RECENZIJA: Kin (2018)

KIN
uloge: Miles Truitt, Jack Reynor, Zoe Kravitz, James Franco,
Carrie Coon, Dennis Quaid, Michael B. Jordan
scenarij: Daniel Casey
režija: Jonathan Baker & Josh Baker
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2018.
trajanje: 100 min.

Jedna od stvari koje se najčešće zamjera današnjem Hollywoodu jest nesklonost eksperimentiranju, odnosno uporno i često po publiku naporno nastojanje da se kroz nastavke, prequele, remakeove i rebootove svira u jedne te iste diple. Filmaša koji bi pokušali publici dostaviti nešto originalno ili barem različito od danas dominantne formule je danas sve manje, a još je manje producenata i šefova studija koji bi takve eksperimente bili spremni financirati. Da takav oprez ne mora biti uvijek biti bez osnove, svjedoči slućaj filma Kin koji po pitanju forme i sadržaja predstavlja svojevrsno osvježenje na američkom kino-repertoaru, ali je svejedno neslavno propao na kino-blagajnama, ali i kod prema eksperimentiranju inače sklonim kritičarima.

Kin su režirala braća Jonathan i Josh Baker, i to na temelju vlastitog kratkog filma Bagman iz 2014. godine. Radnja započinje u Detroitu, gradu koji je već nekoliko godina postao oličenje propadanja suvremene zapadne civilizacije, i u čijoj sumornoj svakodnevnici odrasta protagonist, 14-godišnji afroamerički dječak Elijah “Eli” Solinski (Truitt). Njega je prije nekoliko godina posvojila bijela obitelj na čelu s Halom (Quaid), građevinskim radnikom koji usprkos siromaštva svoju djecu nastoji izvesti na pravi put. U tome nije imao potpunog uspjeha, s obzirom da Eli pokušava sebi ostvariti prihod prikupljajući otpad po bezbrojnim napuštenim industrijskim pogonima. Prilikom jedne takve ekspedicije je naletio na neobičan predmet, za koji se čini da predstavlja lasersku pušku. Prije nego što će Eli imati prilike razmisliti da li je on vanzemaljskog podrijetla ili iz budućnosti, život obitelji zakomplicira dolazak Halovog biološkog sina Jimmyja (Reynor), koji je upravo odslužio višegodišnju zatvorsku kaznu zbog sitne krađe. Jimmy tvrdi da okrenuti novi list, ali se još ne može riješiti svoje kriminalne prošlosti, s obzirom da je u zatvoru kupovao zaštitu od bande opasnih krininalaca na čelu s lokalnim gangsterskim bosom Taylorom (Franco). Oni svoj dug od njega nastoje naplatiti tako da ga angažiraju u pljački Halovog poduzeća, ali se stvari zakompliciraju te su na kraju Eli i Jimmy prisiljeni pred gangsterima bježati na zapad, a pri čemu ne znaju da je puška koji Eli nosi sa sobom postala predmetom zanimanja dvoje tajanstvenih tragača koji nisu s ovog svijeta.

Neuspjeh Kina se, kao u mnogo sličnih slučajeva, može najlakše objasniti lošim marketingom. Posteri i traileri, naime, sugeriraju da je riječ o punokrvnom SF-filmu, a možda čak i pokušaju da se, zahvaljujući maloljetnom protagonistu, napravi nekakava omladinska F&SF franšiza nalik na Igre gladi ili Različitu. Ono što će, gledatelji, s druge strane dobiti, u žanrovskom smislu pripada mnogo banalnijim žanrovima “običnog” trilera, drame i filma ceste, pa se na trenutke Kin doima poput “art filma” koji nastoji svojom formulom pucati na “Oscare”. Osim scena na početku, kao i završnice koja ga čvrsto smješta u žanrovske vode SF-a, Kin bi u stvari mogao sasvim fino funkcionirati kao “običan” film. U tome najveću zaslugu ima izvrsna glumačka ekipa, koja uključuje kako mladog i još nepoznatog Truitta, tako i Reynora, koji se trudi biti najbolji surogat za Chrisa Pratta kojem fizički nalikuje. Franco je efektan, iako je njegov lik opakog narko-bosa tek varijacija na nekoliko sličnih nastupa, a isto se može reći i Zoe Kravitz koji tumači pomalo nezahvalnu ulogu striptizete, odnosno lik ubačen tek da se ispuna obvezna kvota ženskih likova. Uz dobru glumu, Kin se odlikuje i kvalitetnom režijom koja dolazi do izražaja u nekoliko efektnih akcijskih scena, više nego solidnim specijalnim efektima, ali i fotografijom Larkina Serpieja i glazbom Mogwaija koji filmu daju svojevrsni “retro” ugođaj nalik na 1980-e i filmove poput Terminatora. Mnogo toga dobrog u ovom filmu je kompromitirano završnim scenama ne baš previše uvjerljivog obračuna u policijskoj postaji, odnosno epilogom u kojoj se publici daje malo previše “elegantno” objašnjenje što su sve to vidjeli, pa i sugerira nastavak, kojeg vjerojatno neće biti. A to je šteta, jer je Kin dobar film koji zaslužuje publiku, iako je jasno da je mogao biti mnogo bolji.

OCJENA: 6/10

 

Oglasi