Odluka Baracka Obame da se odustane od projekta gradnje proturaketnog štita u Poljskoj i Češkoj predstavlja jedan od vidljivijih znakova diskontinuiteta s vanjskom politikom njegovog prethodnika. Taj će potez izazvati simpatije u najvećem dijelu svjetske javnosti, s obzirom da se sve što je Bush radio smatra lošim, pa, dakle, sve što radi Obama mora biti dobro.

Takav stav, najvjerojatnije neće dijeliti mnogi koji trenutno sjede u foteljama u Varšavi, Pragu i drugim prijestolnicama Istočne, odnosno po Rumsfeldove “Nove Evrope”. Države i vlade koje su se nastojale, bježeći od svog istočnog ruskog susjeda, što čvršće vezati uz Washington, čak i po cijenu krvi svojih vojnika prolivene po azijskim pustarama, sada vide kako su poslužile kao “moneta za potkusurivanje”, odnosno da ih, usprkos svih priča o savezništvu, Obama radi dnevne politike odbacuje poput stare krpe.

Odluka će, s druge strane, izazvati oduševljenje u Moskvi, gdje će biti protumačena kao – uz prošlogodišnji “sjajni mali rat” s Gruzijom – dosad najspektakularniji plod nove, agresivnije politike s ciljem da se postsovjetska Rusija konačno vrati na pozornicu kao velika svjetska sila. Odustajanje od štita će ukloniti ne samo još jedno postsovjetsko poniženje, nego i dosad najozbiljniju prijetnju po ruske nuklearne projektile – koji su dugo vremena Rusiji služili kao posljednji as u rukavu.

S druge strane, ako bi netko zbog nje uistinu trebao biti ljut i zabrinut, to su vlastodršci u Teheranu. Naime, “priča” kojom je Bush američkoj, ali i svjetskoj javnosti prodao proturaketni štit je bila sve ozbiljnija mogućnost da države “Osovine zla” ili drugi “problematični” režimi dođu u posjed nuklearnog oružja, kao i projektila s kojim bi mogli ucjenjivati svijet. Nakon što je eliminiran Sadamov Irak, kao jedina ozbiljna prijetnja je preostao Iran, čiji bi nuklearni program trebao u vrlo bliskoj budućnosti dovesti do stvaranja nuklearnog oružja.

Takav scenario je, pak, posve neprihtvatljiv Izraelu koji posljednjih mjeseci sve više zvecka oružjem, odnosno sugerira kako će iransku prijetnju riješiti na isti onaj način na koji je zaustavio Sadamov nuklearni program 1981. godine – udarom ratnog zrakoplovstva. Još prije nego što je Bush otišao iz Bijele kuće, izraelski vojni udar se, zbog američke zauzetosti u Iraku i Afganistanu, pretvorio u najizgledniju vojnu opciju za rješenje krize. Ona bi trebala biti po američke interese najjeftinija i najjednostavnija – Izrael bi obavio “prljavi posao”, a Obama bi zadržao svoju reputaciju velikog humanističkog mirotvorca koji neće ponavljati Bushove “kaubojske pogreške”.

Odustajanje od štita se tako može protumačiti kao Obamin potez kojim se priprema teren za izraelski napad. Prije svega, njime se sugerira da Iran i njegovi nuklearni projektili – povod za izgradnju štita – neće postojati u bliskoj budućnosti. A još je važnije to da će se uklanjanjem štita i ostavljanjem svojih istočnoevropskih saveznika nastojati kupiti dobra volja Moskve odnosno njeno okretanje leđa Teheranu po kojem bi, bez komplikacija koje mogu učiniti S-300 ili slični ruski protuzračni projektili, sada mogle komotno padati izraelske bombe.