brutalno prekinut od strane scenarista. A možda su odlučili Kim Basinger nakon “oskarovskog” trijumfa spustiti na zemlju i pokazati joj da ipak nije tako vrhunska glumica… U svakom slučaju, Izabranica tame je bolji nego što bi to moglo zaključiti iz američkih kritika, ali to ne znači da se njime režiser Chuck Russell (Maska, Brisač) može posebno ponositi. Priča o Cody, autističnoj djevojčici (Coleman) obdarenoj natprirodnim moćima za koju se odjednom počne zanimati opaki sotonistički kult na čelu s Ericom Starkom (Sewell) je prepuna klišeja i predvidljivih situacija, uključujući završnicu koja vječni sukob Dobra i Zla rješava korištenjem pipštolja. Basinger je prilično blijeda u ovom filmu, Jimmy Smits izgleda kao reciklaža detektiva Simonea iz Njujorških plavaca, a inače pouzdani Sewell (Grad tame) je prilično bljedunjav kao negativac. Mala Colemanova, više nego dobri specijalni efekti i par pristojnih akcijskih scena spašavaju dojam, ali ne dovoljno da za Izabranicu tame izaberemo išta vise od prolazne ocjene.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Čokolada (Chocolat, 2000)

uloge: Juliette Binoche, Alfred Molina, Johnny Depp, Carie-Ann Moss, Judi
Dench, Lena Olin, Peter Stormare, Hugh O’Connor, Tatyana Yasukovich
glazba: Rachel Portman
scenarij: Robert Nelson Jacobs (po romanu Joanne Harris)
režija: Lasse Halstrom
proizvodnja: Miramax/Fat Free, SAD/Britanija, 2000.
distribucija: UCD
trajanje: 121 ‘

Čokolada predstavlja tipičan “Miramaxov” pokušaj da se na brzinu osvoje “Oscari”, te sadrži sve nužne sastojke takvog projekta: ugledni literarni predložak, uglednu glumačku postavu i kombinaciju “politilki korektne” teme i sentimentalnosti koje se ne bi postidio ni Charles Dickens. Ovaj pokušaj, dakako, nije uspio, ali švedskog rezisera Lassea Hallstroma, kojemu je jedan takav pothvat već propao prije godinu dana s Kućnim pravilima, ne treba za to optuživati. Zaplet o Vianne (Binoche), samohranoj i neudatoj majci koja će godine 1959. otvaranjem trgovine čokolade transformirati ultrakonzervativni francuski gradić Hallstromu je dobro poslužio da iskaže svoje filmske vještine (u čemu mu je pomogla i supruga Lena Olin, koja tumači jednu od sporednih uloga). Glumci su više nego dobri, pogotovo Alfred Molina koji daje humanost liku od kojeg bi svatko drugi nacinio karikaturu. Fotografija je isto tako dobra, glazba također. Jedini je problem u tome što je film previše zašećeren i razvučen, a kada Hallstrom to negdje pred kraj pokušava ispraviti malo mračnijim tonovima i posve nepotrebnom romansom između Vianne i Ciganina Rouxa (Depp), to dolazi prekasno da bi film izgledao prirodno. Iako smo nakon toga iz magičnog svijeta Čokolade vraćeni u prozaičnu holivudsku stvarnost, ovaj film je ipak dovoljno dobar da zasluzi nešto vise od prolazne ocjene.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Brak na brzaka (Fools Rush In, 1997)

uloge: Matthew Perry, Salma Hayek, Jon Tenney, Carlos Gomez, Tomas Millian,
 Siobhan Fallon, John Bennett Perry, Stanley De Santis, Suzanne Snyder, Anne
 Betancourt, Jill Clayburgh, Angelina Calderon Torres
 glazba: Alan Silvestri
 scenarij: Catherine Reback (sinopsis: Joan Taylor & Catherine Reback)
 rezija: Andy Tennant
 proizvodnja: Columbia, SAD, 1997.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 109 '

Brak na brzaka se od većine holivudskih romantičnih komedija razlikuje po tome što mu sw glavna “caka” temelji na socijalnim, etničkim i kulturnim razlikama koje su u SAD danas nešto aktualnije nego prije par desetljeća. Protagonist filma je Alex Whitman (Perry), dijete WASP-ovskih roditelja koji za život zarađuje kao visoki službenik njujorške građevinske tvrtke. Poslom se nađe u Las Vegasu gdje u meksičkom restoranu započne strastvenu vezu s Isabel Fuentes (Hayek), lokalnom fotografkinjom meksičkog porijekla. Veza traje samo jednu noć, ali tri mjeseca kasnije Isabel Alexu saopći da je trudna pa se njih dvoje vjenčaju. No, brak je početak problema, jer se ispostavlja kako Alex  i Isabel ne samo što ispovijedaju različite vjere, pripadaju različitim kulturama nego imaju i potpuno drukčiji pogled na svijet, odnosno životne prioritete… Iako pred kraj tone u kaljužu predvidljivosti i sentimentalne “ljige” tako tipične za romantične komedije, Brak na brzaka se ipak može pohvaliti s nekoliko zanimljivih štoseva u početnim dijelovima filma. A i Perry, zvijezda Prijatelja, isto kao i Hayekova, posjeduje dovoljno komičarskog talenta da nam film veći dio vremena učini zabavnim. No, robovanje klišejima ipak je preveliko da Brak na brzaka ne bi dobio ista vise od prolazne ocjene.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 21. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Posljednja jesen (Sweet November, 2001)

uloge: Keanu Reeves, Charlize Theron, Jason Isaacs, Greg Germann, Liam
 Aiken, Robert Joy, Lauren Graham, Michael Rosenbaum, Frank Langella
 scenarij: Kurt Voelker (sinopsis: Paul Yurick) (po originalnom scenariju
 Hermana Rauchera)
 režija: Pat O'Connor
 proizvodnja: Warner, SAD, 2001.
 distribucija: Issa
 trajanje: 119'

Americka romantična komedija Posljednja jesen započinje kada uspješni ali radoholizmu skloni reklamni stručnjak Nelson Moss (Reeves) prilikom polaganja vozačkog ispita upozna lijepu djevojku neobičnog ponašanja po imenu Sara Deever (Therone). Ona, naime, ima običaj primiti muškarca u svoj stan na mjesec dana te s njim živjeti, nastojeći ga izmijeniti nabolje. Nakon sto stjecajem okolnosti izgubi prestižni posao i djevojku, Nelson nevoljko pristaje sudjelovati u ovom eksperimentu i ubrzo shvati da se do ušiju zaljubio u Saru. I ona je isto tako zaljubljena u Nelsona i svi žive sretno i zadovoljno… Sve do trenutka kada gledatelj shvati da uopće nije riječ o romanticnoj komediji nego o prilično deprimirajučoj melodrami koja se koristi sentimentalnom “ljigom” kakvu nismo mogli vidjeti od vremena Titanica. Sam po sebi, zaplet, ma koliko bio bizaran i daleko od stvarnog života, i nije takav problem koliko sam izvedba filma. Keanu Reeves, koji je s Charlize Theron obavio više nego pristojan posao u Đavoljem odvjetniku, ovdje ponovno pokazuje glumačke kvalitete slavonskog hrasta. Naravno, jednom kada gledatelj “skuži” o kakvom je filmu riječ, nižu se klišeji jedan odvratniji od drugog, i to sve do ultrasentimentalnog, ali nimalo katartičkog kraja. Jedina dobra stvar u filmu jest Jason Isaacs (glavni negativac iz Patriota) u ulozi Sarinog najboljeg prijatelja koji je, u skladu sa smjernicama koje Hollywoodu daje moćni gay lobby, transvestit. No, čak i uz Isaacsa, Posljednja jesen predstavlja jedan od gorih filmova koji se pojavio na našem video-tržištu u posljednje vrijeme. Doduše, moglo je biti i gore. Glavne uloge su mogli tumaciti Tom Hanks i Meg Ryan, a i ljudi govore da je Jesen u New Yorku još gora. S obzirom da vas recenzent taj film tek treba vidjeti da bi mogao napraviti nekakve usporedbe, citatelje ovog  teksta moli za moralnu podršku prije nego se podvrgne takvom iskušenju.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 21. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Uljezi (The Others, 2001)

uloge: Nicole Kidman, Fionnula Flanagan, Christopher Eccleston, Alakina
Mann, James Bentley, Eric Sykes, Elaine Cassidy
glazba: Alejandro Amenabar
scenarij: Alejandro Amenabar
režija: Alejandro Amenabar
proizvodnja: Canal Plus/Miramax/Lucky Red, SAD/Spanjolska/Francuska, 2001.
trajanje: 101 '
distribucija: Blitz

Alejandro Amenabar je imao nesreću da svoj horor Uljezi snimi dvije godine nakon Shyamalanovog Šestog čula. S obzirom da oba filma dijele isti glavni “štos”, Amenabar je tako propustio priliku da svojoj već sada dojmljivoj filmografiji prikači jos jedno remek-djelo koje ce gledatelje ostaviti otvorenih usta poput Otvori oči. No, čak i oni koji su “skužili” film od samog poćetka će bez svake sumnje uživati u Amenabarovom scenarističkom i režijskom umijeću. Zaplet koji prati uznemirujuće događaje u usamljenoj seoskoj vili na otoku Jersey krajem Drugog svjetskog rata Amenabaru je dobro poslužio ne samo da stvori izuzetno efektnu atmosferu i preplaši gledatelje nego i da gledatelju ostavi dovoljno prilike da sam zaključi o čemu je riječ davno prije šokatnog finala. Uz Amenabarovo vješto korištenje svjetla i tame, kao i vrhunske scenografije, Uljezima koristi i talent sjajne Nicole Kidman koja je, modelirajući svoj lik po uzoru na velike dive 1940-tih, stvorila jednu od najboljih uloga u svojoj karijeri. Njoj su dosta pripomogli i Fionnula Flanagan u ulozi sobarice, te neobično talentirana Alakina Mann u ulozi njene kćeri. Iako je epilog lošiji nego što je trebao biti, Uljezi su film koji više nego ijedan drugi horor u posljednje vrijeme zadovoljava ne samo potrebe ljubitelja tog žanra, nego i potrebe onih koji frazu “sedma umjetnost” shvaćaju ozbiljnije od prosječnog holivudskog zanatlije.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 21. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Moj muž, moj ubojica (My Husband, My Killer, 2001)

uloge: Colin Fliers, Martin Sacks, Geoff Morrell, Chris Haywood, Craig
 McLachlan, Lucy Bell, Tara Morice, Zoe Carides, Linda Cropper, Bridie Carter
 glazba: Peter Best
 scenarij: Greg Haddrick
 rezija: Peter Andrikidis
 proizvodnja: Columbia, Australija, 2001.
 distribucija: Continental
 trajanje: cca. 100 '

Moj muž, moj ubojica se usprkos najuglednijih australskih televizijskih nagrada vjerojatno ne bi pojavio u našim videotekama da jedan od protagonista ovog filma nije Australac hrvatskog podrijetla. Radnja započinje 1986. godine kada je Matthewu Kalajzichu (Sacks), uglednom hotelijeru hrvatskog podrijetla i prijatelju vodećih australskih političara, ubijena žena na spavanju. Policiji na čelu s inspektorom Bobom Inksterom (Fliers) su mnogi detalji ubojstva sumnjivi, pa propitkivanje među lokalnim polusvijetom i potencijalnim profesionalnim ubojicama ubrzo dovodi do sumnjivca koji će priznati zločin. No, on nikako ne želi Kalajzicha optužiti kao naručitelja, pa Inksteru i njegovoj ekipi treba dosta strpljenja prije nego što predmet njihove istrage učini fatalnu gresku… Temeljen na stvarnim događajima, Moj muž, moj ubojica se čini daleko kvalitetnijim od američkih kriminalističkih dokudrama, i to prije svega zahvaljujući većoj dozi realizma (nasilje, golotinja) i malo boljoj glumi. No, pred kraj se radnja ipak čini malcčce pre-klišejiziranom da bi ovaj film bio u istoj klasi s TV-filmovima o forenzičarki Halifax.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Ženskaroš (The Ladies Man, 2000)

uloge: Tim Meadows, Karyn Parsons, Will Ferrell, Billy Dee Williams,
 Tiffani-Amber Thiessen, Julianne Moore
 glazba: Marcus Miller
 scenarij: Tim Meadows, Dennis McNicholas & Andrew Steele
 rezija: Reginald Hudlin
 proizvodnja: Paramount/SNL Studios, SAD, 2001.
 distribucija: VTI
 trajanje: 84 '

Ženskaroš je još jedan dokaz kako je teško od kratkog televizijskog skeča napraviti cjelovečernji film, čak i ako je u pitanju tako uhodana ekipa koja stoji iza popularne TV-emisije Saturday Night Live. Tako na svaku Braću Blues ili Wayneov svijet dolazi barem pet-šest bezuspješnih pokušaja da se ponovi njihov uspjeh. Ženskaroš, dakako, spada u potonju kategoriju. Nastao na osnovu skeča o Leonu “Ženskarosu” Phelpsu (Meadows), crnom zavodniku koji je svojom odjećom, frizurom i manirama ostao u 1970-tim godinama, ovaj film je prilično zabavan na početku kada upoznajemo glavne likove. No, kada od svega treba napraviti neku suvislu priču ili barem ispuniti standardni 90-minutni format, film se jednostavno raspada i na jedvite jade ga od potpune propasti spasava iskljucivo komičarski talent legendi kao što su Billie Dee Williams i sve popularniji Will Ferrell, jer gegovi vise nisu smiješni i umjesto humora nam scenaristički trojac uvaljuje najbljutavije klišeje američke romantične komedije (sasvim u suprotnosti s prilično “žestokim” početkom filma). Zbog svega toga je Ženskaroš najbolje preskočiti.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Gospodar prstenova: Prstenova družina (The Lord of the Rings: The Fellowship of the Ring, 2001)

uloge: Elijah Wood, Ian McKellen, Viggo Mortensen, Sean Astin, Liv Tyler,
 Cate Blanchett, John Rhys-Davies, Billy Boyd, Dominic Monaghan, Orlando
 Bloom, Hugo Weaving, Sean Bean, Ian Holm, Andy Serkis, Sala Baker,
 Christopher Lee
 glazba: Howard Shore & Enya
 scenarij: Frances Walsh, Philippa Boyens & Peter Jackson (po romanu J.R.R.
 Tolkiena)
 režija: Peter Jackson
 proizvodnja: New Line Cinema/WingNut Films, SAD/Novi Zeland, 2001.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 178 '

Vjerojatno nijedan filmaš u povijesti nije imao teži zadatak od Petera Jacksona koji se dohvatio ekranizacije Gospodara prestenova – jedne od najpopularnijih knjiga prošlog stoljeća. Jackson je u tri sata filma morao istovremeno a) zadovoljiti hirove jedne od najzagriženijih fanovskih skupina na svijetu i biti vjeran originalnom tekstu više nego ijedan drugi ekranizator proze u povijesti; b) Tolkienov svijet hobita, vilenjaka, patuljaka, orka i drugih stvorenja kondenzirati na taj način da film bude razumljiv običnoj “raji” kojoj čitanje sportske rubrike u dnevnim novinama predstavlja mentalni napor; c) stvoriti scene koje će svojom ljepotom i spektakularnošću ostavljati gledatelje bez daha na isti onaj način na koji je to čitatelje ostavljala Tolkienova proza. Jackson je, naravno, shvatio da se sve to ne može učiniti u tri sata pa je film podijelio na tri dijela od po tri sata (što predstavlja poteškoću za svakog recenzenta, jer se konačni dojam o Gospodaru prestenova može steći tek kada se vidi posljednji dio). Što se prvog dijela trilogije tiče, može se reći da je Jackson, koji je i sam zagriženi Tolkienov fan, ipak obavio zadatak – vrhunski specijalni efekti, egzotične novozelandske lokacije, tisuće statista i “moćna gomilica” sastavljena od vrhunskih britanskih, američkih i australskih glumaca su zaslužni da je Gospodar prstenova: Prstenova družina ispunio sva očekivanja i zaslužio svoje “oskarovske” nominacije. Jacksonu se, s druge strane, mora priznati da je bio vjeran tekstu, a da je istovremeno izbacio nepotrebne dijelove i stavljenjem naglaska na Arwen (Tyler) nadoknadio jedan od glavnih nedostataka Tolkienove proze – nedostatak ženskih likova i neke suvisle romanse. Taj isti nedostatak je Jacksonu omogucio da u film unese malo svoje subverzivnosti iz ranih dana (Nebeska stvorenja) i prilično eksplicitno špekulira o pravom odnosu Froda i Bilba Baginsa. Akcijske scene su također na visini, čak i za one koji su ih tisuću puta pročitali u Tolkienovim knjigama. Glazba Howarda Shorea, s druge strane, nije tako kvalitetna da bi nam se odmah urezala u sjecanje, kao što je bio slučaj s nekim drugim legendarnim filmovima u prošlosti. Zbog svega toga Gospodar prstenova: Prstenova družina nije neupitno remek-djelo, nego samo kvalitetni uvod u pustolovinu čiji konačni ishod možemo spoznati tek za neke dvije godine.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Nebo boje vanilije (Vanilla Sky, 2001)

uloge: Tom Cruise, Penelope Cruz, Cameron Diaz, Jason Lee, Kurt Russell,
 Timothy Spall, Tilda Swinton
 glazba: Nancy Wilson
 scenarij: Cameron Crowe (po originalnom scenariju Matea Gila i Alejandra
 Amenabara)
 režija: Cameron Crowe
 proizvodnja: Artisan, SAD, 2001.
 distribucija: Kinematografi
 trajanje: 135 '

S obzirom da Nebo boje vanilije predstavlja neobično vjeran remake španjoskog kult-filma Otvori oči, vaš dojam o njemu će dosta ovisiti o tome da li ste gledali original. Ako niste, bit ćete u iskušenju da ga nazovete remek-djelom. Ako jeste… Pa, recimo da vas ništa u zapletu i likovima neće iznenaditi, tako da će jedina zanimljivost biti pravljenje usporedbi budžeta, lokacija, glumaca i opće atmosfere između dva filma. Tom Cruise kao glavni junak – egocentrični plejboj i nasljednik izdavačkog imperija David Aames kojemu se susret s fatalnom Sofiom Serrano (Cruz) započeti slijed bizarnih događaja i doslovno pretvoriti život u noćnu moru – predstavlja prilično razočaranje, kao i ostatak glumačke ekipe (s izuzetkom Cameron Diaz u jednoj od svojih najmračnijih uloga). Crowe nas također često maltretira korištenjem rock i pop klasika gotovo u svakoj sceni, što je ili pretenciozno, ili nema veze sa zbivanjima na ekranu, ili ne znači ništa gledateljima rođenima iza 1980. godine. No, s druge strane, Nebo boje vanilije je ipak dovoljno profesionalno urađeno da nam usprkos razvučenosti sačuva pažnju tokom 135 minuta. A i to sto će običnoj “raji” skrenuti pažnju na original je dovoljan razlog da zasluži vise od prolazne ocjene.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 19. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Igra s nepoznatim (Nadie conoce a nadie, 1999)

uloge: Eduardo Noriega, Jordi Molla, Natalia Verbeke, Paz Vega, Pedro
 Alvarez-Ossorio
 glazba: Alejandro Amenabar
 scenarij: Mateo Gil (po romanu Juana Bonille)
 režija: Mateo Gil
 proizvodnja: Warner Sogesfilm, Španjolska, 1999.
 distribucija: Europa
 trajanje: 108 '

Igra s nepoznatim je španjolski film koji kombinira talente koji su već proizveli neke od najboljih ostvarenja te kinematografije u posljednjih nekoliko godina – scenarista Matea Gila (Teza, Otvori oči), glumca Eduarda Noriegu (Otvori oči) i režisera Alejandra Amenabara (Teza, Otvori oči) koji se ovdje zadovoljio skladanjem glazbe i režiju povjerio Gilu. I kao u prethodnim filmovima, i ovdje je protagonist naizgled običan čovjek kojemu se stjecajem okolnosti život pretvara u noćnu moru. Simon Cardenas (Noriega) je mladić koji sastavlja križaljke za seviljske novine, i to upravo u trenutku kada čuvene uskršnje procesije u Sevilli postaju metom terorističkih napada od strane sotonista. Simon koristi svoje enigmatske sposobnosti kako bi pokušao shvatiti što se krije iza eksplozije naizgled besmislenog nasilja i uskoro sa užasom shvaća da iza svega postoji plan čiji je on sam dio. Iako Gilov scenarij naizgled inspiraciju crpi iz Fincherovih trilera kao što su Sedam i Igra, njegovi korijeni bi se takodjer mogli pronaci u Borgesovoj i Nabokovljevoj prozi. U svakom slucaju, Igra s nepoznatim ima sjajnu atmosferu, a Gil takodjer svemu daje tipično španjolski “stih” stavljajući radnju u Sevillu – gradu čiji običaji i arhitektura predstavljaju neobičnu kombinaciju srednjeg vijeka i 21. stoljeća. Iako je završnica malčice isforsirana, Igra s nepoznatim je jedan od kvalitetnijih trilera na našem video-tržistu i šteta je što nije izdan za DVD-u.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 19. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.